Časopis Prosvjeta

Priča o Dragiši Nedoviću kao posebno poglavlje južnoslavenske kulturne "knjige smijeha i zaborava"

O PJESMAMA, ZABORAVU I PAMĆENJU

PIŠE: Đorđe Matić

Septembar 2016

Rođen prije ravno sto godina i umro prije pedeset, u nesretnoj zaokruženosti brojeva, neobični i žalosni kragujevački trubadur imao je životopis koji, klišejom rečeno, djeluje potpuno fikcijski ili kao filmski scenario

“Da se ni najnovijim (a kamoli starim) pjesmama (kao narodnim) ne može upravo doznati ko je koju prvi put spjevao, to nije začudo; ali je začudo da u narodu niko ne drži za kaku majstoriju ili slavu novu pjesmu spjevati, i ne samo što se niko tim ne hvali nego još svaki (baš i onaj koji jest) odbija od sebe i kaže da je čuo od drugoga.”

Vuk Stefanović Karadžić, Narodne srpske pjesme — Knjiga prva  (1824.)

 

Po nebrojeni put pokazuje se ispravnom i točnom jedna od, tipično, jedva primijećenih opaski Gorana Bregovića iz devedesetih godina. Gotovo u primjernoj aforističkoj formi, Bregović kaže da je jedina razlika između zapadnih i istočnih umjetnika u tome što su ”na Zapadu uvijek potpisivali svoje radove”.  Iako odmah i logično u refleksiji čovjek pomisli samo na dvije od historijski ključnih točaka našega narodnoga i umjetničkog bića – na freskoslikarstvo i na narodnu epsku poeziju, od Kosovskog ciklusa do Hasanaginice, kao vjerojatno najbitnije – ne treba nam čak ići ni tako daleko u prošlost. Imamo naime mnogo bliži primjer i dokaz o nesreći i usudu anonimnosti, ili zaboravljenosti stvaralaca i autora. Na, kako se to danas eufemistički naziva, “ovim prostorima” žive bezbrojne popularne, pjevane pjesme koje se trajno izvode, sviraju i pjevaju, koje utječu na živote ljudi konceptualizirajući mnoge životne situacije, pjesme dakle koje žive u svakom smislu. Sve one imaju svoje autore, čak i zabilježene kao autorske, a doživljavaju se često ipak kao narodne. Tu se događa možda čak i nešto gore u odnosu na nepoznate stvaraoce iz prošlih vijekova koji su nam ostavili svoje djelo, ali ne i ime: tokom prošloga stoljeća, mnogo je autora što su živjeli u to, moderno, doba – doba štampe, dokumenata i snimanja, a svejedno su u surovo vrijeme bili izbacivani i prešućivani, gurani u anonimnost. To je ponajprije rezultat ideologija koje su vladale ovdje, ali i posljedica jednog teško objašnjivog fenomena nezainteresiranosti, nebrige i lijenosti kulture.

Od mnogobrojnih slučajeva i sudbina, priča o Dragiši Nedoviću djeluje kao posebno poglavlje južnoslavenske kulturne “knjige smijeha i zaborava”. Rođen prije ravno sto godina i umro prije pedeset, u nesretnoj zaokruženosti brojeva, neobični i žalosni kragujevački trubadur imao je životopis koji, klišejom rečeno, djeluje potpuno fikcijski ili kao filmski scenario. U dobrom dijelu, to nije scenario kakav se pravi za ovdašnje filmove, međutim. Izašao iz sirotinjske gradske porodice, od ranih dana nošen čudnom vatrom predanosti, potrebom da piše pjesme i muziku na vlastite tekstove, sa šesnaest godina, noseći po priči samo jednu “staru gitaru”, otišao je Nedović od kuće, iz mjesta odakle se rijetko kretalo bez veće muke, i krenuo u lutanje vođen željom da “ljudi čuju njegovu muziku”. Da: siže potpuno američki, kao kod kakvog crnog bluzera ili slično bijelom folk-heroju Woodyju Guthrieju koji kreće u beskućništvo Amerike, spavajući po teretnim vlakovima zajedno s protuhama, besposličarima i raznim “pticama nebeskim”, svirajući vlastite pjesme o tom iskustvu, o “životu i priključenijima” američkog proletarijata. Naprotiv, životni put o kojem govorimo odvija se u Kraljevini Jugoslaviji, ranih tridesetih godina prošloga vijeka, kada naivni i čudni Nedović, čovjek melankoličan, zatvoren, i s nekom permanentnom tugom, iz kragujevačke palanke odlazi u Bosnu, a nakon toga još dalje, u Dalmaciju.

