Časopis Prosvjeta

NA UZANU PUTU / Prilozi iz književnosti

Ima neko vrijeme da sam shvatio da zbog toga što mi se djetinjstvo odvilo između dva grada naizmjenično i neravnomjerno, zapravo nemam jedno, sjedinjeno rano doba, od dvije polovice, nego dva paralelna djetinjstva. Odvojena u beskraju, u životnoj začuđenosti i neopisivosti utisaka, čulnih dojmova kad me preplave zapamćene slike i mirisi, dva se djetinjstva rijetko nadopunjuju. Previše je razlika, suviše isprekidana crta – kao stara cesta između Zagreba i tog neobičnog gradića, locus amoenusa na rubu negdašnje Vojne krajine.

Možda je stvar i do velikih gradova. Ogromnošću broja potencijalnih, naslućenih i stvarnih dojmova i isto toliko sudbina ljudskih koje su ih u stanju doživjeti, veliki gradovi paradoksalno ne daju se sasvim jednom jedinom srcu i tako intenzivnim, u dubinu okrenutim čuvstvima. U malim gradovima, sve je tako gusto koncentrirano u dojmovnom svijetu, u osjetu, impresiji, i možda, tko će znati, jedino oni daju sretnu priliku sretnim ljudima da u najkrhkijim godinama osjete snagu znakova koji tajno govore nešto o suštinskom – o samom bivanju, bivstvovanju na svijetu, onda kad još nema unutarnjih obrana i slike se upisuju bez posrednika i posredstva direktno, pravo u dušu, da više ne izađu.

Korzo, natkriven lipama, trgovine velikih stakala izloga, „konfekcija“, knjižara i papirnica, negdje oko polovine ulice advokatska kancelarija Manojlovića, prijatelja moga djeda; divno svjetlo, sunce koje kroz veliki prozor ulazi u strogu kancelariju, miris prašnih papira, olovaka, tinte, indiga, masivnih smeđih kožnih fotelja i nečega neuhvatljivog; poslije, na izmaku gornjeg dijela ulice, jedno na drugo naslonjena, dva skoro spojena mjesta, glavna, dvije olfaktorne kraljevine – slastičarna, Idrizijeva, bjelina prostorije, šećer i vanilija, prah sa kore šampita, torta za rođendan s kulama i mostovima od čokolade i keksa, „keljave“ ruke od sladoleda; i vrata dalje novinarnica – pravokutna pećina, obložena drvetom, novine i časopisi koje nisam viđao na kioscima u Zagrebu – TV revija, Sabor. Dugačka novinarnica, miris raja. Ne idem dalje ulicom naviše, okrenem se nazad, put Kule. Poslije semafora lijevo zgrada, trokatnica, modernistička, s kružnicama u betonu balkona i ljudima-stanarima koje ne znam, prelazim ulicu pa dalje pored kasarne odakle miriše menza i vojnički restoran – ne, nije to, ništa trikovi slabih literata o jeftinoći – nepoznata aroma privlačnija je od mirisa kuhinja hotela s pet zvjezdica koje sam kasnije viđao po svijetu. Lijevo je park i misteriozni spomenik sa šahovskim poljem u kamenu i godinom „1925.“, penzioneri stoje u grupicama uz kiosk za novine. A na malom trgu kino i biblioteka u istoj zgradi, s horizontalnim slovima duž zida – hram, kao nijedan. Filmski plakati na pročelju iza staklenih prozora, miris karbola na podu ispred biljetarnice, crvenkaste karte s perforacijama i starim fontom na papir utisnut broj reda, u predvorju uramljene fotografije holivudskih zvijezda iz pedesetih (da…), teške crvene zavjese podvezane po sredini špagom. I dvorana u mraku, kino-dvorana, velika kao velegradska, s mirisom drvenih politura, sala u tami kao da je kakvo biće dok iz svoje nutrine izdiše hladan zrak ljeti, kad iz topline i svjetla uđeš u spasonosnu zamračenu dvoranu odakle će drugačije svjetlo zabljesnuti s golemog platna. I pijukanje prvih tonova špice „Vesna filma“, ričući lav Metro-Goldwyna i logo „Avala filma“, sve daleko i sve blisko, signal iz glavnog grada dalekog hiljadu milja, kao preko svijeta, i uzbudljivo već na pomisao jer osjećaš da si dio nečega, nedokučivog, mnogo većeg i ovako na daljinu. „Drugarčine“, i „Sandokan“, tri puta zaredom, i „Divlja horda“ zbog koje sam skoro zakasnio na „putnički“ u osam i dvadeset, „Kramer protiv Kramera“ i „Zvijezda je rođena“; inicijacija zvana „Grčke smokvice“ i „Tigar“; noćne more poslije „Čovjeka koga treba ubiti“ i „Specijalno vaspitanje“. U nekom filmu urođenik jede mrave, a dječak u redu iza mene pita oca: „jesu fine mravi?“.

