Animafest / 09. – 14 .06. 2015.
PRAZNIK ANIMACIJE
Animafest jednostavno mora nesmetano nastaviti s radom. Ne zbog resentimana već zbog kvalitete. Napora. Novina. Svega onoga što u hrvatskim kulturnim politikama i praksama već četvrt stoljeća toliko bolno nedostaje
Oni srednjih godina i nešto stariji i danas se sjećaju “crtanog u sedam i petnaest”, emisije vjerojatno gledanije čak i od Dnevnika koji mu je slijedio. Sjećaju se i da desetljećima nije bilo dječje emisije u kojoj ne bi bilo animacije neke vrste. Nezaboravni su i danas Lolek i Bolek, Dašenka, Gustav…. Tom i Jerry, Duško Dugouško, pčelica Maja… ali i profesor Baltazar, plod svjetski priznate Zagrebačke škole. Likovi su to koji su oblikovali, nadahnjivali, zabavljali, ali i obrazovali generacije (sjetimo se samo francuske serije La vie koja se prikazivala u obrazovnom programu). Stjecajem geopolitičkih okolnosti generacije koje su odrastale u zadnjoj četvrtini prošloga stoljeća mogle su vidjeti najbolje što je svjetska animacija nudila: bez obzira radilo se o rusko/sovjetskoj, češkoj, poljskoj, mađarskoj, francuskoj, njemačkoj ili američkoj. Ako je bilo dobro – prije ili kasnije bilo bi kod nas.
Ne čudi stoga da je i festival animiranog filma, Animafest, od samih svojih početaka davne 1972., ruku pod ruku s Muzičkim Biennalom i EXAT-om, bio mjesto koje je Zagreb ucrtalo velikom oznakom u svjetsku kulturnu kartu. Velikani svjetske animacije kao što su Tezuka Osamu, Priit Pärn, Jurij Norštajn, Michael Ozelot, Nick Park i mnogi drugi ne samo da su u Zagreb dolazili (neki i više puta), već u jednom periodu nagradu Animafesta smatrali gotovo jednako vrijednom onoj američke Akademije.
Nova publika
Devedesete, što iz objektivnih, što iz tipično hrvatsko subjektivnih razloga donose najblaže rečeno stagnaciju. Koja traje više od desetljeća, sve do “smjene generacija”, odnosno do odluke da se organizacijski dio preda mladoj i agilnoj ekipi produkcijske kuće Hulahop (najpoznatije po produkciji filmova Nije ti život pjesma Havaja i Dianina lista). Time počinje pravi povratak Animafesta ne samo u svjetski festivalski vrh, već – daleko značajnije povratak publici. Novoj publici. Mlađoj, koja više ne čeka “sedam i petnaest”, koja ima na raspolaganju cjelodnevne kabelske programe samo s animacijom i youtube na telefonima. Starijoj koja je prezasićena (govorimo o Zagrebu) revijama, tjednima i festivalima koji se odvijaju po stalno istom, prevaziđenom modelu projekcija više (ili češće) manje atraktivne aktualne produkcije i popratnog programa na koji osim profesionalaca i tako nitko ne dolazi.
Naravno, bilo je tu i pogrešnih procjena, bilo je tu i godina, posebno to vrijedi za dugometražne, dakle filmove koji računaju na kino-distribuciju, kada je program ličio kao da je biran po principu “daj šta daš”. Međutim, iz godine je u godinu nova produkcija, zajedno s Umjetničkim vijećem išla korak dalje, propitujući svrhu festivalskih manifestacija, izlazeći u nove prostore. Prošle je godine, zahvaljujući projektu digitalizacije hrvatske nezavisne kino-mreže, Festival dio programa prikazao doslovce po čitavoj Hrvatskoj ukidajući tako ekskluzivnost “kultnih” mjesta (poput Pule ili Motovuna, da ostanemo pri filmskim manifestacijama) koji su se odavno pretvorili u kult(- com)uristički zabran samoproglašene kulturne elite.
Veliki je napor uložen u komunikaciju s osnovnim školama – vizualna kultura, kako upozoravaju stručnjaci, već je godinama besramno pretvorena u uzgrednu aktivnost, a vizualna nam je pismenost na evropskome dnu. Rezultiralo je to ponekad ne samo prepunim dvoranama djece već i vrlo pronicljivim pitanjima autorima nakon projekcija. Tu je i dječji žiri koji dodjeljuje nagrade sukladno dobi za koju je film namijenjen.
