Uz predstave Branka Brezovca "Bife Titanik" i "Medeja-semioklazam"
POSVETA POETICI NEMOGUĆEG
Novembar 2016
Ako je „Bife Titanik“ mozaik, čijoj skučenoj spektakularnosti nesumnjivo pomaže i nekoliko aktualnih, ili u hrvatskoj sinkroniji nažalost neizbježnih grotesknih detalja poput portreta Ante Pavelića s animiranim prijetećim pogledom ili predsjednice države koja sama odlazi putem jasenovačkog Kamenog cvijeta, „Medeja-semioklazam“ svojevrsna je freska
Nije samo politika umjetnost mogućega. To je, možda čak i prije politike, ako je bilo što uopće postojalo prije nje, bilo i kazalište. Međutim, s obzirom da je i politika sama po sebi izvedba, iako često tek govorna, dok kazalište ne postoji bez politike, imalo ono hrabrosti priznati si tog svog vječnog blizanca i mračno ali bitno učinkovitije naličje, i kazalište i politika imaju zajedničko prapočelo – samu mogućnost djelovanja. Kazališno i politička volja za moći neosudiva je, kao grijeh koji neoskvrnuti i nedotaknuti ne mogu razumjeti, iako su njima označeni, dok oni inherentno zaraženi mogu tek dati sve od sebe kad se prepuste strasti čak i na svoju štetu.
Jedan od takvih ostrašćenika, koliko god izvan prostora za pokuse gradio privid nezainteresiranosti i flegmatičnosti, nesumnjivo je Branko Brezovec, redatelj s velikim ako ne i najvećim R u ovdašnjim povijestima redateljskog kazališta s obzirom da je već četiri i pol desetljeća kontinuirano u poslu centriranja svoje strasti u drugima i kroz druge. Čak i danas kad je akademski institucionaliziran, nakon dugih i višestrukih faza prešućivanja i odbacivanja od strane domaćih kazališnih establišmenta, profesura ga ne sprečava da istom ludičkom željom sanja kazalište i svoju umjetnost mogućega pronalazi čak i u objektivnim nemogućnostima.
Posljednje dvije predstave Brezovec je, naime, napravio u dvadesetak kvadrata prostorija nekad festivala a danas produkcijskog pogona Eurokaz, onoga kojem je uvijek (bio) blizu i koji je njemu bliskost nesebično uzvraćao, gotovo do identifikacije. Sličnosti i razlike u predstavama „Bife Titanik“ i „Medeja-semioklazam“ na istoj su razini međusobnog prepoznavanja, obje ulaze u krug onih kojima majstor polira svoju metodologiju i stil te daje još jedan, uvijek ponovno finalni, premaz fasadi poetičke kuće koja je već odavno pod krovom. Od Brezovca ništa novo, ili od Brezovca opet isto novo, svejedno je što će i kako suditi gledatelji s iskustvom tek pojedine njegove produkcije ili oni koji se pokušajem pronalaženja ulaza u tu kuću, ali i izlaza iz nje, intenzivno bave već desetljećima. Riječ je, konačno, o osobitoj autorskoj viziji kazališta koje ne pristaje na nemoguće, kao pojam u sferi produkcijskog realiteta ili kao moralno, svjetonazorsko i umjetničko počelo.
Iz predstave “Bife Titanik” Branka Brezovca
Nije samo ovoga puta, ili u ovoj fazi takozvane karijere, Brezovec odlučio dokazati kako je komornost tek kategorija koja straši ili umanjuje apetite manje maštovitih. U svojoj makedonskoj fazi tijekom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, također je svoj barokni ekspresionizam znao ne zauzdati nego upravo rasplamsati činjenicom mišljenja pozornice po izostanku dubine. Plitka, ponekad i namjerno plošna organizacija izvedbenog materijala išla je na ruku zgušnjavanju značenja i inzistiranju na bliskosti u „Raskolu“ i „Pečalbarima“, a dobiveni rezultati takve procedure kasnije su našli svoju primjenu u produkcijama veće kvadrature ali multipliciranih prizorišta na koje se gledatelje dovozi pomičnim tribinama, poput „Timona“ i „Salome“. Iako uvijek maksimalno zgusnuta, prekrivena slojevima značenja rastrzanim neuhvatljivim sinkronicitetima, ova poetika funkcionira na većim izvedbenim površinama, od dvorane Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti ili F22 Akademije dramske umjetnosti, pa sve do dvorišta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, gdje je za „Ukletog Holandeza“ postavljena rekordna pozornica od četrdeset i pet metara, s kranom koji ju je opsluživao. Oba iskustva, kako gledateljska tako i izvođačka, dio su iste cjeline i iste misli, prilagodljive koliko i stamene u zadržavanju i pridržavanju zakonitosti definiranih još na počecima Brezovčevog kazališnog puta, kad je sa skupinom Coccolemocco predstavljao jedan od stožera mladog, novog, alternativnog ili kako se sve taj teatar nije nazivao u sedamdesetima. Od školskih klupa preko priručnih dvorana opće namjene, svaki je prostor trebalo brzo i relativno jednostavno pretvoriti u pozornicu, najčešće s minimalnim tehničkim potencijalom, kako prostora samog tako i tehnike, i ta je davno naučena lekcija ostala bitnom odrednicom Brezovčevog poetičkog ali i prostornog nomadizma.
