Dubravka Đurić: "Eseji o eksperimentalnoj poeziji: performativno, vizuelno i translingvističko u savremenoj umetnosti, kulturi i politici", Savez feminističkih organizacija „(Re)konekcija“, Novi Sad, 2025.
POEZIJA U PROŠIRENOM POLJU
Septembar 2026
Međusobna uvjetovanost i generirana dinamika u odnosu između neposrednog umjetničkog i pjesničkog iskustva i pripadne teorijske refleksije, koja funkcionira kao konstitutivni element u istovjetnom procesu, zauzimaju istaknuto mjesto praktički u svim tekstovima uvrštenim u ovu knjigu, ističući dinamiku kao pogonsko gorivo i pokretača eksperimenta kako bi se uzdrmalo
U novoj knjizi kritičkih studija i eseja Dubravke Đurić, pjesnikinje, antologičarke i teoretičarke poezije, osnovni interes za prošireno polje tekstualnih, vizualnih i izvedbenih umjetničkih praksi prikazan je kroz prepletenost i međusobno prožimanje inicijalno autorskog, a zatim prevoditeljskog i teorijskog bavljenja eksperimentalnom poezijom, kao i njezinog edukativnog angažmana u tom području. Vremenski raspon uvrštenih tekstova, od priloga „Poetski tekstovi vizuelnih umetnika“ objavljenog 1987. godine u samizdatu Mentalni prostor neformalne umjetničko-teorijske Zajednice za istraživanje prostora – ZzIP, do autopoetički strukturiranog eseja „Neizvesni poetski tekst, spiritualnost i prirodni ambijent (pogled unatrag)“ napisanog za zbornik znanstvenih radova Ekokritika: između prirode i kulture (2024.), vrlo upečatljivo ukazuje na predanost toj pjesničkoj i umjetničkoj produkciji, koja je po mnogo čemu nezaobilazna i istodobno potiskivana, kao što je u ovoj knjizi opetovano istaknula.
Interes za pjesnički eksperiment, a taj termin označava disperzno područje tekstualne i izvedbene umjetničke prakse, kod nje se rano pojavio. Krajem 1970-ih, kao studentica pratila je rad Grupe 143, u literaturi opisane kao posljednji strogo konceptualno orijentiran umjetnički kolektiv u bivšoj Jugoslaviji, i njihovu kompleksnu analitičko-umjetničku praksu. Nakon razilaženja Grupe 143, bila je aktivna u beogradskoj Zajednici za istraživanje prostora do njenog gašenja 1989. godine. Neposredno osobno iskustvo galvaniziralo je i usmjerilo potrebu autorice za produbljivanjem znanja o neo/postavangardnim strujanjima i novoj umjetničkoj praksi, koncepciji isprva suženoj na inovativne pristupe u likovnosti da bi zatim obuhvatila (post)konceptualu u Jugoslaviji i raznovrsna strujanja potaknuta tim prijelomnim utjecajima u suvremenoj umjetnosti. Njezina iskustva kao pjesnikinje usmjerene na eksperiment – prve radove i performanse u kojima koristi fotografiju, tekst i ples/pokret izlaže, izvodi i objavljuje početkom 1980-ih – kao prevoditeljice američke jezične poezije, urednice jednog od prvih feminističkih časopisa za književnost i kulturu u ovim prostorima te voditeljice radionice/škole za eksperimentalnu poeziju, u osnovi profiliraju ovu knjigu. U njoj je stoga Đurić na stanovit način opisala, možda je točnije reći dokumentirala, svoju spisateljsku i umjetničku razvojnu putanju. Paralelno s tim angažmanom, u okviru akademske karijere na Fakultetu za medije i komunikaciju, sustavno obrađuje područje eksperimentalne poezije i objavljuje studije koje pokrivaju medijsku kulturu i feminizam, teoriju performansa i plesa.
Dokumentiranje kao postupak, a često i samosvojno umjetničko djelo, prihvaćeno je u konceptualnoj i kasnijoj umjetničkoj praksi. U tom značenju, kod Đurić su zamjetna intencijska i kontekstualna preklapanja. Štoviše, na mahove se stječe dojam da upravo na taj način želi, sad već višedesetljetnu pjesničko-performativno-tekstualnu aktivnost, svoj edukacijski i društveni angažman, obuhvatiti i prezentirati kao cjelovit umjetnički rad, kao uvjetno rečeno kompozitnu i/ili hibridnu knjigu-dokument. Taj je dojam pojačan ako uzmemo u obzir da se njezina djelatnost i angažiranost praktički od početaka odvijaju na komplementarnim i usko povezanim ravnima.
