Dosje Gospić
NIJE SE VIŠE IMALO U KOGA PUCATI
Septembar 2016
Za likvidaciju 50 Srba iz Gospića i Karlobaga Norac je dobio 12 godina, Orešković 15 i Grandić 10 godina zatvora. Zbog nedostatka dokaza oslobođen je drugooptuženi Rožić, dok su tužioci već ranije odustali od petooptuženog Čanića
„Nisam znao da idemo na likvidaciju, već sam mislio da je to neka akcija ili čak da se ide na janjetinu“, govorio je svjedok pokajnik Ivan Marković o likvidaciji na Pazarištu
„Ljudi su skupljani i odvođeni u žutom golfu gospićke registracije. Ubijeni su pokopani u masovne grobnice, poneki su i spaljeni, a mnogi su bačeni u jame, od kojih je najpoznatija ‘Šaranova jama’“, pričao je Milan Levar o Gospiću ‘91.
„Zločini su bili organizirani, i to u cjelini. U zločinima su sudjelovale značajne lokalne strukture: od političkih preko sigurnosno-policijskih, do vojnih, i da su one djelovale koordinirano“, priznao je godinama kasnije Josip Manolić
Ratna jesen 1991. godine za srpsko stanovništvo u hrvatskim gradovima označavala je i njihov kraj. Ali, nigdje, od Splita, Zadra, Siska, Zagreba, pa čak i Vukovara i Osijeka, kao u Gospiću ta priča nije bila tako isprepletena u Gordijev čvor visokih političkih struja, lokalnih moćnika, emigrantskih došljaka koji su na svakom koraku sijali strah i smrt.
Ali Gospić je ratna priča, jedna od rijetkih u Hrvatskoj, u kojoj su se ljudi poput Milana Levara, Zdenka Ropca, Zdenka Bande i Tomislava Oreškovića još te 1991. godine jasno suprotstavili kolektivnom zavjetu prešućivanja zločina i glasno progovorili o misterioznim nestancima i egzekucijama njihovih sugrađana srpske nacionalnosti. Sa etiketom nacionalnih izdajica, ali i sa uvjerljivim dokazima, u okruženju vječitih zavjera gospićki svjedoci nisu odustajali od svog cilja da istina izađe na vidjelo u vremenu u kom osim ubojica nije bilo preživjelih svjedoka zločina. Milan Levar i njegova gospićka družina, bili su, i nažalost ostali jedini svjedoci u Hrvatskoj koji su javno u medijima i pred istražnim i sudskim organima govorili o ratnim zločinima u svojim redovima. Njihovo svjedočenje stiglo je čak i do Haga, za „novostvoreno hrvatsko domoljublje“ bio je to zločin koji se nije mogao oprostiti niti zaboraviti.
Iako u neispisanoj knjizi gospićkih zločina broj ubijenih Srba nije poznat, poznata je njegova posljednja žrtva koje je postao sam Milan Levar, avgusta 2000-te godine, od podmetnute bombe u svojoj garaži, nakon nekoliko pokušaja ubojstava. Iako su ostali svjedoci, nekoliko godina prije toga, prihvatili od Njemačke određeni status zaštićenog svjedoka, Levar je tu mogućnost odbijao, govoreći da ne misli bježati iz države koju je stvarao. Iako se Levarov ubojica nikada nije otkrio, slučajno ili ne, njegovo ubojstvo povuklo je čitav niz uhićenja koje je rezultiralo i prvom optužnicom za ratni zločin nad srpskim stanovništvom koje je po prvi put uručeno na adresu jednog hrvatskog generala, mladog Mirka Norca i Tihomira Oreškovića, za kojeg je dio svjedoka isticao da je u Gospiću bio gospodar života i smrti.
Presudom iz 2003. godine, po kojoj se pripadnicima HV-a prvi put izriče kazna zatvora za ratni zločin nad srpskim civilima, i to Tihomiru Oreškoviću u visini od 15 godina zatvora, a Mirku Norcu 12, u istoriju hrvatskog pravosuđa ušla je i sutkinja Ika Šarić koja je uspjela iznijeti proces sa osuđujućom presudom, pored hordi desničara, stožera za odbranu digniteta Domovinskog rata, spletki mračnih špijuna, političkih pritisaka, uvreda i prijetnji u uvijek nepovoljnom društveno-političkom vremenu u Hrvatskoj za suočavanje sa mračnijom stranom svoje prošlosti. Uz veća-manja odstupanja u svjedočenjima, suština zločina bila je posve jasna i koliko god hrvatska javnost bila imuna na stradanja srpskih civila, te 2001. godine suočila se s činjenicom da je u ličkoj prestonici jeseni 1991. održan smrtonosni sastanak na kojem je dogovorena likvidacija ljudi. Iako je sudski proces Ike Šarić utro put hrvatskom pravosuđu da se poštujući zakone individualizira krivnja, to se nije dogodilo i sudski procesi za ratne zločine u Lori, Šibeniku, Karlovcu, Sisku, Pakračkoj Poljani i Vukovaru, koji su se paralelno odvijali sa riječkim, mahom su pretvarani u pravosudnu farsu sa dugogodišnjim procesom i oslobađajućom ili zanemarljivom presudom za najteže kazneno djelo. Osim toga Ika Šarić je svojim primjerom pred Mirkom Norcem i Tihomirom Oreškovićem održala dobru lekciju ostalim kolegama kako sudija u sudnici zauzima stav „gazde“ bez obzira o kome se optuženiku radi.
Ubojstvo Hrvata i „smrtonosni sastanak“
Prvi put tada na riječkom županijskom sudu donijeta je presuda kojom su egzekucije gospićkih civila nepovratno dobile kvalifikaciju zločina, i to na osnovu svjedočenja Hrvata iz Gospića koji su potvrdili da se u njihovom gradu 16. oktobra 1991. održao tzv. „smrtonosni sastanak“, a zatim likvidacije ljudi po popisu koji je kolao gradom, a na kom su se nalazila imena viđenijih Srba: sudija, tužioca, direktora, novinara, policajca, penzionera. Lice Gospića dobilo je pečat grada u kome su njegovi mještani srpske nacionalnosti, koji su svojim ostankom u jesen 1991., nakon raketiranja grada i odlaska JNA, iskazali ne samo gdje im je dom, nego i lojalnost novoj, hrvatskoj državi, što im nije bilo dovoljno da u njoj i prežive.
U prvoj polovici avgusta desio se nestanak petero Lovinčana čija izmasakrirana tijela je MUP našao tjedan dana poslije uz željezničku prugu, a zatim u prvoj polovici oktobra 1991. dogodilo se ubojstvo sedmero članova hrvatskih obitelji Pocrnić i Hećimović, ali ne na crti razdvajanja već u dubini teritorije koju je kontrolirala hrvatska vojska, u selu Široka Kula. Istraga je zaključena tvrdnjom kako su „četnički diverzanti vjerojatno upali u pozadinu hrvatskih jedinica i likvidirali sedmero nemoćnih staraca“. No policijskom isljedniku koji je bio na uviđaju Tomislavu Oreškoviću i njegovim kolegama ta je tvrdnja bila poprilično sumnjiva, jer im nije išlo u glavu da su „četnici – diverzanti“ prošli kroz položaje hrvatskih jedinica, a da ih nitko nije vidio i da nisu ni u povratku napali nikoga od hrvatskih vojnika na položajima, nego su u zaseoku, kilometrima udaljenom od crte bojišnice ubili sedmero starih ljudi i pritom iz njihovih kuća nisu ništa opljačkali.
Štoviše, kod jedne od ubijenih žena, u vrećici koja joj je bila vezana oko vrata pronađen je veći iznos njemačkih maraka, što je u Tomislava Oreškovića potaknulo sumnju da su motivi ubojstva na drugoj strani, pogotovo što se poslije tog masakra u krugu ljudi oko Tihomira Oreškovića glasno počelo zagovarati popisivanje i kontrola Srba koji su ostali na hrvatskoj strani, pa i likvidacija svih sumnjivih radi odmazde za ubojstvo hrvatskih civila. Istraga o tome zločinu naprasno je prekinuta, a Oreškovićevo opredjeljenje je prevladalo i odmazda je mogla početi. No, prije toga održan je tzv. „smrtonosni sastanak“ gospićkog Kriznog štaba na kojem je 10-tak sudionika dogovorilo likvidaciju civila, navodno kao osvetu za hrvatske žrtve stradale u neuspjeloj akciji oslobađanja Ličkog Osika, a ponajprije one civilne, iz Široke Kule. Sastanak na kojemu je zaključeno da je došlo vrijeme za gospićku kristalnu noć u kojoj moraju biti naplaćene hrvatske žrtve održan je 16. oktobra u gospićkom Kriznom štabu.
