Pavle Bastajić Paja - životni put jednog revolucionara (1)
OD CRNE RUKE DO KOMUNISTIČKE PARTIJE
Mart 2017
U toj, burnoj, predratnoj situaciji 1940/41. godine našao se i Pavle Bastajić u našem kraju, pa smo ga brzo i upoznali sa stanjem. Očekujući da će on s nama, barem konspirativno sarađivati i upućivati na odgovarajući način kako bolje da djelujemo, ali nas je iznenadilo njegovo pasivno držanje. Ubrzo smo shvatili da on nema veze sa rukovodstvom Jugoslavenske komunističke partije
Pavle Bastajić je revolucionar i jedan od prvih komunista sa Korduna, rođen je 12. maja 1890. godine u Perni, kotar Topusko. Obzirom da postoji izvjesna nejasnoća o mjestu rođenja Pavla Bastajića to ću u podtekstu dati opširnije objašnjenje pa da, ni kod toga, nema zabune.* O mjestu rođenja Pavla Bastajića uvjerljivo govori i njegov upis u gimnaziju u Sremskim Karlovcima, gdje stoji i danas zapisano u Katalogu, da je Bastajić Pavle Paja rođen 12. maja 1891. godine (po starom kalendaru) u Perni, kotar Topusko. Jedino, u ovom podatku stoji godina 1891., a u prepisu matične knjige rođenih (kod SUP-a NRH-a stoji zapisano 1890. Vjerovatno postoji greška kod prepisa takovih dokumenata, ali je u školskom dokumentu zapisano u originalu, pa je pretpostaviti da je tačno, kao i svi ostali podaci o njemu.
Pavle je završio 1902. godine četiri razreda osnovne škole u selu Perni sa odličnim uspjehom. Sveštenik u Perni Jovan Šepa zapazio je Pavla kao dobrog đaka, a znao je i njegovu majku da je siromašnog stanja, pa je nju i njezinog bratića Tešu (kod koga su oni živjeli) nagovorio da Pavla pošalju na daljnje školovanje, u gimnaziju u Sremskim Karlovcima, pa ako se pokaže dobar može produžiti školovanje i na bogosloviji.
Pavlovu majku je lako bilo nagovoriti da ga šalju u gimnaziju, naročito kad je sveštenik Šepa obećao da će mu isposlovati i stipendiju, a posebno je obradovalo, kad je saznala da bi njezin Pajo mogao nekad biti pop, pa možda i u Perni, jer tadašnji sveštenik Šepa je već bio u godinama. Tako je Pavle i uspio da se 1902. godine upiše u gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a već sledeće godine, izvršilo se Šepino obećanje, dobio je stipendiju. Međutim, Pavle već od prve godine pohađanja gimnazije odlučan je da neće ići u bogosloviju, jer ne želi biti pop. On na prvom feriju moli ujaka Tešu de ne bude saglasan sa njegovom majkom za pohađanje bogoslovije jer on želi, ako mu bude moguće ići na studije i izučiti nešto bolje od bogoslovije. Ujak Tešo nije baš teško prihvatio Pajin predlog, ali majku nije mogao uvjeriti da ne bi bilo dobro izučiti za popa i nekad biti kao i Šepa u Perni. Vrijeme je prolazilo i Pavlova majka nije vjerovala da on neće poslušati nju sve dok nije čula da se upisao na univerzu u Zagrebu.
