Nestajanje starih srpskih kafana
OPIJELO ZA ŽIKU KELNERA
Decembar 2017
U knjizi “Mehane i kafane starog Beograda” autora dr Vidoja Golubovića stoji da je u Beogradu 1522. godine bila otvorena prva kafana u Evropi. Beograd zaista drži taj rekord, jer je u Sarajevu prva kafana proradila 1534. godine, dok je u Londonu prva gostionica otvorena 1652. a u Parizu 1672. godine. U Beču je prva kavana dočekala svoje goste 1683. godine, u Zagrebu 1748. godine, a u Splitu dvije godine kasnije
Kada je prije par godina započeo taj famozni arhitektonski mega projekt pod nazivom „Beograd na vodi“, koji je u glavnom gradu Srbije podijelio građane i političare i naišao na oštro negodovanje i stručne javnosti i civilnih udruga, glavni argument protiv bio je da će „Beograd na vodi“ uništiti Beograd kakav je nekada postojao. Mnogi stanovnici ovog grada kažu da će to poslovno carstvo na savskom pristaništu od stakla i čelika, sa neboderima – kulama od 17 katova, uništiti onaj stari ležerni Beograd čiji je šarm predstavljao cilik violina na trgovima, miris pečenih paprika na ulicama i žamor iz obližnjih kafana koje su se do jučer takmičile koja ima najbolji roštilj u gradu… Baš te stare kafane, kao zaštitni znak Beograda i njegovog pomalo anarhičnog duha, nisu počele bivati ugrožene tek sa ovim najnovijim građevinskim čudom koje prijeti da će zagušiti središte grada nego polaganim nadiranjem jedne drugačije civilizacije u kojoj sve više nema vremena za opuštanje i odmor. U ovom najnovijem dobu, u kojem dominira klasa mladih, uspješnih i beskrupuloznih menadžera, dok ostali padaju s nogu od umora, postalo je gotovo izlišno odlaziti u kafane sa kariranim stolnjacima, u kojima se ne gleda na sat i u kojima kelner Žika uvijek zna šta je danas najbolje na jelovniku i šta da preporuči staroj mušteriji… U užurbanoj atmosferi današnje poslovnosti tradicionalne kafane su postale spore i suvišne, no ironija sudbine jest da su prvi prostori koji su počeli nicati unutar projekta „Beograd na vodi“ bili – luksuzni kafići. Nazivi na obaveznom engleskom jeziku tih pomodnih okupljališta, te plastične stolice, neonska rasvjeta, hrana zakukuljenog sadržaja i sterilna atmosfera, govore da stari duh Beograda sve više nestaje negdje u civilizacijskoj izmaglici, a nekadašnje kafane kao da su se – poput splavova na Dunavu – odvezale od obale i odlaze sve dalje u prošlost.
Prva kafana na Dorćolu
Ta magična riječ „kafana“ stoljećima je predstavljala, kako među Srbima, tako i na balkanskom prostoru općenito, simbol jednog specifičnog tipa kulture, načina života i odnosa među ljudima. To obožavano mjesto zabave na kojem se udarala briga na veselje, gđe je bilo dobre muzike i gdje se dobro jelo, gdje je bilo bogatih trgovaca, boema i lijepih žena, predstavljalo je onaj prepoznatljivi prostor u kojem su se i potpuno nepoznati ljudi osjećali kao članovi iste familije. U knjizi “Mehane i kafane starog Beograda” autora dr Vidoja Golubovića stoji da je u Beogradu 1522. godine bila otvorena prva kafana u Evropi. Beograd zaista drži taj rekord, jer je u Sarajevu prva kafana proradila 1534. godine, dok je u Londonu prva gostionica otvorena 1652. a u Parizu 1672. godine. U Beču je prva kavana dočekala svoje goste 1683. godine, u Zagrebu 1748. godine, a u Splitu dvije godine kasnije. Tu prvu kafanu u tada već prilično multikulturnom Beogradu, u kojem je pored Srba i Turaka bilo i dosta Grka, Dubrovčana, Židova i Armenaca, otvorena je na Dorćolu i u njoj je služena samo kava.