Norčevo „pucaj, pucaj, tko još nije pucao“
Samo nekoliko sati poslije „smrtonosnog sastanka“, pod okriljem noći i pod maskama, Hrvatska vojska i policija iz kućnih podruma uz naredbu “četnici, ustajte” „počistili“ su prvu grupu gospićkih civila od petnaestak žena i tri muškarca u dobi od 15 do 60 godina. Svezani žicom, utrpani u kamion, transportirani su u šumu na Pazarištu.
Na riječkom suđenju progovorili su i sami pripadnici streljačkog voda. Još jedan od ključnih svjedoka Ivan Marković izjavio je da je bio u streljačkom vodu kod Pazarišta, ali da nije pucao. Suce je pokušao uvjeriti da je prije pucanja iz pištolja izvukao šaržer s mecima i sakrio ga u džep da niko ne vidi, pa je samo fingirao da puca u te ljude. Na pitanje sutkinje zašto se nije suprotstavio i to pokušao spriječiti odgovorio je: “Onda bih i ja završio s tim strijeljanim. Ja sam bio niko i ništa.” Marković je priznao da je vozio Tihomira Oreškovića do mjesta likvidacije. „Nisam znao da idemo na likvidaciju, već sam mislio da je to neka akcija ili čak da se ide na janjetinu. Išlo se s desetak automobila. Vozeći se u koloni otišli smo do jedne plantaže, nakon nekog vremena stiglo je i jedno teretno vozilo iz kojega su izlazili ljudi koje su poredali nasuprot njih, možda na metar i pol do dva udaljenosti. Bilo je više žena i one su bile glasnije od muškaraca, a bilo je vriska, plača i molbi. Bilo je negodovanja, kaotično stanje. I tada se spontano, bez da je to itko rekao, zapucalo iz automatskog oružja. Ja sam iz svoga pištolja izbacio metke, jer ako bi netko kasnije pregledavao, da se vidi da su ispucani. Ljudi su tada popadali, a netko je još rekao: Pucajte, tko još nije pucao!, ali nije se više imalo u koga pucati!“, bio je to dio iskaza svjedoka Ivana Markovića, koji je u to vrijeme bio koordinator gospićkog zatvora.
Tokom riječkog procesa saznalo se da je upravo Mirko Norac prvi zapucao i kao primjer drugima, iz kolone nesretnih ljudi izvukao jednu staricu i ubio je, a zatim pucao u potiljak i jednom mladiću, ali je pištolj tri puta zaribao. A zatim, je povikao „Pucaj, pucaj, tko još nije pucao?!“ Poslije čega je, kolona zarobljenika, jednostavno, pokošena u šumi. Nakon toga je Norac provjeravao cijevi pušaka, ne bi li doznao tko je, a tko nije pucao. Bio je to, po iskazima svjedoka pokajnika, test domoljublja u kom su mogli biti i sami likvidirani.
Nekoliko dana nakon likvidacija na Pazarištu održan je još jedan sastanak na kojem je kasarna u Perušiću određena kao najpodobnija lokacija za dovođenje novih grupa srpskih civila koje su stizale 17. i 18. oktobra. Tokom procesa saznalo se da su i neke žene, uz Norčev i Oreškovićev blagoslov, prije egzekucije višestruko silovane u jednoj od pisarnica kasarne, a onda je cijela grupa odvedena na obližnju Lipovu glavicu i strijeljana. Rečeno je da je Norac osobno naredio sastavljanje streljačkog voda koji su, uz pripadnike perušićke vojske i policije, činili zamaskirani došljaci iz Gospića.
Po istom metodu kao na Pazarištu, izvršena je likvidacija na Lipovoj glavici 25. oktobra 1991. I o likvidaciji na Lipovoj glavici progovorili su svjedoci iz prve ruke. Ponajprije su to učinili vojnici koje je zapovjednik kasarne u Perušiću Stjepan Grandić odredio u streljački vod koji je sudjelovao u likvidaciji grupe od dvadeset i četiri gospićkih Srba koji su prije toga bili zatočeni u kasarni. Nekolicina vojnika je svjedočila kako im je jednog od tih oktobarskih dana ‘91. zapovjednik Grandić zapovijedio da bivše skladište streljiva pripreme za smještaj grupe srpskih civila koji će biti razmijenjeni za zarobljene hrvatske vojnike i civile. U tako pripremljen prostor, vojni policajci iz Gospića predvođeni Milankom Mikijem Karićem u dvije su noći, u tri navrata, dovezli dvadesetak srpskih civila, po tvrdnjama svjedoka uglavnom starijih žena, ali i jednu majku s petnaestogodišnjom kćeri. Pred bivšim skladištem streljiva kasarne u Perušiću, u kamion se ukrcalo 24 zatočenih Srba sa nekoliko vojnika iz kasarne i desetak vojnih policajaca, uglavnom maskiranih crnim vunenim kapama kroz čije su im se proreze vidjele samo oči, nosovi i usta. Tako formirana kolona predvođena vojnim džipom krenula je put Lipove glavice, u navodnu razmjenu zatočenika.
Epilog vojnici svjedoci opisuju na gotovo isti način. Kad su izašli iz autobusa, zapovjednik Grandić ih je postrojio i ubrzo nakon toga zapovijedio im da pucaju zajedno s maskiranim vojnim policajcima, koji su, predvođeni Milanom Mikijem Karićem, iz kamiona iskrcali zatočene Srbe. Sve je bilo brzo gotovo i deset perušićkih vojnika istim se autobusom vratilo u svoju kasarnu. Vojni policajci koji su ostali na mjestu likvidacije tijela likvidiranih su polili benzinom i zapalili te ostatke prekrili zemljom u zajedničkoj grobnici.
No nisu bili samo na udaru Srbi Gospića, nego i Srbi Karlobaga. Ljudi su nestajali iz svojih stanova, s radnih mjesta, iz kafića… Kamionima su ih odvozili velebitskom cestom, od Gospića prema Karlobagu, preko Brušana i Starog Sela, gdje su bacani u Katinu jamu.
Gdje su tijela?
Rezime je bio nestanak najmanje 120 građana Gospića što je vlast ocijenila kao jednu od najuspješnijih ratnih operacija na ličkom frontu. Tome se su se rijetki suprotstavljali, među njima i uporni Levar, Bando, Ropac i Tomislav Orešković ističući da su u Gospiću počinjeni najveći zločini u Hrvatskoj. „Ljudski život u Gospiću nije vrijedio ništa. Oni koji su zapovijedali zločine, oni su izvor zla. Sami egzekutori su samo žrtve, isto kao i oni koji su ubijeni. Ovdje u Gospiću ljudi većinom šute, što je dijelom i razumljivo jer se boje. Boje se za svoj život, ali i za egzistenciju. Ukoliko bi propjevali, ako ne bi izgubili glavu, a to je ovdje vrlo često, izgubili bi posao. Svi koji smo u Gospiću, obnašali određene dužnosti, znali smo što se oko nas događa. Svjedoka ipak ima, jer ljudi nisu brojevi. Bio sam svjedok na moje oči, udavljen je jedan čovjek. To se dogodilo u prostorijama Tihomira Oreškovića. To nije bilo jedino ubojstvo kojemu sam prisustvovao. Ljudi su skupljani i odvođeni u žutom golfu gospićke registracije. Ubijeni su pokopani u masovne grobnice, poneki su i spaljeni, a mnogi su bačeni u jame, od kojih je najpoznatija ‘Šaranova jama’. U tu jamu nekad su ustaše bacale Srbe i Jevreje, partizani Hrvate, a sad njihovi nasljednici bacaju i Srbe i Hrvate. Svaka vlast tamo baca svoje žrtve, a koliko je meni poznato, nitko u tu jamu još nije ulazio. Otvor jame snimili su haški istražitelji, a snimali su je i Amerikanci iz helikoptera“, govorio je Milan Levar o ubojstvima i sakrivanju tragova zločina i otvorenim jamama nestalih Srba u čije su se gospićke stanove, nakon kratkog vremena počeli useljavati neki drugi ljudi, s rješenjima u rukama.
