Žudnja za gospodarom
NJEMAČKA – KAKO JE KAPITAL POBIJEDIO PAMĆENJE
Na Balkanu su povijesne šablone u odnosima s Njemačkom u ratnim devedesetim godinama dobile dodatne začine i argumente po kojima Njemačka, navodno, jedne pazi i mazi, a druge mrzi i gazi, što se očituje i u njezinu spuštanju i podizanju rampi na europskom putovanju pojedinih balkanskih država
Ukrajinska kriza potakla je Njemačku da više pažnje posveti i Balkanu, prije svega bankrotiranoj Grčkoj i državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, a među njima ponajprije onima koje još uvijek nisu članice Evropske unije. Povećani angažman Njemačke u balkanskim državama, kao mnogo puta u povijesti, izaziva dvojake reakcije. Regija drastično pogođena krizom i gladna stranih investicija, u Njemačkoj kao ključnoj članici Evropske unije i njezinom ekonomskom lideru, vidi spasiteljicu svih balkanskih nacionalnih ekonomija. Zbog toga je Njemačka najpo-željniji partner svim balkanskim državama.
S druge strane, Njemačka se lani okrenula Balkanu nakon što su njezini mediji unisono počeli prozivati Rusiju da pritiscima i ekonomskim ucjenama pokušava bal-kanske države koje kandidiraju za članstvo u EU odvratiti od evropskog puta, a one koje su u članstvu EU učiniti ekonomski ovisnima o ruskim energentima, a time i o ruskoj politici. Medijska galama protiv ruske politike na Balkanu, prije nego što je njemačka kancelarka Angela Merkel lani okupila premijere i ministre iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Albanije na konferenciji u Berlinu, pobudila je sumnju da bi te zapadnobalkanske države opet mogle poslužiti kao monete za potkusurivanje u najnovijem sukobu evroatlantskih globalnih igrača i Rusije koji su se zakrvili zbog Ukrajine.
Evropska priča
Sumnje je dodatno hranila i činjenica da je Evropska unija predvođena Nje-mačkom uspjela spriječiti realizaciju projekta plinovoda Južni tok koji je balkanskim državama donosio višestruke koristi, a njegova propast uglavnom ekonomsku štetu i energetsku nestabilnost. Njemačka i bogate države sa sjevera Europe, koje su odav-no svojim gospodarstvima osigurale stabilan dotok ruskih energenata izgradnjom projekata identičnima Južnome toku, uvjeravale su balkanske države da su Južni tok potkopale za njihovo dobro jer su ih na taj način sačuvale od navodne ruske opasno-sti koja im je prijetila zbog ovisnosti o ruskome plinu. No, unatoč tim sumnjama i skepsi koja se proširila Balkanom zbog evropsko-američkog miniranja Južnog toka, pozvani balkanski lideri pohrlili su u Berlin na noge Angeli Merkel jer zapravo drugog izbora i nisu imali.
Više je razloga zašto se balkanski lideri osjećaju kao da ih je ogrijalo sunce kad im Berlin ponudi suradnju i partnerstvo u političkim i ekonomskim odnosima. Klju-čan je, međutim, taj što Njemačka već sedmu deceniju svoju vanjsku politiku temelji i sjedinjuje s evropskim integracijama. Od 1949. godine Njemačka je svoju vanjsku politiku smjestila u okvir evropskih integracija zbog stvaranja uvjeta za svoje ponov-no ujedinjenje, ali istovremeno i zbog razvoja i jačanja demokracije, mira i sigurno-sti, koegzistencije i suradnje sa susjedima, prevazilaženja sukoba i posljedica doga-đaja iz bliske prošlosti, ekonomskog razvoja i boljeg i mirnijeg života svojih građana. Kontekst evropskih integracija u koji je Njemačka smjestila svoju vanjsku politiku magnetski je primamljiv i svim balkanskim državama jer i one imaju identične ili slične razloge i interese da budu dio te evropske priče u kojoj je Njemačka jedan od glavnih likova, vjerojatno i najvažniji. Kako je Balkan u odnosu na srednju i istočnu Europu u njemačkoj vanjskoj politici ipak od sekundarnog značaja, svako snažnije angažiranje Njemačke na Balkanu naširoko odjekuje i pažljivo se važu i odmjeravaju njegovi ciljevi i posljedice kojima će eventualno rezultirati. Od njemačkog angažma-na puno se očekuje, ali i strepi jer od njega ne ovise samo odnosi s Berlinom, nego i oni s Europskom unijom, koja je i na Balkanu, kao i u drugim dijelovima Europe, najprestižnija multinacionalna integracija kojoj se pojedine nacionalne države mogu pridružiti. Nijedan drugi globalni igrač koji uz svoje interese pokušava vezati balkan-ske države, od Rusije preko Turske i Kine do SAD-a, ne može konkurirati Njemačkoj i njezinim jamstvima koja daje dok im nudi evropsku budućnost.
