Aleksandar Čudakov: Pada magla na stare basamake, Beograd, 2014.
PATINA I MAGLA
Nije sasvim jasno da li je knjiga koju ovdje preporučamo bliža odrednici roman, kako se vodi i kako je nagrađivana i bez obzira na današnju širinu toga pojma, ili je to zapravo jedan moćan memoarsko-povijesni esej. A što bi nam dalo za pravo na čitanje primarno u političkom, društveno spoznajnom ključu.
Ipak, da krenemo od početka. U čitavom jugoslavenskom periodu južnoslavenske povijesti postojao je poseban odnos prema Rusiji; zajednički, ali ne identičan u svim dijelovima zajedničke države. Ovisno o ranijoj tradiciji, ulozi crkve, stepenu dovršenosti nacionalne ideologije. Ali, svakako je postojao, a Srbi su bili glavna trafostanica te ideje i energije. Slabljenje Rusije u ratu, pa potom revoluciji, odigrale su veliku kontekstualnu ulogu u nastanku Jugoslavije, koju su, ukratko, oružjem stvarali ruski saveznici – srpski vojnici, a dominantno politički uobličavali zapadni saveznici i njihovi publicisti. Od tada počinje i politička upotreba Rusije za domaće potrebe i na domaćem terenu. Od tada je objektivnih informacija bilo malo, bilo prokomunističkih ili onih drugih, bilo ruskih emigranata ovdje ili naših tamo. U periodu između dva rata svako je zazivao svoju Rusiju: Mustafa Golubić i Milan Gavrilović, Karađorđevići i Broz, Stipica Radić i Svetozar Pribićević. Mirnih, objektivnih sagledavanja ruske situacije bilo je još manje u socijalističkoj Jugoslaviji, prije svega zato što ih sama ta velika zemlja nije proizvodila, ni emitovala. Na ovim smo prostorima, samo dijelom priznajući kapitalnu ulogu Rusije u onom što smo smatrali svojim izborom, gotovo potpuno ovisili o brojnim zapadnim publicistima i sovjetolozima. Uz napomenu kako su ipak prevođene najbolje stvari, od Dojčera do Bilingtona. I u prvom poratnom valu, kad je naš kulturni život funkcionisao dominantno unutar bloka, a i potom, s druge strane granice, i prevođenje književnosti se odvijalo po političkom ključu. Naš je pogled bio podijeljen između izvornog komunističkog oduševljenja pred i post revolucionarnom avangardom iz prve tri decenije prošlog vijeka i historiografije koja je često svjesno udarala na temelje boljševičkog sistema i države. Nismo bili svjesni mjere ovisnosti vlastite konstelacije o rusko-sovjetskoj.
Koncept se raspao zajedno sa državama. Jedna od važnih posljedica je i to da nikad, ni u Zagrebu ni u Beogradu, nismo dobili dobar domaći historijski imagološko-politološki rad o predstavama Rusije u našim sredinama i o njenom značaju za nas. Znamo samo da je slika u pravilu bila ideologizovana i da je raspadom Jugoslavije u značajnijoj mjeri opstala samo u srpskim zemljama. Naravno, znamo i to, da je to slika, barem kod Srba, značajno ovisna o intelektualnoj reprodukciji same Rusije. Tako smo dugo vremena vrhunska djela “logorske” književnosti, Šalamovljevu Kolimu i Solženjicinov Arhipelag smatrali relevantnom slikom Rusije, kojoj smo tražili izvore u prošlosti i slutili budućnost.
