Nepoznanice, dileme i kontroverze
PJER U ZAGREBU
Decembar 2018
Kako su neki faktografski detalji vezani uz zagrebački boravak još nedovoljno poznati ili dvojbeni, odlučili smo se da u granicama dostupnih izvora, korištenjem postojeće literature, novinskih članaka, originalnih arhivskih izvora i dokumenata rasvijetlimo pojedine detalje zagrebačke biografije Pjera Križanića
Karikaturista Petar Križanić Pjer (Glina, 19. V. 1890. – Beograd, 21. I. 1962.) živio je i djelovao u Zagrebu od 1902. do 1922. godine. U ovoj, relativno kratkoj vremenskoj dionici, prekidanoj protjerivanjem iz Zagreba (1912. – 1915.) i sudjelovanjem u Prvom svjetskom ratu (1915. – 1918.), na životnom i umjetničkom planu ovoga istaknutoga hrvatskog, srpskog i jugoslavenskog karikaturiste zbilo se podosta toga što zavređuje pažnju. Kako su poneki faktografski detalji vezani uz njegov zagrebački boravak još uvijek nedovoljno poznati javnosti ili su sa strane dosadašnjih biografa i povjesničara umjetnosti komentirani na dvojben, nerijetko i suprotstavljen način, odlučili smo se da u granicama nama dostupnih izvora, korištenjem postojeće literature, novinskih članaka, originalnih arhivskih izvora i dokumenata rasvijetlimo pojedine detalje Pjerove zagrebačke biografije. Tim više što se upravo u ta nepuna dva zagrebačka desetljeća, gotovo u potpunosti formirala stvaralačka ličnost ovoga autora čije su karikature, kao što je to uostalom pokazala izložba održana 2017. u Biblioteci „Prosvjete“ u Zagrebu, i danas žive i aktualne, sposobne da svojim likovnim svojstvima i univerzalnim društveno-političkim i moralnim aktivizmom izraženim kroz humor i komiku, ironiju i satiru zaokupe pažnju i nasmiju današnjeg gledatelja.
Školovanje na Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi
Nakon završene osnovne škole u Mečenčanima, selu smještenom na obroncima Zrinske gore, između Petrinje i Hrvatske Kostajnice, gdje je nakon rane smrti majke i odlaska oca u svijet, živio kod bake po majci Ane Rebić, Križanić se 1901. upisao u prvi razred realne gimnazije u Petrinji. Tu je profesor prostorukog risanja, krasnopisa i geometrije te sudbeni vještak za istraživanje rukopisa Aleksandar Povrzanović, koji je završio Umjetničku akademiju u Beču, odmah uočio njegov likovni talent koji se je, prema Pjerovim riječima, upravo tada počeo sve jasnije očitovati1 i preusmjerio ga na školovanje na Kr. obrtnoj školi u Zagrebu, u to vrijeme jedinoj umjetničkoj školi u Hrvatskoj.
Kako je Povrzanović tokom 1886. i 1887. djelovao kao prefekt i učitelj na ovoj školi,2 to je on zadržao veze s njezinom upravom, poglavito njenim dugogodišnjim ravnateljem Hermannom Bolléom pomažući Pjeru pri upisu i smještaju u njezin internat. U pravu je stoga Zvonimir Kulundžić kada piše da je „zauzimanjem svojih tadašnjih profesora (ne navodeći kojih, op. p.) dobio besplatno mjesto u internatu zagrebačke Umjetničko-obrtničke škole.“3
Da je odista riječ o „besplatnom mjestu“, potvrđuje nam činjenica da je Pjerov ujak Stojan Rebić, svojedobni sekretar austrijskog vojnog atašea na Cetinju, a u to vrijeme mečenčanski penzioner, Pjeru „izdejstvovao stipendiju za ovu školu u kojoj je postojalo jedno stipendijsko mjesto za Krajišnike.“4
Završivši ovu školu s odličnim uspjehom 1907., Pjer se osposobio za „dekorativnog slikarskog pomoćnika“. Zbog materijalnih neprilika, nije se upisao na 1907. utemeljenu Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt (današnju Akademiju likovnih umjetnosti) na kojoj je jedan od profesora postao Bela Čikoš Sesija, njegov nastavnik na Obrtnoj školi koji je podržavao Pjerov slikarski talent. Da bi smogao sredstva za nastavak školovanja, obavljao je soboslikarske i molerske radove. Ispočetka je radio teške i prljave poslove na novogradnjama, a kasnije lakše i bolje plaćene. Iz Pjerove Poslovne knjige izdane po Obrtnom zboru 29. VII. 1907. vidi se da je u prvo vrijeme radio kao soboslikarski kalfa kod Alberta Harbicha na Radničkom dolu u Zagrebu, a potom kao soboslikarski pomoćnik kod Ivana Drusanija. Sa ušteđevinom od 80 forinti, uspio se je 1908. upisati na slikarski odjel Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt, radeći tokom studija honorarno kod raznih molera te crtača i pisaca natpisnih ploča za razne trgovačke i zanatske firme. Kako je već 1908. počeo objavljivati karikature u „Koprivama“, to su mu, koliko god da bili skromni, autorski honorari popravljali nezavidnu materijalnu situaciju.