Ipak, najveći broj gostionica i kafana u Beogradu otvoren je krajem 19. i početkom 20. vijeka i to takvim intenzitetom, kažu kroničari, da je grad na prijelazu između dva vijeka imao na svakih 50 stanovnika po jednu kafanu ili gostionicu. “Ne zna se ko je izmislio kafane. Možda je i bolje što je tako. Možda bi, u ime zahvalnosti, kafane pripadale samo tom individualnom pronalazaču, a one su zapravo sazidane i pripadaju svim ljudima ovoga sveta. Zato i jesu deo života mnogih, najviše onih koji nikada nisu krili da im je kafana druga kuća”, kaže u uvodnom dijelu knjige Golubović. Jedan od onih kojima je kafana bila “druga kuća“ bio je i slavni glumac Ljuba Tadić, koji je barem četrdeset godina imao svoj rezervirani stol u čuvenoj kafani „Madera“ u Beogradu. Kada bi pričao o kafanama, Ljuba Tadić bi znao reći: „U životu sam se mnogo družio sa glumcima, ali još više sam se družio sa kelnerima…“ Ljuba je volio kelnere i oni su voljeli njega: gost za njegovim stolom nije mogao da plati – ili plaća Ljuba ili plaća kafana.
Kafana je kroz stoljeća na ovim prostorima bez sumnje bila kultno mjesto i imala je brojne nazive – mehana, mejana, karavan-saraj, han, birtija, kavana, bircuz, restoran, gostionica, bistro, bife, ali u davna vremena u nekima od njih se pila samo kava, u drugima ste mogli naručiti samo pivo, dok se u nekima služio samo čorbast pasulj. S druge pak strane, kafane su još do nedavno bile mjesta gdje su se pisale pjesme, vodile žustre političke debate, otvarale advokatske kancelarije i sastajale ozbiljne novinske redakcije. One su bile i koncertni podiji i operske kuće a vrlo često u njima su se slušale očaravajuće narodne i starogradske pjesme. Tako u svojoj knjizi o beogradskim kafanama dr Golubović zapisuje kako je u kafani „Proleće“, zasijala prva žarulja u Beogradu, dok je prvi telefon proradio u kafani „Tri lista duvana“. Prvi sajam knjiga održan je 1893. godine u kafani „Kolarac“, a u kafani je prikazan i prvi film.
Poslije Prvog svjetskog rata u kafani „Kasina“ jedno je vrijeme zasjedala Narodna skupština, a u kafani hotela Moskva oborene su četiri vlade i formirane tri nove. Na katu kafane „Mali Pariz“, kaže legenda, bilo je sjedište britanske obavještajne službe a u kafani hotela Imperijal na večeru je dolazio čuveni srpski ministar financija Laza Paču, na slane kifle s kajmakom, užički pršut i kobasice. Najčuvenija kafana u beogradskom kvartu Čubura bila je „Trandafilović“, o njenim specijalitetima pričao je čitav Beograd i iz nje se, kažu, nije izlazilo prije zore. Danas u ovom dijelu grada postoji istoimena kafana, „Čubura“, u koju zalaze mnogi umjetnici, ali i gurmani. Tako beogradski novinar Boško Jakšić kaže da je „Čubura“ sa svojim gurmanlucima „takav tip kafane nakon koje ste tri dana bolesni, ali vam zbog toga nije žao“. Na Zelenom vencu je postojala kafana „Amerika“ i u njoj su se okupljali ljubitelji orijentalnih zadovoljstava: služio se najbolji ratluk i grickale leblebije. Odmah u blizini nalazila se i „Zlatna moruna“ u koju su zalazili studenti i šegrti i ona je bila poznata po tome što su u njoj Gavrilo Princip i drugovi planirali atentat na nadvojvodu Ferdinanda. Zavjera, pak, koja je prethodila ubistvu kralja Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin u tzv. Majskom prevratu 1903. godine kovala se u kafani „Kolarac“, koja je na kraju srušena u njemačkom bombardiranju Beograda 1941. godine. U knjizi „Ilustrovana istorija beogradskih kafana”, Borisa Belingara i Boška Mijatovića, za kafane se kaže da su one bile „najvažniji prozor u svet”: mjesto javnog i privatnog života, mjesto gdje se osnivaju i gdje djeluju političke stranke, gdje se održavaju izbori i vode najžešće političke borbe, ali i mjesto gdje se stvara kulturna historija. Tako se pored slavnih pisaca koji su obilježili život nekih kafana, u njima pojavljuju prva kazališta i kina i prva džez muzika u Beogradu i Srbiji.