Inače, Pavle je za vrijeme školovanja u gimnaziji dolazio svakog ferija u Pernu i on je za svoga života isticao samo Pernu kao svoje rodno mjesto. Koliko je bio odlučan da ne ide na bogosloviju potvrđuju i podaci iz. dopisa Više gimnazije “Branko Radičević” iz Sremskih Karlovaca, Muzeju grada Zagreba od 6. III. 1959. godine, u kojem stoji pored ostalog: “Bio je đak ove škole 1902/3.do 1909/10. godine i u tom roku završio osam razreda i ispit zrelosti. Iz knjiga se vidi da je razrede završavao prosečno sa dobrim uspehom, samo je u sedmom razredu imao popravak iz matematike, a u VIII. razredu je 1. marta prešao u red privatnih đaka. U toku celog školovanja imao je uzorno ili pohvalno vladanje, samo je u VII. razredu iz vladanja imao ocenu dobar (3), ali se nigdje ne kaže zašto, kao što nismo našli ni objašnjenje zbog čega je prešao u red privatnih đaka. Ispit zrelosti počeo je da polaže u letnjem ispitnom roku, pa je odstupio od polaganja usmenih ispita i ispit nastavio u zimskom roku 1911. godine. Ispit zrelosti je položio sa opisnom ocenom ‘zreo većinom glasova za polazak sveučilišnih nauka’. Stanovao je privatno i u toku školovanja promenio nekoliko stanodavaca mahom ratara. Od drugog razreda bio je skoro stalno oslobođen školarine, uživao blagodejanije i bio stipendista Klirikalnog fonda, i onda kad je bio privatan učenik”.
Iz ovih podataka se, također, može dosta jasno nazreti zbog čega je Pajo išao iz internata i stanovao kod seljaka, samo da bi se oslobodio obaveze pohađanja bogoslovije. Ali ipak je i dalje dobivao stipendiju, vjerovatno zato što je bio dobar đak i dobrog vladanja, a posebno zbog svog socijalnog porijekla.
Citirat ću jedno pismo Pavlovo, sa studija iz Zagreba, koje je pisao svom ujaku Teši i prilažem fotokopiju sa sačuvanog originala, pa će se iz njega vidjeti njegovi teški uslovi školovanja i odlučnost, da ipak po svaku cijenu, nastavi studije na filozofiji. Pored kraćeg dijela teksta, u kom govori o nekim privatnim poslovima i informacijama njegovog ujaka, ostalo sve govori o njegovom životu u Zagrebu:
“Zagreb 1/VI
Dragi moj ujače!
Trebao sam ti se još davno javiti. Odmah u početku onako kako sam kazao. Ali mi je bilo nekako nemoguće. Znaš sad sam u poslu. Inače ja u Zagrebu živim prilično. Imam što pojesti a imam đe leći. Jedem dva puta na dan. U podne i u veče. Doduše ne bi škodilo kad bi sada ovaj zadnji mjesec imao što da pojedem i po jutrima, ali kad nije nije. Kako može drugije pet-šest stotina tako živjeti mogu valjda i ja. Za ručak i večeru plaćam tačno 18 for. i 60 novčića. To dobivam od potpornog društva. G. Tadić je predsjednik i on mi je to izradio. Za stan plaćam 8 for. mjesečno. Za te novce poučavam jednog dečačića iz gimnazije. Soba mi je lijepa, čista i sam sam u njoj, pa mi je zgodno za učenje i čitanje, jer je mimo i niko me ne uznemiruje. U školu idem. Imam svake osmice 24 ure škole. Dobro je sve. Za onu stipendiju klerikalnu što sam dobivao u gimnaziji također se ne treba brinuti. Pitao sam ovdje na univerzi ljude koji su je imali nekad ka i ja, pa mi rekoše da ih niko nikad za nju nije pitao, i da oni reverzi apsolutno ne vrijede ništa. Tražio sam ovdje u Zagrebu i Adama Kukulja. Ali mi reče jedan obrlajtant da je on premješten u Osijek. Na kraju dragi moj ujače ako je moguće pošalji mi jedno 6 kruna ili 7. Pio bi čaja po jutrima, i onako treba mi da imam uza se koji krajcar. Pozdravljam vas sve skupa. Pozdrav gospodinu Srniću. Tebe ljubi i pozdravlja
tvoj Pajo Bastajić stud. phil.”
