Dozivanje izgubljene jagnjadi
PRIČA O TRI TRUBAČA
Novembar 2016
Legendarni napjev “Izgubljeno jagnje” koncipiran je tako da solista bez pratnje započinje muzičku frazu, uplašenu i zazivajuću poput glasa, i sasvim mimetičku – čini se kao da oslikava janje izgubljeno u šumi koje nekoga tužno doziva. Na što uvijek drugi trubač “odgovara” svojom muzičkom rečenicom, ili se javlja zajedno s orkestrom, kao da će reći – “ne brini, čujemo te”
I
Duško Gojković, trubač, hornist, vođa orkestara i kompozitor, jedini je naš muzičar čije je ime u svim svjetskim enciklopedijama i vodičima džeza. On je međutim u nas dugo bio izdvojena, skoro tajnovita referenca. Muzičar, znalo se toliko, s međunarodnom karijerom o kojem su domaći kolege, tradicionalno podcjenjivački raspoloženi, govorili bez izuzetka s poštovanjem, i intrigantna pojava s mnoštvom nepoznanica, biografskih i sviračkih, sve donedavno zapravo. Znalo se i da brodi po Evropi i svijetu, po dobrim trgovinama ploča moglo se naletjeti na koji stariji album, a, rekli smo već, nije bilo referentne knjige o džezu u kojoj ga ne bi barem spomenuli. Najčešće kao jedinog odavde. I tu je negde bio ključ – Duško je uvijek, u odnosu na druge jugoslavenske muzičare koji su radili vani, djelovao nekako odvojen – kao kapetan s brojnom i mijenjajućom posadom među kojom nitko ne govori njegov maternji jezik, osim ovog najvažnijeg, prenesenog, tonskog.
Jedan od onih naših rijetkih individualaca napolju koji se, poput Meštrovića recimo, ne daju grupirati s drugima, Duškov život i priključenija pokazuju ga kao kakvog ozbiljnog (jedinog?) Pikara naše muzike. Ili Huckleberryija Finna možda, da bude u duhu kulture koja ga je obilježila. Čovjeka, to jest, koji je uza svu, po definiciji struke i žanra, nužnu orijentiranost na kolege, nekako uvijek hodao sam. I reklo bi se zahvaljujući jedino svojoj umješnosti, spremi, znanju i sviračkoj, umjetničkoj vrsnosti. To jest tako, ali onaj prvi, duboki razlog koji je budućeg velikog svirača odredio, koji ga je gurao u leđa, davao mu ubrzanje da što prije izađe u svijet, mnogo je kompliciraniji.
Danas, nakon svega, a s tendencijom ka idealizaciji onog vremena i zemlje s jedne strane, te negiranja bez ostatka s druge, zaboravlja se (ili ne zna) do koje mjere se s podozrenjem gledalo na naše umjetnike koji su uspijevali vani bez podrške “struktura”, bez uplitanja države. Zaboravlja se ili negira kakva je, bilo latentna ili izrazita, trajna paranoičnost vladala, zajedno s istinskim strahom od inozemstva – na Istok i na Zapad.
Tako, i život i karijera Duška Gojkovića, u njegove duge dosadašnje osamdeset i četiri godine, činili su se na prvi pogled samo i jedino uvijek posvećene plemenitom zvuku, isključivo bavljenju muzikom, no ispod te impresivne karijere promaljaju se sada detalji koji pokazuju sve više s vremenom kako ni Gojković ni blizu nije mogao biti pošteđen gibanja historije koja drmaju ovim geografijama. I u najdalju točku kad se čovjek odavde sakrije, duga ruka balkanskih zakonitosti dohvatit će ga negdje i u nekom trenutku, ili makar, one sretnije, samo okrznuti. Ali joj ne umiče nitko.
Duško Gojković rodio se, sasvim slučajno (?), u Jajcu – mjestu rođenja Republike, ali i jednom od mističnih svetilišta bogumilske Bosne. Kao dijete stigao je u Beograd, odrastajući u strašnim mijenama: Drugi svjetski rat i bombardiranje Beograda 1941., okupacija i oslobođenje 1944., poslijeratna neimaština i ograničenja, teško podizanje i izgradnja srušene zemlje, ideološki teror. I kao spas od svega toga – slušanje Glasa Amerike na starinskom radio-aparatu, glas spikera Willisa Connovera i iznad svega – zvuk. Zvuk crne i bijele Amerike, smiješanih u muzički pravac koji je donosio u evropske tame radost i svjetlost kao ništa drugo. Zvuk koji je bio mnogo više od toga – čitava filozofija jednog kontinenta i kulture koja će zbog svoje komunikativnosti, životnosti, zbog obećanja koje je nudila, zavladati lako svijetom a jednom momku s ruba Evrope ponuditi spasonosnu ruku i pravac kojim će se njegov život i izbori kretati.
