„Majstor i Margarita" Mihaila Bulgakova u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, R: Selma Spahić
PREDSTAVA KOJU VRAG IPAK NIJE ODNIO
Septembar 2016
Predstava podrazumijeva inspiriranog i obaviještenog gledatelja, koji se s Bulgakovljevom magijom ne susreće prvi put i ne traži oživotvorenje spektakla gorućeg stana ili letenja na metli, niti traži lektirnu potvrdu predznanja ili lektirnu zakrpu neznanja
Potencijaliteti raznorodnosti koji žive u jednom od najvažnijih, a malo je reći i najboljih, ali zasigurno najpoznatijih romana prošlog stoljeća, „Majstoru i Margariti“ Mihaila Bulgakova, skrivena su tajna ispod njegove otvorenosti. Roman fantastike , završen znakom sudbine smrti svojeg autora i stoga gotovo doslovno spašen od vlastite smrti, i nakon tri četvrtine vijeka svojeg više ili manje otvorenog postojanja u svijetu, a ono je eksponencijalno raslo od potpune nepoznanice i ekskluzive rezervirane za prijateljski i obiteljski krug, preko limitiranog i cenzuriranog objavljivanja dvadeset i šest godina nakon prisilnog završetka desetogodišnjeg nastajanja, sve do pune međunarodne slave i olimpskog apsoluta današnje pozicije, djelo je pisca kojem je kazalište bilo primarna djelatnost i najsnažniji kreativni impuls. Samo jedan u nizu paradoksa koji čine Bulgakovljev život, to je ujedno i razlog zašto kazalište od tog velikog romana uporno bježi i trajno ne može pobjeći.
Njegova se dramatičnost i životnost, ritam i pripovjedačka strast koja u fantastici pronalazi svakodnevno i obrnuto, ne može izbjeći kako pri prvom tako ni pri svim kasnijim čitanjima, dok njegov avanturistički sloj, kao i izvanredni, već sasvim gotovi i za scenu spremni dijaloški ulomci, nudi već gotov scenaristički materijal i za ono što dolazi nakon ili iza kazališta – film. Međutim, kao što je privučen velikom metaforom ovog romana i sitnim bodom njegovih figurativnih veza, višeznačnosti u idejama i sižejnim konstrukcijama, teatar na tom ispitu lako pada, privučen tom naizglednom igrivošću podatnog tkiva i mistične dubinske strukture koja se nipošto ne iscrpljuje tek u formalnoj dvostrukoj pripovjednoj liniji. „Majstor i Margarita“ izazov je i zamka, na koji su odlučili odgovoriti i u koju su sasvim svjesno i zajedno odlučili upasti, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci i autorski tim predstave koja je otvorila njegovu sezonu 2016./2017., predvođen redateljicom Selmom Spahić i dramaturgom Dinom Pešutom. Kolektiv koji okuplja, u domaćem ne samo kazališnom kontekstu još uvijek mlade snage, počevši od spomenutih pa preko scenografkinje Aleksandre Ane Butković i kostimografkinje Darinke Mihajlović, donekle i do suradnice za scenski pokret Mile Čuljak i skladatelja Draška Adžića, s ansamblom sastavljenim također od još relativno mladih ili mlađih članova riječkog ansambla Anastazije Balaž, Deana Krivačića, Jelene Lopatić, Jerka Marčića, Jasmina Mekića, Nikole Nedića i Damira Orlića, uz gošću Natašu Kopeč, stvorio je predstavu, riječima redateljice, „šašavu, eklektičnu i punu iznenađenja iz scene u scenu“. A kakva bi i mogla biti, čak i da se predloška u potpunosti drži?
Bilo je i takvih pokušaja, filmskih, televizijskih i kazališnih, da se Bulgakovu i njegovom životnom djelu, koje se gotovo samo i po sebi dodvorava besmrtnosti često citiranom rečenicom o rukopisima koji ne gore, počast oda doslovnošću. Iako jedan od mogućih puteva inscenacija ovog romanesknog mastodonta, pritom i ne nužno manje vrijedan, to je ipak tek ilustracija spomenutih potencijala za izvedbu koja ne bježi od svojih kontekstualnih zadatosti a ipak želi posvjedočiti i vlastitoj izuzetnosti.
