Intervju, Goran Dević, filmski redatelj i profesor na Akademiji dramske umjetnosti
NEMA VIŠE „BUFFETA ŽELJEZARA“
/ FOTO: Barbara Blasin
Mart 2017
Klasno pitanje je nešto što je Sisak odlikovalo takvim kakav jest. Zato je pričati o Sisku nekako uvijek povezano sa pitanjem rada, izgubljene industrije, socijalizma, tranzicije. Pitanje tko su bili ti radnici, otkud su dolazili, kako su živjeli, kako sada žive, ostaju li, odlaze li, meni je važna tema
Goran Dević je filmaš, dokumentarist i producent, a studirao je pravo i arheologiju. Diplomirao je filmsku i televizijsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, gdje radi kao docent. Redatelj je i scenarist desetak dokumentarnih filmova, dva igrana, radio je na televiziji, i kao redatelj i kao producent, te osvojio cijeli niz relevantnih strukovnih nagrada. Nedavno prikazani dokumentarac „Buffet Željezara“ na ZagrebDoxu, koji je povod ovom razgovoru, bilježi kavanske razgovore vlasnika kafića, prije negoli ga zauvijek zatvore i otvore novo poglavlje u životu. Naime, protagonisti, Erna i Dževad, vlasnici su buffeta na autobusnoj stanici kod ulaza u nekoć jednu od većih željezara istočne Europe. Iz opservacijskom tehnikom snimljenih „birtijskih razgovora“ zadnjih tjedan dana buffeta pred zatvaranje, izbija nova utopija bivših socijalističkih trudbenika – kako se dočepati Njemačke, jedinog preostalog raja na zemlji.
Kakvi su bili uvjeti proizvodnje „Buffeta Željezara“?
Goran Dević: U tom trenutku snimao sam sasvim drugi film. Baš taj dan snimio sam jednu od sigurno najtežih scena u svom životu koja je uključivala filmsko evociranje nečije osobne traume. Bez obzira što smo snimili i etički i filmski ispravan materijal, osjećao sam se nekako prljavo. Kao da sam snimio nešto na što ipak nemam pravo… Raspustio sam ekipu da ode u Zagreb, vozio se po Sisku ukrug i slučajno naišao na taj birc. Shvatio sam da Erna, vlasnica i konobarica ima poseban dar za komunikaciju sa svojim gostima, pa i sa mnom. Gostionica mi se jako svidjela pa sam iduće dane odlazio tamo na kavu. Rekao sam gazdarici da pišem scenarij za igrani film i da bih rado napisao scenu za koju bi njena gostiona bila scenografski idealna. Odgovorila je da nema ništa protiv, ali da zatvara prostor i odlazi u Njemačku. Rekla je: „Vidiš, ovu cestu nitko nije pomeo od rata, tamo će me barem netko platiti kao čistačicu“. Iako sam tada bio najmanje zagrijan za neko novo snimanje, bez sape, shvatio sam: „Ili sad il’ nikad“. I ušao sam u priču bez budžeta. Podržali su me suradnici, za benzin i bureke čovjek sa stalnim poslom ipak ima. Svi su dali svoje vrijeme. Snimili smo božji materijal, vratilo nam se, ne?
Film je anamneza Siska, ali i cijelog hrvatskog društva. Ipak, što te zanimalo dobiti ovim filmom, od protagonistice?
Goran Dević: Gle, imao sam veliku sreću snimati ženu koja ne taji svoje emocije, osobu čija empatija izaziva tuđe emocije, koju voli kamera. Također nam je puno pomoglo da je buffet u tih zadnjih tjedan dana radio u dvije smjene. U jutarnjoj, „ženskoj“, Erninoj smjeni snimljeni su manje-više svi osobniji razgovori, dok je poslijepodnevna Dževadova smjena bila pogodnija da nam se pred kamerama dogode političniji razgovori od kojih ovaj film također živi. U kombinaciji ta dva različita načina suočavanja sa hororom u kojem živimo krije se i naša dramaturška struktura, slažemo jedan red društveno relevantnog ili političnog, pa to nadogradimo sa istom stvari spuštenom na osobnu razinu. Jedno bez drugog bi bilo ili hladno ili nerelevantno. Stvarnost nam je sa tom strukturom zadnjih dana jednog prostora također olakšala. Jednostavno je napraviti film kad ne moraš izmišljati početak, sredinu i kraj.