Pjerovo isključivanje iz Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt
Uzroci Pjerovog isključivanja, bolje rečeno izbacivanja iz Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt, izazivaju podosta kontroverzi, tim više što je njegov talent bio podržavan od profesora Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije i što su njegovi eksponati na godišnjim izložbama škole bili zapaženi, tako da razlozi za izbacivanje nisu mogli biti umjetnički.5 Izbačen je na završnoj IV. godini školovanja što je predstavljalo definitivan kraj oficijelnog Pjerovog umjetničkog obrazovanja. Prema podacima navedenim u Matičnom listu, Pjer je „zaključkom profesorskog odbora na sjednici održanoj 6. III. 1912. isključen iz nastave“, nažalost, bez navođenja razloga, što je kasnije dovodilo do prijepora u tumačenju mogućih povoda.
Kao razlog isključenja, publicista Zvonimir Kulundžić navodi kako je Pjer „napisao kritiku u kojoj se nalazio i jedan negativan pasus o radovima jednog od profesora. Zbog toga je imao većih neprilika, usled čega je pre završenih ispita za apsolventsku diplomu, morao napustiti Akademiju. To je bilo pred kraj školske godine 1911/12.“6
Provjeravajući Kulundžićevu postavku, ustanovili smo kako je Pjer doista objavio likovnu kritiku posvećenu izložbi Hrvatskog društva umjetnosti na kojoj su izlagali gotovo svi profesori Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt. U spomenutoj kritici Pjer izriče pozitivne, no isto tako i negativne ocjene, kako o samoj izložbi („čiji je uspjeh nevelik i dojam dosta slab“), tako i o pojedinim izlagačima navodeći kako „ovaj put ne donesoše ‘stariji’ ništa nova ni u tehničkom ni u umjetničkom, a ni u idejnom pogledu.“ U osvrtu na historijsku kompoziciju Vivat rex Otona Ivekovića piše: „Ma kako snažno naslikane te historijske osobe i ličnosti sa sjajnim historijskim kostimima djeluju više kao statisti u pejsažu. Taj je slučaj i sa ovom najnovijom slikom, gdje je više nego očito da su figure naslikane radi pejsaža i kao umetnute u nj, mjesto da je pejsaž samo pozadina figuralnoj grupi“. Za Frangešovu skulpturu seljaka pod vijencem (riječ je o modelu za broncu nadgrobnog spomenika Mallinu pl. Ksaverskom, op. p.) navodi kako „ne djeluje monumentalno kako bi trebalo obzirom na svrhu i veličinu… kao kompozicija je banalna, psihološki nemoguća s afektiranim izrazom seljakova lica znači nazadak“. Skulpturi Poljubac Ive Kerdića zamjera „banalnost u izvedbi i kompoziciji“, a „neutrudivost u svojim neestetskim nastojanjima i neosjetljivost za sve vapaje dobrog ukusa“ Robertu Aueru. Svoju ocjenu Auerova nastupa, završava riječima: „Njegovo čitavo slikarstvo sa svim intenzivno bojadisanim teškim svilama, zlatnim krunama, alem kamenjem, biserjem bajnim ženama crvenih usnica, žarkih očiju i zvučnih naslova iz romantičarske literature nije no jedno tehničko ačenje bez truna čuvstva i finijeg umjetničkog osjećanja.“ Činjenica da je ova, inače prva javno publicirana Pjerova kritika, objavljena u tri nastavka dnevnika hrvatskog dijela Hrvatsko-srpske koalicije „Hrvatski pokret“ 9., 13. i 14. V. 1913., dakle gotovo godinu dana nakon njegova isključenja s Akademije, praktički anulira Kulundžićevu postavku.7
Umjetnička akademija u Zagrebu, 1910. (slijeva: Martin Hotko, Pjer Križanić, Hinko Juhn, Mila Vod i Ferdo Ćus)
