POEZIJA
POGNUTI NAD ZALOGAJEM
Juli 2019
NA UZANU PUTU / Prilozi iz književnosti
TI NEMAŠ NI TOLIKO
Rod tvoj, tvoji rođeni,
razdvojeni, rasuti u svemiru.
imaju tebe, uvijek su te imali kao prašku kosmičku.
Ti nemaš ni toliko,
ti nemaš nikoga.
Mislila si da se vraćaš kući,
dok nisi vidjela, kuće da
nisi ni imala, bila je to samo
produžena čežnja.
Bježanje je strah i prisila,
a svijet u koji bježiš —
tuđi i sve dalji.
O VELIKOM PRAZNIKU
Neku prepreku kad ugledaš pred sobom: drvenog
magarca, konja glinenog,
namrštenu mladu Ciganku,
više od tri prosjaka koji rukama mogu
da se dodiruju, vrati se.
Nemoj proći kraj grupe ako je u njoj više od tri
tijela, kraj usta koja sama sa sobom govore, a
bez doma su, bez peći i kreveta; kraj djeteta koje
vrišti sapeto u kolicima, nemoj prolaziti.
Kraj smrtnika koji je spuznuo sa smrtne postelje
i natrag gamiže, misleći da naprijed ide. Njega
više ni svijetlost ne stiže, nećeš ni ti, vrati se.
Stado ili čopor na koji naiđeš, brzo
neosjetno zaobiđi, nikad ne znaš
šta je pitomo a šta divlje kada se u jedno
sabije.Preblizo nikome ne priđi, sjeti se
onih milih i dragih otprije.
Ako baš moraš proći, promrsi samo ćao, ćao
onim kratkonogim, tlugonosim, beskosim
mješančićima, karapandžićima, ćao, ćao
procijedi njihovim urmama, datulama, sarmama.
Iskosa pogledaj u bele-rine karavanke,
u karavan kuravana, dotrčalih sa svih strana.
Gud baj bjelosvijetske nakarade kao da su vas
birali, nama kad su odsvirali.
Zaboravi da si nekud pošla, nešto htijela,
sačekaj onaj dan, sunčan, kad će grdinu
svi napustiti misleći da je s krajeva
tišina, da još nije sve osvojilo đubre
i prašina – e, tada kreni
niz vodu da te nosi mutni šum, bez prigušenih
ljudskih slova, povjeruj da će te bezbrižnost
slijediti, da izbićeš na neki drum,
prepoznati stari most, prošli znamen.
Možda nije sve srušilo i razgradilo
ovo doba – tu ćeš sjesti, pomisliti,
povjerovati, kako je taj busen zelenice –
tebe čekao, do tvog groba.
KRAJ LJUDSKOG PUTA
Iz trulog otpada i gnjiloga smeća,
izbile su ljubičice.
Modro stidljive, one vrisnule su;
koliko mene proljeće se sjeća,
uvučeno u cvijeća glavice.
Ljubice, ne na grobu, u ovom danu
išta da li značite.
Nose li vas kući učiteljice.
Ili zaborave na dječijih ruku tragove.
O prsti, trnom izbodeni,
davne naše žive li vas živice.
I sada, po božijoj, da li cvjetate
u čistoj djetinjoj milini,
i svakog vaskrsa za me upitate;
u Ljeskovcu svenule i same –
u sve daljoj, tuđoj mojoj domovini.
POGNUTI NAD ZALOGAJEM
Oslobođi nas bože oslobodilaca,
ma od koga nas oslobađali,
nikada nas osloboditi neće, kolaca
kojima će nas i ovi kolacati –
i prošli su se nama događali.
Oslobodi nas, molimo se bože,
žalosti i nespokoja koje nam donose
u svaki zalogaj, kad pognuti
gutamo ga u tami usamljeni –
nikad sami u svojoj osami.
Oslobodi nas svemogući, ti znaš
da niko od nas bespomoćnih
toliko nije zao, da se
domu svome, prvom tvome raju –
vratiti ne bi znao!
PO BOŽIJOJ
Na Kordunu grob do groba
Samo smrt je tako visoko
mogla da nas uzdigne.
Davno, dok smo živjeli,
zemlji smo se priklanjali,
srastali sa žilama.
Iz korijena ponovo nicali,
u hrastovima.
Po božijoj dok smo volji
umirali, visoke smo krstače
tesali. Vite, da se bjelasaju,
pod oblacima crnim,
dok žive da nas se sjećaju.