Zato, Duško je, nakon godina sviranja u prvim poslijeratnim jazz-orkestrima naprosto morao otići, krenuti kako god, bliže Centru, tamo odakle je svjetlost dolazila. Otišao je, kako i valja, najprije u podijeljenu, hladnoratovsku, no za ovaj zvuk tada gotovo idealnu Zapadnu Njemačku. Mijenja u nekoliko varijanti i način kako piše svoje, vani neizgovorivo ime – znakovit, gorko ironičan detalj u ovom poglavlju. Taj čin, iako ne potpuno uzimanje novoga (poput pseudonima), svakako je “intervencija” na identitetu. Još jedna točka, formalna, u promjeni, u odlasku iz težine onoga prvoga. Zamislimo ga još u istoj Njemačkoj, sedamdesetih godina – u svijetu, podsjetimo se, mnogo većemu nego danas. Nismo imali disidente u kulturi – ako se ne računaju takvi “kulturnjaci” kao što su Miro Barešić i Nikola Kavaja. To je bilo nešto za “pravu” Istočnu Evropu: nema jugoslavenskog Brodskog i Nurejeva. Pored gastarbajtera, većina tipova odavde bili su kao onaj Bore Todorovića iz Makavejevljevog profetskog Mr. Montenegra.
Ali imali smo Duška. On je, kao pravi – na jeziku koji razumije – einzelgänger, gradio sve što je talog svjesno razgrađivao, a nevini, slabi, neobrazovani i neprilagođeni zato jer nisu znali bolje. Poput muzičkog Dositeja, sam brodeći po zemljama Evrope i kasnije po Americi, učio je neprestano, a uz džez-obrazovanje (dakle, univerzalni jezik) nosio je i popudbinu, zvuk našeg Juga, širio ga, pleo nov uzorak u tapiseriju općega muzičkog jezika. Donosio je nešto svoje, predstavljajući to s elegancijom, u harmoniji, s mjerom. I bez kompleksa manje vrijednosti. Uopće, on je preko svoje muzike bio idealni građanin svijeta: naučio je najprije svjetski, univerzalni jezik, njime se predstavljao i participirao ravnopravno svirajući s, doslovno, najvećim predstavnicima muzičkog pravca, s najbriljantnijim muzičarima, ali je u isto vrijeme uvodio i svoj “maternji” muzički jezik i preko njega samu kulturu iz koje je dolazio. Makedonske neparne ritmove, južnosrpske i bosanske melodijske motive, balkanske harmonije i neobične akordacije, sve je to uplitao Duško prvi u veliku tapiseriju što ima vječnu američku potku, iako je danas postala svačija, svih zemalja i kultura gdje se jazz svira, između ostalog baš zahvaljujući individualcima kao što je Gojković.
Tek nakon što se sve raspalo, pa se nakon dugih godina užasa počelo ponovo prebrojavati da se vidi tko je uopće ostao, počele su u potpuno drugačijim odnosima izlaziti na površinu i stvari dotad prešućivane. Detalji u vezi biografije i porijekla Duška Gojkovića, koji se sam odjednom nanovo pojavio tek kad smo odavno već bili zašli u novi milenij, i u kojem je svirač djelovao kao kakav duh iz prošlosti, nešto što je ostalo kao nedirnuto, ili što je prespavalo strašna vremena pa ostalo nezaprljano i nepromijenjeno, poput Ripa van Winklea, legendarnog lika iz proze Washingtona Irvinga. Ispostavilo se da otmjeno svjetsko džez ime skriva, poput jungovske Sjene, iznenađujuće mučno porijeklo, korijene crnogorske porodice s krive strane u onom ratu, s muškim članovima što su se borili u, kako se službeno zvalo, “Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini”, za što dakako ima i termin koji je i historijski, ali i mnogo poznatija pejorativna skupna imenica, opterećena do te mjere da je nećemo ni spomenuti jer bi izokrenula sve u krivom smjeru. O tome je Duško tek nedavno prvi put progovorio kratko, lako i s humorom, nekako čak isuviše. Slušati kako taj smireni, svjetski čovjek priča dijelove porodičnog narativa iz najmračnijeg balkanskog kala, to miješanje svjetova, nespojivo, nepomirljivo – s jedne strane vučji, ubilački mrak naših kompleksa a s druge univerzalnost i svjetlo jazza – djelovalo je potpuno ostranjujuće spram pojave Gojkovićeve. Jasno je: bijeg u plemeniti, nepoznati zvuk, u tu “panakeju duše”, prije više od šezdeset godina, mora da je negdje bio i bijeg od te pozadine, historijske i osobne, kod nas uvijek otrovno izmiješane. Jazz, kao sama slika Američkog Obećanja i svega što podrazumijeva, pogotovo u Evropi, Zapadnoj i Istočnoj, uvijek je dijelom i bijeg od mučnosti historije.