Ustrajni „Znak pitanja“
Što se tiče slavnih pisaca, mnogi od njih su bili istinski boemi pa su tako u stare beogradske kafane zalazili Branko Radičević, Laza Lazarević, Stevan Sremac, Antun Gustav Matoš, Branislav Nušić, Đura Jakšić, Laza Kostić, Vojislav Ilić, Janko Veselinović, Tin Ujević i mnogi drugi. U kafanama je obično nastupao i muzički orkestar, a u jednom od njih je svirao i Mihailo Petrović, poznatiji kao Mika Alas, čuveni matematičar i znanstvenik, ali i još čuveniji boem. U jednu od najpoznatijih beogradskih kafana „Znak pitanja“ često je svraćao Vuk Stefanović Karadžić: ta kafana je izgrađena 1823. godine u balkanskom stilu, postoji već skoro dvjesto godina, srećom je preživjela a i danas je jednako popularna.
O društvenom i kulturnom značaju kafana u Srbiji teoretičarka kulture Divna Ćukić Zamolo kaže kako „srpske kafane, otvorene posle Drugog srpskog ustanka, dugo su bile jedina mesta gde su se Srbi mogli okupljati, čime počinje njihova uloga u društvenom životu“, dok povjesničarka Dubravka Stojanović tvrdi da su „prve ustanove ‘novog društva’ bile kafane“. Te boemske četvrti, ne samo u Beogradu bile su upravo simbol tog novog doba u kojem se nije moralo samo rintati od jutra do sutra, nego se moglo zabavljati, diskutirati, držati govore i recitirati poeziju. U skladu sa novim vremenom, nastajale su i boemske četvrti po Evropi: ako je Pariz imao Montmartre a Beč svoj Grinzing i Rim Trastevere – Beograd je bez sumnje imao svoju Skadarliju. Može se reći da 20 vijek u Beogradu počinje sa Skadarlijom koja postaje stjecište okupljanja umjetnika, ali i viđenijih ljudi iz javnog života, iako je samo pedeset godina prije tu bila poljana pod nazivom „Cigansko sokače“ i preko koje je protjecao potok. Skadarlijske kafane „Dva jelena i „Tri šešira“ proslavit će ovu četvrt, njene ulične fenjere i svjetlucavu kaldrmu, sve do danas.
Kafana Znak pitanja
U najnovije doba u Skadarliju odlaze turisti, ali ne i Beograđani. Mnogi teoretičari kulture će uglas reći da su se Beograd, njegovi stanovnici i njihove navike, kao uostalom i čitava Srbija, promijenili u posljednjih tridesetak godina i da su mnogi činioci utjecali na zamiranje kultnih i opjevanih beogradskih i srpskih kafana. Ako se radi o političkim režimima i kulturnoj historiji onda bi se ukratko moglo reći, bez nekog naročitog optuživanja, da su kafanama dosta naštetili – socijalizam i rokenrol. Nije da radnička klasa nije išla u kafane za vrijeme Jugoslavije ali, kulturalno rečeno, nekako nije bilo sasvim prirodno da bi umornim narodnim trudbenicima violinista svirao na uho do u sitne sate, da bi im pjevačica sjedala u krilo i da bi ih muzikanti pred jutro pratili kući. Radnička klasa je odlazila u restorane društvene prehrane i u sindikalna odmarališta, a kafana, sa svojim neobičnim i ludim pojedincima raznih fela, koji su lupali muzičarima hiljadarke na čelo, bila je hoćeš nećeš – reakcionarna činjenica.
