KRITIKA - Dejan Tiago-Stanković: "Estoril", Beograd: Geopoetika, 2015.
POČETAK JEDNOG DIVNOG PRIJATELJSTVA
Juni 2016
Zanimljiva i poprilično nepoznata priča o idiličnom portugalskom mjestašcu Estorilu i njegovim stanovnicima za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i vješta izmjena različitih stilova i razumijevanje epohe u cjelini, čine Estoril jednim od zasigurno uspješnijih srpskih romana u protekloj godini
„Samo treba imati dovoljno za troškove boravka i ovo prokleto ratno vreme će nam proći kao letovanje. Ništa nas neće uznemiravati. Osim komaraca.“
(Estoril, 24)
Beograđanin Dejan Tiago-Stanković posljednjih je dvadesetak godina stanovnik Lisabona, a u srpskoj kulturi najpoznatiji je kao prevoditelj romana Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića na portugalski, te romana Joséa Saramaga na srpski jezik. Objavio je 2011. godine zbirku priča Odakle sam bila, više nisam u izdavačkoj kući Geopoetika, a kod istog izdavača je 2015. godine objavio svoj prvi roman Estoril. Iako se autor prvi put okušao u formi romana, Estoril je kritika i publika prepoznala kao punokrvno štivo čijem su nastanku prethodile godine istraživanja i proučavanja fikcionalne i povijesne građe.
Likovi i događaji romana smješteni su na portugalsku obalu za vrijeme Drugog svjetskog rata u elitno ljetovalište i gradić Estoril. Neutralni Portugal bio je točka u kojoj su se u to vrijeme ukrštavali putevi izbjeglica, pisaca, umjetnika, političke elite i špijuna, a u hotelu Palasio, centralnom mjestu romana, boravili su brojni poznati gosti: Habsburgovci, rumunjski kralj Karlo II., bogataška obitelj Rothschild, poljski političar i pijanist Ignacy Jan Paderewski, jugoslavenski špijun Duško Popov, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski i svjetski šahovski prvak Aleksandar Aljehin. Utemeljivši roman na provjerljivoj povijesnoj građi, biografijama, brojnim izvorima poput tadašnjeg dnevnog tiska i popisa gostiju koji su boravili u hotelu, autor je poduzeto istraživanje naglasio i izborom literature i glazbene podloge koje je izložio na posljednjim stranicama knjige.
Iako su Estorilom i romanom prodefilirali deseci poznatih ljudi, roman je najvećim dijelom organiziran oko nepoznatog židovskog dječaka Gavrijela Franklina – Gabija i avantura čuvenog jugoslavenskog špijuna Duška Popova. Gabijeva prijateljstva s Duškom i piscem Antoanom (Antoine de Saint-Exupéry) središnje su priče romana kojima je posvećeno najviše prostora, ali s njihovim pričama ukrštene su i sudbine ostalih izbjeglica kojima je Estoril utočište i mjesto iz kojeg mogu otputovati na sigurno. Lik Gabija je, baš poput hotela Palasio, poveznica među gotovo svim likovima romana zato što on, nepatvoreno i iskreno, uspostavlja prijateljstva sa svima bez obzira na njihovo porijeklo i društveni status. Digresije razvodnjavaju poprilično krhku fabulu romana, a nekolicina umetnutih poglavlja se doimaju suvišnim što je najveća zamjerka ovom romanu koji, unatoč liku Gabija kojim se roman otvara i zatvara, prije svega inzistira na opisu atmosfere kakva je vladala u jednom gotovo utopijskom mjestu za vrijeme rata.
„Hotel je komercijalna firma i tu nema mesta za sentimentalnost“, reći će direktor hotela Blek na početnim stranicama romana. Palasio je hotel koji je svojim gostima mogao pružiti utočište u miru, ali u njega dolaze prije svega „probrani među prognanima“ koji, neopterećeni materijalnim troškovima, ljetuju dok se ostatak Europe guši u ratu. U opreci spram idiličnog primorskog pejzaža uspostavljenog kronotopom romana stoji podnaslov „ratni roman“ koji sugerira ponešto drugačiji pristup ratnoj tematici. Veličanju junaštva, oružja i ratovanja u ovom ratnom romanu nije mjesto, ali to ne znači da rat u njemu nije prisutan: fokusirajući se na neutralni i mirni teritorij, roman neposredno kritizira razaranja i netrpeljivosti stavljajući u prvi plan uspostavljena prijateljstva među stanovnicima hotela i obiteljsku atmosferu. Sentimentalnosti itekako ima mjesta u hotelu baš kao i romanu koji se na trenutke čini pretjerano sladunjavim.