Na studijama u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, Pavle se već po svojoj prirodi i proleterskoj misli družio sa progresivnim i revolucionarnim omladincima. A u to vrijeme u Zagrebu je bila jaka struja nacionalne omladine-revolucionera, Hrvata i Srba, među kojima je Pajo bio vrlo aktivan. Među njima se rodila u to vrijeme i ideja o atentatu na bana Cuvaja (kao), Austro-mađarskog “guvernera” u Hrvatskoj. Prema navodima V. Dedijera u svojoj knjizi “Sarajevo 1914” pobudu i inicijativu za atentat je dobila grupa studenata, poslije posjete Beogradu, navodno, student Jukić je dao takvu inicijativu. Jukić, Bastajić i Tartalja i dr. upoznali su se u Beogradu sa rukovodiocima organizacije “Ujedinjenje ili smrt” – Crna ruka, Tankosićem, Vemićem i drugim, a Dragutin Dimitrijević Apis i Ljuba Jovanović su im držali govore, iz čega su zagrebački studenti dobili joj više inspiracije za takove akcije. Već tada su, navodno, u organizaciju “Ujedinjenje ili smrt” primljeni Bastajić i Tartalja i od organizacije dobili nekoliko bombi i revolver za atentat koji su pripremali.
O pripremama atentata na bana Cuvaja pričao mi je lično Pavle, za vrijeme boravka u Topuskom, u konfinaciji 1939/40. godine. Po njegovom pričanju, po povratku u Zagreb, njih šestorica ili sedmorica, odlučnih za atentat na Slavka Cuvaja, vukli su kocku i na Luku Jukića je palo da izvrši glavnu ulogu. Priprema se otezala desetinu dana i čekalo se zgodan momenat za atentat, dotlen je Jukić, psihički uzbuđen, otkrio zavjeru mnogim drugovima i studentima kojima to nije smio. Tako je priprema atentata došla do znanja i policiji i ona ih je pratila svaki dan i vrebala momenat da ih pohapsi. Pokušalo se odgovoriti Jukića od atentata s preporukom da se svi raziđu iz Zagreba za izvjesno vrijeme. Ali, to je kod Jukića izazvalo revolt i nije se dao odgovoriti i da odustane od atentata. Na par dana pred atentat iz Beograda je stigla preporuka da se odustane od atentata, a kod Bastajića u stan je došao Jovo Miodragović, povjerenik “Narodne odbrane” za Hrvatsku i saopštio mu da je stigla poruka da odmah bježi u Beograd. Još je Pavle pokušao Jukića odvratiti od namjerene akcije, ali nije ni tada uspio, niti mu je uspjelo od njega oduzeti revolver. Bombe je imao kod sebe pa ih je, još iste večeri odnesao i bacio u Savu a on produžio prvim vozom za Beograd. Pričao mi je, kako nije mogao neopažen preći granicu u Zemunu, a zbog bojazni od potjere nije mu se čekalo, pa je sutradan preplivao Savu, negdje poviše Zemuna, sa spakovanim odijelom i privezanim za leđa, te se tako našao s onu stranu Save, u Srbiji.
Nije se Pavle dugo zadržao u Beogradu, ubrzo se javio i otišao kao dobrovoljac, i član Crne ruke, u četu Vuka Popovića Luneta, koja je vodila borbu protiv Turaka, u poznatom Balkanskom ratu. Nakon ne baš mnogo vremena Pavle je teže ranjen u glavu, a vijest se prenijela da je poginuo. O Pavlovoj smrti – pogibiji pisalo je u novinama u Hrvatskoj iz kojih je vijest brzo stigla i u njegovo rodno mjesto Pernu. Kad je čula Pavlova majka za njegovu pogibiju pala je u živčani šok iz koga danima nije došla k sebi, a teške srčane posljedice nosila je za svog života. I Teše Pajinog ujaka, također se teško dojmila vijest o Pajinoj smrti, naročito zbog toga što oni nisu uopšte znali do on nije više u Zagrebu, poslije naprijed citiranog pisma koje im je pisao. Njima je bilo čudno samo, što im se predugo ne javlja, a iza toga, iznenadna vijest, kao grom iz vedra neba, da je on poginuo u Srpsko-turskom ratu u Srbiji. Normalan čovjek može samo pretpostaviti kakva je trauma bila majke i bližih rođaka zbog vijesti o Pajinoj pogibiji, od koga su svi mnogo očekivali i radovali se njegovom školovanju.