Što si mislio da ćeš dobiti, a što si zapravo dobio?
Goran Dević: Razgovori kojima sam svjedočio kao gost Buffeta prije snimanja bili su tako neposredni, točni i živi da sam u trenutku kad su se odvijali zapravo žalio što ne snimam. U pravilu kad se u takvim situacijama naknadno pojaviš sa kamerom taj svijet i ta živost naprosto nestanu. Tvoja pojava toliko modificira tu stvarnost da ona prestane biti interesantna. Počne se tebi prilagođavati na neki čudan nefilmični način. Ovaj puta to nije bio slučaj. Od materijala koji nije ušao u film mogla bi se napraviti još dva-tri dobra filma.
Koja je temeljna poruka „Buffeta Željezara“?
Goran Dević: Izbjegavam filmovima slati poruke, ima jednostavnijih i jeftinijih načina za tako nešto. Film, vjerujem kad ga ja radim, ima priliku za nešto puno više. A to je da nešto pokaže i da u sinergiji toga što je pokazao pokuša dostignuti neku emotivnu razinu. Ne podcjenjujem film kao sredstvo socijalne borbe ili oružje aktivizma, ali meni to nije dovoljna motivacija da se budim u pola pet izjutra i radim do kasno na večer. I da to isto očekujem od suradnika, od onih bez kojih ne mogu napraviti film. Moja ljudska ambicija, ili čak grublje rečeno pohlepa je stvoriti nešto slično onim artefaktima – filmovima, knjigama ili muzici koje kad konzumiram imam osjećaj da sam živ. Koji me tjeraju da mislim i osjećam. Nekad u tome uspijem, a nekad ne. Čini mi se da sam se „Buffetom Željezara“ najviše približio tom cilju, ali nisam ja ovlašteno lice da o tome dajem objektivni iskaz…
Sisak je protagonist tvojih sigurno pet komada, i kažeš da u tome nema velike filozofije.
Goran Dević: Kad i zbilja nema. Meni se ideje što bi trebalo snimati pojavljuju na tjednoj razini. No većina tih ideja mi prestanu biti interesantne nakon nekoliko dana nakon što ih racionalno preispitujem. To preispitivanje je dio mog zanata i tu sam vrlo nemilosrdan. No, obrnutu odluku, što snimati, donosim instinktivno. Često kontra onog što bi zdrav razum nalagao. Moja želja da nešto snimim nerijetko je jedino pogonsko gorivo koje imam, novac ako ga bude, obično dođe kasnije. Zbog toga sam shvatio da se sa idejama u koje sam se upustio na racionalnoj razini često mučim i patim, a ove u koje uletim instinktivno češće mi donesu užitak u radu. „Buffet Željezara“ je definitivno film tog tipa. E sad, ako instinktu pustiš da odlučuje što da radiš, on češće „proradi“ u prostoru u kome si postao to što jesi, u kojem je kondenzirano više tvojih emocija. U mom slučaju to je igrom slučaja grad Sisak. A mogao je biti bilo koji drugi… U svakom slučaju ne planiram svoju „sisačku“ filmografiju, ona je spontana.
Može se reći da je prikazana klasna slika Siska.