Prvi tragovi nestalih Srba otkriveni su decembra 1991. na tadašnjoj liniji razdvajanja, na smetlištu, u rejonu Debelo Brdo – Široka Kula kod Perušića, i to nakon što su lokalni Srbi patrolirajući ničijom zemljom na ulici vidjeli psa koji je zubima nosio ostatke ljudske ruke. Posmrtne ostatke 24 tijela ubijenih građana Gospića i okolnih mjesta, među kojima je bilo i devet ženskih, iz zaseoka Kukin Dol izvukli su pod oružanom borbom pripadnici teritorijalne odbrane Udbine. U neposrednoj blizini, 300 metara dalje, otkrivena je druga grupa ubijenih sa pet mrtvih tijela, koje je hrvatska strana uspjela premjestiti. Sudsko-medicinska ekipa, kojom je rukovodio patolog dr Zoran Stanković, uspjela je identificirati 19 tijela koja su bila izmasakrirana, neka sa ranama od noža na vratu, smrskanih lubanja i sa rupama od metaka u potiljku, stavljena na gomilu, posuta zapaljivom tečnošću i zapaljena. Ekshumirana tijela bila su stara oko dva mjeseca i o njihovoj identifikaciji postoji video zapis koji je emitiran na beogradskoj televiziji i na kojoj se vide naočale nekoga starca, zgužvanu autobusnu kartu, djelić zdravstvene knjižice i niz drugih sitnih relikvija običnog, civilnog života. Žrtve su se jedino po njima mogle identificirati. „Sve žrtve bile su strijeljane, a nekoliko njih koji nisu odmah umrli od metka, brutalno su pogubljeni ubodom u leđa, udarcima od sjekire…Tijela su zatim bačena na gomilu, polivena benzinom i zapaljena. Leševi sa Debelog Brda, identificirani na osnovu odjeće, osobnih stvari, zuba, i ostataka tijela, bili su poznati gospićkoj zajednici, uključujući sudiju Branka Štulića koji je sa oznakom C2 imao ranu od noža u vratu, zatim tužioca, jednog advokata penzionog fonda, nastavnika, stajalo je u dokumentaciji dr Stankovića. Tog decembra 1991. identificirani su još Branko Kuzmanović, milicioner u penziji, star oko 53, Barać Radovan, viši poštanski tehničar, Radmila Stanić, profesorica iz Gospića, Stanko Smiljanić, star oko 54, pravnik iz Gospića, Radmila Diklić, šef Turist biroa iz Gospića, Mira Kalanj, stara 46 godina, ekonomista iz Gospića, Dane Bulj, star 55 godina, pravnik iz Gospića, Đorđe Kalanj, star 52 godine, zamjenik okružnog javnog tužioca u Gospiću, Milan Pantelić, Mileva Orlović, Miloš Orlović, Radovan Barać, Borislav Šuštu, Ljubica Trifunović, penzioner iz Gospića, Petar Lazić, star 42, radnik Industrogradnje niskogradnje iz Zagreba, Borka Vraneš, penzioner iz Gospića, Bogdan Šuput, star 56 godina, inženjer šumarstva iz Gospića, Dušanka Vraneš, viša medicinska sestra iz Gospića, Nikola Gajić, star 58 godina, penzioner iz Gospića, Željko Mrkić, službenik zatvora u Gospiću, a pet leševa je ostalo pod NN oznakom.
Na Debelom Brdu, tog decembra 1991. bila je Milica Smiljanić koja je pronašla svog supruga Stanka Smiljanića, uglednog gospićkog advokata kojega su pet naoružanih Hrvata odveli 16. oktobra 1991. u 23.30 sati. “Moj muž Stanko je broj 5. Jedva sam prepoznala po pocrniloj burmi. Moje je ime ugravirano sa unutarnje strane. Stanko nije bio ni za koga opasan. Sakupljao je markice i igrao šah. Imao je srčanu manu i nije bio u stanju da služi bilo kojoj armiji. Među nestalima je i moj djever Milan koji je bio mentalno poremećen“, pričala je Milica Smiljanić. Zanimljivo da tijela civila likvidiranih na Pazarištu nikada nisu pronađena. Postojala je teorija koja se s vremenom izgubila u zaboravu da su tijela odmah nakon likvidacije bačena negdje podno Velebita, te da ih je nemoguće pronaći, što se, s obzirom na protok vremena i odnos državne politike, na kraju i dogodilo, dok se hrvatske državne institucije nikada nisu osvrnule na tvrdnje o plitko zakopanim leševima, o premještenim i nestalim tijelima.
Gospić kroz Levarove oči
Još u januaru 1992. o gospićkim događajima, u Zagrebu su ispričali Milan Levar, Zdenko Bando i Zdenko Ropac. „Imam približno 50 sati snimljenog audio i video materijala razaslanog na razne adrese. Postoje svjedoci koji su odvozili mrtve. Neki su likvidirani odmah, a drugi su odvođeni u sabirni centar u vojarni u Perušiću. Milan Relić, zapovjednik I. policijske postaje u Gospiću odveo me je na neke lokacije gdje su tijela bila zakapana, pa prekopana. Kad saznaju da je neka grobnica otkrivena, izvade tijela i prenesu ih na drugo mjesto. Nema tijela, nema dokaza“, govorio je Levar o tragovima zločina.
U vrijeme „renesanse rješavanja gospićkog slučaja“ tijekom 2000. godine u intervjuu Nacionalu, odnos hrvatskih vlasti prema posmrtnim ostacima stradalih Srba komentirao je dr Zoran Stanković „Na prostoru bivše Jugoslavije bilo je igre i politizacije s mrtvim tijelima. Stavljali su crni okvir preko lica žrtve da se ne vidi rez od noža na vratu. Proglašavali su da su ljudi stradali u zatvoru od posljedica eksplozivnih ozljeda, a ja sam vadio metke iz tih tijela. Tko je i zašto u Vojnoj bolnici u Zagrebu kremirao tijela ubijenih u zatvoru? Ispostavilo se da ta mrtva tijela donose državu. Svatko tko je stvarao državu, stvarao je grobnicu. To je bit“, rekao je tada Stanković.
Levar je vjerovao da se sve može učiniti u razotkrivanju istine, samo da mora postojati dobra volja i želja za utvrđivanjem točnih činjenica, bez obzira koliko one bile bolne po Hrvate i Hrvatsku. „Istina mora izaći na vidjelo, za nju se ja borim, iako sam svjestan mogućih posljedica. Ja vrlo dobro znam od koga mi prijeti opasnost, pa tim ljudima savjetujem da ako pucaju, da nikako ne promaše“, poručivao je onima koji ga nisu voljeli, ali pred kojima nije htio ustuknuti ni koraka, što ga je na kraju stajalo života.
Iako je Levarovo ubojstvo ostalo do danas neriješeno, tadašnji ministar Šime Lučin i ravnatelj Policije Ranko Ostojić obećali su da će ubojica biti ubrzo pronađen. Levar je predosjećajući opasnost u svojim pismima objavljenima u Areni kao svoje moguće ubojice naveo Tihomira Oreškovića i Ivicu Rožića, koji su mu navodno i prijetili. Rožić je kako su tvrdili neimenovani izvori iz MUP-a, na ispitivanju uz detektor laži, koji nije valjani sudski dokaz, priznao ubojstvo Levara i zločine u Gospiću, ali tokom pravog ispitivanja nije govorio. Bez obzira koliko je za vrijeme života, Milan Levar javno govorio o gospićkim egzekucijama, državno odvjetništvo nije posjedovalo nikakav zapisnik o njegovom saslušanju. Levarova žena Vesna i sin Leon, poslije njegovog ubojstva, nastavili su živjeti među neprijateljski raspoloženim sugrađanima, sami, izolirani i obespravljeni.
O događajima za koje se u hrvatskoj javnosti tvrdilo da su izmišljeni „kako bi se napakostilo Hrvatskoj“, pored Milana Levara često je govorio i Zdenko Bando. „Vrijeme je za polaganje računa, neka se s ove povijesne distance točno utvrdi tko je za što kriv, a tko za što odgovoran u zbivanjima. To znaju svi u Gospiću, zna to i vlast, zna svjetska javnost, zna i Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu. Neke Srbe koje sam zarobio, ispitivao sam inkognito. Jer sam naslućivao kako bi mogli završiti. Preveliko raspitivanje moglo bi biti nezgodno, a cijena za to bila je – gubljenje glave. U jesen, te prve ratne godine, počeo sam shvaćati da određeni dijelovi vojne policije rade stvari koje nisu nikako bile u redu čim su se tajile. Naslućivale su se neke likvidacije, počelo se govoriti o nekim ubojstvima, da je netko nekog ubio, i to, što je posebno zanimljivo, daleko od fronta. Zastupao sam stav da se sve mora ispitivati, osobito takvi slučajevi, ali to nije prolazilo, jer to nekima nije bilo u interesu. Budući da su uvučeni u razne kriminalne radnje, nitko od njih nije mogao iskočiti iz te kompozicije koja je Likom projurila poput brzog vlaka. Nitko nije smio iskočiti, jer bi izgubio glavu. To je bratstvo krvi i novca. Dokazivanje hrabrosti i lojalnosti prema glavešinama koje su kolo vodile, odvijalo se preko ubojstava i razbojstava“, govorio je hrvatskim medijima 1997. Zdenko Bando, jedan od osnivača HDZ-a na tim prostorima i zapovjednik vojne policije u Gospiću.
