Časopis Prosvjeta

Prosvjeta dvije decenije od 1950. do 1971. nije obavljala svoju dužnost što je rezultiralo činjenicom da je baština, književna i svaka druga, Srba iz Hrvatske bila zapostavljena i zaboravljena. Da nije bilo “Hrestomatije...” koja će ustalasati duhove i koja predstavlja i danas zanimljiv slučaj za analizu, i Koraćevog “Pregleda književnog rada...” jedan bi svijet mirno ležao na dnu dubokog okeana zaborava

U nastojanju da Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” i njegovo izdavaštvo smjestimo u cjelinu projekta “Hrvatski književno-kulturni identitet u tranziciji / regionalnom kontekstu…”, te u okvir ovog koncepcijski izvrsno naslovljenog razgovora, moramo krenuti od jedne banalne okolnosti, prepune značenja; rad “Prosvjete” je još jednom obnovljen februara 1993. godine! To je, dakle, bio trenutak u kojem nas je zatekla zadaća da razmišljamo o smislu i smjeru, ne samo našeg ostanka i opstanka, nego i našeg časopisa i tada tek priželjkivanog izdavaštva.

Za potrebe ovog našeg susreta ostaviću po strani, kako motive službene hrvatske politike da tada pomogne jednu takvu instituciju, a o čemu bi svakako trebalo razgovarati, tako i činjenicu da među prisutnima u ovoj dvorani ima i tako mladih magistara i doktora da im i oko 1993-e i onih značenja, vjerovatno trebaju dodatna objašnjenja. Osloniću se na činjenicu da se ovdje večeras govori i o Feralovoj biblioteci, što je prilika da se o kontekstu govori otvorenije i direktnije. Kontekstualno, naime, ovo su dva analogna izdavačka projekta.

Druga bitna okolnost, više je kulturno-politička. SKD “Prosvjeta”, ime za jedan kulturno-politički topos, uglednije ime nego djelo, decenijama zapravo nije vršilo svoju dužnost. Ni u one dvije decenije između 1950. i 1971., obratite pažnju na striktno političke graničnike, u kojima je funkcioniralo dominantno u okviru hrvatske kulture kao dijelu jugoslavenske kulturne scene, kroz djela Vladimira Popovića, Grigora Viteza, Vojina Jelića, a naročito ne u sljedeće dvije, kada je i takav rad zaustavljen. To je rezultiralo činjenicom da je baština, književna i svaka druga, Srba iz Hrvatske bila zapostavljena i zaboravljena. Da nije bilo “Hrestomatije…” koja će ustalasati duhove i koja predstavlja i danas zanimljiv slučaj za analizu, i Koraćevog “Pregleda književnog rada…” jedan bi svijet mirno ležao na dnu dubokog okeana zaborava. Tako je to dakle bilo u predtranzicijsko vrijeme, prije nego što su Bjelopolje, Korenica, Đevrske i Bović postali, ne mjesta rođenja značajnih srpskih i hrvatskih književnika, nego četnička uporišta. Za Budisavljeviće se znalo ako je neko od njih ušao u “pet stoljeća”, uostalom Koraćevim trudom, za Milićevića, ako je ušao u “50 srpskih romana”, za Lastavice, Vukojeviće, Mašiće, ni toliko. O Micićima, Aleksićima i Jerkovićima, da i ne govorimo, na Mušickog, Nikanora Grujića i Milaša, da ni ne mislimo. Još i danas, kad se spomene mnogozaslužna hrišćanka svijetle uspomene, Dijana Budisavljević, mnogi se začude kad im se kaže da je ona snaha jednog ka und ka velikog župana, ličkog, bjelovarskog, zagrebačkog, klasičnog autora Matice hrvatske i Matice srpske, tim redoslijedom, a da joj je djever, pripadnik kruga oko “Srbobrana” i kraljevski jugoslavenski ministar. Zadnja mu je javna funkcija bila, potpredsjednik arhijerejskog savjeta mitropolita zagrebačkog Damaskina.