A ovaj, jedini roman poznatog ruskog filologa Aleksandra Čudakova (1938-2005) zaista izvire iz struje koju je moćno pokrenuo Aleksandar Solženjicin, ali ne Arhipelagom, nego Ivanom Denisovičem. On je vizuru promijenio, onako i onoliko kako se i koliko Rusija promijenila. Pri tom valja imati na umu da je po tradicionalnom kulturnom obrascu ove velike zemlje, književnost bila redovno u značajnoj mjeri kolonizovana od strane politike, da su se društvene, političke i sve druge ideje i istine plasirale i branile preko savremene književnosti. Od Puškina do danas. Utoliko je i Čudakovljeva knjiga izraz promjena koje su u zemlji nastupile, i istovremeno moćni agens tih promjena. Važno je spomenuti da je knjiga nagrađena ruskim Bukerom, kao najbolji ruski roman prve decenije ovog vijeka, što daje na važnosti idejama koje u knjizi nalazimo, omogućava nam da razumijemo, pa i ocijenimo njenu recepciju.
“U bedi i u bolesti”
Dakle, dobili smo knjigu prepunu informacija kojima se može vjerovati. A o čemu se radi u knjizi Pada magla na stare basamake? (Zašto basamake, kad je u srpskom zaživjelo kraćenje ovog turcizma u basamke) Riječ je o onom najvažnijem i najtežem, o preživljavanju Rusije i Rusa u 20. stoljeću, o podjednako teškoj zadaći za njenu inteligenciju; o posvajanju i mirenju sa takvom prošlošću, i to tako da se govori i piše puna istina, i da se u njoj pronalaze oaze ljudskosti, topline, tradicije, smisla. Nekako, tim redom. Tu je ljudsku, moralnu obavezu preuzeo na sebe i Aleksandar Čudakov, stručnjak za djelo Antona Čehova, odakle njegov značaj i njegova slava.
Životnu priču naratora Antona Stremouhova i ovu povijest nosi lik njegovog djeda Leonida Ljvoviča iz ruske svešteničke porodice iz Viljnusa. Porodice koju je revolucija pokrenula i zaustavila tek u gradu Čebačinsku u Kazahstanu, jednom od većih odredišta za prognana lica u godinama staljinskog terora. Tako su se u azijskoj zabiti našli mnogi vodeći ruski intelektualci, a junakov otac, historičar, je o tome govorio kao o četvrtoj kulturnoj revoluciji u Sibiru; dekabristi, poljski ustanici, socijaldemokrati i ova, četvrta “objedinjujuća”. Kaže Anton da “takvu količinu inteligencije na jedinicu površine kasnije nije nigde video”. Djed ga je vodio i duhovno nosio kroz najteže periode, crpeći energiju iz obrazovanja i duhovnosti predrevolucionarne Rusije. To je dio onog što nismo znali, da su i takvi, uz dozu sreće i snalažljivosti, ipak preživljavali, prenosili i predavali tradiciju. To nas uči da je tzv. normalni život prosječnih ljudi pojava žilava i vrlo relativna i da ga je bilo i u Staljinovom Sovjetskom Savezu. Djed je bio taj koji je unuku pjevao carsku himnu, koji je za Staljina imao jednu riječ – bandit, koji je govorio o zločinačkom, planskom uništavanju nacionalne elite, on je svojim agronomskim znanjem hranio porodicu, on je učio unuka da vidi deponije đubreta po zemlji i njenu uništenu provinciju.
Fascinantni su današnjem čitaocu opisi ove azijske robinzonijade visokoobrazovanih ljudi, njihovog teško shvatljivog siromaštva, kojim su plaćali cijenu očuvanja režima i jačanja države. Siromaštvo je bilo totalno u vrijeme rata, sam autor kaže za ono čim su raspolagali od materijalnih kulturnih tečevina, da je “primer prvobitnog domaćinstva epohe kasnog feudalizma”, jer je uglavnom bilo rezultat beskrajne snalažljivosti, teorijskog znanja i ručnog rada sa raznim dijelovima otpadnih materijala. Baka je umjela skuvati “šči od koprive, lepinje od lobode, salatu od maslačka”, radila je to u vrijeme gladi u Ukrajini, u vrijeme rata.