Kao drugi mogući razlog zbog kojeg Pjer nije diplomirao navodi se njegovo objavljivanje karikatura u „Koprivama“8 Ova pretpostavka vjerojatno je motivirana činjenicom da je Pjer karikaturu smatrao „sredstvom političke i socijalne borbe“9 i sinonimom za političku angažiranost pri čemu je u to vrijeme na satiričkom udaru njegovih karikatura bio režim Austro-Ugarske Monarhije, o čemu je sam jednom prigodom izjavio: „Rušio sam je gdje sam stigao, u školi, u kafani, revolucionarnim napisima po periferijskim tarabama i ostalim diskretnim mestima“.10 Budući da mu je kao učeniku državne škole bila zabranjena suradnja u opozicijskom tjedniku kakav su bile „Koprive“, u kojima su ponekad cijele stranice ostajale prazne zbog drastične cenzure, a da izbjegne moguće komplikacije, Pjer je još od 1908. karikature potpisivao „francuskom redakcijom svoga imena – Pierre, što će kasnije u ćirilićno-fonetskom pisanju, kao Pjer, postati njegovim ne samo pseudonimom kroz čitav život, nego i njegovim imenom koje ulazi u istoriju naše likovne umetnosti.“11
Okolnost da je Pjer karikature u „Koprivama“ objavljivao od 1908., kada je objavio prvu karikaturu (Portret književnika Josipa Kosora sa zajedljivom legendom A. G. Matoša čijem je kružoku pripadao i koji ga je poticao na stvaranje) pod koliko-toliko zaštitničkim pseudonimom, ne ostavlja previše prostora indiciji po kojoj je s Akademije isključen zbog karaktera svojih karikatura i to tek nakon četiri godine njihova redovitoga objavljivanja, neovisno o tome što se dolaskom Slavka Cuvaja na banski položaj 20. I. 1912. praktički povećala kontrola štampe i pojačala cenzura.
„Poslovna knjiga“ Pjera Križanića (1909.)
Istini za volju, Pjer je 1912. u „Savremeniku“ objavio karikaturu Bele Čikoša Sesije. Prikazujući svoga profesora, Pjer je posebno naglasio njegove cipele, budući da je on zbog niskog rasta nosio „cipele s dvostrukim đonom koje su se izdaleka čule svojim škripanjem.“12 Teško je vjerovati da bi Čikoš zbog takvog razloga koji je, osim toga, bili poznat svima, naudio svom dojučerašnjem učeniku prema kojem je gajio posebnu naklonost i podržavao ga u umjetničkim nastojanjima.
Po našem dubokom uvjerenju pravi razlog za Pjerovo izbacivanje s umjetničke škole bio je političke prirode, izraz činjenice da je prema nekim navodima on već 1908. „bio formalno klasno opredijeljen kao član socijalističke stranke“13 i da je za vrijeme školovanja bio „vatreni manifestant prvomajskih proslava.“14 No, važnija od ovih iskaza, jest činjenica da je Pjer bio pristalica jugoslavenske nacionalne i političke ideje, o čemu smo pisali u katalogu njegove izložbe održane u Zagrebu 2017., reproducirajući u istome fotografiju sa sastanka jugoslavenski orijentirane hrvatske omladine održanog u Splitu 1911. na kojoj su prikazani Tin Ujević, Krešo Kovačić, Joza Kljaković, Jerolim Miše, Petar Križanić i Dimitrije Mitrinović koji je imao važnu ulogu u ustroju omladinske organizacije Narodno ujedinjenje čiji je list bio Pijemont u kojem su objavljivali Ujević, Kovačić i Miše. Pjer je bio izuzetno dobar prijatelj s književnikom Krešom Kovačićem i pjesnikom Tinom Ujevićem, koji su koncem veljače ili početkom ožujka 1912. boravili u Beogradu radi dogovora o održavanju tzv. mitinga solidarnosti. Povodom „krvavih događaja na zagrebačkom univerzitetu“, izazvanih burnim studentskim štrajkom protiv Cuvajeva režima, srbijanski studenti miting su održali sredinom ožujka. Za vrijeme spomenutog boravka, Ujević i Kovačić dogovorili su organizaciju izleta zagrebačkih studenata u Beograd koji su od 19. do 25. travnja masovno posjetili Srbiju što je u datim okolnostima zadobilo demonstrativni, revolucionarno-politički karakter.15