 

 

Koliko god neuobičajena, priča bi bila i ostala samo svjedočanstvo o putu jednog tužnog Pikara, iz zemlje i kulture koja pikareske i avanture ne voli, zemlje zaostale i tvrde gdje se pjesnikovanja gledaju s podozrenjem i kao stvar neozbiljna, kao zanimacija propalica. Uostalom, kako su Nedovića gledali za života uglavnom. Ovaj nestabilni, poluobrazovani, emotivno razapeti čovjek međutim, stvarao je pjesme iz ničega, iz malo znanja, mnogo opijenosti i želje, i nečega što je neuhvatljivo, a što u nedostatku preciznije riječi zovemo – talentom. Slagao je, jedinstvenim darom, kombinacije tekstova i melodija s narodnim pečatom, u prostoj, dvočetvrtinskoj mjeri često, poput kola, pjesme što su se, jednom završene, primale na mah – što su ulazile u narod trenutno, preko svirača, pjevača, onih profesionalnih i amatera. Pjesama što su ostajale gdje god bi se čule, po kafanama, sijelima, otpjevane u društvu ili u samoći, preko rijetkih notnih zapisa i, kasnije, radio-valova. Njihovi naslovi, već samo poredani, čitaju se kao metafora muzičke kulture čitave geografije: ”Jesen prođe, ja se ne oženih”, “Tekla reka Lepenica” (za koju će čačanski i jugoslavenski gitarski rock-virtuoz RM Točak u sasvim drugom vremenu reći da bi trebala biti državnom himnom), dvoglasni napjev “Ajd’ d’idemo Rado” (čijom je a capella verzijom, također u kasnijoj eri, Bijelo dugme počinjalo nastupe), “Lepe li su nano Gružanke devojke”, silno ljupka i duhovita “Obraše se vinogradi”, beskrajno dirljiva “Lepo li je biti čobanica” čiji naslov, kao jedina naivna stvar u vezi te pjesme, može zavarati… I najmisterioznija od svih: tužna i tužeća spora “dvojka”,  ubojstvena dvočetvrtinska elegija, mutna kao doživljaj rijeke koju je autor opjevao: “Stani, stani, Ibar vodo”. Pjesma, poslije svega, kao najava nečega strašnog, ili nečega što se možda već dogodilo, dok čovjek tek ide ka mjestu gdje će otkriti to najgore od čega bježi. Ako je o tome bila, to jest, budući je pjesma imala otvoren kraj – otpali su prvobitni dekorativni stihovi o “devojčici mladoj” iz “Kraljeva grada”, a ostala samo nejasna slika o usamljenoj vodenici i “dragoj” kojoj pjesnički subjekt “mora doći”, u tonu krajnje predaje i pomirenja s time što ga tamo čeka, što god bilo – a sigurno je da nije dobro. Je li tridesetih godina kad ju je spjevao, i Nedović tako osjećao da upravo dolazi vrijeme koje se neće moći izreći nijednim načinom osim u naznaci, u parafrazi, zaobilazno, u izbjegavanju ionako neizrecivog?