Iz predstave “Medeja-semioklazam” Branka Brezovca
Odlazeći i dolazeći iz alternativnih i izvaninstitucionalnih produkcijskih uvjeta u najveće kazališne kuće, od čak i približavanja željeznom repertoaru do zaumnih dramaturških kolaža, on je gotovo u pravilu radio s materijalom koji je bio pri ruci, mogao brzo biti stvoren i rastvoren, očuvan, sačuvan i oporabljen, kao i ideje same. Zato u „Bifeu Titanik“ „igra“ motor nabavljen za „Salomu“, dok se njezino pomično gledalište s pripadajućim bazenom (!) u „Medeji-semioklazmu“ jedva okreće u uredu Eurokaza jer sa zida visi rešetka-podij koja, ako i nije upravo ona, sasvim podsjeća na dio scenografije predstave „W&T“ igrane svojedobno u atriju Teatra &TD. No, iako je jedna od ključnih karakteristika njegova stila rad s donesenim i pronađenim materijalom u prostorima koje je teško zamisliti kazališnima, Brezovec je ovoga puta – točnije ova dva puta – ponovno uspio ludičke intervencije pretvoriti u fascinantnu invenciju.
Patent-dramaturgija, pomalo ironični naziv za spektakularno i krajnje neočekivano kolažiranje najraznovrsnijih i najraznorodnijih tekstova, dio je tog istog sustava pronalaženja, neodbacivanja i ponovnog iskorištavanja. No, ukoliko je odnos prema konkretnom, od scenografije preko rekvizite do kostima, ekološki u smislu održivosti koja čuva resurse, iako Brezovec sve druge resurse nemilice troši, manipulacija idejama i njihovim tekstualnim izvorima neusporedivo je raspršenija. Začudnost na koju računa na prvi, a ponekad i posljednji gledateljev pogled, procedura je također proizašla iz ranih dana mladenačkih ushita kad je mogućnost takvih spajanja bila, u parafrazi, tek oblik glagola ‘navali’. „Bife Titanik“ posljednji je ali i za Brezovčev sustav znakova i poprilično jasno odijeljen i stoga zoran primjer, jer osim naslovne pripovijetke Ive Andrića, u podrumu ureda Eurokaza tek dvadesetak gledatelja po izvedbi čuju još i filozofski traktat Sørena Kierkegaarda „Strah i drhtanje“ kao i monologa Grofice iz romana „Ljubavnik u Bolzanu“ Sándora Máraija. Aktivni spoj tih sastojaka ima donekle jasan slijed, jer predstava signalizira prijelaze iz jednog u drugi i treći segment kolaža, iako se oni sporadično i preklapaju kad smisao, ili pokušaj pronalaska istog, to zahtijeva. Andrićev je tekst svojevrsni kostur na koji je logikom asocijativnih preklapanja pridodan moralizatorski učinak rasprave o vjeri koja je od Abrahama gotovo učinila sinoubojicu te smireni poučak ženskog nepristajanja kao svojevrsna protuteža muškom svijetu marcijalnih brutalnosti koje je nobelovac specifičnom karakterizacijom već ionako izvrgnuo ruglu. Dok nevoljni slabić od ustaše pregovara sa Židovom odbačenim čak i od svojeg plemena oko njegovog života i imovine u Sarajevu tijekom Drugog svjetskog rata, njihova se neučinkovitost pretvara u furioznu borbu, ali ne s banalnim ishodom u opreci života ili smrti, nego oko smisla postojanja koja obojici izmiče. Vapaji i izluđeno lice Zlatka Burića Kiće možda bi i mogli značiti njegov strah, ali to nije toliko strah od samog noža himbom i prisilom zgrčenog Domagoja Jankovića, nego od gubljenja i posljednje veze s posljednjim razlogom bivanja, nakon što ispare materijalne vrijednosti, formalni i neformalni socijalni kontekst pa čak i bazično ljudsko dostojanstvo.
Koliko god spektakularna bila njihova pregovaranja i doslovna naganjanja po ono malo izvedbenog prostora koliko im pruža podrumsko prizorište nakrcano podražajima projekcija Ane Hušman i Ivana Marušića Klifa i glazbom Antuna Tonija Blažinovića, taj aktivni dio predstave uspješno prekida Filozof u izvedbi inače kazališnog redatelja ali ovdje gotovo karizmatskog izvođača Borne Baletića s Kierkegaardovim uvodima. Oni tvore sidrište raspomamljenoj bujici ekspresije i citata, aluzija i konotacija između agonije Kiće i Jankovića, projekcija brehtijanski bazičnih u kolažiranju ali strukturirana u proizvodnji neugode te, na koncu, i same pozicije dvadesetak gledatelja koji stisnuti na pomičnoj platformi nemaju ni mjesta niti prilike za barem mentalni bijeg. Ipak, predstavu u smiraj odvodi spomenuti monolog jedinstveno stameno nježne Jelene Miholjević koja se verbaliziranjem i istodobnim odbijanjem zadovoljenja požude kao vrhunskog principa razmjene i punjenja ljudskosti, opire banalnosti prvog i teološkoj mimikriji drugog dijela. Prazni prostor svoje nutrine ona ostavlja onostranom, u pomirenom očekivanju smrti sasvim oprečne od one u posljednji trenutak izbjegnute, nesvjesne i nezaslužene Izakove.
