Intervju, Borivoj Dovniković Bordo, crtač i animator
REVIZIONISTI TRČE POČASNI KRUG
/ FOTO: Jovica Drobnjak
S Borivojem Dovnikovićem Bordom, crtačem, karikaturistom, animatorom, redateljem, edukatorom i suosnivačem Zagrebačke škole crtanog filma, razgovarala Nada Beroš
Kafić Paprika, a potom i dom Borivoja Dovnikovića Borda u Dubravi, proteklih tjedana bili su scenografija naših dugih, maratonskih razgovora o umjetnosti i politici, idealima i snovima. S tim vitalnim karikaturistom, animatorom, grafičkim dizajnerom i višestruko nagrađivanim autorom animiranih filmova nije bilo teško naći zajedničke teme. No, teško je na kraju bilo „ugurati“ naš razgovor u novinski format. Kao pravi „jezikoslovac-amater“, Bordo-pripovjedač, naime, nije htio ostaviti nijednu rečenicu grubom, nedorečenom ili pretjeranom. Sjeckao je, ispuštao i danima popravljao transkript našeg razgovora…
Premda u animiranom filmu „mrzi pozadinu“, kako mi je jednom prigodom rekao (i to isjekao), u našem je razgovoru, naprotiv, istkao snažnu (društvenu) pozadinu.
U vremenu kad se javnim novcem nagrađuju sedlarovske istine, a revizionisti trče počasni krug, „dositejevci“ i idealisti poput Borde po svemu su manjine, stjerane u kut.
Bistra uma i sigurne ruke, taj autor iz tjedna u tjedan i dalje je motiviran u prokazivanju društvenih anomalija i traženju hotmail linije u našoj kanalizacijskoj stvarnosti.
Započet ću razgovor 1941. godinom, riječima Slavka Goldsteina, “Godinom koja se vraća“. U svojim ste sjećanjima opisali jedan događaj koji bih se usudila nazvati vašim prvim likovnim nastupom u javnosti. Kao desetogodišnji dječak, u izbjeglištvu u Beogradu, primijetili ste u izlogu trgovine mješovitom robom natpis ispisan rukom „Nema brašna“. Zasmetalo vas je kako je primitivno bio ispisan taj natpis. Meni je zanimljivo da ste kao dječak reagirali na vizualan izgled, a ne na sadržaj natpisa.
Borivoj Dovniković Bordo: Kao desetogodišnjak u augustu 1941. zajedno s ocem prebjegao sam iz NDH u Srbiju. Prvo smo se bili sklonili u Beogradu kod tetke i teče, koji su takođe bili izbjeglice, oni iz Prizrena, a mi iz Osijeka. U Beogradu je tetak odmah kupio kuću i kafanu. Opisao sam u svojim uspomenama kako smo došli iz site Slavonije – gdje se svakodnevno jeo beli hleb, nikada crni, a kukuruzni samo kao kolač, o praznicima. Sad je u Sbiji sve više prevladavala bijeda okupirane zemlje, gdje je sve više nedostajalo i proje. Jednog dana, u avgustu, igrajući se na ulici vidio sam natpis u izlogu susjedne trgovine: Nema brašna. Rukom loše ispisana obavijest natjerala me je da svojeručno napišem tekst i pokažem im kako to treba kulturno izgledati. Trgovac je, naravno, prihvatio besplatni dizajn i zalijepio ga u izlog umjesto svoje rukotvorine. Istoga dana nekoliko puta sam iz prikrajka gledao kako ljudi čitaju moje “autorsko” djelo. To je u jednu ruku bio prvi moj autorski likovni nastup u javnosti!…
Spominjete u uspomenama da se zapravo od četvrte godine života ne odvajate od olovke i crtanja.
Borivoj Dovniković Bordo: Nitko u mnogobrojnoj familiji nije imao izrazitih likovnih sklonosti, no mati, Slovenka, koju je otac kao gastarbajtericu u Osijeku oženio 1928. godine, imala je prekrasan rukopis, i to je vjerovatno bio gen koji je prenio na mene crtački talent. Nažalost, umrla je kad mi je bilo pet godina. Tako od tog doba nisam više imao svoj dom. Otac, gradski redar u Osijeku, nije se mogao o meni svakodnevno brinuti, pa sam se selio od jedne tetke do druge, u porodice koje nisu imale ili su imale veliku djecu. Bio sam neko vrijeme i u dječjem domu.
