Časopis Prosvjeta

KRITIKA - Ranko Bugarski: Sarmagedon u Mesopotamiji: Leksičke skrivalice. Beograd: Biblioteka XX vek

OZBILJNA KNJIGA NEOZBILJNOG NASLOVA

PIŠE: Virna Karlić

Mart 2016

Iz sociopsihološke perspektive, tvrdi Bugarski, temeljni razlog postojanja žargona predstavlja potreba članova neke društvene grupe da specifičnim verbalnim sredstvima afirmiraju svoj identitet i potvrde svoju pripadnost danoj grupi

Ovo djelo neobičnog i intrigantnog naslova najnovija je u nizu autorovih knjiga posvećenih žargonu i procesu žargonizacije – temi kojom se Ranko Bugarski bavi već dugi niz godina te o kojoj objavljuje članke, poglavlja u knjigama i monografije (Žargon, 2003 i Žargon, 2006) od početka dvije tisućitih. Utoliko je ovo treća autorova monografija posvećena žargonu, pojavi koju definira kao „svaki neformalni i pretežno govorni varijetet nekog jezika koji služi za identifikaciju i komunikaciju unutar neke društveno određene grupe – po profesiji, socijalnom statusu, uzrastu i slično – čije članove povezuje zajednički interes ili način života, a koja uz to može biti i teritorijalno omeđena” (Žargon, str. 12). Unatoč „neozbiljnom” naslovu i području bavljenja koje na stranicama ove knjige okuplja brojne duhovite i zabavne primjere, riječ je o ozbiljnoj studiji i važnom doprinosu tumačenju problematike kojoj domaća struka još uvijek ne pridaje zasluženu pažnju.

 

„Ružno naličje književnog jezika”

U literaturi postoje brojne različite – šire i uže – definicije žargona. Bez obzira na to koju se uzme kao polazište, jedno od temeljnih obilježja žargona jest obilježenost specifičnim jezičnim sredstvima (prvenstveno leksičkim i frazeološkim, a rjeđe gramatičkim i fonološkim), zbog čega je slabo razumljiv drugim govornicima istog jezika, koji ga nerijetko negativno vrednuju u odnosu na prestižni standardni jezik. Međutim, nisu laici jedini koji žargon ocjenjuju kao manje vrijedan varijetet svojega jezika – to nerijetko čine i puristički orijentirani normativni gramatičari za koje je on, navodi Bugarski, „samo ružno naličje čistog književnog jezika”. Takav stav povlači svoje korijene u tradicionalnom, konzervativnom, strukturalistički orijentiranom pristupu jeziku, koji u fokus svojega interesa stavlja jezik kao apstraktan sustav (dok njegovu upotrebu potiskuje u drugi plan), koji se bavi prvenstveno književnim jezikom (dok ostale jezične varijete i njihovu raznolikost zanemaruje) te koji je skloniji propisivanju nego opisivanju jezičnih pojava i zakonitosti.

Bugarski se u svim svojim knjigama (ovo su tek neki od naslova: Jezik od mira do rata, 1994; Jezik u društvenoj krizi, 1997; Jezik u kontekstu, 1997; Lica jezika, 2001; Nova lica jezika, 2002; Jezik i kultura, 2005; Evropa u jeziku, 2009; Jezik i identitet, 2010) odupire takvim zastarjelim tumačenjima, zalažući se za suvremeni, sociolingvistički pristup fenomenima koji se tiču odnosa između jezika i društvenih faktora. U tom smislu Bugarski svojim trima monografijama o žargonu čini velik korak naprijed u odnosu na postojeće studije o toj temi (koje se manje-više svode na puko popisivanje žargonizama), pristupajući joj na analitičan način, i to iz različitih perspektiva. U središtu njegovog interesa prvenstveno su modeli tvorbe riječi u žargonu, koji se svojom raznolikošću i bogatstvom razlikuju od standardnog jezika, međutim autor se pored toga bavi i brojnim teorijskim i metodološkim pitanjima s kojima se susreće u suvremenoj literaturi te prilikom provođenja vlastitih istraživanja. Time autor ne doprinosi samo razumijevanju žargona srpskog jezika i razvoju sociolingvistike na južnoslavenskim prostorima, nego i znanosti o srpskom jeziku uopće – demonstrirajući kako ograničavanje isključivo na proučavanje standardnog jezika može dovesti do toga da lingvistima i filolozima „ispod radara” prođu značajne pojave poput usvajanja novog tvorbenog modela u jeziku.