Interes za suvremenu umjetnost, uključivanje u rad postkonceptualnih grupa i umjetničko/poetsko eksperimentiranje 1980-ih, vodili su je prema intenzivnijem čitanju i prevođenju američke jezične poezije. Uređivanje časopisa ProFemina 1990-ih i početkom 2000-ih nerazdvojno je od njezinog angažmana u Centru za ženske studije i Asocijaciji za žensku inicijativu (Ažin) u sklopu koje pokreće alternativni obrazovni program i platformu za poeziju, Ažinovu školu poezije i teorije. Za Đurić, to je bila „eksperimentalna pesnička formacija“, a teorija je postavljena uz poeziju zbog toga što, kako je u jednom intervjuu rekla, „ne postoji praksa bez autorefleksije, to je temeljni postulat pesničkog eksperimenta“.
Škola je djelovala od 1997. do 2006. i posebno je tematizirana u dva dulja analitička teksta, „Poetičke i teorijske pozicije Ažinove škole poezije: pokušaj istorizacije“ i „Ažinova škola poezije: feministička avangarda“. Na temelju tog pedagoškog angažmana Đurić je također koncipirala „Toolkit ili vodič za radionicu eksperimentalne poezije“, tekst izvorno napisan 2025. za međunarodni interdisciplinarni projekt Abe X posvećen istraživanju povezanosti umjetničke knjige kao forme s eksperimentalnom poezijom. Stoga njezinu pedagoško-aktivističku djelatnost i izvedbeno-eksperimentalno iskustvo u Ažinovoj školi, gdje su radne metode Zajednice za istraživanje prostora prenijete „iz domena vizualnih umetnosti u domenu pisanja i mišljenja o poeziji“, a postpedagoški koncept otvorenog obrazovnog projekta blizak edukacijskim idejama Josepha Beuysa ili praksi angloameričke grupe Art&Language na reformiranju umjetničkog obrazovanja, možemo uzeti kao jednu od provodnih niti u ovoj knjizi.
Ako je čitamo kao takoreći konceptualnu odnosno idejno umjetničku (auto)biografiju, onda bismo u taj skicirani okvir uvrstili i spomenuti autoreferencijalni esej „Neizvesni poetski tekst“. Esej započinje pozivom, unatrag uglavljenim performativnim iskazom o potrebi da se pronađu „razni aspekti pisanja poezije, posebni oni koji se opiru dominantnim definicijama lirske pesme“ i prouče „svi oblici poezije u proširenom polju“ (kurzivi autorice). Nadalje piše o boravku u umjetničkoj komuni i alternativnoj zajednici Porodica iz Šempasa u zapadnoj Sloveniji, spominje utjecaj drugih autora i konceptualnih umjetnika, literaturu koja se čitala i aktualnost, kao što je drugdje rekla, jedne New Age transnacionalne kulture, koja je bila utkana u umjetničku produkciju tog vremena na prijelazu 1970-ih u 1980-te.
Međusobna uvjetovanost i generirana dinamika u odnosu između neposrednog umjetničkog i pjesničkog iskustva i pripadne teorijske refleksije, koja funkcionira kao konstitutivni element u istovjetnom procesu, zauzimaju istaknuto mjesto praktički u svim tekstovima uvrštenim u ovu knjigu. Dinamika je pogonsko gorivo i pokretač eksperimenta kako bi se uzdrmalo područje umjetničke proizvodnje i razmaknula konvencionalno postavljena razgraničenja. Istraživanje i eksperiment u smislu analize preduvjeta za pojavljivanje umjetničkog djela, njegove materijalne podloge i svijest o širem, društvenom i kulturnom kontekstu u kojem je kao takvo prihvaćeno, uglavnom se poklapaju s njezinim osnovnim stajalištem o radikalnim pjesničkim praksama, gdje diskursi poezije i teorije nikad nisu suprotstavljeni.
Đurić je i u prijašnjim naslovima tematizirala ovo shvaćanje ugrađeno u njezina promišljanja poezije. Primjerice, u knjizi Poezija, teorija, rod (2009.) referira se na britansku povjesničarku umjetnosti Griseldu Pollock, koja ukazuje na činjenicu da su suvremeni umjetnici/ce istovremeno i teoretičari/ke. Budući da je produkcija moderne i suvremene umjetnosti i poezije često pod zamjetnim utjecajem teorije, potonja je ujedno generirana u njihovoj dinamičkoj povezanosti. U ovoj knjizi Đurić se poziva na Pollock kad ističe da su kod formiranja sustava kanona i tradicije, ključnih kulturalnih i ideoloških koncepcija, uvijek prikriveni inherentni mehanizmi isključivanja s ciljem nametanja jedne verzije prošlosti i oblikovanja poželjne slike o sadašnjosti. Pretpostavka o „velikanima nacionalne tradicije“ i spontanom, univerzalno vrijednom individualnom ostvarenju, „opravdava selektivno i privilegovano članstvo“ u tom kanonu, a tradicija je pritom prikazana kao njegovo „prirodno lice“. Konstrukciju kanona u nacionalnom kontekstu antologizacije Đurić također problematizira u iscrpnom pogovoru svojoj novoj antologiji, Tela i jezici u pokretu: savremena ženska poezija u postjugoslovenskim pesničkim kulturama, objavljenoj 2024. kod istog novosadskog izdavača, SFO „(Re)konekcija“.