Od veoma ranog djetinjstva bio sam obuzet crtanjem. Svaki čisti papir koji je dolazio u kuću bivao je obavezno namijenjen meni. Otac je podržavao moju strast, pa mi je počeo nabavljati teke, kao i crtaći pribor. Olovke su, uvijek ću se toga sjećati, bile hartmudt broj 2. A školske teke kvalitetnije nego danas! Nažalost, nisam živio u blizini nekog likovnjaka koji bi me izveo na put pravog likovnog obrazovanja, ja sam se zapravo samoobrazovao na stripu, koji se tada nalazio u svom zlatnom dobu.
Koji su to stripovi i autori u to predratno vrijeme ostavili na vas najsnažniji dojam?
Borivoj Dovniković Bordo: Tarzan i Princ Valiant Hala Fostera, Flash Gordon i Detektiv X-9 Alexa Raymonda, Segarov Popaj, stripovi Walta Disneya, naravno, i tako dalje… Uglavnom strip-listovima “Mika Miš”, “Mikijevo carstvo”, “Politikin zabavnik” iz Beograda, te “Oko” i “Vandrokaš” iz Zagreba. To je bio moj svijet…
Paralelno s crtačkim iskustvima stasaju i vaša prva filmska iskustva. Uoči igranih filmova u predigri su se prikazivali i crtani filmovi. Kome su kina bila dostupna u predrano doba i kako su izgledala?
Borivoj Dovniković Bordo: Kina su bila dosta skupa. Nas djecu puštali su subotom na matineju za dinar. Sjedili smo u prvom redu na klupama ispred fotelja. Kad nismo imali para pustili bi nas i petoricu za dinar. “Uranija” je bilo najljepše kino u Osijeku. Stilski još danas spada u kinematografe zapadne Evrope dvadesetih. Kino izgleda poput crkve. I bio je tada za ljubitelje filma. Tamo sam prvi put sreo američke crtane filmove – bili su u koloru, dok igrani filmovi još uvijek su crno-bijeli.
Vaša je obitelj pripadala nižem srednjem sloju. Vratimo se na trenutak u vrijeme neposredno nakon smrti majke i vašeg mlađeg brata, kada ostajete živjeti sami s ocem, koji je bio gradski policajac. Premda je Osijek vaš rodni grad, često ističete da je obližnji, zavičajni Čepin veoma važan za vaše formiranje.
Borivoj Dovniković Bordo: U Čepinu i u Osijeku imao sam djeda i baku, sedam tetaka, dva strica i strinu. Jedan stric, Milenko, odmah po uspostavi NDH-a, uhapšen je i ubijen 1941. u Jadovnom, a drugi Stojan, miljenik svih, nestao je u kaosu ratnih godina. Najmlađa tetka, Cvijeta, poginula je u partizanima. Preživjele su tetke koje su udajom dobile druga prezimena. Etimološki naše prezime dolazi od Duhovnikovića iz Kosmeta, koji su 1700. sa Čarnojevićima prebjegli od Turaka u Slavoniju. Za prvi razred osnovne bio sam kod djeda i bake u Čepinu, a ostale razrede polazio sam u Osijeku. Neko vrijeme bio sam u dječjem domu, no nikada se nisam ni tada ni poslije snalazio u načinima života u dječjim domovima.
Možda zato što ste kao dijete uglavnom bili zabavljeni čitanjem i crtanjem, a to je usamljenički posao? Pretpostavljam da niste zadavali glavobolje tetkama?