Ne mogu to čak ni druge vodeće članice Evropske unije (Francuska, Velika Brita-nija, pa i Italija), jer svoja jamstva ne mogu potkrijepiti ekonomskim koristima koje suradnja s Njemačkom donosi onima koji je pristanu dosljedno slijediti u kreiranju i vođenju politike europskih integracija, pa čak i danas kad su evrointegracijski procesi itekako uzdrmani zbog udara globalne ekonomske krize i recesije: i u tim tugaljivim i dezintegrirajućim uvjetima Njemačka i njezino gospodarstvo glavne su uzdanice u bolje europske dane. Njemačka je u evrointegracijske procese silno ulagala i svo-je ukupne ekonomske, a pogotovo industrijske kapacitete. To se osobito iskazalo u politici proširenja Evropske unije, koju je Njemačka dosljedno zagovarala, pogotovo kad je na dnevnom redu bilo primanje u članstvo država iz srednje Europe, koje su njemačkoj vanjskoj politici od primarnog značaja, za razliku od balkanskih država koje su joj u drugom vanjskopolitičkom planu.
Ekonomska uvjetovanost
Poljska, Češka, Mađarska, a nešto kasnije i Slovačka, imale su punu njemačku podršku u procesu pristupanja u članstvo EU koja je bila prožeta i velikim financij-skim i industrijskim investicijama u njihova gospodarstva. Češka robna razmjena s Njemačkom danas čini trećinu njezine ukupne razmjene s inozemstvom. Njemačke kompanije puno su investirale u češke, selile svoju proizvodnju te prenosile tehnolo-gije i nova znanja u češka poduzeća, razvijajući partnerske odnose s njima i integri-rajući ih u njemačke gospodarske procese u čijem je središtu industrijska proizvodnja i njezin izvoz u sve dijelove svijeta. I robna razmjena Poljske, Mađarske i Slovačke s Njemačkom čini četvrtinu do trećine njihove ukupne robne razmjene sa svijetom, što jasno svjedoči o koristima koje su i njihova gospodarstva imala od suradnje s Njemačkom tokom njihovih eurointegracijskih procesa.
Da o kvaliteti i efikasnosti u svladavanju evrointegracijskih procesa, odnosno o uspješnosti preuzimanja europskih kriterija i standarda koje u najvećoj mjeri Nje-mačka kreira, nudi i nameće zemljama kandidatima, ovisi i razina ekonomske su-radnje pojedinih država s Njemačkom, svjedoče i gospodarske veze pojedinih država nastalih na prostoru Jugoslavije s najmoćnijim europskim gospodarstvom. Petinu svoje ukupne robne razmjene sa svijetom Slovenija obavlja s Njemačkom, a taj udio robne razmjene s Njemačkom u ukupnoj robnoj razmjeni sa svijetom opada u Hrvat-skoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu, iako je Njemačka i njima jedan od glavnih vanjskotrgovinskih partnera. No razlika je još drastičnija kad se pogledaju apsolutne vrijednosti razmjene. Slovenska je robna razmjena s Njemačkom, primje-rice, dosegla gotovo 9 milijardi eura, hrvatska i srpska po oko 3 milijarde eura, a bosanskohercegovačka 1,1 milijardu evra. Dakle, Slovenija sama ostvaruje vrjedniju robnu razmjenu s Njemačkom nego sve ostale postjugoslavenske države zajedno. Osim toga, Slovenija je lani ostvarila gotovo pola milijarde eura suficita u razmjeni s Njemačkom, a svi drugi bilježe značajne deficite jer više uvoze iz Njemačke nego što u nju izvoze. Mada i uvoz iz Njemačke ima kvalitetu koju uglavnom nemaju uvozi iz drugih zemalja, jer se iz Njemačke često uvoze strojevi i druga postrojenja koja stvaraju dodanu vrijednost i podižu konkurentnost nacionalnih ekonomija, što nije slučaj kad se uvozi roba široke potrošnje i drugi slični proizvodi namijenjeni domaćoj potrošnji.