Obzirom na političku orijentaciju i prijateljske veze s navedenim članovima jugoslavenski orijentirane hrvatske omladine, vrlo je vjerojatno da je stanovitu ulogu u propagandnim i organizacijskim aktivnostima, baš kao i neposredno učešće u svim ovim zbivanjima, imao i sam Pjer. Tim više što se pouzdano zna da se nalazio među 160 studenata – izletnika u Srbiju 1912.16 o čemu je sam jednom zgodom izrekao sljedeće: „Kao mladić, po svom živom temperamentu, jakim nacionalističkim osećanjima, a najviše pod direktnim utjecajem Matoševog intelektualnog i estetičkog revolucionarstva i novih ideja socijal-demokratskog pokreta, našao sam se u gužvi političkih borbi. Ubrzo sam se opredelio za jugoslavensko-revolucionarni pokret (Skerlić, Ujević, Čerina…), u kojem sam nalazio sintezu sveg gore rečenog, a u koji sam ušao svim zanosom mladenačke impulzivnosti i rasnog osećanja. Potom, po prirodnom redu stvari slede konspiracije, demonstracije, hapšenja, pa emigracije u Beograd, koji je tada bio žarište revolucionarnog jugoslavenskog nacionalizma.“17
Nakon neuspjelog atentata na bana Cuvaja (8. VI. 1912.), Križanić je bio uhapšen zbog sumnje da je učestvovao u zavjeri i da je pripadao atentatorskoj grupi. Nakon izlaska iz zatvora protjeran je u Mečenčane, odakle odlazi u fruškogorski manastir Grgeteg gdje je realizirao ikonostas za kapelu ovog manastira, od kojeg je u današnje vrijeme očuvana tek jedna ikona.18 Iste godine ponovno putuje u Kraljevinu Srbiju, ali ilegalno, zbog čega je po povratku u Austro-Ugarsku uhapšen i ponovno protjeran u rodne Mečenčane gdje je 1915. dočekao mobilizacijski poziv.
U pismu upućenom ministru prosvjete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca datiranom 14. XI. 1922., Pjer se osvrnuo i na prekid svoga umjetničkog školovanja navodeći kao razloge koje su dovele do istoga „kritičko bavljenje političkim temama“ što je rezultiralo „političkim progonom i potpunom društvenom, kulturnom i umetničkom marginalizacijom“19 što praktički potvrđuje našu postavku o političkom karakteru njegova isključenja iz Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt.
Konverzija na pravoslavlje, Pjerov prvi brak
Rođen od oca Hrvata Matije Križanića i majke Srpkinje Sofije Rebić, porijeklom iz poznate krajiške porodice, Pjer je nerijetko humoristički komentirao svoje nacionalno i vjersko porijeklo, navodeći između ostaloga kako je na krštenju dobio ime Petar stoga što je to ime podjednako katoličko-hrvatsko i pravoslavno-srpsko, pa je kao kompromisno rješenje zadovoljilo i hrvatsku i srpsku stranu njegove porodice. „Hteo ne hteo, rodio sam se kao Jugoslaven“, govorio je, navodeći kako ga u „Zagrebu mnogi smatrahu velikosrpskim centralistom, a u Beogradu hrvatskim separatistom“, a među ostalim „sporazumeli su se i u tome da me ni jedan ni drugi ne priznaju svojim.“20
Uvid u službene dokumente pokazuje da se je Pjer sve do svoga odlaska u Beograd izjašnjavao kao rimokatolik budući da je kršten u katoličkoj crkvi. Za vrijeme školovanja na petrinjskoj gimnaziji pohađao je katolički vjeronauk, a kao rimo-katolik izjasnio se i na Poslovnoj knjizi i na Matičnom listu Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt.
Pjerova prva žena, Zagrepčanka Marija Pavičić s kojom se je oženio 1920. (1919.)