Borivoj Dovniković Bordo: Bio sam povučen, nježan, duge plave kose kao Princ Valiant. Najradije sam u slobodno vrijeme crtao, a kasnije i čitao. I na taj način nisam pravio problema odraslima. Na selu sam se ponašao kao da sam u stanu u Osijeku, samo što sam tamo mogao čitati u šljiviku, u prirodi. Svi su me voljeli jer sam bio izraziti talent, ne samo za crtanje, nego sam učio i harmoniku. Otac mi je htio sve priuštiti, plaćao mi je satove muzike. Pred rat mi je omogućio i privatne sate njemačkog. Kada sam stanovao kod tetke u Osijeku – koja je bila penzionerka osječke Svilane, prije toga se udala i ubrzo naslijedila kuću nakon muževe smrti – njezin sin Grujo uvijek je imao kancelarijskog papira. Kao mladi činovnik bio je pretplaćen na Politiku, pa sam svaki dan mogao čitati po jednu pasicu Mikija Mausa i Paje Patka.
Opisali ste u svojim uspomenama situaciju kako su vas i oca prilikom bijega 1941. zaustavile ustaše u Vinkovcima i skoro vas vratili u Osijek zbog sumnjivih putnih dokumenata. Spasili su vas vaši crteži.
Borivoj Dovniković Bordo: Da, jer se policajac, za razliku od mladog, ali oštrog ustaše, razblažio kad je u jednom koferu koji smo ponijeli sa sobom ugledao moje crteže (među kojima i kartu Banovine Hrvatske). Rekao je da i on ima sina mojih godina, i pustio nas da nastavimo prema granici na Savi. Tamo ponovo nevolja – opet nas je ustaša htio zadržati, ali je njemački vojnik s oznakama Feldžandarmerije odlučio da prekine zastoj u koloni konjskih zaprega, bacio je pogled na naše putne isprave njemačke Kreiskomandature, odgurnuo ustašu i viknuo našem kočijašu: „Los! Los! “ Poslije sam mnogo puta tokom rata slušao tu zastrašujuću komandu, ali ovaj Los! značio je život. Ubrzo smo stigli u Šabac s druge strane Save, u slobodu pod njemačkom čizmom – kakva ironija.
Tako ste se našli u izbjeglištvu, prvo u Beogradu, a potom u Požarevcu i proveli cijeli rat u nekoj vrsti zaklona. Jednom ste mi prilikom rekli da ste nakon povratka 1945.bili ispred svojih drugara iskompleksirani što ste rat proveli „ispod jorgana“, dok su oni gotovo svi bili u partizanima.
Borivoj Dovniković Bordo: U izbjeglištu nakon godinu dana iz Beograda odlazimo u Požarevac, koji je bio miran grad, nije bilo ratnih djelovanja. I tamo je tata postao redar. Iznajmili smo podstanarski stan na periferiji grada. Hranili smo se u lošim menzama, boljih nije bilo. U školi, u drugom gimnazije svi su me vrlo dobro prihvatili upravo zbog mog crtanja.
Glavno vrijeme provodio sam kod najboljeg druga iz razreda Zorana, čiji je otac Dragan Vladisavljević bio poznati advokat u gradu. Kod njih sam često i ručao, što je uveliko ublažavalo oskudicu u kojoj smo kao izbjeglice živjeli.
Uz to sam stalno nešto izmišljao u tim tinejdžerskim igrama. Jedan kolega-tehnički genije konstruirao je aparat za projekciju, pa smo priredili projekciju mojih crteža. Radio sam kasnije s drugarima kazalište, načinio jedan ručno izrađen broj časopisa, organizirao radionicu drvenih igračaka, pripremao “predavanje” o savezničkim i njemačkim avionima, osnovao dječji fudbalski klub “Triglav”(s krpenjačom, razumije se); to ime izražavalo je naše neslaganje s gubitkom bivše države!
Bili ste ono što bismo danas nazvali kulturnim animatorom u svojoj sredini?
Borivoj Dovniković Bordo: Tako nekako. Naše društvo nije upadalo ni u kakve nepodopštine inače shodne tinejdžerskom dobu, i zato su me roditelji drugara iz naše okoline posebno cijenili.
U to doba snažno me je bila privukla književnost – mnogo sam čitao, ali i pisao. Knjige biblioteke KADOK (Klasična dela omladinske književnosti) bile su neodoljive za trinaestogodišnjaka (Emilio Salgari, Alphonse Daudet, Jules Verne…) Pored toga djela domaćih pisaca Laze Lazarevića, Stevana Sremca, Jaše Ignjatovića, pa Zmaj Jove, Đure Jakšića, Vojislava Ilića… Tad sam pročitao i “U registraturi” Ante Kovačića.