Ovogodišnji Animafest ne samo da ponavlja te dobre primjere već u pokušaju osuvremenjivanja same ideje festivala slijedi bogatu teorijsku i praktičnu svjetsku praksu. Festival je, tradicionalno, praznik. Mjesto opuštanja i zabave. Smještanje publike u “kutiju” kina odavno je prestalo biti dominantni model prezentacije. Ljetna kina i slični prostori na otvorenom u osnovi i dalje dijele taj problem zatvorenosti, čvrste strukture koja u suvremenom protočnom, hibridnom, izrazito individualnom društvu jednostavno ne može zadovoljiti. U odgovor na taj problem, ove se godine u dva navrata – tjedan dana prije početka i tijekom trajanja festivala – dio programa preselio: u park. Prije dosta godina jedan je dio večernjeg programa održavan u parku Gliptoteke – na svim se projekcijama tražila stolica više. Zašto se s tom praksom nije nastavilo teško je reći, ali ove se godine otišlo mali korak dalje. Na zagrebačkom Zrinjevcu, javnoj zelenoj površini, dakle prostoru neobremenjenom očekivanjima i regulama održane su projekcije na otvorenom. Rezultat: zadnji je puta toliko ljudi na Zrinjevcu bilo prilikom vraćanja Jelačićevog spomenika. No, tada se tamo dijelilo besplatno pivo i iluzije o boljoj budućnosti. Ovaj se puta dijelila “samo” jedna drugačija vizija, brižno odabran program i zabavni gosti.
Novi prostori
Sljedeći je iskorak napravljen opet u javni prostor, ali ovaj puta na fasadi Muzeja suvremene umjetnosti. Medijska fasada koja kod nas služi uglavnom za mutne poslove s obnovama pročelja i reklame jedan je od najživljih medija kojima danas sveprisutna animacija nalazi put do svoje publike. I umjesto reklama – ili Isusa kao na središnjem gradskom trgu – tjedan su dana prolaznici mogli promatrati autorske filmske projekte.
Takavi izlasci izvan standardnih “filmskih” prostora već su niz godina tehnološki ne samo izvedivi, već i ništa bitno skuplji od uvriježenoga kina. Zašto više naših organizatora velikih kulturnih priredbi na ove ili neke druge načine pitanje je za puno dužu raspravu. Činjenica je da je Animafest u oba slučaja ne samo sebi priskrbio legitimitet jednog od najinovativnijih naših festivala već i daleko široj publici od one koja bi se odlučila na kino-projekciju mogućnost uživanja u vrhunskim umjetničkim djelima.
Još je jedna stvar koju Animafest već drugu godinu uspješno provodi. U zemlji koja ima filmskih kritičara (od kojih pristojan dio ne zna razliku između plana i kontraplana, ali, hej!, pa pogledali su oni toliko filmova u životu da i bez takvih gluposti znaju sve o filmu) za tri susjedne, zanimljiv je nedostatak stručnih skupova posvećenih filmu. Animafest Scaner konferencija je, organizirana prema globalnim standardima (dakle proces prijavljivanja i stručna ocjena predloženog rada) koja s obzirom na broj domaćih učesnika pokazuje da je baza filmologa na kraju krajeva zapravo mala, omogućuje ozbiljnu, akademsku raspravu i razmjenu bez koje nema niti adekvatne recepcije.
U svjetlu sve većih rezova za kulturu, sve većih razlika između onih koji imaju “svoje ljude” pri raznoraznim gradskim i drugim uredima za kulturu pa uz osrednje programe dobivaju sve više novaca i onih koji nisu te “sreće” da su slizani s vlašću; uz bjelodan nedostatak ikakve državne strategije na području filmske (ali i generalno) festivalske produkcije; uz nesređen fundus arhive HRT-a – u koji se ulazi teže nego u Fort Knox, a cijene su kao da uistinu kupujete zlato, Animafest jednostavno mora nesmetano nastaviti s radom. Ne zbog resentimana, ne zbog – kao toliko drugih stvari – natrule tradicije koju ćemo gurati pod nos onom malom dijelu još toliko naivnih turista, već zbog kvalitete. Napora. Novina. Svega onoga što u hrvatskim kulturnim politikama i praksama već četvrt stoljeća toliko bolno nedostaje.