Iz sociopsihološke perspektive, navodi Bugarski, temeljni razlog postojanja žargona predstavlja potreba članova neke društvene grupe da specifičnim verbalnim sredstvima afirmiraju svoj identitet i potvrde svoju pripadnost danoj grupi. U tom se smislu pripadnici različitih društvenih grupa služe različitim vrstama žargona, koje se na jezičnom planu mogu međusobno uvelike razlikovati. Bugarski u svojim studijama izdvaja tri glavne skupine žargona: stručni, subkulturni i omladinski, a u centru njegovog znanstvenog interesa je posljednji od triju navedenih. Glavne specifičnosti omladinskog žargona ogledavaju se u njegovoj kreativnosti, maštovitosti i šaljivosti. On je rezultat spontanog, uglavnom usmenog anonimnog stvaralaštva, a odlikuje se leksičkom produktivnošću, gramatičkom fleksibilnošću, semantičkom ekspresivnošću i otvorenošću prema stranim utjecajima. Za razliku od jezičnog standarda, omladinski žargon je dinamičan – u njemu se neprestano izmjenjuju stari i novi elementi bez ikakvih ograničenja. Iako je žargon jasno odijeljen od jezičnog standarda, njegovi elementi se s vremenom mogu ustaliti u široj upotrebi te preko razgovornog jezika postepeno postati dijelom njegovog korpusa. Utoliko je žargon – kao jedan od izvora inovacija – važan za razumijevanje razvoja standardnoga jezika.

 

Kreativnost žargona

Jedan od posebno kreativnih aspekata žargona, kojemu je Bugarski u svojem radu posvetio posebnu pažnju, jest tvorba riječi. Autor je, naime, na temelju analize prikupljene građe izdvojio čak devet modela gradnje novih riječi u žargonu, među kojima mnoge od njih nisu produktivne u standardnom jeziku: (1) metaforizacija (pomaci u značenju): dizajner (vozilo-pauk), krtica (doušnik); (2) posuđivanje uz česte modifikacije: džoint, kul, špreha, spika; (3) permutacija slogova ili glasova – vozdra (zdravo), vopi (pivo), pdo (dop); (4) premetaljke sa dodacima: štapajepetopo (šta je to), ušaflanje (flaša); (5) skraćivanje: faks, profa, Amer, bus, koka; (6) inicijali: dž (džabe), dodž (domaća obična džukela); (7) slaganje: baba-sera, šverc-komerc; (8) slijevanje: čoporativno (čopor+kolektivno), profesmor (profesor+smor) i najproduktivniji model (9) sufiksacija: mališa (Marlboro), žuljača (mršavica), diša (direktor), zidaruša (pivo od pola litre), bidža (bilijar), dekintitis (besparica), pljugenzi (cigareta), penzos (penzioner), pljeska (pljeskavica)

Posljednja dva tvorbena modela predmet su ove knjige, s time da njenu središnju temu predstavlja model tvorbe novih riječi koji autor naziva slijevanjem. Proučavanjem ove pojave u jeziku Bugarski se bavi još od 2001. godine, kada objavljuje svoj prvi članak o toj temi te se nastavlja baviti njome u knjizi Nova lica jezika (2002), kao i u narednim knjigama u kojima joj je posvetio posebne priloge s novim slivenicama.

Ukratko, slivenice su riječi koje Bugarski definira kao lekseme „nastale slivanjem dveju reči ili njihovih delova u novu celinu, često ali ne i obavezno motivisano preklapanjem njihovih formalnih segmenata, pri čemu tako dobijena slivenica najčešće i semantički predstavlja kombinaciju delova koji su ušli u njen sastav (str. 17-18)”. Tako su primjerice duhovite slivenice iz naslova ove knjige nastale na sljedeće načine: riječ sarmagedon nastala je slijevanjem riječi sarma i Armagedon, a  svojim značenjem „upozorava na preteće posledice dugačkog perioda zimskih praznika, kada se u Srbiji po tradiciji tamane impozantne količine hrane, naročito mesa i posebno neizbežne sarme” (str. 6). Po istom principu nastalo je i ime novosadskog restorana Mesopotamanija (MESOpotamija + potamaniti).

Bugarski u ovoj knjizi pridaje posebnu pažnju upravo ovom modelu tvorbe riječi zbog toga što se broj slivenica zabilježenih u korpusu srpskog jezika udeseterostručio tijekom posljednjeg desetljeća. Taj podatak svjedoči o tome da je taj tvorbeni model, koji do pred desetak godina u srpskom jeziku nije ni postojao, postao produktivan način gradnje novih riječi. Prema autorovoj procjeni, u današnje vrijeme se može računati sa stotinjak novih slivenica godišnje, što slijevanje čini izuzetno važnom temom ne samo u kontekstu proučavanja žargona, nego i srpskog jezika uopće.