Čime su urodile, kako su nas grubo definisale ove dvije, za večerašnju priliku izabrane okolnosti? Prva, 1993. je rezultirala; prihvatanjem društvene margine kao radnog mjesta. A mirno prihvatanje margine je bilo posljedica i pretpostavka izražavanja najdubljeg osjećaja grupice ljudi, koja je u zimu te prohladne godine ušla u tzv. informativno-izdavačku sekciju Društva; radikalna negacija svega što nam je tada svim sredstvima nametano kao službena vrijednost, u politici, kulturi… Otpor difamaciji nacionalnog imena, zatiranju značajnog sloja zajedničke jugoslavenske baštine, mržnji prema ljevici i pravoslavlju, prema ćirilici, koja će za isti sto dovesti stare komesare i mlade vladike. Smatrali smo svojom dužnošću da se tome suprotstavimo, jer nismo vjerovali ni u kulturu ni u istinitost službene kulturne politike. Svjesni da u glavnoj areni, koja uostalom nije uvažavala intelektualnu argumentaciju, nemamo šanse, prihvatili smo jednu mjeru tehničke getoizacije, a mogućnost izbora i nije bila naročito razvedena, ako smo željeli nadoknaditi bar dio zaostataka iz prethodnog perioda. Sjećam se dobro da smo ove đavolje pogodbe bili sasvim svjesni, ne radi se ni o kakvoj naknadnoj racionalizaciji. Osim toga, margina nam je, i to smo brzo shvatili, zahvaljujući suštinskoj nezainteresovanosti gospodara, omogućavala punu slobodu izbora i izvora, a cijenili smo da nam je to u ovom poslu najpotrebnije, i znali ujedno, da negdje moramo platiti ceh. Koji će biti uglavnom u nametnutoj ograđenosti našeg traganja za istinom. Može se reći da je cijeli razvoj “Prosvjete” u ove 22 godine tekao, od tog prihvatanja društvene margine, do današnjeg nastojanja, sa bibliotekom objavljenih knjiga iza sebe, da se ta pozicija i psihologija nadvladaju, da se iz njih izađe, do pojačane svijesti da se sad vrata moraju otvoriti.

Jedna od glavnih tehnika našeg nepristajanja, bilo je neprihvatanje realnih, ni onih drugih, granica i razgraničenja. Prvi smo počeli objavljivati naše ljude koji su otišli i pisali o tome (Nebojša Devetak, Luka Šteković, Miloš Kordić, Nikola Vujčić, Mirko Demić, Dušan Ivanić) i time smo svoju poziciju označili bolje no ičim drugim. Psihološko zaleđe je bio otpor nametanjima, ideološka podloga – jedinstvo nacionalnog kulturnog prostora. Ovoj skupini naših autora treba dodati i to da smo danas izdavači Nike Bartulovića i Gorana Babića, u skladu sa preuzetom obavezom prema jugoslavenskoj baštini. Nema kuće koja je više njihova od ove, jer nije riječ o dvojici nesvrstanih mistika, nego o dvojici boraca sa jasnom slikom o neprijateljima.

Dakle, biblioteke, kao izdavačke serije, urednički, koncepcijski osmišljene, bitni izvori i agensi kulturnog života, kulturne sredine, izdavača. Kakvu smo situaciju tu zatekli? Tradicija, barem ona srpska, bila je lako pregledna i nudila je različita rješenja. Iz vremena pred Prvi svjetski rat, u formativnom periodu našeg XX vijeka, to je do danas nezaobilazan nacionalno-integracijski projekt u izdavaštvu; plave knjige Srpske književne zadruge. Negdje pred kraj tog perioda, srodnu ediciju u (secesijsko) plavo platno povezanu, pokreće i izdaje 8 knjiga Matica srpska u Dubrovniku. Zadrugino Kolo je izlazilo i u međuratnom periodu, uostalom sa mnogo prečanskih autora, ali književni se život okretao oko Svetislava Cvijanovića i Gece Kona. Edicije sad idu mimo njih, izuzev možda Konove “Naše knjige”. Ali se zato i danas kupuju i cijene; “Albatros”, Lazarevićeve “Karijatide”, “Srpski pisci” i “Savremeni jugoslavenski pisci”, “Narodne prosvjete”, “Savremenik” Zadrugin.

Iz ovog drugog, nama bližeg, međuratnog vremena, koje je formiralo “Prosvjetine” urednike, pamtimo i pratile su nas; Mišićev “Orfej”, otvoren da ne može biti klasičnije, sa Apulejem, Geteom i Alanom Poom, da bi preko Lotreamona stigao do Kortasara, Mabija i Pope; Popine “Metamorfoze” koje su nam donijele rusku poslijerevolucionarnu književnost; nezaobilazna je kanonizirajuća uloga “Prosvetinih” “Brazdi”, knjige koje se čitaju i danas, poslije više od pola vijeka.

Kada su stari “Prosvjetini” urednici krajem 40-ih uznastojali trajnije osmisliti vlastitu izdavačku djelatnost, oni su stvorili, lako ćete pogoditi, “Plavu biblioteku”, koja je trebala izlaziti u godišnjim kolima po 6 knjiga. Fascinacija Zmajem i Stojanom Novakovićem živjela je i dalje. Entuzijazam, naravno, i poznato je, nije trajao dugo. Koncepcija je bila striktno jugoslavenska svog vremena (Glišić, Kozarac, Veljko Petrović, Krleža) i sa ponekim otklonom (Bude Budisavljević). Izašlo je nešto manje od 40 knjiga, a više je od zanimljivosti, da su dvije zadnje knjige u seriji, svojevrsni povratak kući, knjige narodnog stvaralaštva Srba Korduna, koje je priredio Ćanica Opačić. Prva knjiga su zakonito bili izabrani spisi Svetozara Markovića. Prisjetimo se da su to bile godine krize Srpske književne zadruge, koja se idejno i organizacijski teško oporavljala od ratne epizode.