Ne zna se, ali teško da je slučajno što je šest decenija kasnije, u novom cikličkom užasu, Emir Kusturica, također stranac u vlastitoj zemlji, odlučio zajedno sa svojim kompozitorom citiranim na početku teksta, da uzme ovu pjesmu kao vodeći motiv svoga filma, epskog, nedosljednog, kontroverznog, no svemu usprkos maestralnog Undergrounda. Nakon prvog vrhunca filma, nadrealne uvertire koja je uvod u sljedeću kulminaciju, u sceni bombardiranja Beograda 6. aprila 1941., pojavljuje se crni međutitl, kao u nijemim filmovima (vizualna metafora mjesta “zanijemilog” od muke), na kojem je tekst Dušana Kovačevića, pisca predloška: ”Tri godine kasnije, dok je Beograd patio od otvorenog preloma duše…”. Rez na lik Crnog kojeg igra Lazar Ristovski – on se gleda u ogledalu za koje je prikačena fotografija njegove pokojne žene, prekrsti se i začuvši instrumental u pozadini krene pjevati, žalosno i komično u isti čas: ”Stani, stani, Ibar vodo, Ibar vodo…kuda žuriš tako? – I ja imam jade svoje, jade svoje… nije meni lako…”. Temu svira ciganski trubački orkestar, teško, izmučeno, u dugim notama koje kaskaju i vuku se poput ranjenog konja, i u isto vrijeme tonom suprotnim, upravo podsmješljivim, zaigrano, s višom vitalnošću i inatom, humorno. Karakterističnim i jednako tako teško objašnjivim spojem nespojivog, muzika stvara strahovitu suprotstavljenost emocija, nešto uništavajuće, destruktivno, a tako živo. Gradi stepenice od zvuka koje vode ka onom času koji je suštinski za čitavu karakterologiju jednog naroda – trenu u kome se ne zna vladaju li čovjekom ubilačke ili samoubilačke emocije, kad se ne zna hoće li on uništiti drugoga ili sebe. Nijedna druga pjesma, kao inspirator i kao utjelovljenje takve emocije, nije mogla biti na tom mjestu, čini se.

 

 

U čudnoj vezi, i autor pjesme i režiser napravit će u različitim erama  “zamjenu domovina” – Kusturica će otići u Srbiju, da ostane do danas, a Nedović prije “onoga rata”  upravo tamo gdje će se roditi režiser – u Bosnu. Očaran tom lijepom i nesretnom zemljom, napisat će dvije od svojih najpoznatijih pjesama: “Prođoh Bosnom kroz gradove” koja će biti zaštitnim znakom Safeta Isovića, jednog od najvećih sevdalija. Uopće, poput kakva kameleona – što je osobina istinskog songwritera – gdje god se pojavio, u bilo kojoj okolini, Nedović je poprimao njena muzička svojstva i tako pisao, njima se izražavao. Pogled sa strane hvata ponekad preciznije, ili makar pretjeranije, neko mjesto potcrtavajući mu osobine kad pokuša da ih opjeva njihovim vlastitim tonom ili bojom. Stigavši na kraju i na more, u Dalmaciju,  prirodni melodičar Nedović vjerojatno je vrlo brzo i jasno osjetio mediteransku melodiku, svijetlu, bistru i toliko radosniju od zvuka iz kojega je sam potekao, i osunčan time složio simpatičnu i veselu pjesmicu-šalu, ne znajući da će se ova dosjetka od pjesme primiti i zaživiti kao da ju je sam lokalni puk napravio – “Kad si bila mala Mare – volila si more…”. Pjevaju je i danas, od klape Šibenik do njemačkih i austrijskih zborova. I do danas se vodi tajna igra prisvajanja autorskih prava s ove strane, pravna igra puna nelagode, pizme i bratskih inata. Pjesma je “corpus delicti”, podsjetnik na neugodnu povezanost koja se ne da odijeliti formalnopravnim postupcima i razgraničenjima, kao što se moglo i može s mnogočime drugim. I zato boli obje strane, svaku na svoj način, jednako potmulo i bez namjere da se popusti u međusobnom nadigravanju.

 

***

 