 

Stara riječ + stara riječ = nova riječ

Knjiga Sarmagedon u Mesopotamaniji sastoji se od tri tematske cjeline, od kojih su prve dvije posvećene tvorbi riječi u supstandardnim registrima srpskog jezika (prvenstveno žargonu), dok treća predstavlja najnoviji prilog Selektivnoj bibliografiji sociolingvistike (za razdoblje 2011. i 2012. godine) koju Bugarski vrijedno prikuplja i obnavlja već duži niz godina. Prvi i najopsežniji dio knjige posvećen je tvorbenom modelu slijevanja, a podijeljen je na četiri cjeline. U uvodnoj cjelini autor predstavlja definiciju i prikaz postupka slijevanja te uvodi pripadajući terminološki aparat potreban za tumačenje ove pojave. Prema autorovom razumijevanju, tvorbeni obrazac slijevanja je „uvezen” u srpski jezik posuđivanjem slivenica iz engleskog jezika (npr. anglizam smog je nastao slijevanjem riječi smoke (dim) i fog (magla), dok je anglizam branč (eng. brunch) nastao slijevanjem riječi breakfast (doručak) i lunch (ručak)), a s vremenom je prihvaćen kao produktivan tip tvorbe novih riječi u srpskom jeziku. Sličnu pojavu autor prikazuje na primjerima iz drugih jezika poput njemačkog, mađarskog i ruskog, pokazujući kako međujezično posuđivanje nije ograničeno samo na leksičku, nego i na druge jezične razine – u ovom slučaju na načine i modele tvorbe novih riječi.

U drugoj cjelini ovoga poglavlja autor se bavi aspektima jezika (registrima i funkcionalnim stilovima) u kojima je zabilježio slivenice popisane i analizirane u knjizi. Najveći broj primjera pronašao je u omladinskom žargonu, koji se pokazao najproduktivnijim i najkreativnijim na tvorbenom planu (zajebuniti se, odokativno, krebil, čoporativno, jebozovna, kešovina, hašoman, kenjoar, doviđorno), a  uz njega mu je kao značajan izvor poslužio i takozvani školski žargon (profesmor, gnevnik, smorfologija, sekskurzija, unizveritet). Osim toga, autor u ovome poglavlju ukazuje na sve češću pojavu slivenica u nazivima dječjih ustanova, emisija i igara (klinceza, školigrica, školimpijada, Smehurići, Sunđer Bob Kockalone), naslovima tekstova i rubrika u tiskanim i elektronskim medijima, nazivima portala i TV emisija (NINternet, Sportal, Grupovina, KuVarijacije, Džezoari, Rockovnik, POP-odne, Infomanija, Pressek, Teleplov) te, dakako, u reklamama (priJATan let, jaffastičan, proveRENAULT, Farbulozno!). Bugarski nadalje ističe kako se u posljednje vrijeme upotreba slivenica širi i na registre u kojima ih ranije nije bilo – bilježi ih u nazivima klubova, restorana, projekata, časopisa, izložaba (Mesopotamanija, Kopakafana, Klopizza, Podroom, Kvadart, Autobiografika, Nekrospektiva), u naslovima knjiga (Sumoreske, Školokrečina, Gramatolomija, Beografija, Knjigračke) i drugo.

Treća cjelina poglavlja o slivenicama posvećena je detaljnom prikazu tvorbenog modela slijevanja. Bugarski na temelju analize prikupljenog korpusa slivenica izdvaja sedam modela njihove tvorbe, polazeći od načina na koji se sastavnice slijevaju u novu riječ. U najvećem broju slučajeva (preko 60%) slivenice nastaju kombinacijom dijela prve i dijela druge riječi-sastavnice (krebil) te kombiniranjem cijele prve i drugog dijela druge riječi-sastavnice (igloman). Uz ta dva modela, autor je zabilježio i kombinacije prvog dijela prve i cijele druge riječi-sastavnice (mizogenije); slivenice koje su zadržale integralnost obiju osnova (kakademik); slivenice nastale ubacivanjem jedne osnove usred druge (patridiotizam); slivenice prepoznatljive uz grafičko isticanje (priJATan let) te međujezične slivenice (ofskroz). Slivenice popisane u ovoj knjizi Bugarski je klasificirao prema modelu slijevanja i području jezika (registru) u kojem ih je detektirao. Na osnovi takve klasifikacije dobivaju se jasni uvidi o produktivnosti pojedinih tvorbenih modela u sklopu različitih jezičnih registara, o čemu i sam autor otvara diskusiju na koncu ove cjeline.

Četvrti dio ovoga poglavlja čini rječnik od preko 1000 slivenica koje je autor prikupio, a svaka natuknica uključuje opis modela nastanka dane slivenice te jezičnog registra u kojem je zabilježena. Na koncu poglavlja priložen je i dodatak pod naslovom „Neke druge skrivalice”, u sklopu kojeg autor navodi popis „raznih verbalnih eksperimenata” odnosno igara riječima popraćen komentarima i podacima potrebnim za njihovu ispravnu interpretaciju i razumijevanje (npr. naslovi Predeo slikan očajem, Kosturi okruga Medison, Hag odneo šalu, Ukradi sam, Mobing Dik, Tuđe hoćemo, svoje nemamo).

