Zahar Prilepin: "Pisma iz Donbasa", Beograd: Logos, 2016. / prevela Radmila Mečanin
PISMA IZ STAROG KRAJA
Decembar / 2016
Ovo je knjiga o borcima i tvorcima Nove Rusije, o ljudima koji su kroz otpor stizali do ideje, kroz borbu do vodstva, koji su se odlučili silom suprotstaviti nasilju „Majdana“ i njegovih promotora i donatora. I u tome je velika odgovornost i zasluga Prilepina, pisca prevođenog na sve evropske jezike, koji je za stipendije i medijsku promociju mogao lako prodati sve oko sebe, pa i otadžbinu
Ni Bog dragi ne zna ko je na ovim našim uzmiješanim slavenskim prostorima pridošlica, a ko povratnik. I što je kome od nas stari kraj, a što budući zavičaj. I u kom trenutku je ko doseljenik, a ko stanovnik. Jedino je seoba na zapad, sa velikim ili malim početnim slovom, duhovna ili fizička, uvijek zadnja seoba, i za nju ne vrijedi poznata misao Miloša Crnjanskog. Uostalom, o tome i govori drugi njegov roman, onaj londonski.
Da ne zaobilazimo. Mora da ima u današnjem Donjecku i Lugansku u „novoj Rusiji“, i pored svih predsovjetskih i staljinskih preseljavanja i mobilizacija, mora da ima etnički pretopljenih potomaka našeg krajiškog svijeta koji je još polovinom 18. vijeka prvi put pobjegao od njemačkog reda i zapta. Neodoljivo nas analogije vuku ka zaključku da je Donjecka Republika nastala na kućištu kratkotrajnih „Nove Serbie“ i „Slavjanoserbie“. U trenutku u kojem su im opet prišli stari neprijatelji (sa uvijek iste strane) sve služeći se unijatima, katolicima i ostalim plahim i bahatim.
Ako ni zbog čega drugog, a ono zato bi morao postojati poseban interes našeg srpskog kulturnog kruga za zbivanja na ovom kraju svijeta. Pa i za knjige kakva je ova velikog ruskog pisca Zahara Prilepina Pisma iz Donjecka. Knjiga koja još jednom svjedoči da javni i publicistički angažman, kad je punokrvni iskren, ni velikom piscu nimalo ne škodi, ako danas velikom piscu kula bjelokosna uopće priliči. Ako je u Rusiji i njenoj književnosti takva kula uopće postojala i duže radila.
Ovo je knjiga o borcima i tvorcima Nove Rusije, o ljudima koji su kroz otpor stizali do ideje, kroz borbu do vodstva, koji su se odlučili silom suprotstaviti nasilju „Majdana“ i njegovih promotora i donatora. I u tome je velika odgovornost i zasluga Evgenija Nikolajeviča Prilepina, pisca prevođenog na sve evropske jezike, koji je za stipendije i medijsku promociju mogao lako prodati sve oko sebe, pa i otadžbinu. A on krenuo za „Krajinu“, da napiše esej o „Motoroli“, komandantu odreda „Spartak“, o pjesnikinji Ani Dolgarevoj, o Gruzinu u ruskoj vojsci, o novinarki koja priča najstrašniju priču ove knjige; o zločinu ukrajinske strane u Odesi u Domu sindikata, gdje je zatvoreno, a onda hlorom otrovano nekoliko stotina proruskih demonstranata, a oni koji su skakali iz zapaljene zgrade surovo su linčovani. Za priču bi cijeli svijet znao da su uloge bile obrnute, možda bi i genocidom bila proglašena.
O čemu piše Prilepin? Piše o ulozi dobre književnosti u stvaranju i čuvanju slike jednog vremena, najbolji primjer je ono što su Blok, Majakovski, Jesenjin učinili za sovjetsku vlast, da bi drugoj strani istresao istinu u lice: „dobra je vest za moj pristrani ukus, to što majdanska strana voli ne samo patetiku, već otrcanu, rđavo rimovanu patetiku“. Po nekoj dubljoj zakonitosti sve takve sponzorirane pokrete prati loša književnost. Oni, ukoliko su iskreni, žele da napuste vrijeme i svijet knjige i književnosti. To smo gledali i na našem terenu.
Piše o tome da je ubijanje započela ukrajinska strana, sigurna u sliku događaja koju su svijetu nudili zapadni mediji. Uvjerena da se zločin isplati ako se medijski pokrije, da se protiv Rusa, kao i protiv Srba, ili još i prije i više, sve može i smije.