Još značajniji kulturni udarac napravila je kafanama ta famozna 1968. godina i mnoge godine nakon nje, jer je tada stasala generacija koja više nije pjevala o fijakeru koji ulicama luta nego je vikala „vodite ljubav, a ne rat“, spavala je na plažama u vrećama za spavanje, a umjesto hladnog špricera i domaće klekovače koristila su se neka druga sredstava za opuštanje. Armija mladih u trapericama s long play pločama benda Deep Purple i sličnih pod miškom i bez cvonjka u džepu, sastajala se po haustorima, parkovima, disko-klubovima i socijalističkim garsonijerama a njihovi očevi postajali su već pomalo posljednji Mohikanci „Kod večitog mladoženje“, „Manježa“ ili „Poslednje šanse“.
Mjesto poroka i hedonizma
Ipak, daleko više od pojedinih političkih režima ili ograničenih kulturnih epoha, kafane će na marginu gurnuti ono što smo spomenuli na početku i što se znanstveno zove – historijski proces dugog trajanja. Naime, sa modernizacijom koja je napredovala tiho i neumitno, slavne kafane sa njihovim ritualima, igranjima po stolovima, razbijanjem čaša i lumperajkama do jutra, kopnile su godinama i decenijama, a da toga uopće nisu bile svjesne. U tom smislu je paradoksalno da novo doba, koje je početkom 20. vijeka sa svojim liberalnim idejama, manjkom tradicionalnog morala i viškom vremena i novca utjecalo na razvoj kafana, krajem tog istog vijeka postalo je toliko ubrzano da kafanski tip društvenosti to više nije mogao pratiti. Ugasnuće takvog kafanskog romantizma predskazao je još davno Branislav Nušić pričajući o kafani „Novi vek“ koja je u njegovo vrijeme bila otvorena u predgrađu Beograda: „Bolje ime – ‘Novi vek’ – ova kafana nije mogla poneti, pa da obeleži period preloma koji naše doba preživljuje. Brišu se tragovi jedan po jedan; ruši se jedna po jedna kafana u kojoj smo mladost proveli, a često možda i mladost sahranili.“
Kafana Kolarac
Što će biti sa tradicionalnim kafanama koje je poznavala još i naša generacija? Historijski, kako kaže povjesničar Uroš Živković, kafane kao istočnjački izum u kojima se pila kafa i pušio duvan, a potom se, kao na zapadu, pio alkohol i služila hrana – postale su centri srpske modernizacije i kreiranja identiteta. Taj identitet će ostati podijeljen, kao i te kafane, uvijek na Istok i Zapad. „Srpski identitet će uvek imati korist od te razlike, ali i štetu od tog konflikta“, kaže Živković.
Gledajući unazad, srpska kafana je zaista ponekad bila mjesto poroka i hedonizma ali i mjesto kulture i društvenosti i ne samo da je danas ta funkcija kafane izgubljena, već se ponekad čini, kako kaže Živković, „da i sama institucija kafane polako otaljava svoje posljednje dane“. Možda je takav razvoj događaja neminovan ali ako se to zaista dogodi pogasit će se svi fenjeri u Skadarliji, opustjet će svi stolovi u Maderi, neće više biti kelnera Žike i svih slavnih kelnera u Klubu književnika, ni muzike u „Manježu“. Kolika će biti cijena napretka, kakav će biti njen smisao i da li će sjaj i luksuz „Beograda na vodi“ ikada moći zamijeniti šarm zadimljenih kafana u kojima su se jednako kraljevski provodili i oni bogati i oni siromašni? Možda ćemo se jednom u budućnosti tek moći sjećati slavnih dana, a možda će biti i gore od toga. Jer, kako kaže glumica Svetlana Bojković u novoj predstavi Ateljea 212: „Najviše mi je žao sećanja koja više niko ne može da čuje…“