Uz „fenomen“ kazališne udruge Arterarij
PRIJEMČIVOST ŽUĐENE NEPRIJEMČIVOSTI
Septembar 2026
Kazalište nije tu da mijenja svijet, nego da ga opisuje, jer to ostavlja nekim drugim kategorijama ljudske aktivnosti, ali i Arterarij kao organizacija, ali i dramaturško-redateljski dvojac Dorotea Šušak–Romano Nikolić, mogli bi postati i žrtve upravo onih očekivanja koje su sami stvorili, inzistirajući toliko uporno i kvalitetno na prijemčivosti vlastite žuđene neprijemčivosti
Neizbježan akter dramskog dijela hrvatske nezavisne izvedbene scene već više od desetljeća je zagrebačka organizacija Arterarij. Od male radionice u kojoj tadašnji šegrti pozivaju majstore, ali i tadašnje kolege šegrte da ostvare zajednički iskorak u smislu vraćanja umjetnosti, najprije ipak izvedbene, u sferu društvenog alata, pa čak i alata društvene promjene, do prepoznatljivosti na nacionalnoj, pa čak i regionalnoj razini, prošlo je točno, ili ipak nešto više od, deset godina pa je taj i takav razvojni put solidna pretpostavka za svojevrsnu rekapitulaciju. Pogotovo uzimajući u obzir kontekst, ali i unutarnju promjenu, ili više njih, na razini poetike same organizacije, kao i izlazak protagonista iz samoostvarene, ali očito ne i samonametnute ljušture.
Početak je, kao i uvijek kad je riječ o nezavisnim inicijativama u izvedbenim umjetnostima (ali, naravno, i ne isključivo u njima!), i više nego zanimljiv. U iznajmljenom građanskom stanu Arterarij se u sezonskom ritmu predstavio kao, kako i danas stoji na njegovim službenim stranicama, organizacija „usmjerena na direktno uključivanje predstavnika stigmatiziranih grupa te se bavi aktualnim društvenim problemima i marginaliziranim društvenim skupinama kroz dokumentaristički pristup temama i materijalima. Izmještanjem izvedbi iz klasičnih kazališnih prostora, Arterarij kreira izvedbene prostore koji naglašavaju komornu atmosferu i približavaju izvođače publici“. Te prve dvije produkcije zaista i jesu odgovarale tom opisu, od riječi do riječi. Arterarij je najprije odgovorio na tadašnji šok ovog dijela Europe nakon vala izbjeglica iz tadašnjih bliskoistočnih ratova ugostivši sirijske izbjeglice kao izvođače svojih biografija, ali u ipak, koliko su produkcijski uvjeti to omogućavali, visokoestetiziranom ključu. U sljedećem koraku fokus je bio na „domaćim“ izbjeglicama, nepripadajućim, ali nevidljivo prisutnim: Romima. Ponovno klasični žensko-muški par, ponovno toplina i nježnost nasuprot, i usuprot, birokratskom i mentalitetnom i svakom drugom odbijanju iz nacionalnog, regionalnog, klasnog i rasnog okruženja. Obje predstave rezultirale su odazivom ne samo „očekivane“ publike aktivista, ljevičara, sektaša ili ljubitelja kazališne margine nego i ponešto službenih odjeka, što je pak okrunjeno i sasvim solidnim priznanjem – upravo tih godina inauguriranom Nagradom za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, koju u sklopu sasvim formalnih i većinski institucionalnih Nagrada hrvatskoga glumišta strukovno Hrvatsko društvo dramskih umjetnika dodjeljuje kao dokaz da postoji i nešto izvan, ili oko, klasičnog i građanskog mejnstrima. Činjenica da je naslov te druge predstave bio pogledajme vjerojatno nije odmogla.