Uz ubojstva Srba i nepodobnih Hrvata u Gospiću, s vremena na vrijeme, vezuje se i ime dugogodišnjeg predsjednika HDZ-a Ličko-senjske županije, bivšeg ministra zdravlja i potpredsjednika Sabora Darka Milinovića kojeg se spominje kao liječnika kojega je Orešković zvao kada bi netko bio ubijen, nakon čega bi bilo poslano vozilo Hitne pomoći kojim bi ih odvozili na nepoznato mjesto.
Postoji dokument od 17. avgusta 1993. koji je nastao u gospićkoj ispostavi tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka, u kojemu se Milinovića prikazuje u krajnje negativnom svjetlu. Riječ je o izjavi Fatime Skule, koja je radila kao domaćica u gospićkom Kriznom štabu. „Jedne večeri bila sam prisutna u zgradi Vojne policije u centru Gospića kada je od batina umro kapetan JNA koji je bio zarobljen u Divoselu. U tome ubojstvu su učestvovali: Miki Karić, Toni Amerikanac, Dado Milinović, Ivica Čačić-Kockar, Krešo Tomljenović, Ivica Durdov i Tihomir Orešković, a bila je prisutna i Rupčić Nada. Miki Karić ga je ispitivao o vojnim stvarima te ga je tom prilikom mrcvario i tukao rukama i nogama. On je samo govorio da voli Tuđmana. Kako ništa drugo od njega nije mogao doznati Miki Karić je došao u prostoriju gdje sam sjedila sa Tihomirom Oreškovićem za stolom, te ga je pitao: Što ću sa njim? Tihomir Orešković hladnokrvno ga je pogledao i rekao: Ubij ga. Navedeni kapetan izdahnuo je nakon što ga je Miki Karić udario nekoliko puta čizmom u prsa. Nakon toga svi su nastavili piti i izvoditi viceve na račun umrlog, nakon čega su Dado Milinović i Miki Karić iznijeli leš i nekuda ga odvezli. Pri odlasku čula sam kako Milinović Dado pjeva noseći mrtvaca ‘ovim šorom više proći nećeš“‘.
O svojoj ratnoj ulozi Darko Milinović je godinama kasnije iz visoke politike odgovarao: “U to vrijeme bilo je dosta slučajeva kad sam bio pozvan da konstatiram smrt i zaista ne znam čiju sam sve smrt konstatirao, ali ne sjećam se da sam iznosio mrtve ljude iz Oreškovićeva štaba, a sigurno bih se sjetio takvog događaja, pa zaključujem da je to neistina“, izjavljivao je Milinović.
Pad kasarni
Prvi vjesnici ratnih devedesetih u ličku prestonicu stigli su u samo proljeće. Nastale su potpune podjele po nacionalnoj osnovi, krenulo je miniranje gostionica, mesnica, kuća i garaža u vlasništvu Srba. Ulicama Gospića počeli se pojavljivati naoružani ljudi, a zatim se krenulo sa ubijanjem.
Prva žrtva bio je izvjesni Vujinović kojeg su pijanog uhvatili, zavezali mu omču oko vrata i vukli ulicama Gospića dok nije izdahnuo. „Odjednom grad je bio ispunjen ‘mupovcima’, stizali su iz Zagorja i zapadne Hercegovine i bili su smješteni u Đačkom domu. Odjednom nije bilo sigurno naći se na ulici. Svake noći su naoružani Hrvati, mještani Gospića, dolazili pred kuće viđenijih Srba, i provocirali. Tako je počelo, međutim, mi nikako nismo vjerovali da će to dovesti do rata. Vrhunac je bio 1. aprila, na katolički Uskrs kada je bio napad na Srbe u Plitvicama. Mi smo i dalje vjerovali da rata neće biti. Ni u jednom trenutku nismo razmišljali o odlasku iz Gospića. Srbi su počeli u predvečerje da bježe iz grada u okolne šume, da bi prespavali, a preko vikenda bi išli kod rođaka u sela, samo da se maknu iz Gospića. Prave strahote nastupile su krajem avgusta 1991.“, svjedočila je Milica Smiljanić, supruga odvedenog Stanka Smiljanića, o atmosferi nepovjerenja i straha po Gospiću koji je imao šest kasarni.
No, osim sijanja straha po gospićkim ulicama, tokom ljetnih mjeseci, te 1991. godine pod opravdanjem od konstantnih napada JNA iz okolnih srpskih sela, krenulo se sa blokiranjem samih gospićkih kasarni i grupiranju ljudstva MUP-a i ZNG oko vojnih objekata u Gospiću. Iz gradske bolnice na koju su istakli znak Crvenog krsta, iselili su bolesnike i bolničko osoblje i uselili hrvatske jedinice, na krov bolnice postavili su top, mitraljeze i snajpere, a na katoličku crkvu u Gospiću postavljena je osmatračnica i mitraljesko gnijezdo, te magazin za držanje minsko-eksplozivnih sredstava. Sve puteve koji vode do kasarne blokirali su natovarenim šleperima i onemogućili ulaz i izlaz iz kasarne. Svaki izlazak iz kasarne morao je biti najavljen organima MUP-a.
U analima gospićkog stradanja ostat će zabilježena i smrt zastavnika Nikole Bačića, zvanog Barba. U dogovoru sa MUP-om, ugovoren je siguran prijelaz vojnog vozila sa hranom za pripadnike JNA u Ličkom Osiku. Nakon što je zastavnik Bačić sa kamionom propušten na prvoj barikadi od kasarne, na drugoj je policija ispalila u njegovo vozilo 36 metaka, od kojih su 32 metka pogodila zastavnika od kojih je odmah umro. Bila je to klasična priča zauzimanja, odnosno oslobađanja kasarni JNA po hrvatskim gradovima. Hrvatska strana dešavanja i atmosferu u Gospiću doživljavala je i komentirala drugačijim tonom. Prvi predsjednik gospićkog HDZ-a Miroslav Petry govorio je: „Glavno je bilo biti Srbin i da imaš riješenu egzistenciju dok si živ. Sve privilegije u društvu i uopće u životu imali su navodno ugroženi Srbi. Tokom 26. i 27. avgusta 1991. gotovo svi Srbi masovno napuštaju Gospić. Čim su se Srbi izvukli iz Gospića, počeli su padati prvi minobacački projektili. Takav obrazac ponašanja povlačenja gospićki Srbi pokazivali su uoči svakog granatiranja, jer su ih njihovi izvori obavještavali. Što sa zemlje, što iz zraka, na grad je dnevno padalo više od hiljadu granata. U Gospiću život u takvim okolnostima nije bio moguć. Srbi koji su ostali posjedovali su radio stanicu za suradnju s neprijateljem, održavali sastanke SDS-a. Pričalo se da je u mnogim srpskim kućama bilo sve pripremljeno za slavlje pobjede. Osobno sam vidio u jednom stanu preko stola umjesto stolnjaka srpsku zastavu, a na njoj bocu konjaka, rakije, kolači, a hladnjak je bio pun od odojaka do janjetine“, opisivao je hrvatskim medijima Miroslav Petry jesensku atmosferu u Gospiću.