Pored toga, velim, obuhvatila me je strast za pisanjem – kao, i ja mogu biti pisac!… Razumljivo, prvo je na red došla poezija. Sjećao sam se da sam prve pjesme posvetio svojoj “ljubavi” u dalekom zavičaju. A onda sam došao do beogradskog nedeljnika “Srpsko selo”, koji je imao nekoliko stranica posvećenih prilozima čitalaca. Tako sam odlučio da nešto napišem o običajima u svojoj Slavoniji. I u ljeto 1943. poslao sam svoj prilog u Beograd. Postojao je u Čepinu, do Velikog rata, običaj u kome su momci iskazivali svoju hrabrost. Na krajevima dugačke poprečne grede, nasađene na snažan stup, sjede junaci između dva kolca, a momci gurajući je sve brže okreću gredu.
Nije se svako usudio sjesti na gredu, koju smo zvali VIT’Ô (Vitao). I to je bio naslov moje priče. Već u narednom broju “Srpskog sela” pojavio se moj ilustrirani prilog s potpisom: Borivoj Dovniković, učenik II razreda gim. Požarevac! Uskoro sam dobio i honorar! Bio je to, u trinaestoj godini, moj prvi “profesionalni” javno objavljen i plaćen novinarski rad u mojoj karijeri. Poslije su mi objavili još nekoliko tekstova. Nakon šezdeset godina pronašao sam te brojeve u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici (!); u Beogradu nije bilo kompleta “Srpskog sela”iz 1943.g. nakon što su nacionalne biblioteke stradale u američkim bombardiranjima neposredno poslije toga.
Tad sam počeo pisati i roman, pod snažnim utjecajem Vase Ignjarivuća. Naravno, nisam daleko stigao, djeca nisu u stanju baviti se dugotrajnijinm sistematskim aktivnostima.
Gdje ste dočekali završetak rata i što najviše pamtite?
Borivoj Dovniković Bordo: Pamtim dolazak Crvene armije u ljeto 1944. Tri dana bombardiranja grada provodili smo u komšijskom podrumu. Izgledalo je kao smak svijeta. Kad kaćuše prorade u valovima, čini se kao da sviraju – zvali su ih staljinove orgulje: prvo nadolazeće zviždanje raketa, a onda serija eksplozija. Tata je odlučio da s mnogima bježimo iz grada na jug, kroz njemačke odbrambene položaje. U poznatoj robijašnici Zabeli prihvatili su nas oslobodioci – crvenoarmejci i naši partizani. Tamo smo, zbrinuti u bivšim ćelijama, dočekali oslobođenje Požarevca – 15. septembra 1944.
Nakon oslobađanja Beograda, Sovjeti su nastavili borbama prema Budimpešti te dalje prema Berlinu, ostavljajući Jugoslavenskoj armiji da oslobađa ostatak zemlje. Kod nas nakon četiri godine okupacije – SLOBODA! A za nas izbjeglice iz 1941. konačno povratak u zavičaj, koji ćemo, doduše, čekati još skoro godinu dana.
U zemlji pored slobode – novi poredak, novo društvo! Po gradu velike slike Tita i Staljina, s natpisima ŽIVEO TITO! ŽIVEO STALJIN! Kralja niko ne spominje, objašnjava se jedino da je Kralj Petar sa svojom vladom izdajica, da su pobjegli u London, dok je zemlju od njemačkih nacista i domaćih izdajnika oslobađala Narodnooslobodilačka vojska na čelu s Komunističkom partijom Jugoslavije.
Mladi se lakše uključuju u novo društvo, stariji relativno teže. Republika umjesto kraljevine, “drugovi” umjesto “gospode”, nema više eskploatacije siromašne većine od bogate manjine, iskorjenjivanje nepismenosti, uvođenje besplatnog školovanja i zdravstvenog osiguranja… Ja to povezujem s Francuskom revolucijom i prihvaćam ideje. Kako to napredni mladi čovjek ne bi prihvatio?