Čak i oni koji nisu željeli i morali, saznali su tada za Arterarij. I da ga je osnovao glumac Romano Nikolić koji to nije morao raditi jer je već imao i Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu u predstavi za djecu, a pritom je iz Dubrovnika, što u domaćem glumištu ipak ima određenu težinu, što sve znači da je mogao u miru čekati stalni angažmani i/ili imati na raspolaganju usporednu televizijsku karijeru. On to ipak nije htio jer očito su ga želja za režijom, autorstvom, potvrdom većom od glumačke ili možda samo umjetnički hir, tjerali da krene u samostalne vode, znajući koliko je to u domaćim prilikama ne samo nelukrativno nego i neodrživo. Ipak, čini se da je proučio trikove i produkcijskog i redateljskog zanata, a u ove prve ulazi i sklonost biranju pravih suradnika u pravo vrijeme: u tim počecima kroz Arterarij su „prošle“ i Mila Pavićević i Jasna (tada još jednostruka!) Žmak kao dramaturginje, ali i Ozren Prohić kao redatelj. Njihov je doprinos, makar i jednostruk, nedvojbeno oplemenio izvornu Nikolićevu zamisao.
Ta zamisao, čini se po kasnijem razvoju događaja i karijera, nije bila samo izgraditi svoju umjetničku organizaciju, nego i djelovanjem u njoj i kroz nju etablirati i sebe kao autora, redatelja ili tko zna što još. Ključna je u tome bila dramaturginja po vokaciji, ali i pjesnikinja i aktivistica Dorotea Šušak, koja se u tandemu s Nikolićem pojavljuje prvi put u predstavi Bura, koprodukcijom Arterarija i Teatra &TD. Naime, nakon „godina naukovanja“ Arterariju slijedi pauza, vjerojatno i pandemijski uvjetovana, u kojoj se poslaguje, na temelju proklamirane etike, i današnja estetika tog pogona, koja će svoj javni „preskok“ imati iste, 2022. godine. Početkom nje u koprodukciji s Teatrom &TD nastaje Bura, predstava inspirirana čuvenom fotografijom mrtvog sirijskog dječaka na turskoj plaži, ali koja zahvaća ponovno cijeli spektar pitanja oko neprobojnosti „Tvrđave Europe“ angažiranjem turskog emigranta sa zagrebačkom adresom. Pored njega, u predstavi već sudjeluju i Frano Mašković, kao etablirano ime domaćeg kazališta, ali i perspektivni studenti Iva Kraljević i Luka Knez. Da je bila riječ o pravom izboru, govori podatak da su oboje danas u stalnom angažmanu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Pred kraj te 2022. Arterarij izlazi ponovno sa samostalnom produkcijom naslova Na dnu oceana postoje neki svjetovi koja dodaje još jedan, možda i završni korak u definiranju poetike cijelog projekta. Ponovno u iznajmljenom stambenom prostoru, opet s Maškovićem, ali ovoga puta s Anitom Matić Delić u glavnim i jedinim ulogama, te prvom i možda ne posljednjom suradnjom s (ovdje samo!) dramaturginjom Oljom Lozica, Nikolić se odmiče od pitanja „drugih“ i počinje se baviti „prvima“ kad su (a kad, barem iz svoje perspektive, nisu!) ujedno i drugi. Predstava je bila suvremena obrada antičkog, ali već dugo i univerzalno prepoznatljivog i donekle funkcionalnog „arhetipa Medeja“, i ponovno je osvojila pažnju i publike i kritike, a Anita Matić Delić za nju dobiva i Nagradu hrvatskog glumišta, unatoč opskurnom mjestu izvedbe i, već poslovično, reduciranom gledalištu.