Dva su govora u malom gradu. Jedan kajka, ali mu naglasak u riječima nije kao kod drugih kajkavaca („a onda je píštolj ízvadil“, „kaj mu je rekal?“) i zapijeva kad govori, nije otresit kao zagrebački. Drugi govori „što“ i ne poznaje „šta“ („što je bilo?, „što veli?“), jezik mu je jasan, bez nepoznatih riječi, razgovijetan, savršenih duljina, nekako starostavan; govori sporo, a brza samo kad je uzbuđen ili kad laže. Omakne mu se i „tuj“. I „njesi“. I „đe“ – nekako kao prijekorno i nepoznato zatamnjeno onda kad prvi kaže „kadi?“. Prvi je „rekal“, drugi je „reka’“, prvi je „išal doma“, drugi je „otiša’ kući“, s mekim, potpuno mekim ć i dugim izgovorom gdje se „i“ na kraju skoro ni ne čuje. Prvi u putničkom vlaku ujutro topi se dok izgovara „skupi spimo“; drugom titra usna od svečanosti i važnosti kad kaže „milicija“ naglašavajući na prvom slogu. Prvi zvuči uvijek nekako sirotinjski, pomireno sa sudbinom („a kaj ćeš…“), ali to je privid, jer misli svoje; drugi je zavjerenički, uplašen i moćan u isti čas. Prvi govori ikavski i ekavski, izmiješano, drugi govori najčišći štokavski, osim kad je nešto izuzetno važno („časna reč“), ili kad imena krati i obrće od milja („ime joj…Danjca“). Po jeziku su se međusobno poznali, i razlikovali, a ja to nisam znao. Čujem ih, i čuo sam im svaku razliku, inflekciju, riječ i promjenu, od prvih dana, primjećivao ih ne misleći zašto su različite. Kad sam shvatio, jedna se zvijezda negdje ugasila.

Jedino su kukali i naricali slično, na sahranama i kod nesretnih događaja. Netko je nastradao na pilani i iz daljine razlijevala se stravična jeka zapomaganja ženskog. Nad vlažnim humkama jednog i drugog groblja bugarilo se kao u srednjem vijeku, azijatski, nepromijenjeno. I onda bi poslije sve stalo u tišini od koje su boljele uši, tišini ispunjenoj užasavajućim ehom. Tu mi, dok gledam u prošlost jednog dječaka koji to sve čuje i sprema negdje, taloži, pada na pamet veliki i mračni Rumunj Emil Cioran koji piše: „Kako vladati sobom, biti svoj gospodar, kad se dolazi iz zemlje u kojoj se na pogrebima riče?“

Grad pak kao da je i to brzo pobjeđivao, krhkom postojanošću zidova ispucale žbuke na građanskim dvokatnicama s isturenim francuskim balkonima, izlozima sa demodiranim kaputima i haljinama, zvukom vijesti i muzike s tranzistora u podnevnoj tišini i, nečim gotovo gospodstvenim u sebi, amortizirao, smanjivao djelovanje predcivilizacijskih ostataka.