Nakon dužeg vremena, negdje u kasnu jesen, Teši Rkmanu piše njegov stric Simo iz Obrenovca (koji je tamo živio od ranije naseljen) da Pavle Bastajić nije poginuo, nego je bio samo teže ranjen u glavu i da je već prilično ozdravio, da se ne treba bojati za njega. I ova vijest, za Pavlovu majku je bila veliko iznenađenje i neopisiva radost, ali joj svejedno nije mogla nikad izliječiti posljedice teške traume zbog vijesti o njegovoj pogibiji.
No i pored nekoliko puta potvrđene vijesti i kasnije da je Pavle ostao živ, on se nikad nikom nije javljao u Hrvatskoj, ni rodbini ni prijateljima. Prolazile su godine, počeo je i Prvi svjetski rat, njegov ujak Tešo je poginuo 1915. u tom ratu. Pavlova majka se odselila 1917. g. sa suprugom Jovanom i ćerkom Dragicom, u Srijem, selo Boljevce, a da nikad od Pavla nikakve vijesti nije dobila.
Tek 1921. godine sjetio se Pavla moj brat Mile, koji ga je pamtio kao studenta, a i po pričanju naše majke i strica, koji su živjeli u istoj familiji dok je Pajo odgajan u njihovoj kući, pa su i oni pominjali Paju, podsticani povratkom mnogih ratnika iz rata ili ropstva, kako to da i sada o njemu nitko ništa ne zna niti priča. Pokušao je Mile tražiti i preko Crvenog krsta, ali se sjetio da napiše pismo Svetozaru Pribićeviću, tadašnjem ministru prosvjete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i njega pita može li se znati da li je Pavle Bastajić, dobrovoljac iz Srpsko-turskog rata negdje živ i šta je sa njim. Ovakovo pismo Mile je bio slobodan napisati, jer je Pribićević tada bio istaknut i popularan politički predstavnik naroda Banije i Korduna, pa je kao visokog političkog funkcionera i interesantan odgovor jednom seljaku, sljedećeg sadržaja:
“MINISTARSTVO PROSVETE
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
Beograd − XII 1921.god.
Gospodinu Milu Rkmanu,
Perna.
Po naredbi Gospodina Ministra Pribićevića, kao odgovor na Vaše pismo od 15.XI. tek. god., izveštavam Vas, da se Vaš brat g. Pavle Bastajić, svrš. stud. društvenih nauka u Lozani, sada nalazi u Beču. Još dok je bio u Lozani g. Bastajić je ispovedao ideje koje su se kosile sa poretkom koji vlada u svim državama sem Rusije, pa i sada se u Beču nalazi među takovim elementima, koji ne odobravaju državni poredak naše države.
Zbog ovakvog njegovog držanja njemu nije bilo moguće da se vrati natrag u otadžbinu.
Gospodin Ministar Pribićević pozdravlja Vas, kao i sve ostale prijatelje.
PO NAREDBI MINISTRA PROSVETE
v.d. šef Kabineta
M. Petrović “
Nakon navedenog odgovora u pismu, po naredbi ministra Pribićevića, o boravku Pavla Bastajića u Beču i njegovom držanju, više nije bilo moguće bilo što o njemu doznati, nego je od tada, kroz nekoliko godina, bilo moguće znati da je Pavle negdje živ po tome, što su žandari navraćali svake godine po nekoliko puta kod kuće Mile Rkmana i pitali za Pavla, javlja li se kada ili čujemo što o njemu. A i bez razgovora, žandari su promatrali i cijenili držanje Pavlovih rođaka, i obično su otišli s upozorenjem, “ako se Pavle javi bilo odkud dužni ste to nama prijaviti”.