Piše o mladoj generaciji Rusa koji su živjeli u Ukrajini i opredijelili se za stranu Majdana. O generaciji obrazovanoj na ukrajinskim nacionalističkim školskim programima, na izmišljenoj historiji, na potenciranju razlika i sukoba sa Rusijom, i koja kao svoj odgovor na sva teška pitanja prošlosti, napokon želi da učestvuje u nečemu što nije obilježeno istokom, zaostalošću, nesrećom. Pišući o tome, Prilepin polemiše sa onim značajnim dijelom Rusa koji su spremni reći kako zapravo Ukrajina niti ne postoji, kako je ona izmišljena u nekakvom zapadnom političkom laboratoriju. „Činjenica je da ona postoji“, to je poruka koju on šalje s krvavog bojišta, ali on Ukrajinu razlikuje od glasne „zig-hajl omladine“, od elite koja vodi zemlju, ali još uvijek uči ukrajinski, od „inteligencije pomućenog razuma“. On nastoji sačuvati živu rusko-ukrajinsku vezu, pa ponavlja, „Ukrajina nije kriva“.
Omiljeni i glavni polemički protivnik Prilepina u ovim tekstovima nisu Ukrajinci nego Rusi, podložni zapadnoj propagandi. Oni „progresivni“ Rusi, koji vjeruju „da na strani Ukrajine ratuju najbolji ljudi države – biznismeni, novinari i operski pevači, a s ove – alkoholičari i ništaci“. Upravo je ovaj dio priče ključni u stvaranju cjelovite slike podjele uloga i konstrukcije one strane koja je predodređena za poraz i koja je osnova za prozapadno raspoloženje mlade generacije Ukrajinaca koji žele da učestvuju u nečem jačem, pouzdanijem.
U priči o Grizinu Tajmurazu dohvata se motiva zapaženog i u ovdašnjim ratovima, da ginu oni ljudi koji se ogrešuju o osnovne norme hrišćanskog i svakog morala. Oni koji pljačkaju, koji imaju nečiste motive, koji piju. Oni svoju glavu nude unapred bogu rata kao prvu žrtvu.
Često se autor osvrće i na ukrajinsku srtanu. Baš Gruzin pita za njihove vojničke kvalitete: „Na donjeckom aerodromu sam tek počeo da poštujem momke koji su posle napada na aerodrom ostali na prvom spratu. Žao mi je, naravno, što nisu među živima, u tom smislu da oni ne mogu pričati o tom heroizmu… Zato što su oni, prvo, imali mogućnost da odu, drugo imali su mogućnost da se predaju, i treće, mogli su da izaberu neki svoj put. Ali oni su izabrali svoj jedini put – izdržali su do kraja. Momci koji su ostali tamo, zaista moraju biti pravi heroji za današnju Ukrajinu…“.
Prilepin pazi da ničim ne povredi narod Ukrajine iako je, što se tiče ishoda ove ratne drame, surovo iskren:
„A kada prestane raskol, zagrlićemo se sa onima koji su nas čekali.
A ostali će tavoriti kao siročad, bez rodbine, bez kormila u glavi, na kanadskom dalekom vetru.
To se događalo više puta. I opet će se ponoviti. Ukrajina će doći do istine: njena srdačna, dobra i razumna većina“.
Sposobnost jedne strane da doživi drugu i ponudi joj kakav-takav izlaz, čak bez obzira koliko iskren, uvijek je izraz snage i to ovaj autor dobro zna. Zato nudi kanadski vjetar u kosi nacionalističkoj omladini, a ništa joj se neće drugo i nuditi, osim kanadskih šuma ili gradilišta, ili, služenja u specijalnim policijskim jedinicama namijenjenim za ratovanje sa Rusima. Da tako zatvore krug i životni smisao vlastite stranputice.
Čitanje knjige Zahara Prilepina neizbježno nudi asocijacije na hrvatsku situaciju iz 90-ih i njen krajiški front. Analogije su brojne i često su temelj današnjih čvrstih opredjeljenja u ovom nesretnom ratu. Međutim, upravo sa srpske strane mora se istaknuti jedna „nelogičnost“ u rasporedu snaga. Naime, po kazivanju ovog autora, po slici koju nam on nudi, ruska strana po ozbiljnosti svog posla, više liči na hrvatsku nego na onu krajišku. Na hrvatsku stranu liči i po ozbiljnosti podrške iz zaleđa koju prima ukrajinska strana, ali to se zna. Ovo je knjiga o učesnicima jednog bratoubilačkog rata.
Knjigu smo dobili zahvaljujući izdavačkoj kući „Logos“ iz Beograda, njenom vlasniku i uredniku Vladimiru Medenici. Zahvaljujući misionarskoj ozbiljnosti sa kojom on i njegova izdanja održavaju i njeguju srpsko-ruske kulturne i duhovne veze, mimo trendovske nacionalističke publicistike, a na vrhovima dosegnutog nivoa tih veza. Njegov „ćoše“ na svakom Beogradskom sajmu knjiga predstavlja nezaobilazno mjesto za sve koji dolaze popisati pedesetak važnih naslova koji se pojave godišnje na srpskoj izdavačkoj sceni. Knjigu je prevela Radmila Mečanin, kojoj je ovo jedan od brojnih poslova, na toj istoj srpsko-ruskoj relaciji. Oko „Priča iz Donbasa“ okupili su se pouzdani ljudi. Treba ih čitati.