Tu se već nazire određeni možda rez, a možda tek pomak u poetici, jer onih „pripadnika stigmatiziranih grupa“ iz osnivačkog manifesta više u Arterarijevom repertoaru nema, dok „dokumentaristički pristup temama i materijalima“ polako prepušta mjesto interpretaciji materijala, još uvijek vjerojatno prikupljenog dokumentaristički. Kućica za pse iz rujna 2024. novi je veliki, ili još veći uspjeh Arterarija, s brojnim nominacijama i Nagradom hrvatskog glumišta 2025. Dušanu Gojiću za sporednu mušku ulogu, ali i Mariju Mažiću, Romanu Nikoliću i Dorotei Šušak za dramski tekst. Predstava koja suptilno pretapa svakodnevne obiteljske situacije s traumom obilježenim psihogramima protagonista, i samim time želi biti iznimno teška za gledanje – pa čak i za sudjelovanje jer joj je i namjera uvući gledatelja u izvedbenu situaciju kao da je riječ o terapijskoj seansi – postala je još veći uspjeh Arterarija, pridruživši dotadašnjim i nagradu za najbolju predstavu u cjelini, kao i nagradu Davoru Tarbuku za najboljeg mladog glumca, na 30. Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci kao i nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu Aniti Matić Delić na 35. Festivalu hrvatske drame Marulićevi dani.
Nakon takvog uspjeha čak je Arterarij, ponovno i pohvalno, poželio rez. Ali ovoga puta dvostruki, s odgodom. U toj odgodi nastala je i jedna od možda najzapostavljenijih stavki njegovog repertoara Lijepi interijeri: Zagreb, duodrama u kojoj nesumnjivo ikoničke glumice hrvatskog i srbijanskog kazališta Alma Prica i Dragana Varagić gotovo u tišini izvode ples „dvostruke konotacije“. Po uhodanom principu iz prethodne predstave, i ovdje je riječ o usporednoj dramaturgiji gdje se dvije priče preslikavaju u sličnostima i posredno otkrivaju kroz to preslikavanje: u različitim povijesnim vremenima situacije se ponavljaju, istodobno komplementarno i kvazicitatno. Ta predstava ujedno donosi i suradnju s Monikom Herceg, čiji je tekst nastao prema konceptu Marija Mažića, ali su ga za izvedbu prilagođavali Dorotea Šušak i sam redatelj.
Usporedno s razvojem Arterarija, Romano Nikolić, nerijetko u kombinaciji s Doroteom Šušak, radi i izvan „matične“, ili „vlastite“ organizacije, pa je sljedeći logični korak bio povući se u pozadinsku, producentsku ulogu, a režiju prepustiti drugima, i tako nastaje Matija, još jedna uspješnica, ne samo zato što je bazirana na istoimenom autobiografskom romanu Drage Hedla. Patrik Lazić dramatizirao ga je i postavio s podjelom koja je djelomično očekivana, jer glavnu žensku ulogu u predstavi očekivano izvanredno igra Doris Šarić Kukuljica, ali i iznenađujuća, jer je na temelju audicije i s punim pravom ulogu oca, pripovjedača i protagonista dobio izvanredni, ali uglavnom neistaknuti član ansambla zagrebačkog kazališta Komedija Dražen Bratulić. Uz mladog Domagoja Ikića, kojeg po potrebi mijenja Davor Tarbuk, Matija je početak možda i sljedeće razvojne ili ne toliko produkcijske koliko mikropoetičke faze Arterarija.