Poslije 18. septembra 1991. i pada kasarne „Staniša Opsenica“, u Gospiću je počeo opći lov na Srbe. Započele su racije po Gospiću. Dok su se viđeniji Srbi sakupljali i skrivali po podrumima, starješine i vojnici umjesto da se po dogovoru prebace na slobodnu teritoriju, odvedeni su u prenamijenjenu bolnicu za vojne svrhe i tamo podvrgnuti ispitivanju i torturi, kojom su, po svjedočenju vojnika, rukovodili Tihomir Orešković i Ivan tzv. Grobar. Suočen sa torturom i mučenjem, komandant kasarne potpukovnik Ilija Pešut izvršio je samoubojstvo, dok su ostale starješine odvedene u priručne zatvore u Klanac, Smiljan, Zablato, i u Okružni zatvor u Gospiću, gdje su ih presvukli u civilna odjela i nastavili sa mučenjima, držeći ih sakrivene od očiju delegacija Crvenog križa koje su povremeno obilazili zatvore. „Tukli su me nogama, izvježbanim udarcima, tako da su mi polomili nosnu kost, usna mi je bila pukla. Dok me je udarao jedan od njih, bio je kao u nekom transu. U jednom trenutku sam mu u uglovima usana mogao vidjeti pjenu. Znam da su ga jedva obuzdali da prestane da me tuče. Bio sam krvav i naduven od batina. Tako premlaćene smjestili su nas u jedno vozilo i odvezli u selo Zablate. U hodniku ispred tih prostorija dočekali su nas postrojeni stražari. Da bi ušli u ćelije morali smo proći kroz taj špalir i tom prilikom su nas tukli sa čim su stigli. Naša je sreća što je hodnik bio uzan i što su se stražari prosto otimali da nas tuku, tako da zbog otimanja nisu mogli da udaraju svom snagom. Ipak, batine su bile takve da ja narednih sedam dana gotovo da nisam mogao da ustanem, niti da uzimam hranu zbog povreda na ustima. Sve vrijeme dok smo bili tučeni ruke su nam bile svezane na leđima lisicama. Mene je tad jedan od čuvara, za koga sam kasnije saznao da se zove Zdravko, nogama, tačnije koljenima skočio na leđa i tom prilikom mi povredio kičmu i bubrege. Bili smo u takvom stanju da su se i mnogi stražari zgražavali. U ovaj zatvor dolazio je medicinski tehničar Krešo Tomljenović da bi nam pružio ljekarsku pomoć. Međutim, umjesto da nas liječi, on nam je pretio i ismijavao se sa nama. Kada sam se ja požalio na bolove u leđima, on je pogledao tragove od udaraca koji su bili vidljivi i onda me je ‘prijateljski’ potapšao po ramenima i rekao kako su to dobra leđa i da mogu da izdrže još sto pendreka. Iz sela Zablate prebačeni smo u gospićki zatvor gdje je bilo i dosta civila. Premlaćivanja su vršena u noćnim časovima, a naročito teške batine smo dobili kada je pao Vukovar, kada je Crvena zvezda postala prvak svijeta, i za pravoslavni Božić. Ovo su bile situacije kada smo tačno znali da nas sa određenim povodom tuku. U iživljavanju nad nama uvijek je učestvovalo više stražara i tom prilikom su se smjenjivali. Dok jedni odu da se odmore drugi preuzimaju batinjanje. U tom iživljavanju nad nama pored zatvorskih stražara učestvovala su lica sa strane koji bi u večernjim satima dolazili u zatvor i onda nas tukli. Stražari su cinično to nazivali samoposlugom jer je onaj koji je dolazio u zatvor mogao da odabere koga hoće i da ga bije koliko hoće. Negdje u novembru mjesecu, u samicu ovog zatvora doveden je Vranić Rastislav, rezervni kapetan I. klase koji je bio zarobljen u Divoselu 17. novembra. Tog čovjeka ubili su od batina. On je u zatvor doveden ranije, imao je otvorene rane na stomaku i butini, ali i pored toga sve vrijeme bio je vezan za krevet tako da su mu ruke bile u raširenom položaju. Čuo sam iz pravca njegove ćelije strašne krike i preklinjanje ‘ubijte me’. Bespomoćni Vranić je bio sav krvav, hranu nije mogao da uzima, a fiziološke potrebe je obavljao po sebi. Prema svjedočenju ostalih zarobljenika, iz ćelije u kojoj je Vranić bio zatočen, dopirali su jauci i zvuci udaraca po njegovom tijelu. Iživljavanje nad njim je bilo takvog intenziteta da je početkom decembra 1991. podlegao od posljedica mučenja. Zvanična verzija zatvorskih organa je bila da je Vranić izvršio samoubojstvo vješanjem“, svjedočio je Odanović koji je razmijenjen januara 1992. u Turnju kod Karlovca.
Zagreb je sve znao
U sporno vrijeme, od septembra do kraja decembra 1991. vladin povjerenik za Gospić bio je Dražen Jurković, dok je vladin povjerenik za Liku bio pouzdani „Manolićev čovjek“ Ante Karić, osnivač tamošnjeg HDZ-a i šef Kriznog štaba, nekadašnji partizan, poslijeratni djelatnik OZN-a dugogodišnji direktor poduzeća „Cestograd“ u Zagrebu, i kao kandidat HDZ-a u Lici bio je izabran za saborskog zastupnika na prvim višestranačkim izborima. U ratni Gospić Ante Karić doveo je Oreškovića, kao tajnika svog Kriznog štaba i mladog Norca, kao zapovjednika novoformirane 118 brigade. Međutim, i Orešković i Norac su ubrzo na krilima ratnih podviga sa okusom krvi osokolili se i otkazali poslušnost. Stvarni šef Kriznog štaba bio je njegov tajnik Tihomir Orešković, jedan od mnogih intrigantnih emigranata koji su početkom devedesetih stigli u Hrvatsku. Sam Orešković isticao je da je 1979. bio osuđen „zbog neprijateljske propagande u JNA“, te da je odležao u Vojnom zatvoru u Beogradu godinu dana i četiri mjeseca. Svojedobno, je izjavljivao da kada je sjedio u vojnom zatvoru u Beogradu, da je sanjao o tome kako osvaja armijske kasarne u Hrvatskoj. Nakon beogradskog zatvora, Orešković je dobio azil u SAD-u, gdje se, uglavnom, bavio novinarstvom. Vratio se u Hrvatsku kao član Hrvatskog državotvornog pokreta. Za mjesto tajnika preporučio ga je brat Ivica Orešković, koji je već radio u obavještajnom timu Josipa Perkovića, prvog šefa SIS-a, vojne obavještajne službe.
Decembra 1991., šef Kriznog štaba Ante Karić obratio se pismom predsjedniku Tuđmanu u kojemu poimence tereti istaknute pojedince odbrane Like za samovolju, nedisciplinu, vojno-stručnu nesposobnost te za kršenje ratnog prava, što je bio i najozbiljniji dokaz o počinjenim zločinima. Ali rezultati su i dalje bili nikakvi, vlast se ni u jednom trenutku o gospićkim zločinima nije izjasnila ili osudila događaje.
Oreškovićevo ime spominje se i u jednom od prvih dokumenata upozorenja o gospićkim dešavanjima upućenima vlastima u Zagrebu. Pismo koje je završilo u rukama šefa Ureda za zaštitu ustavnoga poretka Josipa Manolića opisuje predbožićnu gospićku atmosferu riječima: „Situacija u Gospiću je napeta. Gradom vlada strah. Svakim danom se pronalaze novi leševi. Neslužbeno se barata brojkom od oko 100-150 likvidiranih osoba, većinom Srba, ali i Hrvata. Pljačkaju se kuće, hrvatske, srpske. Tihomir Orešković uzeo je gotovo apsolutnu vlast. Njegov rad je eskalirao u negativnom smislu. Za grad je isto toliko opasan kao i četnici. Vrlo opasan čovjek za legalnu vlast. Hitno ga se mora maknuti da ne može više djelovati. Nastoji izazvati pobunu Srba u Korenici gdje ih živi više od 1000, te vjerojatno provesti novi pokolj, a sve u cilju kompromitacije legalne hrvatske vlasti. U svojim postupcima poziva se na Ministarstvo obrane, a naročito Josipa Perkovića“, izvještaj koji je napisao djelatnik tadašnjeg Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH Rikard Pavelić sa preporukom za “micanje” glavnog krivca, u Zagrebu je postao samo dokument pod oznakom „državna tajna“, bez ikakve konkretne reakcije na terenu.
Dokazi „državna tajna“
No, nije Karićev izvještaj u Manolićevim rukama bio jedini alarm u Zagrebu o stanj u Gospiću na koje su hrvatske vlasti u vrijeme Vlade nacionalnog jedinstva jednostavno zažmurile. O zbivanjima referirali su vlastima u Zagrebu i čelni ljudi i šef gospićke policije Ivan Dasović i ratni načelnik javne sigurnosti u gospićkoj policiji Željko Bolf. Tom prilikom nastala su dva veoma važna dokaza koja su se koristila i na riječkom suđenju, Bolfov pismeni izvještaj sa teško optužujućim sadržajem za Oreškovića i Norca adresiran na pomoćnika tadašnjeg ministra Smiljana Reljića, kao i takozvana Dasovićeva kaseta na kojoj je snimljen razgovor u kojem šef gospićke policije detaljno opisuje događaj, pa i likvidaciju kod Pazarišta na kojoj je i sam bio. Prema Dasovićevoj ispovijedi, Orešković je na smrtonosnom sastanku zahtijevao da likvidacija grupe srpskih civila posluži kao test nacionalne podobnosti i „državotvornosti“. A Norac je prisutnima objasnio da je riječ o nalogu koji je stigao iz državnog vrha. Dasović je detaljno opisao da su se nakon kolektivne akcije pogubljenja počastili slavljeničkom večerom. Zanimljiva je i sama sudbina Dasovićeve kasete koja govori da su zločini u Gospiću pomno zataškani i krivci prešućeni. Audiokaseta je dobila oznaku državne tajne, pohranjena je u arhivu SZUP-a, dok ravnatelj SZUP-a do 1997. Smiljan Reljić nije dao nalog da se ona uništi prije njegova odlaska s te dužnosti. Međutim, kaseta je sačuvana samo zato što je netko otkazao poslušnost, spremio kasetu u privatno skrovište i vratio je tajnoj službi nakon HDZ-ova sloma u januaru 2000. Kaseta je ponovo ugledala svjetlo dana zahvaljujući riječkoj sutkinji Iki Šarić koja je dvije godine od državnih institucija čekala Dasovićevu audiokasetu, a onda se tri mjeseca borila da bi ishodovala skidanje tajnosti s dokaznog materijala.