Prolazile su godine i dalje a o Pavlu više traga nije bilo. Umrla je i njegova majka 1924. godine a o njemu ništa više nije saznala, nego što se doznalo iz Pribićevićevog pisma. I tako je vrijeme teklo sve do jedne večeri, u decembru 1939. godine, kada više nije bilo ni Mile živog, kada se Pavle pojavio na vratima kuće u kojoj je rođen i koju je zadnji put napustio prije dvadeset i osam godina. Interesantan je bio taj Pavlov sastanak, nakon toliko vremena, sa ujnom Pavom i Nikolom, koje je jedino poznavao u kući, a za mene se sjećao da sam bio mali. I majka i stric su tvrdili, da su u Paje oči i čelo izraziti, po čemu su ga mogli prepoznati, kad je samo navijestio, da li ga poznaju, makar je toliko godina prošlo.
Tada sam i ja imao prilike da upoznam Pavla dobro. Imao sam već trideset godina, a on me ostavio 1912. godine u trećoj godini, kada je zadnji put bio u Perni. Ostao je Pavle nekoliko dana, kao drag gost, u našoj kući. Pored pričanja i podsjećanja svega i svačega i rodbinskih veza, iz davnog doba njihova zajedničkog života. Saznao je on još u inostranstvu, da mu je ujak poginuo, a za majku je saznao u Beogradu, kad je došao, da je i ona umrla. A onda je pričao i o svom životnom putu, logički, zbog naše radoznalosti, koje vrijeme je zaista bio dug i bremenit. Kazao nam je, da je pred tri mjeseca došao iz inostranstva u Beograd, da je dobio izgon zbog svog od ranije poznatog političkog opredjeljenja za komunizam, da mu je određeno da mora živjeti u Topuskom, općini u kojoj je rođen, da se još nije prijavio žandarmerijskoj stanici, ali će to morati učiniti za koji dan.
Pavle Bastajić Paja
Nakon izvjesnog vremena, dok se Pavle smjestio u Topuskom, prijavio se žandarmeriji on je opet češće navraćao kod nas u Perni. Ja sam ga ubrzo upoznao da sam protekle 1939. god. došao u vezu, i još mojih nekoliko drugova, sa članovima Kot. komiteta Glina (u našem kotaru Vrginmost nije postojao još) pa smo vezani i uz pomoć osnovali grupu simpatizera KP-a, a obećali su nam da će nas ubrzo registrirati kao ćeliju KP-a. U toj, burnoj, predratnoj situaciji 1940/41. godine našao se i Pavle Bastajić u našem kraju, pa smo ga brzo i upoznali sa stanjem toga kraja. Očekujući da će on s nama, barem konspirativno sarađivati i upućivati na odgovarajući način kako bolje da djelujemo, ali nas je iznenadilo njegovo pasivno držanje u odnosu na rad partije. Ubrzo smo shvatili da on nema veze sa rukovodstvom Jugoslov. komunističke partije i nije nam bilo jasno zbog čega nema, a kao komunista je interniran u Topusko. Bastajić je htjeo diskutirati o političkim problemima, stanju u Jugoslaviji i uopće u svijetu. On nas je frapirao svojim poznavanjem političke situacije u svijetu, ali o konkretnim akcijama komunista kod nas nije htjeo da se miješa, iako mu režim u Topuskom nije bio strog. U Vrginmostu je bio sreski načelnik, pod kog je pripadalo i Topusko, Čidić Andrija, vrlo tolerantan i liberalan prema Pavlu. U jeseni 1940. mu je čak prosledio molbu Banskoj upravi, za dozvolu boravka u Zagrebu, makar je znao da mu neće udovoljiti molbi. Izlazak iz Topuskog u okolicu nije mu uopće ograničavao, pa čak je jednom putovao poluilegalno i u Zagreb, makar je žandarmerijska stanica imala upozorenje od žandarmerijskog voda iz Petrinje: ”U slučaju rata, Bastajić Stanka Pavla, selo Perna, treba smaknuti” (Podatak Vojno-istor. institut K- 9I6-13-10).