Oslanjajući se na dopis objavljen u „Novostima“, zagrebački „Hrvatski pokret“ 1913. navodi kako je Križanić otišao u jedan fruškogorski manastir gdje će prijeći na pravoslavnu vjeru i zakaluđeriti se.21 U istom tekstu navodi se kako su ga, „materijalne neprilike nagnale da se što prije odazove pozivu gostoljubivih i imućnih kaluđera. Poznato je da se htio specijalizirati u grčko-pravoslavnom crkvenom slikarstvu, a nedavno je htio otići na Atos u svrhu da se izobrazi, ali i tu je namjeru omeo srpsko-grčko-bugarski rat.“ Pjerovu konverziju komentira i nobelovac Ivo Andrić koji u pismu upućenom dr Vojku Durbešiću u Sarajevo, datiranom 19. IX. 1913. piše: „Moj prijatelj P. Križanić, slikar, mi piše iz jednog manastira, izgleda da je prešao na pravoslavlje i zakaluđerio se, potpisuje se Platon.“22
Vrlo je vjerojatno da u to vrijeme, do insinuirane konverzije na pravoslavlje nije došlo, što indirektno potvrđuje činjenica da se Pjer 10. II. 1920. vjenčao u crkvi Sv. Blaža u Zagrebu. Taj prvi od tri braka, Pjer je sklopio sa učenicom pjevanja na konzervatoriju Marijom Pavičić (1890. – 1942.). Zbog boemskog načina života,23 Marija je brzo ostavila Pjera i nakon njegova odlaska u Beograd udala se za dr Berislava Borčića.24, 25
Činjenica da je Pjer duhovito karikirao nacionalne, vjerske, jezičke i druge paradokse Hrvata i Srba potvrđuje da je ostao vjeran jugoslavenskim nacionalnim osjećajima iz mladosti, što indirektno potvrđuje sljedeća rečenica njegova vjernog prijatelja te političkog i umjetničkog suborca Krešimira Kovačića: „Kad bi me netko zapitao što je zapravo Pjer, da li Srbin ili Hrvat, ja mu ni uz najbolju volju ne bih znao odgovoriti. Vjerojatno mu na takvo pitanje ne bi dao odgovor ni sam Pjer. Toliko je on u sebi izjednačio i srpstvo i hrvatstvo, toliko pripada jednom i drugom da se to više ni kemijom ne može razjediniti.“26
Pjerov odlazak u Beograd 1922.
Vrativši se u Zagreb s talijanske fronte 1918., Pjer je nastavio suradnju u „Koprivama“. Mada se u literaturi navodi kako je preuzeo uređivanje „Kopriva“ uređujući ih od 1918. do 1922., prema podacima štampanim u impresumu ove publikacije njegovo ime u tom smislu nije navedeno.27 Ovo dakako ne negira činjenicu da je Križanić uređivao onaj dio lista koji su ispunjavale karikature, već samo upozorava na činjenicu da se radi nenavođenja sastava uredništva na stranicama „Kopriva“ (vjerojatno zbog cenzure), ovaj podatak ne može egzaktno provjeriti.
