Varijacije uz godišnjicu
NI OVDJE NI TAMO
April 2019
Nekoliko najuspjelijih pjesama Radeta Drainca – “Jesen”, “Nirvana”, iznad svega “Naša ljubav”, pa bolna i lomna “Kišna ptica” i “Bandit ili pesnik”, prenose se, šire i novim medijima i između čitalaca, između nove energije, pronose kao neusiljena i nenametnuta vrijednost, kao nešto važno, istinsko
Nedavno je otišao, tragično naravno, Šaban Šaulić. Prošle godine jednako tako i Predrag Lucić. Između ta dva čovjeka i dvije pojave kao da nema sličnosti. Ali nije tako. Obojica su bili povezani ljubavlju prema jednom imenu – oba su voljela stihove Radeta Drainca. Štoviše, Šaban je u svom “Kralju boema” i citirao i parafrazirao pjesmu “Pismo majci” nesretnog srpskog pjesnika kome se ove godine broji 120 godina od rođenja.
Na nedavnom leipziškom Sajmu knjiga štand Srbije bio je ukrašen velikim fotografijama pisaca kojima su se obilježavale različite godišnjice: Crnjanskog, Ace Popovića, Pavića, Kiša i Drainca. Od svih njih, Drainac je najtragičnija pojava, u svemu. Pjesnik, u srpskoj kulturi trajno prisutan po možda najefektnijoj autopoetičkoj jukstapoziciji, naslovu pjesme “Bandit ili pesnik”, figura je puna kontradiktornosti, nedosljednosti i nedovršenosti, jedan od početka nesretan spoj, “krivo srastanje” uvjetovano kulturom koliko i vlastitim unutarnjim ustrojstvom.
Pao u vrijeme ogromnih, milenijalnih kulturno-civilizacijskih i historijskih skokova Kraljevine Srbije, Drainac, rođen kao Radojko Jovanović na samom kraju 19. stoljeća, u najdubljoj srbijanskoj provinciji i blatu (u Trbunju kod sela Blace uostalom), formiran je, direktno, kao i čitava strašna generacija u neshvatljivom užasu i iskušenju Velikog rata, a ličnost njegova profila nikada zapravo nije imala šanse da se izbori s takvim vanjskim kontradikcijama. Gotovo nikakvog formalnog obrazovanja, bez pripreme, nužne, civilizacijske i kulturnog razvitka osobnog, Drainac je u osjetljivim godinama “ugrizen” virusom modernizma, a da apsolutno, kao dijete svoje okoline i kao neformiran karakter nije bio spreman na takvu radikalnu promjenu i izbor. On se profilira u tome kao autor, naime, u jednom širem kontekstu – naroda koji se tek izvlačio iz gubitaka i hvatao preveliki zalet u modernost, pokušavajući preskočiti provaliju koju je za sobom nakon četiri stoljeća ostavio tiranski tuđin, udaljivši evropsku zemlju od glavnih tokova civilizacije za duga vremena. U Srbiji samoj, zemlji krajnjih i frapantnih suprotnosti tada, između kala i evropeizacije, između opanka i knjižara, između, kako historičarka Dubravka Stojanović kaže, “asfalta i kaldrme”, Drainac nikada nije nadoknadio taj fundamentalni zaostatak na koji ga je vlastita kultura neprestano podsjećala – hvatajući modernitet brže od ličnosti i autora samog, dok su najobrazovaniji i najkreativniji predstavnici kulture, što okolnostima što talentom, bili spremniji, kapacitiraniji od ukletog, poluobrazovanog provincijalca zagledanog u zvijezde iznad velegradova. On je, izrečenom gnomom i frazom naslova recentnijeg filma bio i ostao “ni ovdje ni tamo”.