Za Bastajića, kao komunista, u internaciji u Topuskom su saznali većina komunista iz uže i šire okolice, pa su rado navraćali kod njega. Međutim, on je sa svakim, također, oprezno i strogo odmjereno razgovarao i nitko nije mogao da odgonetne zašto ima takav stav. Zbog toga smo nekolicina nas zamolili delagata na Petoj part. konferenciji KP Jugoslavije 1940. druga R. Mitića, da se interesira kod rukovodećih na konferenciji da li znaju za Bastajića i šta misle o njemu. Nakon povratka s konferencije, Mitić nas je obavijestio da drugovi iz CK znaju za Bastajića, ali ne znaju zbog čega on ne stoji u dobrim-normalnim odnosima sa rukovodstvom SKPB-a u Moskvi. Zbog toga poručuju članovima KP-a da ne traže Bastajića na nikakvu saradnju. Sa informacijom o Pavlu upoznali smo članove u okolici Topuskog, ali tim, ništa naročito se nije izmijenilo, jer je Pavle znao za takovu sumnju, pa je i imao svoje određeno držanje.
Međutim, nas nekoliko, koji smo s Pavlom bili u češćem i prisnijem kontaktu, a obzirom da nam je dotle već pričao, da je u Rusiju odlazio i da pozna u njoj stanje, pokušavali smo, iako možda naivno, saznati šta on misli o Staljinu, koga smo mi tada obožavali, šta misli o Trockom i zbog čega su se njih dvojica morali razići u politici, te inače o događajima u Rusiji. On nam je govorio o Rusiji, kao socijalističkoj zemlji, pozitivno i pohvalno, o vanrednim uspjesima prema carskoj Rusiji. Pričao je zaista ubjedljivo o svim oblastima života tamo, kao o posebnoj brizi o radničkoj klasi, narodnoj odbrani, odnosno snazi Crvene armije i svemu ostalom. Nije krio da nam kaže kao seljacima, da se ne varamo, ako bi došlo kod nas do ostvarenja socijalističkog poretka, da bi odmah svi seljaci bolje živjeli nego tada i imali bolji standard. Rekao nam je, da bi to imali samo sitni posjednici i bezemljaši. Čak je tvrdio i za naše seljake, na Kordunu i Baniji, da ni ovdje srednjaci ne bi mogli imati odmah bolji standard. O sistemu u socijalizmu i marksističkoj ideologiji on je govorio samo pozitivno, ali i realnim teškoćama do ostvarenja socijalizma u svijetu. O Staljinu nije želio mnogo pričati. Tvrdio je da se njega uopće ne može upoređivati sa Lenjinom. Kao Lenjin, se možda ni u hiljadu godina ne rodi jedan čovjek u svijetu. Za Trockog je rekao da je bio jedan od najobrazovanijih komunista iz revolucije i da je Lenjin poživio duže, najvjerovatnije, da se Trocki s njim ne bi razišao, jer Lenjin je cijenio njegovu vrijednost i bio za Trockog autoritet. Pričao nam je i o Staljinovoj “čistki’ 1937/38. godine i kako je velike greške tada napravio. Da je dao ubiti velik broj i nevinih ljudi, posebno je oslabio Crvenu armiju u sposobnim kadrovima i da je veliko pitanje kako će organizovati odbranu zemlje koja im neminovno predstoji protiv fašizma.