Jer, ako su prve produkcije, one o Drugima i s njima, bile jasno pokazivanje stava i (pre)davanja glasa onima koji ga inače teško imaju, sljedeće su „predstave enigme“ u kojima se dramaturškim putanjama i stranputicama prave teme otkrivaju prigušeno i polako, krčkanjem u nelagodi nerazumijevanja gledatelja. Matija mijenja kurs i postavlja poznati roman koji gotovo od prve stranice ništa ne skriva pa ne zavodi enigmatikom, jer ne mora, a i ne može. A čini se da je upravo takvu strategiju ponovno primijenio i sam Nikolić, ne samo u novoj produkciji Arterarija Kad ne čuješ tu rijeku, ostvarenoj u suradnji sa sisačkim Domom kulture Kristalna kocka vedrine, a riječ je ponovno o site-specific projektu, ponovno prema tekstu Monike Herceg uz pomoć stalnog dramaturško-redateljskog dua, ali i izvan njega. Naime, poetika stvorena u Arterariju postala je poželjna i izvan njega, pa su Nikolić i Šušak prihvatili poziv Kazališta Marina Držića u Dubrovniku i ostvarili autorski projekt ponovno pod poetičnim naslovom Kuća je velika, ne može se ona nosit. Predstava je osvojila sveukupno najveći broj nagrada na 36. Festivalu hrvatske drame Marulićevi dani u Splitu, od one za najbolju u cjelini, preko nagrade za dramaturgiju već toliko spominjanom tandemu, preko one glumačke za prvakinju dubrovačkog kazališta Mirej Stanić pa do nagrade za scenografiju koju je Zdravka Ivandija Kirigin podijelila između rada u Dubrovniku i Varaždinu na predstavi Drvene ptice. Ali ovogodišnji Marulićevi dani nagradili su i Patrika Lazića za obradu Hedlovog romana, kao i Doris Šarić Kukuljicu za ulogu u toj obradi. Što sveukupno znači da Nikolić, s Doroteom Šušak ili bez nje, s Arterarijem ili bez njega, ponovno ima razloga s optimizmom gledati na dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta u studenom, ne kao sljedeći uspjeh, nego prije kao dokaz uspješnog kontinuiteta.
S razlogom je ovaj tekst izbjegavao, koliko je mogao, otkrivati prave teme navedenih predstava, barem onda kad je to bilo moguće. Jedan od razloga je staro pravilo o izbjegavanju „spojlanja“, ali nije najvažniji. Jer osobne i sudbinske katastrofe koje prate protagoniste navedenih produkcija – od posljedica ratnih silovanja, preko života i suživota s demencijom i drugim psihičkim tegobama, ratnih stradanja i mirnodopskih prirodnih katastrofa, do smrti kao gubitka kako za umirućeg tako i za preživjele… – jesu realni problemi i jesu preuzeti iz života, a ne mitološke ili mitomanijske konstrukcije. Iako je neupitno da je inzistiranje na opisivanju, oprimjeravanju, igranju i guranju (i) kazališnoj publici u lice ono što ona, buržoaska kakva već po prirodi stvari nažalost jest, ne želi vidjeti i čuti, načelno pozitivno, uspjeh koji iz toga nastaje kontraproduktivan je. A razlog nije samo činjenica da upravo ta i takva publika, (od)jednom prisiljena da vidi i čuje, refleksno intenzivno suosjeća pa onda na tom valu i obožava i zagovara i nagrađuje. Ima, naime, nešto i u tome da je poetika Arterarija, u najboljoj kazališnoj maniri, stvorena na zavođenju, i ona zavodi izuzetno uspješno: izborom tema, suradnika, prostora igre, čak i individualnim pristupom gledateljima. Taj specifični uspjeh, međutim, pretvara se u svoju inverziju u široj slici jer je njegova specifična težina u konačnici veća od one pojedinačne ili cijelog sklopa obuhvaćenih tema. Naravno da kazalište nije tu da mijenja svijet, nego da ga opisuje, jer to ostavlja nekim drugim (u tome jednako uspješnim!) kategorijama ljudske aktivnosti, ali i Arterarij kao organizacija, ali i dramaturško-redateljski dvojac Šušak–Nikolić, mogli bi postati i žrtve upravo onih očekivanja koje su sami stvorili, inzistirajući toliko uporno i kvalitetno na prijemčivosti vlastite žuđene neprijemčivosti.
Postoji i druga strana medalje, koju također treba uzeti u obzir: da je nakon „klasičnog“ kazališnog aktivizma, pamfletizma i izazovnosti te najrazličitijih oblika subverzije, inverzije i transgresije, svih prežvakanih načina „širenja područja borbe“, možda upravo želja da kazališna publika baš „bulji tako romantično“ ono što je novi zalog opstanka kazališta. Naravno, za one koji ga takvog žele gledati, i u njemu takvom sudjelovati.