Iz Rusije s ljubavlju i mržnjom: izložba plakata posvećenih stogodišnjici Oktobarske revolucije, Galerija Matija, Šibenik, 6. 9. – 13. 9. 2017.
POLET U BUDUĆNOST ILI NAJVEĆA TRAGEDIJA
Septembar 2017
Izložba je u Šibenik stigla direktno iz Moskve. Šibenik je, valja napomenuti, prvi grad u „ostatku Evrope“ gdje se mogla razgledati. Na čekanju je tako ostavio Njemačku, Veliku Britaniju, Češku, Crnu Goru i SAD
Dok svijet obilježava stogodišnjicu Oktobarske revolucije, taj je veliki povijesni događaj u Hrvatskoj praktički prešućen. Tek se tu i tamo pojavi neki tekst u kojem se uglavnom prepričava što se dogodilo u Rusiji 1917. godine. Ambicioznih pokušaja da se sa stoljetnim odmakom i bez političkih emocija sagleda što se uistinu dogodilo – nema. A da se ima o čemu razgovarati dokazuje izložba u šibenskoj galeriji Matija „Iz Rusije s ljubavlju i mržnjom: izložba plakata posvećenih stogodišnjici Oktobarske revolucije“ kojom je otvoren ovogodišnji Fališ – festival ljevice i alternative Šibenik. Tema ovog, petog po redu, Fališa bila je upravo stogodišnjica crvenog Oktobra.
Izložba je u Šibenik stigla direktno iz Moskve. Šibenik je, valja napomenuti, prvi grad u „ostatku Evrope“ gdje se mogla razgledati. Na čekanju je tako ostavio Njemačku, Veliku Britaniju, Češku, Crnu Goru i SAD, a kako stvari stoje evropske prijestolnice morat će sačekati i Zagreb, budući da se priprema njen postav i u glavnom gradu Hrvatske.
David Tartakover, Israel
Izložba je autorski projekt Sergeja Serova, predsjednika Moskovskog međunarodnog bijenala grafičkog dizajna „Zlatna pčela“, potpredsjednika Akademije grafičkoga dizajna, profesora i predstojnika katedre Škole dizajna RANHiGS. Serov je krajem prošle godine pokrenuo projekt „1917. – 2017.“ pozvavši najistaknutije svjetske grafičke dizajnere da mu, kako je rekao, „grubim jezikom plakata“ daju osobnu ocjenu onoga što se dogodilo u Rusiji prije sto godina. Uz to je raspisao i otvoreni međunarodni natječaj. Cilj je bio da autori, bez ikakvih ideoloških tendencija, služeći se plakatima pokušaju prikazati što se dogodilo prije sto godina. Svako je, navode organizatori, osobno mogao odlučiti kako protumačiti “svemirski potres”: kao polet u budućnost ili najveću tragediju ruske i svjetske povijesti? Uvjet je bio jedan – na plakatima mogu biti samo tri boje: crvena, crna i bijela.
Na otvoreni natječaj predano je više od 1.500 radova iz 50 zemalja, od kojih je za izložbu bijenala „Zlatna pčela“ odabrano njih 100, s tim da je još 500 radova izabrano kao dio mogućih budućih izložbi. U Šibeniku je izloženo njih 49, među kojima su i oni velikih dizajnerskih imena poput Majida Abbasija iz Irana, Petera Bankova iz Rusije, Lexa Drewinskog iz Njemačke, Miltona Glasera iz SAD-a (autor brenda “I Heart New York”), našeg Amerikanca Mirka Ilića, Meksikanca Elmera Sose, ali i šibenskog dizajnera Ante Filipovića Grčića koji potpisuje sve Fališove vizuale i koji je najzaslužniji što je šibenska publika uopće mogla vidjeti plakate najvećih svjetskih dizajnera. Njegov plakat za treći Fališ s crvenom zvijezdom i brojkom 1316 koliko je Šibenčana poginulo na Sutjesci završio je na nekoliko izložbi u svijetu. Trenutačno je dio BICeBé bijenala plakata u Boliviji, među 80 plakata političke tematike od ukupno 300 odabranih u konkurenciji od oko 6500 prijavljenih.
Elmer Sosa, Mexico
Filipović Grčić je poslao svoj rad Serovu koji ga je uvrstio među one izabrane. „Doznao sam za natječaj na temu Oktobarske revolucije i prijavio svoj rad. Kad je natječaj bio zaključen, predložio sam vodstvu Fališa da se javimo Serovu, pa nam možda pristane prepustiti dio radova. Dvanaest dugih sati smo čekali na odgovor, koji je na kraju, eto, bio pozitivan“, ispričao je Filipović Grčić na otvorenju izložbe.