U vrijeme rata. Brojni su komentari ratnih zbivanja provučeni kroz knjigu. Od naredbe da se eksplozivom uništi svaka kaćuša, zajedno sa posadom, ako se nađe u opasnosti da padne u ruke neprijatelju, da se ne otkrije tajna novog oružja, do mišljenja vojnika o velikom vojskovođi Žukovu: “Došao je. Sad teško da ćeš ostati živ”; o njegovim naredbama da pješadija napravi prolaz za tenkove kroz minska polja… Pa ipak. Odgovor kojeg djed daje svom zetu, Antonovom ocu, na pitanje zašto nije emigrirao kao i mnogi, predstavlja ključ autorove pozicije i ove knjige: “I biti s njom (Rusijom) u patnji, i u bedi i u bolesti”. Leonid Ljvovič, svršeni bogoslov, to kaže na zetovo zadirkivanje kad je u vrijeme velikog posta pristao jesti paštetu: “A post Leonide Ljvoviču?… Koliko se sećam, vi dozvoljavate samo bolesnima i putnicima da ne poštuju post… ‒ Mi smo isto što i putnici. Po divljoj zemlji. – Zašto divljoj? – Imate pravo, pogrešio sam. Podivljaloj…”
Sjećanje i zaborav
Mnogo pažnje s raznih aspekata, autor posvećuje “svojim univerzitetima”, životnim i onim u skamijama; i onom početnom u Čebačinsku, i onom kasnijem, u Moskvi. Kaže da škola nije direktno utjecala na njihove živote, više je to činila država. Već kao mlad historičar razmišljao je o tome da napiše rad o jezicima sovjetskog društva, “1) jezik zvanične ideologije – novina, radija, skupova, kongresa; 2) njemu suprotstavljen jezik stare kulturne inteligencije koji je živeo u usmenoj varijanti, a posle pojavljivanja samizdata i u pismenoj; 3) takođe suprotstavljeni prvom, jezik porodice, svakodnevnog života, ulice…” Sjeća se profesorke sa fakulteta, docenta na katedri nove istorije, poliglote, koju su zvali Azbuka: “Njen otac je bio šef jednog od velikih logora na Kolimi; francuskom ju je učio Francuz, logorski čistač, nemačkom – logoraš koji je radio u banji, saradnik Telmana, španskom – Katalonac Ramon, poznanik Garsije Lorke, jedan od komandira internacionalne brigade.”
Eto, još malo informacija. A takvih je bezbroj u knjizi. Autor ih ponekad reda gotovo automatski, kao da je zagušen njima i želi da ih preda dalje, budućnosti. Knjiga završava, gotovo patetično, posljednjim predsmrtnim razgovorom bake i djeda o onima koji su vladali njihovim životima: “Oni su nam oduzeli Rusiju. I ja ovih mojih poslednjih dana ne osećam prema njima nikakvo hrišćansko osećanje. Greh koji se nastavlja. Ne mogu u svojoj duši da im nađem oproštaj.”
Ovo nikad neće biti jedina moguća slika Rusije tog vremena, svakim proteklim danom, dva vjerna saradnika, sjećanje i zaborav, svode protekle događaje na osnovne obrise, na tračnice koje se gube u daljini i vode pravo do nas današnjih. Istina je neizbježno mnogo, ali ova je pronašla snažnog autora. Nama je važna i zbog brojnih analogija s našom situacijom, gdje su bake i djedovi nešto lakše stizali na svoje, jer je priča bila znatno kraća. Ne treba svim starcima vjerovati, barem danas mi u Hrvatskoj to znamo, ali mi odlično znamo i na što liče revolucije. Gledali smo jednu, doduše, nacionalnu.
Knjiga je zaslužila luksuzniji, manje zbijen prelom, da dijalozi i komentari dobiju više vazduha, trebalo je uraditi brižljiviju lekturu i korekturu, ali ipak, Čudakova svakako čitati.
(Ova je knjiga još jedan izdavački i prevodilački poduhvat naše saradnice Ljubinke Milinčić.)