Specifične odlike njegovih karikatura prepoznate su zarana, tako da još 1915. autoritativni Kosta Strajnić piše o njemu kao „snažnom crtaču našega primitivnog seljaka i poluinteligentnoga građanina“ čije karikature „predstavljaju umjetnost nacionalnoga obilježja“28 Uz Branka Petrovića, Strajnić ga drži glavnim predstavnikom naše karikature koji je „živeći neprestano u najužoj vezi sa našim selom, u svoje radove unosio zdravi narodni humor. Sarađujući dugo vremena u „Koprivama“, naskoro postade snažni crtač primitivnoga seljaka i polukulturnoga građanina. Dok je Petrović više kosmopolit, Križanić je uvjereni nacionalist. Dok se prvi svojim modelima superiorno ruga, drugi iznosi mane svojih modela, jer ih voli i jer vjeruje da će se popraviti.“29
Uz karikature, bavio se i likovnom kritikom. Njegove priloge nalazimo u listu „Pokret“ i „Riječ“ te časopisu „Kritika“. Pojedine njegove likovne kritike, npr. prikazi izložbi Proljetnog salona i ocjene pojedinih slika (Šulentićevog Čovjeka sa crvenom bradom) imaju težinu i danas. Kosta Strajnić ubraja ga u grupu onih rijetkih umjetnika (T. Krizman, M. Rački, Lj. Babić) koji se bave ilustracijom knjiga kao novootkrivenim medijem navodeći kako je „za njega šteta da se gubi u nezdravoj nadri-umjetničkoj atmosferi. Kao suptilni prikazivač našega čisto narodnog miljea i rođeni ilustrator, kad bi mogao otići u inozemstvo i kad bi marljivo radio, postao bi bez sumnje, nacionalan umjetnik prvoga reda.“30
Vrhunac njegova ilustratorskog djelovanja predstavljaju karikature objavljene u knjizi parodija Par nas s Parnasa (1922.) Krešimira Kovačića u kojoj se ironizira i karikira tematika, stil i svjetonazor etabliranih pjesnika hrvatske moderne. Na njenoj naslovnici objavljen je Pjerov prikaz Pegaza koji brsti lišće s mladog drveta na cvjetnoj livadi. Pjer je autor i devet portretnih karikatura parodiranih pjesnika: Karla Häuslera, Gustava Krkleca, Miroslava Krleže, Zvonka Milkovića, Dragutina Domjanića, A. B. Šimića, Nikole Polića, Milana Begovića i Ljubomira Micića koje je izložio na XII. izložbi Proljetnog salona održanoj u Zagrebu krajem 1921. Ovakva oprema Kovačićeve knjižice „u skladu je s jednim od poetičkih ciljeva avangarde, s njezinom težnjom prema estetskom prevrednovanju i blasfemiranju klasike koja je u knjižici ostvarena spojem slikarstva i književnosti …karikaturom kao specifičnim likovnim žanrom“ pri čemu „humorističnost i paradoksalnost knjige pojačava karikaturalni i ikonički dio oblikovan olovkom ili tušem Pjera Križanića, tako da je riječ o dvostruko izobličenom ponašanju: i lika i književnog predloška.“31
Pjerova naslovnica knjige “Par nas s Parnasa” (1922.)
Unatoč svemu ovome, Pjer 1922. napušta Zagreb i odlazi u Beograd gdje postaje karikaturista „Novog vremena“, a od 1923. karikaturista „Politike“ u kojoj će djelovati sve do penzioniranja 1950. pretvarajući svoje karikature u zaštitni znak ovih novina. Pjerovo obrazloženje izraženo u pismu upućenom ministru prosvjete 1922. , po kojem je do odlaska iz Zagreba došlo iz ekonomskih razloga jer je „usled stroge cenzure svojih karikatura bio primoran da se izdržava baveći se isključivo ilustracijom“32 ne čini nam se potpuno razložnim, budući da u novoosnovanoj Kraljevini Srba , Hrvata i Slovenaca cenzura u Beogradu nije bila ništa blaža od one u Zagrebu. Osim toga, „sve do uvođenja diktature kralja Aleksandra Karađorđevića 1929. tolerisala se kritika aktuelne državne politike, što je Križaniću omogućilo da ostvari antologijske primere jugoslavenske karikature, oštrih i eksplicitnih kritičkih poruka i odličnih likovnih rešenja“.33
Ne ulazeći dakle u vjerojatnu kompleksnost Pjerovih razloga za napuštanje Zagreba, reći ćemo samo da je djelovanje u beogradskoj sredini rezultiralo kvalitativnim pomakom u njegovu umjetničkom radu, posebice na konceptu britke i pronicljive novinske društveno-političke karikature, pa stoga ne čude ocjene po kojima su „njegove karikature najbolja ilustrativna kronhistorija vremena … ne samo umjetnički, nego i povijesno važni dokumenti koji mogu poslužiti za studiju i pravo razumijevanje psihologije historije. Djelujući više kao aktivista nego posmatrač, više borac nego mudrac, više novinar političar nego artista zbog artizma, Pjer je predstavnik onih borbenih generacija koje su se u ime čovječanstva borile čovječno za čovjeka, u prvom redu za malog i potlačenog čovjeka, a protiv tlačenja i tlačitelja, protiv sila mraka i istrebljivanja.“34
Promotreno u tom kontekstu, zagrebačko razdoblje njegova djelovanja posebno je značajno, kako zbog činjenice da je upravo tu, bodren Matoševim utjecajem postao karikaturista koji je svojim djelovanjem doprinio razvoju, afirmaciji i emancipaciji hrvatske karikature kao likovne vrste, tako i zbog angažiranosti svojih karikatura na kojima je specifičnim „‘graničarskim humorom’, katkad drastičnim, nikad zlobnim“35 karikirao društveno-politički i kulturno-umjetnički život tadašnjeg Zagreba i Hrvatske. Da je pritom njegov utjecaj na najširu publiku i javno mnijenje bio znatan, dokaz su i drastični cenzorski zahvati, koje smo u ovome tekstu u više navrata spominjali.