Na Karićevo pismo nije reagirao ni županijski državni odvjetnik Pavo Rukavina koji je krajem devedesetih, kada se aktualizirao gospićki slučaj svoje nečinjenje opravdao riječima „da žutu štampu ne čita, niti se želi baviti tko je koga u njoj oblajao, a na pitanje novinara je li pokrenuta koja istraga za ratni zločin, odgovorio je da je procesuirao baš svaki ratni zločin, da su za dio njih donesene i presude, te da trenutačno u pritvoru drži dvojicu optuženih protiv kojih se upravo vodi istraga za ratni zločin“. Međutim, ta dvojica pritvorenih krajem devedesetih, zapravo su bili „martićevci“, Srbi povratnici. Na inzistiranje novinara da je broj ubijenih hrvatskih civila poznat, kao i većina njihovih egzekutora, dok o nestancima karlobaških i gospićkih Srba nikada nije provedena istraga, županijski državni odvjetnik Rukavina je objasnio da su Srbi u Gospiću ginuli od granatiranja kao i Hrvati, te da se svega desetak Srba na tom području vodi kao nestalo, i da se tu ništa ne može. Međutim, državni odvjetnik Pavo Rukavina svjedočio je očevidu posmrtnih ostataka trojice ubijenih Karlobažana u velebitskoj šumi pokraj ceste za Crni Dabar na koje nije reagirao kao niti na nestanak svog kolege iz gospićkog pravosuđa, njegovog tadašnjeg zamjenika s kojim je morao svakodnevno kontaktirati – Đorđa Kalanja čiji nestanak nije zabrinuo ni tadašnjeg državnog odvjetnika Željka Olujića. No, slučaj nestanka javnog tužitelja Đorđa Kalanja oslikava apsurdnost državnih instanci i politike prema nestalim građanima srpske nacionalnosti. Naime, nakon njegovog nestanka, tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, Stjepan Mesić napisao mu je rješenje o otkazu „jer se nije pet dana pojavio na poslu“.
Dok je pravosuđe tvrdilo kako je potpuno nemoćno provesti zakon na tom području „jer je rat i ljudi su jednostavno nedostupni“ sve skupa je bilo proglašeno – državnom tajnom. Hrvatske vlasti i predsjednik Tuđman o ubijanju u Gospiću i okolnim mjestima bio je obaviješten i od strane Helsinki Watcha koji su nakon sprovedene istrage, uputili pismeno obavještenje o stradanjima na tom području i zahtijevali istragu i hapšenje počinilaca, što je navedeno i u izvještaju RH o ratnim zločinima od 21. 10. 1992. koji je objavljen kao zvanični dokument UN.
Sve što se pisalo i govorilo o slučaju Gospić, nije bilo dovoljno da nadležni državni odvjetnik zatraži istragu, već su samo pod okriljem politike i moći, imena koja su se trebala naći na optužnicama promovirana u generalske činove ili uhljebljeni u državne i vojne službe. Bilo je jasno da je politički vrh odlučio da „slučaja Gospić“ zapravo nema. Nakon saznanja o likvidacijama u Gospiću umjesto da se istraga nastavi i krivci odmah kazne, izabrana je druga varijanta da se sve pokuša zataškati, koju je najbolje objasnio Vladimir Šeks: “Uvijek se to radi poslije, a ne u početku ili usred rata. U krvavoj borbi hrvatskog naroda za opstanak, za biti ili ne biti, za državu, u prijelomnim zbivanjima 1991. i 1992. kada je Hrvatska gorjela, nestajala, kada su svakodnevno masakrirani hrvatski ljudi, vi biste danas htjeli da se tada hrvatska država, sve to namjerno zaboravljajući, okrenula hitnom organiziranju procesa onima za koje se sumnjalo da su odgovorni za zločine.“
Unutarnji sukobi
Nakon razlaza s HDZ-om ratni šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka Josip Manolić u intervjuu Globusu progovorio je o tim strašnim događajima, ali i o pokrenutoj kratkoj i tajnoj kriminalističkoj obradi iz 1991. „ Naredio sam kriminalističku obradu tih zločina koja je utvrdila broj ubojstava, ali što je važno, utvrđene su i ubojice. Vrlo dobro se znalo kako su likvidacije organizirane i tko ih je naređivao. Ima i svjedoka, i to onih koji su učestvovali u ubojstvima ili su im sami prisustvovali, pošto su odbili da izvrše naređenje. Zločini su bili organizirani, i to u cjelini. U zločinima su sudjelovale značajne lokalne strukture: od političkih preko sigurnosno-policijskih, do vojnih, i da su one djelovale koordinirano. Ti zločinci su išli dotle da su na video trake snimili leševe odmah poslije strijeljanja koje su dospjele u inostranstvo, i u ruke stranih obavještajnih službi. Ubijani su i Hrvati koji su došli u Gospić da brane Liku“, objašnjavao je krajem devedesetih Manolić. Međutim, kako je u Gospiću formirana tvrda i jaka radikalna jezgra, po riječima Manolića u nju se nije smjelo dirati, čak niti iz Zagreba. Krajem devedesetih, Orešković je ipak uhapšen i ispitivan, ali još brže i pušten na Šuškovu intervenciju „odozgo“ sa riječima „ne možemo tako s našom djecom“. Za vrijeme kratkotrajnog Oreškovićevog „informativnog razgovora“ u policiji, Tuđmanu je upućena peticija „pučanstva općine Gospić“ u kojoj traže Oreškovićevo puštanje jer je „Orešković, bio inspiracija mnogima i podstrek u trenucima malaksalosti. ‘Hrvatska Lika mu zasigurno puno duguje o čemu će i budućnost svoje reći. Osjećamo se bez njega puno slabiji. Nadamo se da će se Orešković vratiti u naše redove kako bi Gospić ostao snažna hrvatska tvrđava.’“
Nakon što je uhapšen pa pušten na slobodu Tihomir Orešković, Ante Karić je januara 1992. još jednom pokušao situaciju u Gospiću staviti pod kontrolu i smijeniti Mirka Norca, a za novog komandanta 118. brigade postaviti Dražena Jurkovića. U Zagrebu, uz podršku Josipa Manolića, uspio je pridobiti načelnika Glavnog stožera Antona Tusa, i predsjednika Tuđmana. Međutim, Norac je pružio otpor i na cesti pokraj Karlobaga njegovi ljudi su zaustavili Vojni stožer u kome su bili general Petar Stipetić, pukovnik Nikola Rendulić, prvi zapovjednik odbrane Like i Pajo Šimić te ih vratili u Zagreb. Sam Karić kada je vidio da je situacija odmakla kontroli, a da je jasna sankcija sa vrha izostala, zbog vlastite sigurnosti i u strahu od ljudi koje je sam doveo, napustio je Gospić.
Kroz prizmu gospićkih događaja odvijali su se obračuni u samom hrvatskom državnom vrhu. Nigdje kao u Gospiću nije bila jaka emigrantska jezgra u vidu Hrvatskog državnog pokreta ustaškog emigranta Nikole Štedula, čija je produžena ruka bio sam Tihomir Orešković, koji je 1991. samovoljno zabranio rad svih političkih stranaka u cilju uspostavljanja „nezavisne države Lika“ sa vladajućom strankom Hrvatski državotvorni pokret. Koliko su sukobi za vlast u sjeni ratnih dešavanja egzistirali, govori i podatak da je prilikom Tuđmanovog posjeta Gospiću 17. novembra 1991. godine na njega bio pripreman atentat. No, da li je na to zaboravila sadašnja predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja se često poziva na lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika, pak želi pokazati kako duhovi prošlosti ipak žive, jer je upravo ove godine, 23. avgusta iz medijske ilegale izvukla Nikolu Štedula, kojeg su svi dosadašnji hrvatski zvaničnici izbjegavali, i povodom evropskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima odlikovala Redom Stjepana Radića.
