Časopis Prosvjeta

Iako su o nesretnim i tragičnim bosanskohercegovačkim zbivanjima u proteklih dvadeset - trideset godina objavljeni brojni analitički tekstovi ne bi se moglo reći da su dati pravi i valjani odgovori, takvi koji bi definitivno spriječili brodolom i ponovno javljanje istog zla i iste nevolje

Ovaj će se nastavak naše serije donekle (ili baš u suštini) razlikovati od prethodnih (nastavaka) jer se neće baviti isključivo, tj. pretežno  sudbinom i budućnošću Srba u Hrvatskoj, ali će neminovno i o njihovoj koži biti riječ budući da je ovdje (na Balkanu) sve do te mjere povezano i uvezano da granice među državicama postoje i gdje ih nema, a ne postoje tamo gdje ih ima. Da tome nije tako, nikad ilegalni migranti ne bi doprli čak do Slovenije niti bi u Mostaru usred grada postojala nevidljiva crta preko koje muškarci ne idu jer ih može sačekati metak.

Objavljena je, naime, ovih dana sitna vijest da je prošle godine u Bosnu i Hercegovinu ušlo oko 250 tona oružja i municije. Vijest je štura tako da ne kaže ništa više, ali je za pametnog i ovoliko dovoljno. Pretpostavljam da to nije za svoje potrebe uvezao neki prostodušni kolekcionar oružja, ali ne znam je li vijest istinita ili je u pitanju laž. Posljednjih godina se u našim životima, naime, svakovrsna laž do te mjere zapatila i ugnjezdila da više ne postoji ništa čemu se bez detaljne provjere može vjerovati.

Ako je vijest, dakle, neistinita, teško je znati u kakve bi svrhe takva, lažna, služila. Ne vidim u kakvim bi propagandnim (ili reklamnim) akcijama eventualno nekom koristila budući da od svih osjećanja ponajviše izaziva strah, zebnju i nelagodu. Ako je, pak, istinita, postavlja se pitanje šta rade toliki međunarodni kontrolori, dužni i nadležni i za najmanju pucaljku, a nekmoli za 250 tona dobrog čelika. Doduše, ako oni nesretnici s Bliskog i Dalekog istoka mogu biti prokrijumčareni čak do Dežele, zašto duge cijevi i ostala kozmetika ne bi do Bosne doprla? Uostalom, zar se devedesetih nisu uvozili kalašnjikovi kao nalivpera? Da bi iz njih potom šikljala smrt umjesto tinte i mastila.

Znamo da se poodavno (i u zadnje vrijeme intenzivno) naoružavaju i Srbija i Hrvatska, a ni NATO, koliko je poznato, nije bez sredstava za umiranje. Svako malo (a posvud) nikne i poneka vojna baza, a raketama, koje lete oko čitave kugle zemljane natovarene atomskim glavama, više se broja ne zna. U dubinama oceana gnijezde se džinovske podmornice na atomski pogon, a svemir postaje bojno polje. Zašto bi onda ona mala vijest s početka ovog teksta bila važna, zašto bi takva nikakva bila razlog za zabrinutost pored tolikih monstruma?

Zato, rekao bih, što spomenuta pogibeljna gvožđurija ne ulazi kradom na primjer u Švedsku i Švajcarsku (pelcovane stoljećima protiv ratne tutnjave) već u sirotu Bosnu u kojoj su se samo u prošlome vijeku nekolika golema zla začinjala. Zato jer je Bosna i Hercegovina da prostiš (Mak Dizdar, “Kameni spavač”) pozornica tragične predstave u kojoj nastupaju čak tri vjere i nacije; zato što se na tom relativno malom prostoru sudaraju (često slabo pomirljivi) svjetovi i civilizacije. I napokon zato što je svakom iole involviranom u problem jasno da u moguću ponovnu katastrofu po logici stvari mogu (rekao bih i moraju) biti uključeni i susjedi a to će reći Srbi i Hrvati.

I još nešto. Mislim da je Gramši u svojim dugim zatvorskim danima pisao o tome kako je ratovima novijeg doba u pravilu prethodila intenzivna medijska priprema u što smo se i mi na vlastitom primjeru mogli uvjeriti. Možda je poneko ratnohuškačko novinarsko pero, angažirano u ratovima devedesetih, zaslužilo sud u Hagu prije i više nego pojedini priglupi a agresivni generali, tako da se i ta i takva rabota (bez obzira na parolu o slobodi medija) jednako može svrstati u ratna dejstva. Čini se da bombe nisu mogle padati bez adekvatne literature. A zar se i danas na brojnim portalima (društvenim mrežama) na svim stranama više-manje podjednako ne javljaju slični napisi, zloćudno štivo što raspiruje mržnju i zazivlje krv?

Iako su o nesretnim i tragičnim bosanskohercegovačkim zbivanjima u proteklih dvadeset – trideset godina objavljeni brojni analitički tekstovi (i dobri i loši) ne bi se moglo reći da su dati pravi i valjani odgovori, takvi koji bi definitivno spriječili brodolom i ponovno javljanje istog zla i iste nevolje. Jer da jesu, ne bi ulazilo kroz granicu, kao kroz paučinu, ono oružje, onih ciglih 250 tona. Uostalom, znano je (iz teatra, Stanislavski) da puška iz prvog čina do kraja predstave mora opaliti.

Košulja je, uči stara mudrost, bliža od kaputa, a komšija od brata. Stoga kad vidiš kako susjedov krov tinja i dimi, pomozi na vrijeme da oganj ne plane. Jer plamen, jer vatra, taj dobar sluga a loš gospodar, nema druge namjere do da se proširi.