Bio sam, slučajno, prisutan jednom razgovoru u Topuskom između dr Rade Pribićevića (našeg poslaničkog kandidata) i Pavla. Pribićević se naročito interesirao, pored interpretacije ostalih događaja u svijetu, šta Pavle misli o sporazumu Staljin-Hitler (ugovoru o nenapadanju) koji je pred kratko vrijeme bio potpisan. Pavle je rekao da je već do tada svakom jasno da Hitler ne drži do ugovora ništa, i to što Staljin misli od toga nešto imati korist, daleko veće štetne posljedice će mu donesti. Posebno je Radu uvjeravao, da se svatko vara tko misli da će Nijemci dići revoluciju kad dođu u tešku ratnu situaciju, a u to je Pribićević vjerovao i mnogima nam to tumačio. Pavle je rekao da ne treba očekivati ništa od njemačkih komunista, za koje se smatra da su vrlo brojni, da je Hitler potpuno razbio i obezglavio njihovu organizaciju, dao poubijati sve rukovodioce od sekretara osnovnih ćelija pa do članova centralnog komiteta. Bastajić je bio jako zabrinut zbog okupacije Francuske i rekao da je kardinalna greška, što se dozvoljava Hitleru da okupira zapadnu Evropu i angažira njezine ekonomsko-industrijske potencijale u korist fašizma. Tumačio je on Radi, da nije fraza, što Hitler govori ako pobijedi u predstojećem ratu, da osigurava vladavinu fašizma za petsto godina. Pribićević se nije slagao sa Pavlovom konstatacijom po mnogim pitanjima, ali nije imao argumenata ni za tada svjetliju prognozu. Iz razgovora s Pavlom, Pribićević je stekao uvjerenje, da on zaista ima sumnjive odnose sa rukovodstvom SSSR-a.
* Podatke o mjestu Pavlova rođenja, kao i njegovom djetinjstvu, doznao sam iz pričanja moje majke Pave i strica Nikole, koji su živjeli kao punoljetni u istoj kući kad se on rodio (otac mi, Tešo je poginuo u ratu 1915.g.). Sve isto, o tome, doznao sam i iz ličnog razgovora s Pavlom, dok se nalazio u konfinaciji u Topuskom 1940./41.g.
Pavlov otac Stanko rođen je u selu Prkos, poreska općina Banski Kovačevac, kotar Lasinja. Pošto je Stankov otac umro rano majka se preudala u selo Pješćanicu, kraj Vrginmosta.
Sara, udata Bastajić, preudala se za Ignjatija Dančulu i sobom je odvela i malog Stanka, a više djece nije ni imala u prvom braku. Tako je Stanko odrastao do ženidbe kod očuha u Pješćanici. U komšiluku Sare i Ignjatija živjela je isto preudana žena udovica iz prvog braka u Blatuši, rođena Kukulj Teodora Teda. Ova udovica je imala u prvom braku ćerku Maricu, ali kod udaje za Marka Krasulju, u Pješćanicu, nije povela malu Maricu sobom, nego je ostavila svojoj sestri Marici, udatoj u Perni, gdje je mala Marica odrasla od svoje šeste godine do udaje. Tako su u susjedstvu, u Pješćanici živjele dvije preudane udovice i dobre prijateljice, jedna je imala sobom privedenog sina, a druga ćerku ostavljenu kod svoje sestre, ali mala Marica je češće dolazila majci u posjete, pa su se dvoje mladih zagledali, a majke to rado prihvatile i ugovorile ženidbu mladih. Nakon stupanja u brak, mladog Stanka Bastajića i Marice rođ. Oreščanin, Marica nagovori Stanka da sele u Pernu kod njene tetke Rkman Marice. Obzirom da na Stankovoj očevini u Prkosu nije postojala nikakva imovina osim zemljišta nekoliko k. jutara, a nakon posjete Perni i njemu se tamo svidjelo, pa su se tamo i naselili. Stanko je prodao svoju očevinu, mali zemljišni posjed, u Prkosu, ali nije mogao odmah kupiti odgovarajuće zemljište pa su oni ostali stanovati na duži rok kod tetke Marice Rkman, u Perni. U toj kući rodio im se sin Pajo, odnosno, tako su ga zvali od krštenja, a u knjigama je zavedeno kršteno ime Pavao. Na nesreću ni ovaj bračni par neće imati dugo sreće, nakon četiri godine braka razboli se Stanko i umre u istoj kući, kod Maričine tetke 1894. godine. Tako je Marica bila prinuđena ostati kod tetke još nekoliko godina i odgajati malog Paju.