Plakat, kao poseban oblik pamfleta, imao je uz novine ključnu komunikacijsku ulogu ne samo u Oktobru, nego i poslije njega. Bio je nešto nalik onome što se danas zove masovni mediji, pa nije čudno što je Serov baš plakate izabrao da putem njih pokuša dočarati emocije vezane uz proletersku revoluciju. Pokazalo se, međutim, da većina – barem ovih – dizajnera danas negativno doživljava i prevrat i njegovog vođu Vladimira Iljiča Lenjina. Analizom izložbe “Slike stogodišnjice revolucije u Rusiji i svijetu” utvrdilo se da je tek četiri posto radova iz Rusije i osam posto iz drugih zemalja revoluciji dalo pozitivnu ocjenu. Organizatori u Moskvi izračunali su da 72 posto plakata iz Rusije i 57 posto iz drugih zemalja misli da je revolucija bila „užas“. „Kao što vidimo, broj revolucionarnih romantika u ruskom je društvu dvostruko manji nego u inozemstvu, no i tamo ih je začuđujuće malo. Ukoliko plakat u poopćenom obliku izražava duh vremena, onda je projekt ‘1917. – 2017.’ pokazao da idejama minulog stoljeća koje su potresle svijet nema povratka u 21. stoljeću”, objasnio je Serov. Prema njegovim riječima, Zapad nikada nije razumio Rusiju i još uvijek je sklon romantiziranju Oktobarske revolucije, premda ne shvaća njenu „zlu prirodu“ površno je estetizirajući kroz divljenje ruskoj avangardi. „Volim rusku avangardu, i aktivno je promoviram. Volim i Rusiju, no istina ima veću vrijednost”, rekao je Serov za Jutarnji list i nastavio da su boljševici sanjali o svjetskoj revoluciji koja se dogodila. „No, ja smatram da je ostavila traga, na svoj način. Ruska revolucija bila je svjetska revolucija. Ne samo da je uništila Rusiju već je zavela čitav svijet. Označila je početak Apokalipse koji se nastavio i danas”.
Ovakav prikaz nije dobro „sjeo“ onima koji misle drukčije. U ruskom Krasnojarsku njeno postavljanje izazvalo je reakciju Komunističke partije Ruske Federacije čiji je list Serovljev izbor nazvao „gnjusnim projektom antisovjetskih plakata“ i „razularenom rusofobijom, antikomunizmom uparenim s debilizacijom“. Boris Postnikov u tjedniku Novosti napisao je da izložba nije kontroverzna, nego bezvezna. „Ismijavanja Lenjina, nategnute paralele između druga Uljanova i Vladimira Putina, retrovizorski trijumfalizam nad padom socijalizma, vizualne dekonstrukcije petokrake, dosjetke oko svastike: malo koji rad napušta zonu komfora današnjeg ideološkog konsenzusa, malo koji provocira. Šteta, naročito zato što su Oktobarska revolucija i godine neposredno nakon nje – period, dakle, koji Serovljev projekt svisoka denuncira – istodobno i razdoblje nevjerojatnog uzleta plakata: vrijeme kada avangarda sreće propagandu, a boljševizam konstruktivizam, pa posteri postaju moćna politička oružja, angažirane vizualne atrakcije, poluge mobilizacije nepreglednih masa (…) Čini se, ukratko, da je temeljni problem izložbe – posve neovisno o dragocjenim individualnim razlikama uglednih umjetnica i umjetnika – taj što su skoro svi naslovnu temu ‘1917. – 2017.’ shvatili jednosmjerno: kao poziv da iz privilegirane pozicije naknadne pameti, s udobne povijesne distance, presude socijalističkoj revoluciji. A ne da, eventualno, krenu suprotnom stranom historijske autostrade, pa pokušaju ustanoviti što nam to 1917. godina može reći o našoj današnjici. Izložba kustosa Sergeja Serova tako naposljetku – mnogo više negoli o Oktobarskoj revoluciji – svjedoči o vremenu u kojem je nastala. Tupavo uvjerenom u vlastitu superiornost: glupavo nespremnom da je preispita“.
Stephan Bundi, Switzerland
Jedan od onih koji je izložbu otvorio, teoretičar i praktičar dizajna Bojan Krištofić, tek se djelomično slaže s njim, posebno zbog toga što je Fališu ostavljena sloboda u izboru radova, pa su tako bili podjednako zastupljeni afirmativni i kritički. „Premda se čini da je izložba generalno kritična prema fenomenu Oktobarske revolucije, ne bih rekao da je to u potpunosti točno tumačenje. Puno plakata nalazi se u svojevrsnoj sivoj zoni. Radi se zapravo o refleksiji na jedan povijesni događaj koji je podložan različitim tumačenjima i interpretacija iz čega se može zaključiti da je revolucija itekako živa i da na nju, kao povijesni događaj, nije stavljena točka“, kaže Krištofić.
Prema njegovim riječima, dizajneri su se spontano ili namjerno odlučili na nekoliko pristupa koje možemo svesti pod zajedničke nazivnike. Neki su temi Oktobarske revolucije pristupali koristeći tipografske dizajnerske elemente, neki su se izrazili krajnje minimalističkim vizualnim jezikom, poput Mirka Ilića, a neki su se poigravali simbolom zvijezde i srpa i čekića, kao i Lenjinovom figurom.
Pitali smo ga koliko se doživljaj Oktobra razlikuje po recepciji gledano po državama iz kojih dolaze autori. „Nije svejedno otkud autori dolaze. Gledajući plakate vidi se razlika među autorima koji dolaze iz zapadnih država s drukčijom društvenom i političkom tradicijom, autora koji su se našli u tranziciji iz jednog konteksta u drugi poput Mirka Ilića, kao i onih koji stižu direktno iz Rusije te na kraju dizajnera iz zemalja koje nisu imale neposredno iskustvo socijalističkog uređenja, ali su imali iskustvo lijevih politika poput latinoameričkih država. Oni koji dolaze iz Rusije, a pogotovo iz bivših država SSSR-a, zauzeli su kritičnu poziciju prema revoluciji rugajući se njezinim ustaljenim simbolima poput Lenjina, srpa i čekića, dok su autori iz zapadnijih zemalja nastupali također kritično, ali su željeli prije svega ostvariti cjelinu estetske naravi koje posredno iznose stav prema Rusiji, dok autori iz Ekvadora i Španjolske izražavaju dozu kritike, ali i vjere u temeljna načela onoga što bi revolucija trebala biti“.