„Ja sam Mirko Norac“
Slučaj Gospić ‘91. ponovo je oživljen Levarovim ubojstvom u jesen 2000-te nakon čega su uslijedila privođenja gospićkih aktera, što je bio dovoljan razlog za prelijevanje užarene nacionalne lave na hrvatske ulice koju je trebala gasiti tadašnja Račanova Vlada. Konačno, suočeni sa istragom za koju nisu bili sigurni kako će završiti, gospićki akteri našli su se ponovo zajedno, ovog puta pred riječkim istražnim sucem Sajonarom Čulinom. I dok je Tihomir Orešković očekivao da će iz pritvora brzo izaći, ne samo kao ratni heroj, nego kao i simbol političke žrtve tzv. nove vlasti, Mirko Norac se nije žurio u pritvor. Prvi slučaj privođenja domaćem pravosuđu Mirka Norca, tada jedinog hrvatskog generala osumnjičenog za ratne zločine, bilo je gotovo filmski režiran. O Norcu je stvoren „slučaj“ koji je prijetio stvaranjem političke krize u državi. U vrijeme Račanove vlade radilo se na dogovoru s haškim tužiteljstvom, koji je ubrzo po svom osnivanju, vodio intenzivnu istragu sa ekshumacijama na gospićkom području, da se kazneni postupak protiv Norca, ne samo u slučaju Gospić, nego u bilo kojem drugom slučaju istrage ratnih zločina koji bi se u budućnosti mogao pojaviti, u potpunosti prepusti hrvatskom pravosuđu, što je inače bio presedan u dotadašnjem postupanju ovog međunarodnog tribunala osnovanog za privođenje pravdi počinilaca ratnih zločina na prostoru prethodne Jugoslavije. Dobivanje jamstava da ga neće izručiti Hagu, bio je jedan od glavnih zahtjeva generala Norca. Carla del Ponte tada je obećala kako je „suradnjom sa Sudom u Haagu, Hrvatska pokazala svoju političku zrelost“. Tako je na kraju ispalo da se izašlo u susret Norčevoj ucjeni ispunjavanjem njegovog glavnog uslova za predaju domaćem pravosuđu. Istovremeno je ispunjena i želja tadašnje hrvatske vlasti iz sasvim drugih motiva, da njeno pravosuđe postupa i u takvim predmetima, čime se najuvjerljivije potvrđivala vlastita suverenost. Norac se vlastima predao tek u februaru 2001. nakon sedmodnevnih pregovora. Osobno se pojavio u MUP-u u Zagrebu i obećao da će se sam predati, ali je zatražio da to učini u Rijeci kako bi izbjegao medijsku gužvu i privođenje pred objektivima kamera.
No, sama vijest o privođenju pred zakon nedodirljivog generala Domovinskog rata Mirka Norca izazvala je negativne emocije u dijelu hrvatske javnosti. Tako da i prije nego što je u pratnji ratnih sudrugova Norac krenuo ka Rijeci, u sinjskim kasarnama, u Norčevu zavičaju digao se dio vojske, glasno prijeteći kako će ga silom osloboditi i obračunati se s onima u državnom vrhu koji su ga, po njihovu uvjerenju, odobrili i naložili njegovo pritvaranje. Predsjednik gospićkog gradskog odbora HDZ-a dr Darko Milinović isticao je da je sramotno vrijeme u kojem se istodobno hapse junaci odbrane Gospića i amnestiraju velikosrpski pobunjenici koji su sudjelovali u pokolju nad nedužnim hrvatskim stanovništvom gospićkog kraja, a tada se amnestiralo 86 mještana srpske nacionalnosti za događaje u Širokoj Kuli. Bila je to uvertira za masovne prosvjede poraženog HDZ-a koji je računao kako će se pomoću riječkih kaznenih prijava dočepati vlasti. Kako su govorili, u čast Mirka Norca, nevinog čovjeka, nesumnjive vojničke časti i protiv montiranog suđenja na splitskoj rivi, 11. februara 2001. godine održan je prosvjed HDZ-ove desnice koji je ostao poznat i po desničarskom govoru tadašnjeg novoizabranog predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. Kao neku vrstu javno izrečene optužnice bez ikakve skepse i ograde, oko 150.000 prosvjednika variralo je tezu pokojnog Tuđmana kako je svaki hrvatski zločin, pa tako i Norčev, opravdan i posvećen. Njegov suborac Tomislav Merčep tom prilikom je rekao da je „Mirko milo i drago dijete, koji ni jednu grešku nije napravio. Nakon njega svi smo mi pod sumnjom“.
Na splitskoj rivi bio je prisutan i sam Norac, barem je tako pisao novinar Slobodne Dalmacije Josip Jović, sakriven u masi sa transparentima „Ja sam Mirko Norac“. Tada je medijima sakriveni Norac u tom navodnom intervjuu, a zapravo naručenom tekstu, poručio: „U svakom sam trenutku spreman stati pred sud Hrvatske, spreman sam na još jednu žrtvu, ali neka mi se omogući dostojanstvena obrana sa slobode. Ja sam ipak general Hrvatske vojske, stupio sam u obranu domovine s 22 godine bez kalkuliranja, i nisam zaslužio da me se pritvara i progoni, da mi se stavljaju lisice na ruke. Nisam ubijao nikakve civile sa kojima nisam imao nikakva dodira, bavio sam se isključivo strategijom obrane. Bila je to svakodnevna bitka na život i smrt i nije ni bilo vremena za iživljavanje. Prije i poslije svake akcije odlazio sam u crkvu“.
Nezadovoljstvo zbog zahtjeva za proširenjem istrage i pritvaranjem generala Norca javno su iskazali i saborski zastupnici HDZ-a, HSP-a, i HKDU te gospićki Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata. Osim toga u analima političkog silovanja pravosudnih procesa ostat će zabilježen i HDZ-ov zahtjev, poduprt Đapićevim pravašima i Veseličinim demokršćanima da Hrvatski sabor politički odluči o Norčevoj sudbini.
Ratni zločin priznat
Županijsko državno odvjetništvo nakon šestomjesečne istrage koju je vodila istražna sutkinja Sajonara Čulina, 5. marta 2001., podiglo je optužnicu protiv Tihomira Oreškovića (44), Ivice Rožića (39), Stjepana Grandića (47), Mirka Norca (34) i Milana Čanića (70).
Gospićku petorku teretilo se za ubojstvo 50 civila, većinom Srba, u Karlobagu, Pazarištu i Lipovoj glavici, u periodu od 14. oktobra do 25. oktobra 1991. u Gospiću, za vrijeme oružanog sukoba između Hrvatske vojske i srpskih paravojnih formacija. U ime Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci optužnicu je branio Doris Hrast, uz asistenciju trojice privatnih odvjetnika Ljubiše Drageljevića, Slobodana Budaka i Ante Nobila, dok je odbrana bila predvođena Željkom Olujićem i Bosiljkom Mišetićem, nosiocima najviših funkcija u hrvatskom ratnom pravosuđu. Tokom krojenja optužnice tužiteljstvo je odustajalo od daljnjih gonjenja pojedinaca i od optuženika, pretvarao u svjedoke, iako su bili izravni svjedoci gospićkih likvidacija. Tako je od optuženika do svjedoka stigao Martin Marković – Ifan koji je bio prisutan na likvidaciji u Pazarištu, ali je stajao sa strane i nije pucao, dok je na drugom stratištu, na Lipovoj glavici kao grobar izvlačio leševe.
Međutim, sudski proces koji je ostavio traga u istoriji hrvatskog pravosuđa, jedva je počeo jer je doživio seriju odgoda koje su inicirale odbrane Norca i Oreškovića zahtijevajući da se predmet prebaci na sud u Gospiću i tražeći izuzeće tužitelja, sutkinje, pa čak i same odbrane. U jednom je trenutku suđenje odgođeno jer su Oreškovićevi odvjetnici iznijeli dokaze da je njihov branjenik u ozbiljnoj depresiji. “Često plače, k tome boluje od šećerne bolesti i kroničnog oblika PTSP-a”, pisalo je u dijagnozi što ju je potvrdio i sudski vještak. Sa ukupno devet puta odlaganja, riječki proces mjesecima nije mogao početi. Početak riječkog suđenja ostat će upamćen i po Oreškovićevom sukobu s Norcem koji ga je udario šakom u glavu.