Kao i uvijek, pitanje prevođenja pitanje je jezika u koji se, a ne s kojeg se prevodi. U ovom slučaju, nagrađivani mladi dramski pisac i dramaturg Dino Pešut, okušao se i u poslu dramatizacije proze i, sukladno postulatima generacijske i poetičke pripadnosti, odlučio velikom romanu pristupiti i autorski i vjerno. Nije to paradoksalna situacija, jer Bulgakova u riječkoj predstavi ima, kao što ima i njegovih suvremenih interpreta, dapače: gotovo upravo onoliko koliko, potpuno konkretno i sasvim pojednostavljeno rečeno, u svakoj ulozi odigranoj na pozornici ima i onoga tko igra i onoga koga se igra. U suradnji sa Selmom Spahić, proslavljenom bosanskohercegovačkom redateljicom koja već desetljeće uspijeva spojiti sarajevski i beogradski angažman te ga u posljednje vrijeme i proširiti na zapadnije krajeve bivše države, od Ljubljane do Rijeke, on je između dvije usporedne i relativno pravocrtne narativne linije predloška uspostavio korelaciju koja funkcionira vertikalno, a ne horizontalno ili paralelno, čime se podosta izgubilo u prijevodu, ali se ponešto i dobilo na zgusnutosti narativnog materijala i time otvorilo put za scensku interpretaciju.
U predstavi koja roman od četiri stotine stranica pokušava zgusnuti na oko dva sata i nešto sitno minuta takozvane čiste igre, takav je potez očekivan, kao i činjenica da se odustaje od pokušaja nakaradnog imitiranja fantastičnih elemenata kod Bulgakova, npr. mačka Behemota i njegovih ekshibicija, natprirodnih moći Azazella i Fagota, odrezanih glava ili odjeće koja nestaje, ili čak i samog Wolandovog iskrećeg oka. Naprotiv, predstava podrazumijeva inspiriranog i obaviještenog gledatelja, koji se s Bulgakovljevom magijom ne susreće prvi put i ne traži oživotvorenje spektakla gorućeg stana ili letenja na metli, niti traži lektirnu potvrdu predznanja ili lektirnu zakrpu neznanja, jer funkcionira u sasvim drugom, paralelnom univerzumu suvremeno shvaćene izvedbenosti.
Ipak, s obzirom da je „Majstor i Margarita“, uz sve ostalo što jest, i roman o umjetnosti književnosti, dakle o pisanju kao umjetničkoj formi i umjetničkoj nužnosti, a pritom ga je i vjerodostojno opisati određujućom sintagmom „roman u romanu“ iako ni konstrukcija „roman o romanu“ ne bi bila potpuno pogrešna, njegova kazališna inačica nužno sadrži dodane ali i izgubljene vrijednosti. Ovim posljednjima riječka predstava odužuje se stalnim podsjećanjem na čitljivost teksta, čak i teksta izvedbe, i na citatnost koja funkcionira u predlošku kao poveznica, poziv pa čak i lozinka, dok u izvedbi dobiva još jednu razinu značenja jer se, osim očite i logične reference na izvedbu samu, ironično osvrće na svoj nužni odmak. Ukoliko se već nisu mogli osloboditi literature, upravo zato što su se i htjeli uplesti u nju, autori su zamku odlučili zaobići tako da predstava u nju, zajedno s gledateljima, u potpunosti upada. Tekst se doslovno čita iz knjige na pozornici, u punom rasponu svih njegovih značenja i melodioznosti rečenica, pomno izabranih da rezoniraju upravo s onima koje čitatelji bolje memorije evociraju svaki put kad se samo prisjete izvornika. Tako ukotvljeni u pripovjedno i opisno, s nekoliko scena koje ironično tretiraju svoju zadanost, ostavili su si autori dovoljno praznog prostora za interpretaciju, ne nužno i pomodno osuvremenjivanje, iako ni ovdje ne nedostaje onih čuvenih traperica navučenih na stegna, čak i modernih, klasika.
Predstava započinje jednim od svojih najboljih rješenja i najupečatljivijih prizora. U areni, jer tribine s gledateljima su sa sve četiri strane okruglog i pijeskom prekrivenog prostora igre, pojavljuju se svi izvođači u specifičnoj kombinaciji stezulje i jednostavne košulje, koja se vjerojatno nije puno promijenila od vremena kad je Rim vladao svijetom, svaki sa svojom daskom, nekoliko čavala i čekićem. Hodom i pokretom koji naznačava njihovu mentalnu necjelovitost, uzrokovanu prirodnim datostima, srećom ili mukom čovjeka po čovjeku, oni se sami pokušavaju fiksirati tom daskom i čavlima, a vlastito pribijanje na križ, čiju vertikalu čine samo njihova tijela, definiraju izazivačkim pogledom u publiku dok, tako raspeti, defiliraju obodom pješčane arene. Ništa više ni manje nije potrebno za uvod u priču o kukavičluku kao najstrašnijem od svih ljudskih poroka, jednoj od tematskih, ali i moralnih okosnica „Majstora i Margarite“.