Goran Dević: Sisak je radnički grad. Klasno pitanje je nešto što ga je odlikovalo takvim kakav jest. Zato je pričati o Sisku nekako uvijek povezano sa pitanjem rada, izgubljene industrije, socijalizma, tranzicije. Pitanje tko su bili ti radnici, otkud su dolazili, kako su živjeli, kako sada žive, ostaju li, odlaze li, meni je važna tema. U filmskom smislu lokacija koju sam snimao nije mi bila bitna samo zbog tog socijalnog, klasnog elementa. Prostor u koji sam uperio kameru na sličan način doživljava transformaciju kao i ljudi koji se njime kreću. Kolodvor kao žarišno mjesto negdašnjeg transporta velikog broja radnika postao je gotovo prazna čekaonica iz koje oni malo sretniji odlaze za Njemačku. Oni malo manje sretni ostaju. Buffet Željezara je do jučer bila njihov drugi dnevni boravak, mjesto na kojem su se zabavljali ili kukali jedni drugima. Sad to mjesto moraju stvoriti negdje drugdje.
Tvoji protagonisti odlaze iz poprilično stabilne životne situacije, a ipak odlaze.
Goran Dević: Ma može se reći da je ta situacija stabilna, ali ne bi bilo pogrešno reći i da ona nije danas stabilna. Uzmi da priča o Erni i Dževadu i svim protagonistima koji čine film, ima neko dugo trajanje. To su ljudi srednjih godina, imaju obitelji, oni nešto rade ili barem pokušavaju, njihova djeca nešto rade – u Sisku ili su otišli trbuhom za kruhom. Ta ideja stabilnosti je sada ključna. Ona se tiče očekivanja i mogućnosti da ljudi predvide svoj život linearno, da se nadaju da će raditi i dalje to što rade, da će imati posao, da će omogućiti svojoj djeci da se školuju, da će ići na godišnji, da mogu kupiti novi frižider, osigurati auto kad dođe novi ciklus za plaćanje osiguranja, da će imati za neki (ne)predviđeni liječnički trošak kojeg im ne pokriva zdravstveno osiguranje – ne znam što znači stabilnost osim da postoji neka ta razumna predvidljivost da čovjek svojim snagama može osigurati „normalan“ život.
Dakle, ljudi ne odlaze iz prilično stabilne situacije, oni odlaze iz prividno stabilne situacije. Ljudi napuštaju svoje poznate živote, prividnu sigurnost poznatog, odlaze iz „poznatog“ u nepoznato. Najstrašnije mi je možda bila činjenica da su na to – tu neku prisilnu mobilnost – ponukani ljudi čiji je radni vijek skoro pa gotov, koji i nisu u punoj radnoj snazi, koji nisu kapacitirani prilagodbi kakvu traži neoliberalno tržište rada i kojima „biti fleksibilan“ znači isto što i smak svijeta. Erna i Dževad su oplakali tu slavljenu fleksibilnost u filmu, no ipak im nije ostalo ništa nego da napuste poznato i odu…
Kakva je ekonomska migracija u Sisku?
Goran Dević: Grad Sisak, kao i svaki drugi grad, nastao je iz pragmatičnih razloga: ljudi došli, bilo posla. Nema posla, ljudi idu negdje drugdje. Mislim da je iz grada otišlo više ljudi nego što statistika pokazuje. Dovoljno je prošetati gradom, u nekim ulicama svaka treća se kuća prodaje. Te ploče sa brojevima mobitela češće propadnu od utjecaja atmosferilija, nego što ih netko makne jer je nekretnina prodana. Postoji i obrnuta migracija, ali na dnevnoj razini. Kad između 7 i 8 izjutra ideš za Zagreb susrećeš veliku kolonu auta sa ljudima koji rade u Sisku, a žive u Zagrebu. Ne pada im na pamet da se zbog posla presele u Sisak. Grad je definitivno izgubio magnetsku moć da privuče druge da se u njega dosele, a propustio je stvoriti okolnosti da u njemu ostanu oni koji su tamo odrasli. U svakom slučaju i da živimo u ponosno, prosperitetno vrijeme, ja bih se iz njega odselio jer se vrlo teško baviti filmom u malom gradu.
Čak i u propasti, nejednakosti se ističu? Nedostatak solidarnosti koji nas na kraju sve iznivelira?