S druge strane, problematiziranje dominantnih poetičkih postupaka i korištenje metoda iz drugih umjetničkih i medijskih područja izražavanja potrebni su za izgrađivanje refleksivnog, radikalnog pristupa, koji bi između ostalog trebao omogućiti drugačiji pogled na formalne i zvukovne elemente pjesme. Jedan je od primjera tog kombiniranja žanrova početno shvaćanje pjesme i njenih sastavnica, riječi, kao partiture za vokalno izvođenje s kojim se u interpretaciji prekoračuju zadane granice i otvara novo područje performativne poezije. Đurić je upravo o tom pristupu govorila kad je u jednom intervjuu izjavila da u poeziji prije svega radi sa glasom.
Đurić je i drugdje govorila o bitnom utjecaju iz područja umjetnosti, prvenstveno onom Katalin Ladik, koja je „najzanimljivije, najrazrađenije i najraskošnije razvila tu praksu“. Također je pojasnila kako je do te performativne prakse došla iz književnog žanra jezičke poezije Charlesa Bernsteina i Jamesa Sherryja. Konkretno, radilo se o njihovom gostovanju u predvečerje rata 1991. kada ih je s piscem i prevoditeljem Davidom Albaharijem i pjesnikom i konceptualnim umjetnikom Vladimirom Kopiclom predstavljala na nastupima u Beogradu i Novom Sadu. I ovdje možemo zamijetiti da je neposredno iskustvo osnovni impetus u procesu „stvaranja konteksta sopstvene poezije“, gdje je čitajući „prevode njihove poezije“, kao što je pojednostavnila, „počela imitirati njihovu upotrebu glasa“. A od toga je u svakom slučaju neodvojivo koncipiranje i prakticiranje radikalnog shvaćanja poezije u teorijskim tekstovima i njezinom edukativno-aktivističkom angažmanu.
Poezija kao umjetnost riječi, shvaćena kao skup estetičkih artefakata, dovodi se u pitanje zbog implicitne konvencionalnosti i nametanja vrijednosnih kriterija s kojima se uspostavlja jedan oblik hegemonije kako bi se dubinski usmjeravalo i kontroliralo cjelokupno područje. Društveni i kulturni kontekst nastajanja pjesme neizbježno se mistificira ukoliko se izgubi iz vida njegova konstitutivna ideološka i politička dimenzija. Proizvodnja i uređivanje knjiga i časopisa, književne nagrade, festivali i žiriji funkcioniraju kao ideološki aparati, bilo da po inerciji afirmiraju postojeći kanon ili, rjeđe, služe kao platforma za diseminaciju novih, potencijalno emancipacijskih i progresivnih poetika. Riječju, književna i umjetnička djela nikad nisu ideološki neutralni predmeti. U vezi toga, za Đurić su isto tako značajni teorijski tekstovi Charlesa Bernsteina, o kojima je u više navrata podrobno pisala, njegova tumačenja nužne povezanosti umjetnosti i ideologije, kako se ideologija oblikuje u formalnoj dinamici pjesme, a radikalni, inovativni i eksperimentalni pjesnički stilovi zadobivaju političko značenje.
„Kultura uopšte nije više važna. Hoću da kažem da globalni trendovi, a ovo je po mnogima globalni trend, imaju i svoje lokalne verzije koje u siromašnijim društvima kao što je većina postjugoslovenskih poprimaju i dramatične razmere“, konstatirala je u intervjuu objavljenom prije desetak godina. Ova je precizna ocjena nesumnjivo aktualna i danas. Štoviše, čini se da je sada još točnija upravo zbog toga što se pretpostavljena dramatičnost naprosto rasplinula u prihvaćanju postojećeg stanja kao faktički nepromjenjivog. Ako je poezija posljednja koja je u tom neoliberalno definiranom području zahvaćena hiperprodukcijom kako bi imala neophodnu vidljivost, kritika onda, kako je rekla, najvećim dijelom ostaje sužena na produkciju „pesničke medijske persone“. Dubravka Đurić je u Esejima o eksperimentalnoj poeziji, na temelju umnogome iznimnog prožimanja u njezinom umjetničkom, teorijskom i edukativno aktivističkom radu, dala dragocjene analize i iznijela teze koje, po svemu sudeći, s vremenom postaju sve više relevantne.