Tako bez ostatka već (samo)osuđeni, izvođači će kasnije odigrati i susret Poncija Pilata kojeg igra Jerko Marčić s Ješuom Ha-Nocrijem Deana Krivačića kao i čuvenu epizodu na Patrijaršijskim ribnjacima s Anuškinim uljem i Berliozovom glavom pod kotačima komsomolke, ovo prvo s vidljivim odmakom ali i svojevrsnim poštovanjem a drugo tek kao nastavak igre, obol narativnoj nužnosti. Kao uvodničar u zbivanja figurira čitatelj Damir Orlić, Majstor kojem nije zanijekan autobiografski element samog Bulgakova, u pratnji crne sjene Nataše Kopeč, Margarite u nastajanju. Tu predstava već polako bježi od izvornika, jer se na pijesku Jeršalajima, danas ali i oduvijek područja za čiju vrućinu nije odgovorno samo sunce, u međuvremenu pojavljuju svi u kupaćim kostimima i, dok metu pijesak, slušaju radijski izvještaj o planu za Afriku Jean-Claudea Junckera, ujedno i planu za spas Evrope. Scena iz moskovskog Varijetea, u kojoj se nečista sila u najvećem obimu, iako ne i najstrašnije, objavljuje Moskovljanima kod Bulgakova, u predstavi zamjenjuje tombola za gledatelje, groteskna koliko i sam žanr, ali interaktivna u trenutku kad se iz zabave i prilike za laku zaradu pretvori u moraliziranje u odnosu s publikom. „Sramite se!“ odjekivalo bi potresno da nakon njega ne slijedi zborsko pjevanje i previše potrošene „Cesarice“ Olivera Dragojevića.
Drugi dio predstave strukturiraniji je i ponovno se, barem na početku, nešto više drži odabranih dijelova izvornika. Majstor Orlić susreće Bezdomnoga Nikolu Nedića u bolnici, objašnjava se i pretpovijest sad već sasvim profilirane Margarite, nakon čega slijedi velika scena njezinog leta u kojoj obnažena i na koturaljkama opisuje kružnicu pozornice. Oporavljena i osnažena, s Wolandom na tepihu koji ilustrira cijeli svijet jednog grada, raspravlja o dobru i zlu, i opet se susreću sa suvremenošću ljudi koji u čamcima bježe od zla, da bi našli gore. Margarita svoj spas pronalazi kasnije, u čedomorki Fridi Jelene Lopatić kojoj opere noge i tako joj skine vječno prokletstvo, ali i u velikom obratu kad se ispod konzultantovog crnog kožnog kostima otkrio Ješua sam, krvav i izmučen. Opravši i njega, ona zaustavi svijet, koji nakon toga mora krenuti ispočetka, s njom kao snagom koja je uspjela ukinuti silu zla, ali je ujedno i dokinula i autoritet dobra, najprije u sebi i zato, u začudnom odmaku od izvornika, ostavlja Majstora da pati a sama nastavlja živjeti, što znači i tragati za smislom.
Spone paralelizama kojima je Bulgakov vezao svoj roman uz vlastitu biografiju, a Moskvu svoga vremena uzdignuo do principa ljudske beznačajnosti u gmizanju i nepoštenju s jedne i bezobzirnom želji za vladanjem i potčinjavanjem istodobno s druge strane, Selma Spahić i Dino Pešut vidjeli su kao mogućnost da u kazalištu i s kazalištem ponude svoje, nesretnim ruskim piscem ne samo inspirirane nego i inficirane, poglede na zbilju današnjice, ne bitno različitu od one prije par tisuća ili tek stotinjak godina.
Treba li nam zaista Vrag da nam kaže što je dobro a što loše i gdje je točno njihova granica, ili je za to dovoljan i sam čovjek, ukoliko si uzme slobodu da govori i čini? – otvoreno se pitaju misleći pritom na sebe kao i na sve one koji u svojim arenama, varijeteima, salonima i podrumskim sobicama ne vide da se satira već odavno pretvorila u stvarnost, no bez ikakvog učinka. Riječka inačica „Majstora i Margarite“, kaosom svoje razuzdanosti i otpora autoritetu, čak i autoritetu autora kojeg poštuje, na trenutke zaista ide k vragu, ali nije ju lako poslati do vraga jer ostavlja otvorenu ranu svijeta, bez oniričkog finala i posvete ljubavi i dobroti, ali s mišlju da čovjek ubija Sotonu na isti način kako je smaknuo i Boga, kako bi samome sebi bio ono što mora biti – hegemon. Jer tek tada je istinu govoriti ne samo lako i dobro, nego i moguće.