Prva biblioteka koju smo mi iz ‘93-e pokrenuli, zvala se – Plava biblioteka. Međutim, brzo se pokazalo da mi u tom trenutku nemamo ni gotovih rukopisa, ni izdavačkih planova, ni uredničkih snaga za jednu osmišljenu seriju, u kakvu je do danas izraslo “Kolo”, a kakva je otprilike bila i naša stara Plava. Danas, sa distance posmatrano, čini se, barem po izlazu prve knjige, “Američki sladoled” Drage Kekanovića, da je serija više trebala ličiti na “Savremenik”, a ime je dala tradicija…

Dakle, brzo smo odlučili, situacija nam je nametnula, šarenilo pristupa i rukopisa, da ne idemo sa svim izdanjima u jednu biblioteku. Takva je mogućnost postojala, ipak je to relativno sasređena izdavačka aktivnost, oko teme, Srbi u Hrvatskoj. Nismo odoljeli izazovu imenovanja i označavanja.

Izabranim djelima Adama Pribićevića otvorili smo biblioteku “Granice”, dakle posegnuli smo, dvostruko, dublje u središte tradicije. Na koricama knjige štampan je kratak tekst o imenu: “Ime biblioteke nastaje u preplitanju fizičkog, odnosno geopolitičkog, i mogućih duhovnih značenja pojma Granice. Namjera joj je da bez granica u tematskoj otvorenosti i intelektualnoj hrabrosti propita bitne uzroke uspona i padova etničkih i političkih zajednica na ovim prostorima…” Znak biblioteke je obris krajiškog čardaka. Kasnije je u ovoj seriji izašla poznata Ivanićeva Antologija pripovijedaka, koja će baš oko pitanja razgraničenja dviju kultura svojim urednicima donijeti mnogo glavobolje. U istom smjeru je išla i biblioteka narodne književnosti Srba u Hrvatskoj, dobila je ime sa nešto višeznačnog patosa, do čega nam je i bilo stalo, “Majka Jugovića”. Pozivali smo se na poznatu činjenicu da je ova legendarna pjesma zapisana na našim prostorima.

Kako je vrijeme odmicalo, tako je kod nas (da spomenem i imena, Drago Kekanović kao mentor tih prvih godina, Milorad Novaković kao urednik časopisa i Čedomir Višnjić), probijala svijest da nam nije jedina zadaća otpor najbližem okruženju. Odlazeći sve češće u Srbiju, angažujući saradnike iz Beograda i Novog Sada, vidjeli smo da se moramo suprotstaviti jednosmjernim tendencijama pamćenja i zaborava u matičnoj nacionalnoj kulturi, formiranju nacionalnog kanona bez prečanskih autora, naročito onih iz Hrvatske. Tako je nastala nama važna biblioteka “Prečanska priča”, kojoj je cilj i put izvlačenje na površinu onih autora koji su nestali u međuprostoru dviju kultura (Bogdan Lastavica, Adam Pribićević, Milan Budisavljević, Stevan Galogaža, Milan Pribićević…), a rado bismo još objavili Danila Medića, Petra Petrovića… Da ovdje spomenem jedan izdavačima važan detalj, ova je biblioteka, uz izuzetak Adama Pribićevića, komercijalno uglavnom neuspješna. Ne znam, na primjer, da li smo do danas uspjeli u Beogradu prodati ijedan primjerak knjige Stevana Galogaže. Mislim, da ne. I ne bih rekao da je to zbog kasnih političkih stavova o političkom Beogradu i Srbiji, ovog srpskog dobrovoljca u Balkanskim ratovima. Radi se o tome da je sloj zaborava, zapravo slojevi zaborava, da su isuviše debeli nad tragičarem koji je u završnom poglavlju svoje priče upamćen kao rigidni komunista. A što se tiče stavova, kad objavimo Starčevićevu “Pasminu slavoserbsku”, siguran sam da će biti izdavački hit, baš među Srbima. Doduše, ovdje valja dometnuti, Galogaža je bio izvrstan poznavalac teme, a to zna biti problem, to se ne prašta. Ponekad smo i prethodili povratku nekih imena, prvi smo objavili knjigu danas, naknadno, kanoniziranog, Milana Kašanina, raste interes za sudbine ljudi i pisaca poput Nike Bartulovića i Đure Vilovića.

I ovdje ćemo se večeras zaustaviti. Kažimo na kraju da je izvor životnosti i sposobnosti preživljavanja, na jednoj strani, i slabosti na drugoj, Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” i njegovog izdavaštva, u činjenici da se Društvo razvija kao manjinska, nevladina organizacija. Mi smo vanakademska kategorija, na našim se temama radi u slobodno vrijeme, i u Zagrebu i u Beogradu. Možda i time najavljujemo budućnost mnogo čega u humanistikama malih naroda. Iz te bitne činjenice, međutim, proističe i osjećaj zadovoljstva postignutim i svijest o ograničenjima.