1 „U školi koju sam posle toga učio, pojaviše se prvi znaci slikarskog talenta. Ne samo bilježnice i knjige, nego odelo i lice, behu uprljani ‘krmačama’ od mastila. Ja sam međutim, ne sluteći ništa o tom svom talentu, vruće želio da budem pravoslavni pop i upropastio pri tome mnoge babine vune i kudelje praveći veštačke brade.“ Opširnije u članku: Pjer Križanić: Da vam se predstavim, u knjizi Pjer. Karikature, Beograd, „Nolit“, 1955., str. 19.- 22. Talent je vjerojatno naslijedio od majčina ujaka Milana Borojevića, autora albuma akvarela Manastiri Stare Srbije i Makedonije.
2 U kompoziciji sastavljenoj od 11 crteža nazvanoj Prizori iz obrtne škole i internata, Povrzanović je na zanimljiv način prikazao njezinu djelatnost u zagrebačkom „Obrtniku“ i „Vijencu“ (1887.). Nagrađen je „srednjom kolajnom i diplomom“ na Milenijskoj izložbi održanoj u Budimpešti 1896.
3 „Zvonimir Kulundžić: Pjer, životni put majstora karikature, „Borba“ (Beograd), 27. V. 1958., str. 8.
4 Bojan Dimitrijević: Biografski podaci, u knjizi Pjer. Karikature, Beograd,“ Nolit“, 1965., str. 137.
5 Povodom godišnje učeničke izložbe održane 1910., kritičar Ljudevit Kara konstatira: „Hvale vrijedni su radovi mladoga Križanića koji radi osobito snažno i krepko. U tom gdjegdje pretjerava, te mu mnogi aktovi ugljenom izgledaju čađavi. Poima vrlo dobro grafiku (monotypi).“ Opširnije: Kara: Izložba Umjetničke škole, „Novosti“, 20. VIII. 1910., br. 194. str. 2 – 3.
6 Zvonimir Kulundžić: Pjer, životni put majstora karikature, „Borba“ (Beograd), 30. V. 1958., str. 8.
7 Slikar Robert Auer, bio je motiv pojedinih Pjerovih karikatura. U onoj naslovljenoj Iz ‘Crne knjige’ („Koprive“, 25. XII. 1918.), uz Auerov portret čitamo sljedeći tekst: „Slikar Robert Auer član čuvenog društva ‘Slarafije’ za propagandu njemačke kulture. Njegova specijalna zadaća bila je kvarenje umjetničkog ukusa hrvatskog općinstva. U dokolici bavio se i denunciranjem. Grad Zagreb nagradio je njegovo patriotsko djelovanje poklonivši mu besplatno gradilište za vilu.“ U ovom tekstu, kao da naslućujemo blagu Pjerovu osvetu izazvanu činjenicom da je „usled ljudske i profesorske zlobe škole menjao kao ostali đaci kapute“ (opširnije: Zdravko Kokotović: Pjer, „Sloboda“, 1. V. 1961.). Da se zbog negativne kritike moglo izbacivati iz ove škole, dokaz je slučaj Jerolima Mišea, koji je na početku trećeg semestra isključen zbog kritike Crnčićeva slikarstva objavljene u časopisu „Zvono“.
8 Frano Dulibić: Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, Zagreb, „Leykam international d.o.o.“, 2009., str. 164.
9 Križanić Petar: O karikaturi, „Kritika“, 1921., br. 3., str. 104 -105.
10 Zvonimir Kulundžić: Pjer, životni put majstora karikature, „Borba“ (Beograd), 31. V. 1958., str. 8.
11 Isto
12 Antonija Tkalčić Koščević: Sjećanja na prve generacije Umjetničke akademije u Zagrebu, Zagreb, 2007., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Arhiv za likovne umjetnosti str. 29.