Pokazalo se i da je, s onoliko postignutog u karijeri i radu, u jednom trenu mislio možda, kao i mi što smo mislili, da je uspio pobjeći jednom zauvijek od kandži ideologije i cikličnih potresa koji ruše ove krajeve svakih nekoliko decenija. Bez obzira što, kako mi je i sam rekao, “nije voleo komuniste”, Duško je uvijek ostao patriotom, volio je Jugoslaviju. Zajedno sa svojom, u međuvremenu pokojnom Inge, izgradio je i drugi dom na lijepom dalmatinskom otoku. Dvije i pol decenije unazad pak, ni onakav status ni blagi karakter i decencija nisu pomogli svjetskom muzičaru pa ne moramo dvaput ni pogađati što mu se s tom kućom dogodilo. On nikada nije o tome poslije govorio – a mogao je, poput tolikih – osim u privatnosti, i to s nekom nelagodom i mukom. Nije želio još više doprinositi zloj krvi koja je natopila, čini se, svaku poru ovih krajeva. Samo Duškov blues kao da je odonda zvučao još mrvu tamnije i tužnije, a zlatni, zaobljeni ton njegove trube nekako pročišćeniji, hladniji. I kad bi zasvirao kao da je truba govorila nešto više, upućeno negdje prema Jugu i Istoku. Tamo gdje su znali sve o tome kako je kad izgubiš kuću – u vlastitoj kući.
II
Dejan Petrović i njegov orkestar danas su najuspješniji izvođači srpske narodne trubačke muzike. U žanru koji se u praksi odvojio od uske etničko-nacionalne odrednice jer je odavno i sinonimom za naše Rome koji pravcem dominiraju, Petrović je i prvi bijeli trubač koji je postao masovno raspoznatljivo lice i ime. To je novost i po tome što su ovi orkestri unatoč prvom solisti ili vođi, po svojoj prirodi neka vrsta demokratski ustrojenog kolektiva – otud “dragačevci” kako su ih nekad sasvim neprecizno zvali, nikad nisu imali samo jedno lice ili ime koje bi simboliziralo čitav zvuk. Petrović, porijeklom iz užičkog kraja, “Era”, plavokos, blijed i prodornog pogleda svijetlih očiju, u ovom trenu popularnošću i uspjehom jednak je narodnim i zabavnim pjevačima i pop-bendovima.
Iako do danas nije potpuno jasno kako su ulubljeni plehani puhaći instrumenti – koje je Srbija dobila od Austrijanaca u devetnaestom vijeku za svoju sirotinjsku, seljačku vojsku – vremenom prerasli i transformirali se u nešto tako važno i suštinsko, ostaje da je njihov zvuk postao legitimacija, zaštitni znak jedne kulture. Male i jedva preživjele, ali kulture koja je tim svojim inatljivim, nenaštimanim, a često virtuoznim orkestrima dobacila na sve točke planete i ostavila pečat što je danas prepoznatljiv od Buenos Airesa do Pariza, od San Francisca do Vladivostoka. Truba srpskih narodnih orkestara svira se i čuje u najdaljim geografijama – svugdje to jest, osim u jednom dijelu vlastite zemlje. Onom najtraumatičnijem, preko kojega se sve lomi izgleda, evo već nekoliko decenija.