Civilizacija se očitovala i u riječima i rečenicama, markiranim, zapaženim i utisnutim u uho. Bilo je važnosti, i samovažnosti, i ponosa, u tim skromnim dosezima: „dela u komunalcu“, „dela u DIP-u“, „dolje kod bolnice je na stanu“…

Kao po čudnoj neiscrtanoj karti grada ulazili su ljudi, odrasle pojave u dječji vidokrug i pamćenje, fizičkom prisutnošću i pričama, iza leđa. Miloš Dundović, nasmiješen u svijetlosmeđem baloneru i uvijek pod šeširom, čovjek starovremene pojavnosti, nečim iz potpuno drugog vremena. Nedavno sam, misleći o njemu i njima, shvatio istinski zapanjujuću činjenicu – ta pozornica koje se sjećam trajno, ovaj davni teatar mundi odvijao se svega tridesetak godina nakon kraja onoga rata – činjenica s kojom još ne znam na kraj, s takvom blizinom i uslovnošću vremena, rastezljivošću i sabijenošću u mahovima, s nedokučivom dinamikom. U pravu je Hobsbawm – Dvadeseti vijek zaista je kratak. Ili otrežnjujućom paralelom: to je bio otprilike isti vremenski razmak kao između kraja ovoga, posljednjeg pomahnitalog raspadanja u odnosu na današnjicu. Kakva je stvarna razlika između kraja zadnje dekade prošlog stoljeća i sada? Zanemariva. A onda, tada? Svjetovi čitavi su nestali, a novi nastajali u tri puta po deset godina, i što je tada bilo drugovremensko djelovalo je generaciji koja se tek rodila i odrastala kao istinski neprobojno, nepojmljivo u svojoj tajnovitosti. A ljudi, izdanci starog doba, kao mutno i jedva zapamćeni Miloš, izvirivali bi sa mnogih točaka ove skrivene karte grada. Ljudi njemačke onomastike – Štajmigeri i Goldneri, „Bijeli“ Rusi stigli još poslije Revolucije (!), što su predavali u čuvenoj gimnaziji. Doktor Žic i poludjeli Bogdan u ženskoj haljini, Tode M., prvi starac kojeg sam vidio da plače – lijep i visok, sijedih brkova, čovjek kojega su, kažu, uhvatili u špijunaži za jednu stranu silu i lomili ga u komunističkim zatvorima dio po dio, izbacivši poslije na ulicu i poslavši kući sjenu koja evo sjedi u našoj kuhinji i plače, govoreći pred preneraženim dječakom nerazumljive riječi.

Ono nisu bili „oriđinali“ kao po našem Mediteranu, grad je bio suviše strog i ozbiljan za to – tamo su ulicama hodale žive historije. Hodale, ili vozile, kao kad bi se Strossmayerovom odbilo duboko i potmulo brektanje starinske gilere, crni motor s prikolicom i na njemu čovjek u kožnom kaputu, u dubokoj starosti: Josa Špehar – učesnik Oktobarske revolucije.

Jedne čudesne zime moj dječački pogled odozdo primjećuje na šank naslonjenu ruku s tankom kožnom narukvicom oko zapešća, kao kod hipika po američkim filmovima – prsti drže čašu debela dna s rubovima od tankog stakla i samo crtom pića u njoj, čaša-usamljenica među „0,3“ čašicama „za konjake“ i onima zaobljenim, za gemišt, od dva deci. I čaša i ruka pripadaju tipu sa svijetlom bradom i dužom kosom – Džo Rapajić nalakćen na šank u „Plitvicama“, pojava koja plaši i privlači svojom drugačijošću, izazovnošću. Buntom. Čuje se odnegdje, možda i samo meni u ušima, nakon slušanja ploče – „nisam te izgleda volio mnogo, sve je po starom al’ više nisam tvoj“, ton, jedini pravi, najljepši, da odozgo negdje visoko zaokruži sliku, da natkrili, natkrije čitav kadar, čitavu realnost i poda joj zvuk i osjećaj. Ogulin, Jugoslavija, cirka hiljadudevetstosedamdeset i devete.