13 Branko Šotra, Umjetnički lik Pjera Križanića, „Književne novine“, 17. I. 1950., str.1.
14 Zvonimir Kulundžić: Pjer, životni put majstora karikature, „Borba“ (Beograd), 2. VI. 1958., str. 10.
15 Mislav Gabelica: Izlet zagrebačkih studenata u Srbiju u travnju 1912. godine, „Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru“, 2014., br. 56. str. 235 – 260.
16 Vidi bilješku br. 4., str. 138.
16 Vidi bilješku br. 4., str. 138.
17 Zvonimir Kulundžić: Pjer govori o sebi i svojim žrtvama, „Sad i nekad“, 25. VI. 1937., br. 29., str. 12.
18 M. Miljević: Tajna večera Pjera Križanića, „Dnevnik“, 26. I. 1974.
19 Arhiv Srbije i Crne gore, Ministarstvo prosvjete KJ 66, Umetničko odelenje, likovna umetnost, likovni umetnici (A – L), f. 628, predmet: Pjer Križanić, Pismo Pjera Križanića Gospodinu Ministru prosvete (14. novembar 1922.), citat u katalogu Pjer Križanić, kroničar jednog vremena, autorice Marije Radosavčević, Novi Sad, Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, 2013., str. 11.
20 Vidi bilješku broj 1., str. 21. 2
21 An.: Slikar Pjer Križanić kaluđer, Hrvatski pokret, 1913., br. 212., str. 3
22 „Liječničke novine“, 30. VI. 1997., br. 131., str. 45.
23 „Križanić je pravi bohem, živeći najviše u kavani koja mu bijaše jedino utočište. U kavani je stanovao, čitao, radio, raspravljao, čekajući vazda nova i bolja vremena.“ Opširnije u tekstu Koste Strajnića: Naši mlađi objavljenom u knjizi Studije, Zagreb, Naklada Đorđa Ćelapa, 1918., str. 134. Recimo i to da je Matošev krug imao svoje sjedište u kavani „Bauer“, i da je Pjer često boravio u Kazališnoj kavani gdje je, prema svjedočenju Stojana Aralice „svojom lucidnošću, brzom i visprenom dosjetkom učinio Kazališnu kavanu pravom riznicom duhovitosti.“
24 Vidi bilješku br. 12., str. 151.
25 Ukoliko je do konverzije uopće ikada došlo, ista je mogla nastupiti pri Pjerovom sklapanju drugoga braka sa slikaricom Draginjom Lizom Marić (1905. – 1982.) u Beogradu 1926. s kojom je ostao u braku do 1950. Do njihova poznanstva došlo je za vrijeme Pjerova stručnog usavršavanja u Parizu 1924. Njezine portrete i aktove izrađivali su Aleksandar Kumrić, Zora Petrović, Ignjat Job, Milivoj Uzelac, Milo Milunović, Vilko Gecan i Nikola Bešević.
26 Krešimir Kovačić: Pero za Pjerom, „Novi list“, 3. VIII. 1955., str. 4.
27 Kao odgovorni urednik od 1915. do 1919. potpisan je Rudolf Leonhard, 1919. jedan broj uredio je Krešimir Kovačić, a potom do 1922. za uredništo je odgovarao Ivan Arhanić.
28 K.(osta) S.(trajnić): Mlađa umjetnička generacija, „Savremenik“, X/ 1915., br. 11/12, str. 426 – 429.
29 Vidi bilješku broj 23.
30 Kosta Strajnić: Umjetnička oprema knjiga, Savremenik, 1913., br. 5, str. 327.
31 Dunja Fališevac: Par nas s Parnas ili kako je Krešimir Kovačić nacrtao bradu i brkove modernim hrvatskim liricima, „Dani hvarskog kazališta: građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu“, 2004, vol. 30, br. 1., str. 47 – 74.
32 Vidi bilješku br. 19
33 Marija Radosavčević: Pjer Križanić, kroničar jednog vremena, Novi Sad, Spomen-zbirka Pavla Beljanskog, 2013., str. 13.
34 Milan Marjanović: Dokument velike borbe jedne generacije, „Novi list“, 3. VII. 1955., str. 4.
35 Josip Horvath: „Koprive“ i prva generacija karikaturista – publicista u Hrvatskoj, „Novinar“, 1964,. 1, str. 21.