Tamo, na Kosovu, jedna je beogradska televizija nedavno snimila reportažu o selu Livoč kod Gnjilana. Među jedva desetoro preostale srpske djece koja idu u školu u susjedno selo Stanišor – pod pratnjom, gledana neprijateljskim pogledima zapaljenim prastarim mržnjama a pojačanim nedavnim neizrecivim međusobnim užasima – živi i dječak Aleksandar Antić. Rođen usred strašnog vremena, otkrio je u sebi sklonost koja se razvila u ljubav – prema trubi i muzici, nedokučivu ljubav i potrebu sviranja. U trajnoj nesigurnosti i opasnostima, u gotovo potpunoj izolaciji, dječak sjedi i vježba taj najteži, “žrtveni instrument”, kako je trubu označio džez-kritičar Stanley Crouch. Otkriven izgleda slučajno kroz još jednu od onih nemoćnih reportaža o tome kako žive Srbi na Kosovu, dječak je pričao o ljubavi za muziku i želji da upozna, kako je rekao, “svoga idola” – Dejana Petrovića. “Voleo bi’ da me naűči neko kolce”, kaže visokim, predpubertetskim glasićem i jakim južnim akcentom, smješeći se djetinje i toplo. Televizijska stanica nakon toga organizira naravno priliku da Petrović dođe i iznenadi dječaka.
Unatoč medijskom cinizmu koji eksploatira muku i snima je, pa makar negdje u pozadini imao čak i nešto dobre namjere, svemu tome unatoč trebalo je vidjeti kako je taj susret izgledao, kadar u kojem mali zatvorenik u vlastitoj kući, talac u vlastitoj zemlji, poleti u zagrljaj poznatom trubaču i kada tren kasnije Petrović dječaku poklanja novu trubu. Poslije, pratimo ih dok, prolazeći duž neprekidnih visokih zidova-bunkera koji skrivaju unutrašnjost avlija, u atmosferi koja je mogla biti od prije pedeset i od prije tristopedeset godina, ulaze u obiteljsku kuću gdje žive tri generacije. I tu nastaje točka razdvajanja, moment u kojem se povlači crta između vanjskog svijeta, čak i onog najbližeg, porodice, a namjesto toga upali se iskra prepoznavanja sličnih, u trenutku kad Petrović pokaže na novu trubu i prisno se obrati dječaku:”Ajd da probaš da li radi, čoveče.” – to je šifra između dva muzičara, između posvećenika, kolika ih god dob, prilike, svjetovi razdvajali. Prva melodija kojom dječak kreće je, ironično, instrumental “Nizamski rastanak”, pjesma koju su posvajale čak dvije strane u prošlom ratu. A onda i prepoznatljivih nekoliko tonova teme iz stotinu godina stare kompozicije Stanislava Biničkog, čuvenog vojničkog marša, nekad davno uznesenog i gordog – “Marš na Drinu” nikada nije zvučao lomljivije, poraženije nego tada u Livoču kod Gnjilana, isviran iz prstiju skromnog i nježnog dvanaestogodišnjeg dječaka.
U sljedećem nastavku emisije, Petrović dovodi Aleksandra na svoj veliki koncert u Beogradu. Dječak izlazi na pozornicu odjeven u narodnu nošnju, sa šajkačom na glavi, i opancima-šiljkanima, i skupa s orkestrom svira “Vidovdan”, mutnu sedamosminsku tužbalicu koju je i pored njene emotivne proživljenosti i iskrenosti nekako teško voljeti. Ipak, poruku upućenu pjesmom i izvedbom, a naročito prisutnošću dječakovom, tom metaforom nastojanja da se održi barem plamičak postojanja na strašnom mjestu – sve to publika je u trenu shvatila, jednako kao i tonsku gestu inata i boli. I apsolutnog poraza.
Ne zna se jesu li tu večer svirali i jednu narodnu pjesmu, klasik trubačkih orkestara, ali njen se motiv javio odjednom, kao usud. Legendarni napjev “Izgubljeno jagnje” koncipiran je tako da solista bez pratnje započinje muzičku frazu, uplašenu i zazivajuću poput glasa, i sasvim mimetičku – čini se kao da oslikava janje izgubljeno u šumi koje nekoga tužno doziva. Na što uvijek drugi trubač “odgovara” svojom muzičkom rečenicom, ili se javlja zajedno s orkestrom, kao da će reći – “ne brini, čujemo te”. To bi bio u onom trenu jedini pravi ton. Ton odsviran, odnegdje iz evropske daljine, koji Duško Gojković odašilje svojom trubom mladom sviraču iz Užica. On melodiju čuje i prihvaća, i šalje je odmah najmlađem, kojem ovaj zvuk najviše treba. Ili možda poredak ide obrnutim redom. Iz nevinosti zatočene u vidljive i nevidljive zidove, koja zove gore ka Matici, pa iz nje dalje – u širinu svijeta, tamo gdje je netko tvoj da čuje melodiju, da čuje zazivanje izgubljene janjadi koja odbijaju utihnuti.
2012 – 2016.