Ako je „Bife Titanik“ mozaik, čijoj skučenoj spektakularnosti nesumnjivo pomaže i nekoliko aktualnih, ili u hrvatskoj sinkroniji nažalost neizbježnih grotesknih detalja poput portreta Ante Pavelića s animiranim prijetećim pogledom ili predsjednice države koja sama odlazi putem jasenovačkog Kamenog cvijeta, „Medeja-semioklazam“ svojevrsna je freska. Ogoljenija u naponima značenja i bez očitih inzistiranju na aktualitetu, ona je u mnogočemu slična prethodniku ali opet i prilično različita od njega. Najprije, njezini su dramaturški patenti manje uporni, i naporni, jer se ipak većinom temelji na dramskom tekstu suvremenog crnogorskog autora Ljubomira Đurkovića „Medeja: kome-tragedija u deset slika“. Iako Brezovec ovdje iznenađujuće pravocrtno prati tekst, dramski autor bitno oslobođenije tumači starogrčki mit o djecoubojici i pobunjenici jer ga čita iz suvremenosti, kao političku farsu u historiografskoj nuždi zapisivanja i ostavljanja traga u vremenu. Umjesto onoga što su o Medeji pisali stariji autori, a što se predaje kao kanon, Jean Anouilh sredinom a Christa Wolf krajem prošlog stoljeća ispričali su u drami i prozi nešto drukčiju povijest jedne od omraženijih mitoloških heroina. S naznakama svih tih pogleda, Đurković slaže svoju kombinaciju, gdje krivica biva podijeljena između političkih silnica i nuždom da istina, ukoliko je uopće ima, bude ne vrhunska vrijednost nego roba za transakciju i manipulaciju. Dekonstrukciju zadanih i naslijeđenih narativa prošlo je stoljeće obavilo, ne nažalost samo na polju književne teorije i kulturologije, pa Brezovec s pravom i podsmijehom zaključuje da je vrijeme za semioklazam. Kao pripadnik i zagovornik stilske formacije ikonoklazma u kazalištu, a nerijetko optuživan za razaranje ne samo kazališne slike i njezine dominacije nego i smisla pojedine produkcije, a ponekad i kazališta samog, on napokon pristaje i na igru s besmislom. Međutim, besmisao ovdje nije dadaistički ispoljen i programiran, nego je rezultat naprezanja smisla do točke pucanja, kad svjesni napor čitanja nagomilanih znakova prerasta u odustajanje i prihvaćanje. Predstava stoga dopušta da je se prihvati kao krajnje stiliziranu interpretaciju Đurkovićeve reinterpretacije u kojoj je Medeja tek osebujna ali samosvojna i samosvjesna žena koja se žrtvuje za mit i ne pristaje na zadanu ulogu nego je bira sama, pa i uz cijenu pripisanog čedomorstva. Ako i nije dovoljno zamršeno samo po sebi, redatelj se potrudio da u izvedbi postigne svoju uobičajenu razinu kompleksnosti, utrostručujući i Medeju i njezine partnere u igri koja već poznatu poetiku donesenog i zatečenog materijala gura do groteske.
„Bife Titanik“ na koncu je ipak mračna predstava, ne samo zato što sebe i publiku nagurava u podrumu, a „Medeja-semioklazam“ sasvim je svijetla, gotovo bez kazališnog sjenčanja rasvjetom. U uredu, čija staklena stijena omogućuje da i ulica postane pomoćno prizorište a prolaznici svjesno-nesvjesni sudionici, doslovno sve igra: od registratora do električnog šiljila, od kante za smeće do starih video-kaseta, od polica do vrata. Kako je nastala u koprodukciji s Kraljevskim pozorištem Zetski dom iz Cetinja, produkcija je nešto raskošnija u ljudskom materijalu, pa s partnerske strane u njoj sudjeluju markantni Miloš Pejović i Aleksandar Radulović te bez ostatka upečatljiva Ana Vučković, dok domaću stranu drže uvijek pouzdana Suzana Brezovec, zainteresirana Petra Težak i stari Brezovčev suradnik, neumorni histrion uvijek spreman na sve – Žarko Potočnjak. Kao da on nije dovoljan zalog vremenu prošlom ali ne i bivšem, kao suradnik na gestusu pozvan je Milko Šparemblek, dok glazbu potpisuju Damir Prica Kafka & Cul-de-Sac AEO. Suradnicima koji se uvijek ponovno pojavljuju i neodustajanjem od poetike stvorene na čvrstim temeljima nužde i nemogućnosti, Brezovec (i) ovim najnovijim naslovima odaje počast samome sebi i, na koncu, danima kad je semioklazam bila optužba a ne uvjerenje.