Goran Dević: Rat svih protiv sviju je latentna tema ovog filma. Što je, uostalom, upisano u prostor koji snimam od 90-tih. Ako se prisjetimo, u sisačkoj Željezari prva rješavanja viška radnika bila su za vrijeme rata i većinom su pogađala radnike srpske nacionalnosti. Njihovi kolege radnici drugih nacionalnosti nisu im baš pružili radničku, sindikalnu ili običnu ljudsku solidarnost. A kad je na njih došao red u bezbrojnim krugovima restrukturiranja, nikakvu solidarnost nisu ni imali pravo očekivati. Radnik nije apstraktno bezgrešno biće kojim se šutaju bezdušne kapitalističke sile, ima tu i vlastite odgovornosti za doživljeno. Čak i kad svi imamo podjednako loše karte u rukama, naš subjektivni osjećaj da je netko prošao još gore čini nas manje nesretnima i sprječava da djelujemo. U trenutnoj situaciji u Sisku jednom dijelu te zajednice donekle i konvenira život na razvalinama nekad velike industrijske aglomeracije, onom dijelu koji se bavi prikupljanjem sekundarnih sirovina.
Imaš osjećaj da su Romi apsolutno bez ikakvih privilegija. Htio si snimiti film o njima?
Goran Dević: Jesam, ali do sada nisam ubo „onu“ priču koju bih volio snimiti. Većina filmova koji za protagoniste imaju Rome upada u njihovo patroniziranje i tretira ih onako kako su europski antropolozi tretirali Afrikance prije sto godina. Što rezultira filmskom ljigom. Takvi se filmovi nažalost „nose“ ne samo kod nas nego i po Europi koja tako kupuje dobar osjećaj o samoj sebi. Na sličan način se filmski tretiraju izbjeglice, migranti i pripadnici manjinskih seksualnih grupa. Ja ne bih želio snimati takav film. Moj film o Ciganu bi bio isti kao moj film o bilo kome drugome, koga pokazujem u svim svojim dimenzijama, ne samo bajnim. Tu se otvara problem što takav film otvara prostor da se na njega „zakači“ ekstremna desnica i u njemu prepozna argumente za svoju mržnju. No nema drugog načina da se o tim temama napravi dobar film, osim da se uđe u rizik. Za sada nisam našao priču za koju bih bio spreman ući u taj rizik.
Termin solidarnosti je nestao kao politički pojam?
Goran Dević: Izmišljanje nekih novih pojavnih oblika solidarnosti između prividno različitih je posao neke buduće ljevice, one koja nam sada nedostaje.
U jednom intervjuu si rekao da izlaz iz ovog svega vidiš u revoluciji? Kakvoj?
Goran Dević: Na žalost, radi se o samo naslovu koji nije imao veze sa onim što sam zapravo rekao. Pitalo me kako vidim izlazak iz krize, odgovor je bio ono što si stavio u pitanje. U revoluciji… No nakon zareza dodao sam da trenutno ne vidim oponenta globalnom kapitalizmu. Danas ga se možda i vidi, ali on više sliči na fašizam 2.0, nego na neku novu lijevu emancipatornu ideju. U međuvremenu kapitalizam definitivno ostaje „jedina igra u gradu“.
Kako ćeš naplatiti ovaj film koji si napravio bez budžeta?
Goran Dević: HAVC je donedavno imao navadu da sufinancira snimljene filmove u fazi postprodukcije. Prijavili smo „Buffet Željezaru“ na taj natječaj. U cijeloj gunguli oko HAVC-a još nemamo rezultate. Mi smo film spakirali, nadam se za neke ozbiljne festivale na kojima je moguće dobiti novčanu nagradu, koju će ako se to desi, podijeliti ekipa. Moguće je prodati film za osrednji novac nacionalnoj televiziji ili kanalu ARTE…
O HAVC-u se više nema što za reći? Ili? Jasno da je i njima teško vidjeti svoju poziciju, iz unutra. Ali, puno se taktiziralo, zar ne? U smislu, zašto nije odmah izašao van kada je Hasanbegović „prepoznao“ Srbe na listi autora hrvatskih filmova..