Sladunjavosti doprinosi i činjenica da je lik židovskog siročeta Gabija, koji u hotel dolazi bez roditelja i s koferom punim novca i dragog kamenja, osmišljen po uzoru na Malog princa. U svijetu romana, Antoine de Saint-Exupéry je napisao Malog princa upoznavši Gabija u hotelu, a njihovi razgovori su pastiši Saint-Exupéryjeve novele. U usporedbi s Antoanom koji s dječakom razgovara razumijevajući dječji svijet, prijateljstvo sa špijunom Ivanom/Triciklom/Duškom Popovim uvodi dječaka u svijet odraslih korištenjem „ružnih reči“ i Duškovim neodmjerenim ponašanjem i razgovorima. Duško, „plitkouman za tugu“, saživljen je s ulogom playboya i dvostrukog špijuna koji se uspješno snalazi u egzistencijalnom kaosu – inspirirajući svojim životom i Iana Fleminga za Casino Royale, kao što roman sugerira. Ova dva odnosa jasno suprotstavljaju nevini dječji svijet Malog princa i prevrtljivi i kaotični svijet jugoslavenskog Jamesa Bonda.
Uz spomenute pastiše, roman vrvi brojnim intertekstualnim referencama iz filma i književnosti koje će većina čitatelja lako prepoznati i koji ne otežavaju njegovo razumijevanje. Problem jedino nastaje u pojedinim umetnutim pričama bez kojih bi roman bio zbijeniji i cjelovitiji. Prisutnost književnih, filmskih i drugih referenci, uz fotografije i novinske isječke, obogaćuje roman što se posebno ističe u njegovoj kombinaciji različitih stilova. U Estorilu je prisutno vješto vladanje novinarskim stilom i jezikom diplomacije baš kao i vladanje zaigranim stilom i stilom svakodnevne komunikacije. Umetanjem različitih tipova iskaza i različitih medija, roman se na trenutke pretvara u kolaž i, možemo reći, nalikuje brzoj izmjeni kadrova u filmu. U fikcionalnom svijetu, mogao je poslužiti i kao predložak za Casablancu jer odnos direktora hotela Bleka i policijskog inspektora Kardoza potpuno nalikuje odnosu Ricka Blainea i Louis Renault. Osim toga, Estoril je vjerni preslik Casablance ili Casablanca je vjerni preslik Estorila.
Uz podjelu na kratka poglavlja, preglednost i jasnoću roman ostvaruje figurom sveznajućeg pripovjedača koji povremeno komentira događanja u romanu dovodeći u pitanje granicu između pripovjednog teksta i zbilje („Kako stoje stvari, proći će nam ratni roman bez ispaljenog kuršuma“). Poigravanje s fikcijom i zbiljom u proznoj (povijesnoj) metafikciji Estorila pokazuje koliko je tekst romana u stanju reinterpretirati i preobratiti utvrđene činjenice. Takva reinterpretacija je u prvi mah zaigrana, vesela i neopterećena jer su u prvom planu romana pop-kulturne reference na Jamesa Bonda, Duška Popova (čije se ime uvijek aktualizira sa svakim novim nastavkom Bond franšize) i omiljenog dječjeg štiva poput Malog princa. Uz dražesne epizode dječje začuđenosti svijetom odraslih i sentimentalne epizode iz života europske diplomacije, roman eksplicitno kritizira nasilje i rat zbog kojih su milijuni ljudi izgubili živote i domove. Osim toga, uvodi i teme poput cenzure, iskrivljenih informacija i poticanja neznanja u tisku i vijestima koji bi, načelno, trebali biti istiniti i objektivni. Prijenos iskrivljenih i nedostatnih informacija iz tadašnjeg cenzuriranog portugalskog tiska u roman pokazuje kako je jednostavno i lako reinterpretirati stvarne događaje u tekstu te da je činjenice moguće preobraziti u njihovu suprotnost. Implicitno, slobodnim povezivanjem stvarnih likova i događaja za potrebe nastanka romana, kritizira se način predstavljanja i utvrđivanja faktografije u povijesnim knjigama i biografijama koju je moguće iskriviti ne bi li odgovarala sadašnjem političkom trenutku. U dijelovima romana koji ističu razliku fikcionalnog i faktografskog i nemogućnost njihova potpuna razgraničenja Estoril podriva iste one povijesne izvore i autoritete kojima se njegov autor služi.
Zanimljiva i poprilično nepoznata priča o idiličnom portugalskom mjestašcu Estorilu i njegovim stanovnicima za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i vješta izmjena različitih stilova i razumijevanje epohe u cjelini, čine Estoril jednim od zasigurno uspješnijih srpskih romana u protekloj godini.