Kako je divno neznanje, otvorenost za onolike tajne – a to su zaista bile – za tajne i neobjašnjivosti koje idu iznad događaja, iznad konkretnoga, misterije koje su se stvorile upravo na odsustvu „pravih“ događaja i spojile se na sistem čudnih znakova, rano, najranije primljenih, znakova što ih čitav život pokušavam dešifrirati. A znam da ne mogu, i da neću nikad dokraja, da će ključ uvijek izmicati. Jer šta je to bilo zapravo? Izvana ništa naročito možda, gradić, desetak hiljada stanovnika, a u njemu, meni tada nepoznata historija, prekrivena mekom navlakom tihog zaleta, napredovanja, uzdizanja, skromne i svakodnevne čarolije življenja.

Moralo je proći mnogo godina, morale su se izmijeniti epohe i sistemi, imena država, čovjek se valjda i sam trebao izmjestiti da bi tek s velike i pročišćujuće razdaljine vidio bolje i jasnije. I uvidio tek nedavno dokle je sezala ta u kraj maknuta i pokrivena historija, do koje mjere se plela u živote.

Javila mi se slika koju sam imao često pred očima kroz godine. Vidim kako šetam s djedom, istim smjerom kao i uvijek, od našeg stana pa pored apoteke i gimnazije ka glavnoj ulici. Starac i dječak, na svojoj uobičajenoj putanji, idu praznom ulicom i razgovaraju. Sve je čisto, dobro i mirno, kao što je grad za mene ostao upravo to – mjesto bez straha. Niotkuda, rakurs i čitava slika se sasvim promijene zatreseni snagom jedne unutarnje, nagle spoznaje – više ne gledam svojim očima na scenu, nego i kroz oči nepoznatog nekoga, uljeza iz mraka i potaje. U meni je osmijeh zatečenog, smijeh jasnoće. I kroz novu svijest vid koji prvi put obuhvaća šire, promijenjen, kao u visini, nad gradom, kao da može vidjeti kroz kuće i zidove: shvaća – nevinu šetnju dvije generacije, njihove rituale i navike koji se u pristojnim zemljama nikoga drugoga ne tiču i mogu na tren biti zanimljive samo znatiželjnim susjedima, „netko“ iza roleta i zavjesa ipak je mogao da odnese tamo gdje su se i takve, nedužne stvari sramno odnosile, čak i tada, u doba mojega djetinjstva. Gledam iz današnjice, iz nove točke, i vidim: to više nisu deda i unuk – tamo s dječakom šetao je „neprijatelj“, „reakcija“, „banda“, bivši politički zatvorenik godinama pod paskom režimskih pseta iz Službe i njihovog potkazivačkog, doušničkog otpada.

Ni djetinjstvo dakle, u kojem je voljeni starac bio sidro u tek naslućenim nesigurnim vodama, nije pripadalo samo meni. Ni ono nije moglo proći čisto i neukaljano od nečasnosti šireg i bespotrebnog stanja, ni ovdje nije moglo bez zlog pogleda historije u najnježniji, najkrhkiji dio života.

Gdje sam ja to onda bio? To ne može biti isti grad.

Odjednom, u nosnice mi neočekivano dođe miris prašine – miris našeg haustora. Vidim tri ili četiri stepenice, pa desno, opet sam pred našim vratima. Ne ulazim još, ali znam da je unutra baka koja nas čeka da se vratimo. Tamo će sve opet biti u redu. Tamo nam ne mogu ništa.