Po poznatoj shemi, okrivljenici na čelu sa umirovljenim generalom Mirkom Norcem tvrdili su da o navedenim inkriminacijama „ne znaju ništa“, kao ni o tome je li „ubojiti sastanak“ ikad održan. Zastupali su da se odbrana Gospića temeljila na neorganiziranoj samoodbrani, da o vojnom ustrojstvu nije moglo biti govora, da se u takvim okolnostima ne može govoriti o ratnom zločinu, već samo o „običnim“ otmicama i ubojstvima, na što se onda primjenjuje Zakon o oprostu.
Riječkom sudnicom prodefilovali su mnogi gospićki sudionici. Među njima neki od ključnih svjedoka koji su bili i na sastanku i na likvidaciji. Mnogi od njih, neki i u ulozi krunskih svjedoka i navodni sudionici „smrtonosnog sastanka“ i likvidacija, nisu bili u povoljnoj poziciji jer svi su oni lako mogli završiti na optuženičkoj klupi, ako ništa, ono za lažni iskaz što objašnjava da su riječko suđenje karakterezirale česte tvrdnje svjedoka “ne sjećam se”, ili “ne znam ili nije istina”, ili pak uz dilemu da li je bolje biti dobar svjedok ili loš optuženik, izbjegavanje samog svjedočenja.
Tokom suđenja koje je trajalo više od 14 mjeseci, svjedočilo je više od 150 svjedoka, uključujući i bivše visoke funkcionere i političare, kao i 18 preživjelih koji su svjedočili iz Beograda. Među svjedocima nisu bile samo srpske žrtve, već i hrvatski vojnici i civili koji su bili zgroženi nad zločinima počinjenima 1991. Proces se selio u Njemačku gdje su saslušani Zdenko Bando, Zdenko Ropac i Tomislav Orešković, ali i u Beograd gdje je saslušano 14 svjedoka. Kroz riječku sudnicu prošla je i Vesna Levar, udovica ubijenog Milana Levara. Kako se Hag dugo godina bavio istraživanjem događaja u Gospiću i Medačkom džepu, suđenje gospićkoj grupi sustavno su pratili i predstavnici tužiteljstva iz Haaga kao i predstavnici OESS-a koji su rad riječkog Županijskog suda ocjenjivali uspješnim procesom.
Hrvatski mediji rad sutkinje komentirali su i riječima da je jedna od rijetkih sudaca koja ne tumači zakon, nego ga provodi. Bez obzira na političke pritiske, ova riječka sutkinja nije se zaustavljala samo na dokazima iz istražnog postupka već je i sama neumorno tražila nove dokaze, uključujući i one koji su vremenom „nestali“ ili nosili oznaku državne tajne.
Poslije dvije godine suđenja, 24. marta 2003. u Rijeci su izrečene prve kazne za ratne zločine nad srpskim civilima koje je godinu dana kasnije potvrdio i Vrhovni sud. S obzirom na to da je u septembru 1995. Mirko Norac promoviran u čin general-majora, ovo je bio i najviše pozicionirani oficir protiv kojeg je hrvatsko pravosuđe pokrenulo postupak. Za likvidaciju 50 Srba iz Gospića i Karlobaga Mirko Norac dobio je 12 godina, Tihomir Orešković 15 i Stjepan Grandić 10 dosuđenih godina zatvora. Zbog nedostatka dokaza oslobođen je drugooptuženi Ivica Rožić, ali je zadržan u pritvoru zbog podmetanja eksplozivnih naprava Srbima povratnicima po Lici od kojih je šestero smrtno stradalo, dok je sama tužba već ranije odustala od petooptuženog Milana Čanića.
Prilikom odlučivanja o kazni, sud je kao otežavajuće okolnosti svoj trojici osuđenih cijenio sljedeće činjenice: da su žrtve civili „koji nisu bili pripadnici paravojnih neprijateljskih formacija“ i broj „bezrazložno uhićenih i usmrćenih“; da su leševi ubijenih sa lokacije Pazarište premješteni, a leševi ubijenih na lokaciji Lipova glavica zapaljeni i ostavljeni da ih razvlače životinje, te da je jedan dio tih leševa porazbacan na smetlište Razbojište, a jedan dio odvezen na nepoznato mjesto, da je čak četvero djece ostalo bez oba roditelja, da je ubijena cijela jedna porodica, da je imovina likvidiranih uništena, a u njihove stanove useljeni drugi ljudi…
Spremni za suočavanje sa prošlošću?
Iako su tada mnogi krugovi u Hrvatskoj ocjenjivali da je tzv. gospićka grupa bolje prošla nego da im je kojim slučajem suđeno u Hagu, mnogi hrvatski nacionalisti i desničari okupili su se pred riječkom sudnicom na dan izricanja presude skandirajući „Izdaja, izdaja! Bando crvena!“ i kako su „Hrvati jedini narod u povijesti koji sudi časnicima svoje pobjedničke vojske“.
Hrvatski mediji riječko suđenje ocjenjivali su riječima da je „Ika Šarić nakon 13 godina srušila tezu koju su postavili Tuđman i njegovi nacionalisti, po kojima Hrvati u Domovinskom ratu ne smiju odgovarati za ratne zločine, te da je riječko suđenje dragocjeno za hrvatsku javnost koja se mora suočiti s drugim licem svojih nacionalnih idola. Na hrvatskom pravosuđu je da pokaže hoće li slijediti riječku sutkinju ili ćemo i dalje živjeti u društvu s izokrenutim vrijednostima, u kojem se kriminalci slave kao heroji i zauzimaju visoka mjesta u društvenoj hijerarhiji“, pisali su tada hrvatski mediji.
Iako je proces pred županijskim sudom u Rijeci otkrio mnogo više od same optužnice, zašto su i odvjetnici “gospićke grupe” negodovali da je suđenje otišlo u “širinu” i prekoračilo granice optužnih tvrdnji državnog odvjetništva, državno odvjetništvo nije poseglo za proširivanjem optužnice, niti je u vrhu pravosudne institucije postojala volja da se istraže novi akteri i zlodjela koje je suđenje pod vodstvom Ike Šarić otkrilo. Postavlja se i pitanje zašto nisu procesuirani i ostali za koje je „van svake sumnje“ u tom sudskom postupku utvrđeno da su planirali, hapsili i učestvovali u likvidacijama gospićkih Srba, po komandnoj i individualnoj odgovornosti, a takvih je više desetina, od kojih su neki i danas na visokim funkcijama i položajima u hrvatskoj vojsci, policiji i vlasti…
Gdje je pravda
Poslije riječke presude, iako osuđeni za ratni zločin, njegovi akteri Tihomir Orešković, Mirko Norac i Stjepan Grandić, ostali su pod svojevrsnom zaštitom države. Drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić pomilovao je Stjepana Grandića, ublaživši mu kaznu na osam godina zatvora, Norcu je u julu 2010. kazna za dva ratna zločina u Gospiću i u „Medačkom džepu“, gdje je pravosnažno osuđen na 6 godina, objedinjena na 15 godina zatvora. Za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne Norac je bez obzira na to što je osuđen za najteže kazneno djelo, vodio normalan život, studirao, vjenčao se, sagradio kuću, organizirao proslave na kojima su prisustvovali i visoki državni funkcioneri, i to pod pažnjom svih medija u Hrvatskoj.
Gore nije prošao ni Orešković koji je po odluci Komisije za uslovni otpust od novembra 2012. na uslovnoj slobodi, ali i do tada se osuđenom Oreškoviću maksimalno pogodovalo, te je prvo, protivno pravilima, iz zatvorenog tipa zatvora premješten u poluotvoreno odjeljenje, ali ni tu se nije dugo zadržao i ubrzo se obreo na slobodi. U skladu sa zakonom sudac Vladimir Fleger sa županijskog suda u Varaždinu, koji je nadležan za zatvor u Lepoglavi, odobrio mu je prekid izdržavanja kazne na osnovu liječničke dokumentacije, po kojoj je Orešković morao obavljati niz medicinskih zahvata. Ali, umjesto da je bio hospitaliziran u zatvorskoj bolnici i daleko od očiju javnosti, on je javno uživao u slobodi. I dok su osuđeni za ratni zločin pred očima cjelokupne hrvatske javnosti i pod okriljem države izvrdali kaznu, dotle se ništa nije poduzelo za pronalaženje posmrtnih ostataka nestalih iz svojih podruma, skloništa i radnih mjesta u Gospiću 1991. Od najmanje 124 ubijena lica srpske nacionalnosti, do sada su pronađena i sahranjena tijela samo 50 likvidiranih.