A onda se i ona 1897. godine preudala, u Perni, za Trkulju Jovana, isto siromašnog udovca, kao što je i ona bila siromašna udovica. Ali mali Pajo je ostao i dalje u kući tetke Marice i odatle je pohađao i završio osnovnu školu u Perni.
Iz svega izloženog je jasno da je Pavlovo mjesto rođenja u Perni, a njegov otac Stanko je rođen u Prkosu, poreska općina Banski Kovačevac. Ali, na krštenju, sveštenik Jovan Šepa, u parohiji Perna, njega ipak zavodi sa pravom domicila u očevom rodnom mjestu: rođen 12. maja u Banskom Kovačevcu (Perna) kbr.137, općina Lasinja.
Nakon stupanja u brak, Stanko i Marica, nisu ni dana živjeli u Prkosu, jer je to domaćinstvo opustjelo, odmah, nakon preudaje Stankove majke Sare u Pješćanicu. Tamo je postojalo samo pusto zemljište, koje su, mladi bračni par, prodali, kad su se naselili u Perni.
O AUTORU
Dušan Rkman, rođen aprila 1909. u Perni, u to vrijeme materijalno dobro stojećoj familiji kao treće i najmlađe dijete od oca Teodora i majke Pave. Činjenica da mu otac pogiba 1916. kao austrijski vojnik u Galiciji određuje njegov životni put u kojem se uz starijeg brata Milu i sestru Maru bori za napredak domaćinstva u kojem je veliki porodični mlin i za to vrijeme solidan broj rali zemlje – obezbjeđivao sigurnu egzistenciju. U familiji je bilo više živorođene djece ali koja nisu ostala na životu. Kako je u kući Rkmana politika uvijek bila dominantna tema, Dušan politički stasava uz brata Milu člana Pribićevićevih samostalaca (moj đed Mile bio je ekvivalent današnjeg županijskog predsjednika samostalaca), a u njihovu kuću redovno iz Beograda dolaze “Politika” i „Seljačko kolo“.
Nakon tragične pogibije brata Mile 1934. godine Dušan preuzima brigu o njegovoj familiji u kojoj su Milina četiri sina, a njegovi sinovci Teodor, Miloš, Bogdan i Jovo i udovica odnosno njegova snaja Ana. O bratovoj porodici brine kao i svojoj jer je na bratovoj samrtnoj postelji obećao da se neće ženiti dok mu sinove ne izvede na životni put. To je i ispoštovao jer je svoju familiju stvorio tek nakon rata 1946. godine. U braku sa komšinicom Ilinkom nosiocem Partizanske spomenice 1941. godine ima tri sina; Paju, Milu i Miloša koji danas žive sa svojim porodicama u Zagrebu.
Nakon bratove smrti mijenja i politički svjetonazor i postaje 1938. godine član Komunističke partije u ćeliji Perna. Među prvim je ustanicima u Perni 1941. godine zajedno sa braćom Poštićima, Bogdanom Oreščaninom, braćom Zlatarima i drugima. U partizanskom odredu Perna najprije je komandir čete, a potom komandant bataljona. Međutim, njegov ratni put obilježila je komesarska pozicija zaključno sa komesarom partizanskog područja Kordun. Nakon što mu komandant Eremić odlazi u četnike „baca“ sumnju partijskih lidera na sebe jer su smatrali da je kao komesar to morao znati. Pričao sam sa njim dosta puta o tome i tvrdi da nije znao već da mu je Eremić samo rekao kako ide obići jedinice i da će se vratiti za dva tri dana!!!
Nakon rata u dva mandata je predsjednik Kotara Vrginmost. Paralelno sa vođenjem kotara završava srednju poljoprivrednu školu u Petrinji jer je do rata završio samo osnovnu u Perni. Oko 1948/49. odlazi u Zagreb i zapošljava se u gradskoj upravi i do penzije radi na poslovima poljoprivrednog inspektora. Po penzionisanju veoma često boravi u rodnoj kući u Perni gdje je sa sinovcem Teodorom-Tešom pokrenuo hobi pčelarenja u kojem je bio vrlo uspješan.
Boro Rkman