POEZIJA

NIKO NAS NIJE PRIPREMIO ZA SMRT LABUDOVA

Septembar 2026

post image

Ljiljana Ilić objavila je tri zbirke poezije: "Nije zabava to sve" (Pesničenje, 2009), "Preča posla" (Edicija Najbolja, 2014) i "Busen" (nezavisno izdanje u saradnji sa umetničkim kolektivom Škart i izdavačkom kućom Bulevar Books, 2026), i jednu slikovnicu za decu: "U potrazi za svetlom Aurore" (Bulevar Books, 2025). Članica je organizacionog tima Pesničenja, „treninga aktivne poezije“, poetskih događaja organizovanih u Kulturnom centru Rex (Beograd) i širom Srbije i regije (2009–2014). U saradnji sa umetničkim kolektivom Škart i piscem Davidom Albaharijem uredila je četiri izdanja sa poetskim i proznim prilozima autora iz cele regije Proleće/Leto/Jesen/Zima (2018/2019). Članica je Udruženja književnih prevodilaca Srbije i dobitnica najveće prevodilačke nagrade u Srbiji, Nagrade „Miloš N. Đurić“, za najbolji prozni prevod u 2025. godini ("Kairos" Dženi Erpenbek; Booka).

 

 

ruke

kad god prođe ulicom,

joca bomba

živahno razgovara sam sa sobom,

zaustavljen u vremenu,

baš kao dunav prošle zime

kada se zaledio,

i kad su labudovi

kao beli cvetovi

ostali smrznuti ispod leda.

 

niko nas nije pripremio

za smrt labudova,

to sam pomislila.

labudovi nemaju ruke,

i to sam pomislila.

niko nas ne pripremi za slike

koje se zaustave u nama,

i nema nazad.

 

sve sam naučila od reke.

 

 

devojčica

iza cirkusa koji stalno stvara oko sebe

i od sebe

krije se nežnost toliko krhka

u devojčici koja se mršti na sunce

i mrzi razdeljak koji joj je mama usekla u glavu.

 

mrzi što ima ravan struk

što je strašno mršava

što su joj kolena čudna

i nada se da će sa šesnaest godina

nositi štikle.

 

masturbira ranije od drugih devojčica

i ne zna da to ne treba raditi

pred gostima.

 

ima osetljiv sluh

i plaši se zvuka motorne testere.

 

precizno procenjuje ljude

i ne veruje čika tomi,

a ni čika jovici.

 

želi da proba ručak

koji joj nikad ne ponude u komšiluku.

 

želi da ide u školu

jer je sama naučila da čita

ranije od druge dece.

 

traži da joj kupe masku čarlija čaplina

jer ranije od drugih

zna da će mnoge stvari

u vremenu koje dolazi

morati da odglumi.

 

 

srce

zamišljala sam kako doleće leteći ćilim

i odnosi mamu i njene sestre

dok piju kafu i pričaju o snovima.

 

u bolnici, kad nisam verovala da će se izvući,

stala bi na vrh stepenica u beloj spavaćici,

raširila ruke i glumila da leti.

 

sašila je sama svoju venčanicu

i svet u kome je bila tužna

što nije naučila da vozi.

 

rodila me na dan kada je rođena

i predala mi svoj glas, listove,

osetljiva čula i veštinu sanjanja.

 

svojim velikim šakama,

koje nisam nasledila,

sestri i meni sašila je kaputiće

sa srcima umesto džepova

i zauvek nas naučila

da srca moraju da budu topla.

 

 

sveća

čudan je moj poriv

da ti šaljem poeziju

dok emituješ divlje virove,

nesavladive,

grubost i krhkost drveta

koje stoji samo na obali.

 

ne znam gde u nama stoji mesto

koje prepoznaje mekoću drugog,

našu mekoću u drugom.

mali, nevidljivi radari

umorni od tuđih tuga,

parova koje zamišljam

kako jedno drugom pridržavaju sveću

dok se svako veče, dugim hodnikom,

spuštaju u svoj mali grob.

 

moja nežnost preskače

kišom natopljene humke

i precizno gađa

one koji bi mogli biti spašeni

i ubijeni

jednim poljupcem.

 

 

domine

niko više ne čisti sneg ispred kuće.

iz daljine, ugledam oca sa velikom šubarom na glavi.

lopata u ruci, sivi pravougaonik trotoara ispred kuće

u belom ramu nepočišćene ulice.

dve male hrpe snega, broj na domini.

šta li nosi idući sneg

 

 

slavuj

u poslednje vreme, predveče, kad pada mrak

tata mi da svoju kariranu košulju

(i on na sebi ima kariranu košulju),

sednemo u dvorište i slušamo ptice kako pevaju.

uzme plavo ćebe, okači ga o žicu,

i sedimo iza njega, kao da čekamo da se zavesa digne

i da predstava počne.

isto ono ćebe ispod kog drhti kad ima groznicu

i kojim ga pokrijem u bolnici dok mu daju infuziju.

kos, lastavica, vrabac, crna crvenperka.

slavuja i crnokapu grmušu lako pomešaš

ako ne znaš da slavuj izvodi i onaj rafalni deo:

ra-ta-ta-ta-ta-ta.

 

 

istorija

a ko nije prepoznao zlo

u rođenoj babi

i gordost na slici

dede na konju,

taj ne može dalje

da priča o istoriji.

 

 

odsustvo pobednika

 

 

 

 

 

 

_____________________________________________

kada su 10. oktobra 2019.

odneli meštrovićevog pobednika sa kalemegdana,

bila sam u povorci koja ga je pratila.

horizontalno postavljen,

delovao je mnogo manji, nežniji, krhkiji.

kao i svi pobednici, i svi poraženi, dok spavaju.