Zato, kad se po biografijama redovito piše kako se Drainac, kad se nakon mladalačkog lutanja, fizičkog i poetičkog, i nakon, za većinu pisaca obaveznog novinarenja, javio kao pjesnik između dva svjetska rata, kao “predstavnik kozmopolitizma” u nacionalnoj književnosti – kakav je mogao biti taj “kozmopolitizam” nego jalov. Oponašajući modu stvaranja pokreta i novih pojmova u umjetnosti stvorio je vlastiti termin – “hipnizam”, što je dobro zvučalo, sasvim u stilu vremena, ali šta je značilo? “Malo pa ništa”, Matošem rečeno. Drainac, k tome buntovnik, no buntovnik iz jada, uzimao je svoje kovanice, “pokrete” i smjerove da se dodatno zakači s nerazumijevajućom okolinom. Ali iz bijesa bunta, nedovoljno jak i nerazvijene intelektualne i lične čvrstine odlazio je u suprotnost – u onu točku kad buntovništvo prelazi u pozu, a poza u cirkusiranje, u šaradu. To su prepoznali njegovi obrazovaniji, rafiniraniji i – u nekim, mada ne brojnim slučajevima! – talentiraniji suvremenici i umjesto s razumijevanjem, zlobno i neumjereno okrenuli na Drainca njegovu glavnu manu. Pjesniku se dogodila stvar strašnija od neshvaćenosti – postao je predmet izrugivanja, prokazivan kao jeftin egzibicionist, uopće netko koga se ne shvaća ozbiljno, ni kao ličnost a onda ni kao autora. U tome nije bio jedino odnos okoline uvijek spremne da se ujedini ka subjektu i ismije ga, nego i istina, tragična i sakrivena dublje – u svojim podijeljenostima i nesigurnostima, u stalnoj raspetosti da se uzvisi do emotivnih nebesa dok su slabe noge i dalje u blatnoj i sirotinjskoj cipeli, Drainac je nažalost u sebi samom imao i sadržavao nešto od te neozbiljnosti, a kao izraza frustracije nad vlastitom neostvarenosti. Tu je bio zatvoren krug – društvo i okolina ka subjektu, i natrag. Ali ako se to odnosi na ličnost i karakter, strašna je nepravda što se unatoč pjesnikovim stilskim lutanjima, imitativnosti, napinjanju da se bude “moderniji” (neprekidno je u njega do neprijatnosti i tuge prisutna opsesija) i veći od svojih sposobnosti, dogodilo se i da mu se odricao i talent. E to ne može više, sad s vremenske i kulturhistorijske distance. Na stranu njegovo novinarstvo, kritika i proza, Drainac je bez sumnje jedan od najtalentiranijih pjesnika generacije. Problem je u tome što nije postao i jedan od najboljih. Talent nikad do kraja nije ostvario u kontinuitetu, u djelu koje bi bilo zaokruženo, u dovršenom ciklusu ili nečemu bar blizu tome, nego je ostao rasparen, s mnogo pokušaja i promašaja. Drainac je unekoliko – a rečeno bez i primisli pejorativnosti – “derivativni” pjesnik. Njegov se stih razvijao pod vidljivim utjecajima, do pretjeranosti – malo je htio biti Dis (svatko je htio biti Dis uostalom!, osim Crnjanskog koji mu se pak najviše približio svojim genijem), malo Rakić i Dučić, malo sâm Crnjanski i tako dalje.
Strašna je ironija naročito u jednome tu: Drainčeva poetika, pogled na svijet, motivi, “filozofija”, ključne suprotstavljenosti – unutarnji sukob između pripadanja domovini i “svjetskosti”, želja za domom i bježanje u svijet (poput većine te generacije i “obavezni” staž u Parizu odnosno Francuskoj), osjećanje sirotinje, sramote i vlastite malenosti pred Vasionom, i stvarima besmrtnim i veličanstvenim, želja da se iz slabosti tijela uznese do zvijezda, pjesnički i Duhom (što je isto), boemija i žal za neposrednim zavičajem i tako dalje… sve nam je to odnegdje poznato, sve nas vraća u samo jedno i do samo jedne pojave. Sačuvana je fotografija na kojoj pored Drainca (i Gustava Krkleca) uspravno stoji – Tin Ujević. Gorostas jugoslavenske poezije, uz Crnjanskog, on je bio taj vladar svim gornjim motivima i on je ostvario, do ekspresivnog i formalnog savršenstva (da, odgovorno kažemo) zapravo sve ove teme, i mnogo bolje, veće, a pjesnički nedostižno izvajane, nego što je uspio Drainac.
Ipak, divovi svojom natkriljujućom sjenkom, u umjetničkoj ali i kulturhistorijskoj dijalektici pa i čisto psihološkoj smršenoj logici, ponekad umiju početi odbijati. Otud, iako se to u zemlji gdje ovo objavljujemo ne vidi, kao što se ne vidi ni mnogo drugoga suštinskog, počelo se događati nešto neobično i interesantno. U određenim periodama mnogo priznatiji, kanonski i institucionalizirani pjesnici, danas i u prošlih nekoliko decenija padali su na jedinom testu pjesnicima važnom – prestali su biti čitani. Nasuprot tome, neke od Drainčevih pjesama zaživjele su ponovo. I to najfascinantnije – među mlađom i srednjom generacijom – kao neka zagonetna javka, kao mali komadi nebrušenih dijamanata koji se prenose uporno i voljeno. Možda je nešto do surovosti vremena koje teško podnosi rafinman i ruši klasike, jer ih nesvjesno smatra nastavkom autoritarnosti koja je davila surovo i prefrigano, i netom prošle i trajuće godine, a možda je do ne sasvim autentične, no ne manje destruktivne boemije Drainčevih pjesama. Kako god bilo, nekoliko najuspjelijih – “Jesen”, “Nirvana”, iznad svega “Naša ljubav”, pa bolna i lomna “Kišna ptica” i spomenuta “Bandit ili pesnik”, prenose se, šire i novim medijima i između čitalaca, između nove energije, pronose kao neusiljena i nenametnuta vrijednost, kao nešto važno, istinsko, i čovjeku osjetljivom nužno u ovo i ovakvo vrijeme – i svima što su, ponovo, kao i pjesnik, ni ovdje ni tamo.
Ima li, ili je li bilo, uostalom, boljeg i ljudskijeg dokaza za to od one neprežaljene dvojice s početka teksta?