Razlike u provedbi
Veću uspješnost u evrointegracijama Slovenije, njemačke kompanije nagradile su i zapošljavanjem preko 40 tisuća radnika u deželi, u Hrvatskoj oko 20 tisuća, a u najmnogoljudnijoj Srbiji oko 25 tisuća radnika. Pritom u Srbiji većinu od 25 tisuća radnika zapošljavaju 35 velikih njemačkih industrijskih kompanija koje su izgradile svoje tvornice, dok u Sloveniji većinu od preko 40 tisuća radnika zapošljavaju brojna mala i srednja poduzeća koja su dobavljači njemačkih industrijskih kompanija. I to ukazuje da njemačke investicije i poslovna suradnja idu tamo gdje im je političko i poslovno okruženje slično ili identično onome na koje su navikle u Njemačkoj i ostalim starim članicama Unije i gdje se ne moraju štititi samo svojom veličinom i značajem, ili naknadnim intervencijama njemačke države, nego su zaštićeni jasnim pravilima igre i održivim tržišnim odnosima. Bolji znalci njemačkih prilika tvrde i da je njemački financijski kapital oprezniji u ulaganjima van evrointegracijskog kruga od njemačkog industrijskog kapitala, kao što je bio i ostao manje sklon politici proširenja Europske unije, dok industrijski kapital i dalje uporno zagovara brže širenje EU do krajnjih istočnih i jugoistočnih granica Europe.
Slične razlike uočavaju i u politici koju u okviru evrointegracijskih procesa zago-varaju i provode njemački demokršćani (CDU), od one koju proklamiraju i realiziraju socijaldemokrate (SPD), iako među vodećim njemačkim političkim strankama u suštini nema bitnih razlika jer odavno su postigle konsenzus o čvrstoj povezanosti njemačke vanjske politike s evrointegracijskim okvirom i procesima. Razlike su tek u načinima provedbe, iako je evidentno da ekonomska kriza nije samo poljuljala i ugrozila evrointegracijske procese i sudbinu same Unije, nego i dosadašnju njemač-ku viziju Evropske unije, pa se i u njenoj javnosti roje dvojbe o njemačkoj ulozi u evropskim integracijama te u kom pravcu bi se Unija trebala razvijati. U Njemačkoj još uvijek prevladava svijest da bi joj štetilo daljnje produbljivanje krize u EU jer bi puno toga izgubila od onoga što je kao predvodnica evrointegracijskih procesa do-bila u godinama kad se Unija razvijala i rasla. Iako u Njemačkoj nijedna politička stranka ne igra na kartu euroskepticizma, zbog krize u njemačkoj javnosti više nema tako čvrstog konsenzusa oko budućnosti EU, pa i oko toga donosi li Unija više koristi ili štete Njemačkoj. Unatoč tomu, njemačkoj se politici kao imperativ nameće eko-nomska stabilnost EU, a osobito stabilnost država u njezinu neposrednom okruženju koje su u različitim fazama evrointegracijskih procesa.
Problem je što je ekonomska kriza potakla i političku krizu u Evropskoj uniji, pa je opet živnuo strah od njemačkog hegemonizma, koji je trajno manje ili više pri-sutan u njezinu bližem i daljem susjedstvu zbog povijesnog sjećanja na stravične događaje iz oba svjetska rata u prošlom stoljeću, što njemačkoj vanjskoj politici, ko-likogod išla ruku pod ruku s evrointegracijama, ipak predstavlja teret, pogotovo kad upadne u šprance o povijesnom prijateljstvu i savezništvu, odnosno neprijateljstvu s pojedinim nacijama i njihovim državama. A na Balkanu su, ponajprije na prostoru bivše Jugoslavije, te povijesne šablone u odnosima pojedinih država s Njemačkom, u ratnim devedesetim godinama prošlog stoljeća dobile dodatne začine i argumente po kojima Njemačka, navodno, jedne pazi i mazi, a druge mrzi i gazi, što se očituje i u njezinu spuštanju i podizanju rampi na europskom putovanju pojedinih balkanskih država.