Prije nego što će se spustiti u Dalmaciju, Nedović je iz Šumadije prešao u kraj odmah preko Drine, preko granice (tada nepostojeće, čak ni u formalnom smislu, kakva je bila kasnija federalna), i stigao u grad koji će desetak godina kasnije, tokom rata koji je pjesma o rijeci najavila, naš najveći pisac ovjekovječiti u svom remek-djelu – u Višegrad, gdje je Ivo Andrić proveo svoje (jedine?) sretne dječačke godine. Tu je, prije osamdeset godina, 1936. Nedović napisao svoju najpoznatiju pjesmu. Teško da ih ima mnogo koji su odrastali u negdašnoj zemlji a da je ne bi znali: “U lijepome starom gradu Višegradu” – melankoličnu posvetu davnoj, sentimentalnoj ljubavi u gradiću na Drini i sa stihovima o, većini tadašnje zemlje nepoznatom toposu – brdu Bikavcu, odakle pogled puca na Most koji će, kao i grad, zauvijek biti upisan u svjetsku književnu, kulturnu i civilizacijsku mapu. Pjesmu je prvi snimio Himzo Polovina i godinama, desetljećima, bila je voljen i bezopasan dio našega općega folklora i kulture svakodnevice, podsjetnik na prepoznatljivu osjećajnost – onu bosansku, jedinstvenu unutar većeg jugoslavenskog kulturnog kompleksa. Donedavno se pak nije znalo – ili barem nije govorilo, kao i toliko drugoga – da je rahmetli Himzo promijenio tekst, izbacivši zadnju, očitu biografsku Nedovićevu strofu što počinje stihovima: “Ustaj, isprati me, moram da putujem/u Srbiju idem svome rodnom kraju…”. U još većem čvoru ovdašnjih ubilačkih nesporazuma i nerješivih tvrdoglavosti, ova intervencija u tekstu ne čudi s obzirom na stavove koje je, govorilo se, po pitanju etničkih i nacionalnih zapretenosti Bosne, za života imao mostarski pjevač i psihijatar.

Iz toga: mnogo je, bezbrojno mnogo primjera promjene značenja, recepcije i, visokoparno rečeno, rekontekstualizacije koje su doživjele tolike pjesme u prošlih četvrt stoljeća. No rijetko koja strašnije od Nedovićeve sevdalinke o gradu na Drini, tamo gdje se u stravičnoj simetriji dva puta u točno pedeset godina dogodio zločin, gotovo na isti način. I to je sve što ćemo o tome reći sada. Umjesto toga, s tim saznanjem, i s jednom polovicom stanovništva grada u mislima, samo se upitati: kako im danas mora zvučati zadnja strofa kad nakon svega neki pjevač zavapi: “Višegrade, grade – gdje je moja draga…?”

U jednakom i jednako zapanjujućem sarkazmu historije, prije nekoliko je godina sarajevski režiser, izgradio na tom mjestu svoj “grad u gradu”, u čast našega pisca, rekao je. Treba vjerovati da su mu namjere i želje bile dobre, uza sve što se vuče oko toga “grada”. No, zapita se čovjek dalje – bez zlobe, bez retorike, ako netko želi i može to uopće vjerovati – je li nekad, u međuvremenu, istinski veliki svjetski reditelj čuo pjesmu, baš tamo, u Višegradu. I što je pomislio, slušajući je. Ne, ne može se pristati na to da mu je bilo svejedno, nikako. Takve površne zaključke ostavljamo cinicima. Treba naprotiv vjerovati da jest nešto osjetio, unatoč svemu što je unazad dosta godina izgovarao naglas, a što nije bilo dostojno ni njega samoga, ni mjesta i događaja koji su grad obilježili sramom zauvijek. Jer, neka je i naivno, ali treba i mora se nadati, u ime mrve ljudskosti koja je preostala – možda je, makar negdje u dubini, u biću bića, osjetio čak i nešto slično liku najpoznatije knjige o gradu i najpoznatnije knjige naše književnosti. Ono što Andrić besmrtno opisuje kod jednog, također apostata – Velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića kad se sjeća grada u kojem će izgraditi Most: ”…osećanje nelagodnosti koje je ostalo od svega toga zajedno nije nikad potpuno nestalo. Naprotiv, sa godinama i sa starošću javljalo se sve češće: uvek ista crna pruga koja mine grudima i preseče ih naročitim, dobro poznatim bolom iz detinjstva, koji se jasno razlikuje od svih muka i bolova što ih je docnije život donosio.”

 

***

 

Dragiša Nedović vratio se, kako je i rekao u pjesmi, u svoju Srbiju i u Kragujevac odakle će ga nakon aprila ’41., otpremiti u zarobljeništvo u Njemačku. Preživjet će i to, vratiti se u svoj ranjeni grad kojemu su na Šumaricama Nijemci iščupali dušu, i tu poživjeti do kraja. Dragiša Nedović umro je, gotovo zaboravljen, prije pola stoljeća. Nedavno, Skupština općine Višegrad donijela je prijedlog da jedna ulica na Bikavcu dobije ime po njemu. Prijedlog nije prošao. I bolje je tako.