Kako se Skerlić jedan vijek kasnije vratio kući, u Berislavićevu
OTIRANJE PRAŠINE ILI PUTEVI KNJIGE
Juni 2016
Ispalo je da svom zvaničnom ratnom neprijatelju – njemačkoj vojsci –dugujemo – što je u posljednjoj minuti dvanaestog časa, pošto je prva partija naših ljudi sa protom Krstanovićem na čelu već ležala u sopstvenoj krvi na utrinskoj ledini, stigla i svojom pojavom spasla od jezive smrti nekoliko stotina naših života od komunističke rulje
Tu knjigu, danas već loše očuvanu, donio nam je u “Prosvjetu”, ima tome skoro dvije godine, ugledni zadarski advokat Slaven Luštica, sin u javnosti poznatijeg Slavka, fudbalera i trenera splitskog “Hajduka”. Ne bi bilo neobično ni da je do Splita stigao u elegantno svijetlo plavo platno povezan primjerak prva četiri sveska Skerlićeve serije “Pisci i knjige”, izdani 1907-1909. godine u Beogradu. Ne bi bilo neobično, ali, nije. Put ovog izlizanog sveska, bio je nešto složeniji. G. Luštica ga je donio, zajedno sa velikom pregršti dragocjenih fotografija i naramkom starih knjiga, kao posljednji ostatak biblioteke i arhive svog tasta, Bogoljuba Rapajića. Mi smo slavili 70 godina Društva, a arhiva našeg prvog sekretara, partizanskog prvoborca, administrativca svih tadašnjih srpskih institucija, golootočanina, bila nam je dragocjena. Iako je malo odudarala od uglavnom marksističke literature u starim izdanjima, još je manje neobično bilo što se Skerlić zatekao u biblioteci sekretara “Prosvjete”.
Ali, sva je prilika da on tu knjigu, na žalost, nije kupio, nego da ona predstavlja neku vrstu ratnog plijena koji, po starom pravu, pripada pobjednicima. Na predlistu, lijepom kaligrafskom ćirilicom stoji ispisano ime vjerovatnog prvog vlasnika; “St. Prostran bogosl. IV g. 1917.“ U dosijeu UDB-e stoje šturi podaci: Stevan Prostran, sin pok. Tome, rođen 1894. godine u Smokoviću, po zanimanju pop-prota. U ratnim danima sveštenikovao je u Šibeniku sa čuvenim protom Krstanovićem i na svoju nesreću, aktivno se bavio i politikom. Bio je na čelu četničkog odbora za sjevernu Dalmaciju, sa sjedištem u Šibeniku, a sin Draško, inače ljotićevac, komandant tzv. splitsko-šibenskog bataljona, sa velikim brojem Hrvata. U ratnim bilješkama Prostranovim, koje je UDB-a čuvala u djelomičnom prepisu, on opisuje događaj koji je radikalizirao njegova raspoloženja i razmišljanja. Prije toga valja spomenuti kako je Šibenik pod talijanskom okupacijom bio središte mnogih političko-obavještajnih grupa i frakcija, pa i četničko-ljotićevske, što se na ovim stranama često miješalo i poistovjećivalo. Međutim, došla je kapitulacija Italije i kratkotrajni prvi ulazak partizana u grad. Prostran piše: “Iz tragičnog iskustva što su ga šibenički Srbi sa svojim malobrojnim prijateljima iz redova Hrvata i Slovenaca jugoslavenske orijentacije doživjeli 10. i 11. septembra, kada je komunistička rulja u koju se svrstalo cjelokupno građanstvo Šibenika sa nevjerovatnom krvožednošću kidisala na njihove živote, iz tog krvavog iskustva šibenički Srbi i njihovi prijatelji i istomišljenici iznijeli su saznanje kako je to užasno goloruk i bespomoćan naći se u ogradi jednog pobješnjelog ljudskog zvjerinjaka i kako je tragično za nas pripadnike jedne nacije koja nije svikla da od nečije milosti živi, da svom zvaničnom ratnom neprijatelju – njemačkoj vojsci – dugujemo – istinsku blagodarnost što je u posljednjoj minuti dvanaestog časa, pošto je prva partija naših ljudi sa protom Krstanovićem na čelu već ležala u sopstvenoj krvi na utrinskoj ledini, stigla i svojom pojavom spasla od jezive smrti nekoliko stotina naših života.”
Do pred četvrt vijeka Šibenik se dičio snažnim partizanskim opredjeljenjem i grada i okolice, u njega tokom rata slegli Srbi bili su višestruko predodređene žrtve, i sam događaj nije bio veliko iznenađenje. Biće da je zato i zaboravljen. Kako god bilo, ovaj je događaj protu Prostrana dodatno snažno gurnuo u saradnju sa onima koje zove “zvaničnim ratnim neprijateljima”, a potom ga odveo i u političku emigraciju. Tamo će se još jednom istaknuti zanimljivom i nepotpisanom knjigom zapisa “Kotarčinina pričanja” 1951. godine. Spominje ga i Stojan Vuksić u svojim sjećanjima na zarobljenički “Y lager”. Svakako je bio sretan što je izbjegao repatrijaciju u Jugoslaviju.
A početkom novembra 1944. godine, nakon ozbiljnih borbi sa dijelovima njemačkih snaga, Šibenik je konačno oslobođen. Uskoro će postati i sjedište ZAVNOH-a i cjelokupne partizanske vlasti, sve do odlaska u Zagreb. S partizanima je u grad ušao i Bogoljub Rapajić, koji će poslije Zagreba i Golog otoka i živjeti u tom gradu, pa i biti sahranjen kod Sv. Spasa. Tu je on negdje došao do Skerlića koji je u godine velike revolucije bio važan tadašnjem bogoslovu Prostranu.
Da se gotovo jedan vijek kasnije vrati kući, u Berislavićevu 10.