 

Kako najčešće nastaju novi žargonizmi?

Drugo, znatno kraće poglavlje od prvog, posvećeno je najproduktivnijem modelu tvorbe riječi – kako u srpskom standardnom jeziku tako i u žargonu. Riječ je o sufiksaciji, vrsti izvođenja novih riječi kombiniranjem korijena postojeće riječi i tvorbenih sufiksa. Tako je primjerice žargonizam cugator nastao spajanjem korijena glagola cugati i sufiksa –ator, jednako kao što je primjerice riječ čatalac, sastavnica leksikona standardnog srpskog jezika, nastala spajanjem korijena glagola čitati i sufksa –lac, koji kao i sufiks –ator označava vršitelja  radnje.

U ovom dijelu knjige predstavljen je popis novih žargonizama nastalih sufiksacijom koje je Bugarski popisao od 2006. godine (kada je objavljena njegova monografija Žargon). Time je autor obogatio svoj prvotni korpus (od 2750 jedinica) sa 750 novih jedinica, koje je u drugoj cjelini ovoga poglavlja popisao prema faktoru frekventnosti, dok je u trećoj cjelini ponudio popis primjera imeničkih žargonizama organiziran prema produktivnosti sufikasa u korpusu. U knjizi je svakom zabilježenom sufiksu pridružen abecedni popis pripadajućih žargonizama. Osim toga, u knjizi su dostupni i podaci o ukupnom broju zabilježenih riječi za svaki sufiks, uz dodatan podatak o broju riječi popisanih prije objavljivanja Žargona (2006) i broju novih primjera popisanih u ovoj knjizi. Takvi statistički podaci omogućavaju praćenje frekventnosti pojedinih sufikasa i utvrđivanje trendova u njihovoj produktivnosti. Upravo o toj temi autor raspravlja na koncu ovog dijela knjige.

 

Sociolingvistička bibliografija

Treći, posljednji i najsažetiji dio knjige sadrži najnoviji prilog selektivnoj bibliografiji sociolingvistike, koju autor sastavlja već duži niz godina. Isprva je Bugarski popisivao bibliografiju za područje SFR Jugoslavije, zatim za SR Jugoslaviju te Srbiju i Crnu Goru, a od 2007. godine samo za Srbiju. Bibliografija pritom okuplja sociolingvističke radove domaćih autora objavljene u domaćim i stranim publikacijama te sociolingvističke radove stranih autora objavljene u domaćim publikacijama. U ovoj knjizi predstavljena je bibliografija radova objavljenih 2011. i 2012. godine, uz dopunu s bibliografskim jedinicama iz prethodnih godina koje se nisu našle na ranijim popisima. Bugarskijeva selektivna bibliografija sociolingvistike ima neprocjenjivu vrijednost za svakog tko se bavi ili je zainteresiran za sociolingvističku problematiku na području bivše Jugoslavije. Budući da okuplja najrelevantnije sociolingvističke izvore objavljene na „domaćem terenu”, kao i izvore domaćih autora objavljene u inozemstvu, ona predstavlja polazišnu točku svakog istraživanja iz tog područja.

 

Vjetar u leđa sociolingvistici

Sociolingvistika je mlada znanstvena disciplina koja na južnoslavenskim prostorima još uvijek nije razvila svoj puni potencijal. Upravo Bugarskijeva bibliografija, čiji je segment objavljen u ovoj knjizi, svjedoči o tome koliko je velik udio popisanih sociolingvističkih studija nastalih/objavljenih na „domaćem terenu” posvećen jezičnoj politici i planiranju, odnosu jezika i identiteta te drugim pitanjima vezanim za novonastalu sociolingvističku situaciju koja je nastupila raspadom SFR Jugoslavije. Velika zastupljenost radova o toj problematici očekivana je i nadasve dobrodošla, no problem leži u tome što se brojnim drugim aspektima i predmetima sociolingvističkog bavljenja još uvijek ne pridaje zaslužena pažnja. Upravo zbog toga monografije poput ove, posvećene tim „drugim” sociolingvističkim temama, igraju važnu ulogu u procesu razvoja i razgranavanja ove lingvističke discipline. Posebna vrijednost knjige Sarmagedon u Mesopotamaniji jest u tome što ona ne predstavlja samo važan doprinos razvoju struke, nego što njezin autor svojom duhovitošću i prepoznatljivim pristupačnim stilom pisanja uspijeva zaintrigirati i šire čitateljstvo.