Goran Dević: Pošto živimo u miru, ekstremna desnica nema polja na kojima može djelovati, a znamo u kojim poljima su eksperti, pa su se zakačili na film. Evo, recimo, da su neka druga vremena, pitanje diferencijacije Hrvata i Srba u hrvatskoj kinematografiji ne bi se moralo razglabati u uredima Ministarstva kulture. Ta stvar bi se u vremenu „heroja, mučenika i šehida“ mogla mirno obaviti na nekom gradskom stadionu.
Kako vidiš ovu političku scenu kojoj mi svjedočimo, ali koju i biramo? Koja relativizira sve pozitivne tekovine: od ljudskih prava, prava žena na tijelo?
Goran Dević: Političku scenu vidim većim dijelom kao kompradorsko kolonijalnu. Kao onu koja za mali novac štiti interese nekog drugog, ili točnije rečeno koja prevodi na lokalnu razinu zahtjeve izvana i za to, kao i svaki lakej, biva nagrađena malim dijelom plijena. I to sa svojom desnom varijantom koja usput priča bajke o državnoj samostalnosti, hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu, hrvatskoj lisnici… I svojom tzv. lijevom varijantom koja bi to sve skupa umotala u neki manje kičasti celofan, ali se u svojoj srži ne može emancipirati od bedaste nacionalne bajke i čija je jedina funkcija da preuzme kormilo svakih deset godina kad se prva grupacija toliko nakrade da naprosto više ne ide dalje. Evo, i katolička crkva je osnovala svog političkog avatara, što mi se čini pohvalnim bez obzira što bi mi bilo draže da su se na izborima pojavili još direktnije. Našu političku istinu pokazat će pojava dviju novih lijevih inicijativa, imaju protiv koga, a to je već nešto.
Ljudi te jako vežu za tvoje vrane…
Goran Dević: „Uvozne vrane“ su moj prvi studentski film koji mi se posrećio, za koji mi se još dok sam ga snimao činilo da bi mogao biti „onaj“ film. Činjenica da su se moji sugrađani obrušili na vrane u gradskom parku istim rečenicama kojima su koju godinu prije opisivali svoje dojučerašnje susjede druge nacionalnosti još za vrijeme snimanja činila mi se kao solidan filmski kapital. Kao prilika da govoriš o jednom a pričaš o drugom. Tu mi se po prvi puta pružila prilika da ne režiram kadrove nego ideju. Kako se film i danas vrti možda sam u tome i donekle uspio. No uspio sam nehotice u nečem drugome. Vrane se više ne ubija u Sisku. Crkva je nabavila zvučnik s kojeg je puštala zvukove afričkog sokola pa su vrane pobjegle iz gradskog parka, premjestile su se na drugu obalu rijeke gdje mirno obitavaju i množe se. Film je na neki način zaštitio te životinje. Nije puno ali čovjeka veseli.
Što je dokumentarni film? Nekada nemam osjećaj da sam gledao dokumentarni film, pogotovo u recentnoj suvremenoj produkciji…
Goran Dević: Dokumentarni film, pojednostavljeno gledajući, osobni je pogled autora na nešto što bi u stvarnosti postojalo mimo njega. Ili, još jednostavnije, film o ljudima koji igraju sami sebe. Ljudi često od dokumentarca očekuju tzv. objektivnost, da pokazuje stvari „onako kako su se dogodile“, ali to je naravno nemoguće. Recimo, propast Agrokora, tu propast možemo „objektivno“ ispričati iz pozicije apstraktnog kolektiviteta kojeg možemo nazvati Narod, ali takav film bi naravno bio bajka. Naša nacionalna televizija se gotovo specijalizirala za taj žanr filmova. U kojima autor trbuhozbori iz pozicije naroda… Istu propast možemo ispričati iz pozicije neke tete koja će ostati bez posla ili iz pozicije velikog gazde… Uostalom iz materijala koji sam ja snimio za „Buffet Željezaru“ potpuno drugi film bi izmontirao neki stranac, a nešto potpuno treće Zlatko Hasanbegović a nešto potpuno petnaesto recimo ti…