Tko voli, neka zasluži
Činjenica da je Njemačka prednjačila i iskočila ispred ostalih globalnih igrača s ocjenom da je Jugoslavija mrtva i da treba priznati novonastale države, te da je jasno rekla tko su po njezinu sudu u krvavom raspadu Jugoslavije krivci, a tko žrtve, nje-mačkoj politici na Balkanu komplicira provođenju i onih ciljeva koji su nedvojbeno evrointegracijski obojeni. U Srbiji, koju je Njemačka identificirala kao glavnog krivca za rat u bivšoj Jugoslaviji i u kojoj su itekako živa povijesna sjećanja na neprijateljstvo s Njemačkom u oba svjetska rata, s teškom mukom se vari pozicija Njemačke kao glavnog arbitra u njezinu približavanju Uniji. Njemačko sudjelovanje u NATO-inter-venciji i stav da Srbija mora svoju agresivnu ratnu politiku platiti gubitkom Kosova, kao što je i Njemačka gubitkom dijela teritorija morala platiti svoju krvavu ulogu u Drugom svjetskom ratu, u srpskoj javnosti podgrijava stara neprijateljstva i od-bojnost prema njemačkoj politici i kad darove i korist nosi srpskom gospodarstvu i društvu u cjelini. Upitno je u kojem pravcu bi se razvijali srpsko-njemački odnosi da o njima presudno ne ovisi europska sudbina Srbije, a time i budućnost njezine eko-nomije i društva. Zbog sljubljenosti njemačke vanjske politike s evrointegracijskim procesima i ekonomskim prosperitetom koji je do sada bio njihov sastavni dio, i u Srbiji se sve lakše gutaju povijesne neprijateljske žabe, osobito nakon uspješnog pre-skakanja pojedinih prepreka u pristupanju Uniji jer je ono praćeno ponešto sređeni-jim državnim i društvenim institucijama te funkcionalnijom tržišnom ekonomijom, novim radnim mjestima i uspješnijim poduzećima.
Slične su reakcije i u drugim postjugoslavenskim državama, osim u Sloveni-ji koja je dječje bolesti u evrointegracijskim procesima i odnosima s Njemačkom odavno preboljela. Iako ih je Njemačka uvrstila među žrtve jugoslavenske ratne drame, Hrvatska, BiH, Crna Gora, Makedonija i Kosovo, teško se nose s njemačkim inzistiranjem na striktnom poštivanju, preuzimanju i oživotvorenju evrostandarda u procesima njihove evrointegracije, bilo da su već članice Unije, poput Hrvatske, bilo da su u nižim integracijskim fazama. Zbunjuje ih to što njemačke investicije i poslovna suradnja sporo dostižu razinu i brzinu kojom su nahrupile u srednjoevrop-ske države, a upravo im je razina njemačkih investicija i poslovne suradnje s nje-mačkim kompanijama najbolji barometar u kojoj mjeri su se (ne)uspješno ugradile u evrointegracijske procese. Svaka nova njemačka investicija, rast robne razmjene s Njemačkom, uspostavljanje partnerskih odnosa u svim drugim djelatnostima, znaci su da se doista približavaju ne samo članstvu u EU, nego i europskim standardima proizvodnje i poslovanja te kvaliteti života njezinih građana.
Logika njemačke politike: tko voli neka zasluži, koju je prethodno uigravala sa svojim starim evropskim partnerima osnivajući i gradeći Evropsku uniju, a potom detaljno razrađivala i nadograđivala u srednjoj Evropi, i na Balkanu je počela davati ploda. O tome zorno svjedoče raširene ruke kojima se dočekuju njemačke investi-cije, ekonomska i svaka druga suradnja s Njemačkom, pa i onda kad joj je pretho-dio škrgut zubi i kad je iznuđivana njemačkom arbitražom o dosegnutom stupnju evrointegracijske politike u pojedinim državama. I posljednji Mohikanci na Balkanu, koji su donedavno vjerovali da mogu umjesto sebe mijenjati Njemačku kao stožernu članicu Evropske unije, shvaćaju da EU i Njemačka, njihove ekonomije, mogu bez balkanskih država i njihovih ekonomija i tržišta, ali i da u globaliziranom svijetu one više ne mogu bez Unije i Njemačke, ma koliko se pozivale na povijesna savezništva i neprijateljstva i tisućljetne nacionalne i državotvorne snove.