Nakon omraženih njemačkih vojnih marševa, uživamo u našim i ruskim pjesmama na radiju i razglasima. No povremeno i horor scene: vode centrom grada grupu vezanih bjelogardijaca blijedih lica, saveznike nacista, s natpisima na prsima: MI SMO IZDAJICE NARODA!
S profesorom crtanja Božom Nikolićem, izbjeglicom iz Banja Luke, po starim dijelovima Požarevca slikao sam gradske vedute; bio sam tada pod snažnim utjecajem velikog srpskog slikara Ljube Ivanovića i njegovih crteža olovkom. Tako sam s tim slikama, zajedno sa svojim profesorom (!), učestvovao na prvoj poslijeratnoj likovnoj izložbi nakon oslobođenja.
Bio sam volonterski veoma aktivan u kulturnim događajima u gradu. U pozorištu su pripremali prvu predstavu nakon rata, francusku dramu “Tri sestre” iz Francuske revolucije. Crtao sam za tu predstavu plakate, donio od kuće, bez očevog znanja, sve što je moglo pomoći predstavi (plahte, svoju garderobu…). Predstava je bila izvedena više na amaterski nego profesionalni način, iako je u glumačkoj grupi glavni bio tadašnji prvak beogradske drame rodom Požarevljanin Milivoje Živanović, koji se u to vrijeme bio sklonio u rodnom gradu od američkih bombardiranja Beograda.
Oduvijek ste, dakle, imali organizatorsku, redateljsku crtu. Istodobno ste u svom umjetničkom radu bili „advokat običnog čovjeka“. Mnogi su to prepoznali, dobili ste mnoge svjetske pa i državne nagrade, ali ne i Nagradu Grada Zagreba.
Borivoj Dovniković Bordo: Moram priznati da me, posebno u ovim poznim godinama, to duboko vrijeđa. Ove sam godine opet bio kandidat za tu nagradu moga grada, ali opet ništa. I pored svih međunarodnih i domaćih priznanja, nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo, rodnog Osijeka, Društva filmskih kritičara, Animafesta, činjenice da sam jedan od pionira naše animacije i osnivača Zagrebačke škole crtanog filma, jedan od osnivača i dugogodišnji voditelj Animafesta, te koautor serije “Profesor Baltazar”, autor knjige “Škola crtanog filma” koja je od 1985. službeni udžbenik na praškoj Filmskoj akademiji, da sam od sedamdesetih godina prošlog vijeka sudjelovao na bezbrojnim festivalima i forumima od Amerike do Kine i Japana kao autor Zagrebačke škole i hrvatskog filma – jedino mi Grad Zagreb nije dao svoje priznanje!
1991., kad sam ujedno otišao u umjetničku mirovinu, riješilo me se svih učestvovanja u društvenim djelovanjima na polju kulture, preciznije filma.
Prije nekoliko godina na TV je voditelj gorljivo upitao predstavnika talijanske manjine: “Volite li vi Hrvatsku?” Ovaj mu je opširno stao izlagati svoju lojalnost državi. Da je mene to netko javno pitao, odgovorio bih mu kratko: “Čovjek toliko voli državu koliko ona cijeni njega,” Ja volim svoju zemlju, druge nemam, nesretan sam kad ona ne napreduje u razvoju, iako ima sve mogućnosti za to. Ali se, nažalost, u njoj često osjećam kao građanin drugog reda.
Kad već spominjete fotografije, prisjećam se da ste prvi fotoaparat Leicu kupili u Zagrebu pedesetih u komisionu u Jurišićevoj. Kazali ste mi da imate velik broj negativa koji čuvaju ne samo privatne uspomene, nego svjedoče i o društvu tog vremena, a bojite se da bi mogli propasti…
Borivoj Dovniković Bordo: U Zagreb filmu bila su dvojica koji su još od pedesetih godina imali fotoaparate i amaterski snimajući pratili život Studija, time i Zagrebačke škole – Nikola Kostelac i ja. Moji snimci su kod mene, u albumima, na slajdovima i u negativima. Ali ne znam šta je s fotografijama Kostelca. Knjige i ostali materijali o našem crtanom filmu puni su mojih fotografija, nažalost bez oznaka autora (decenijama se kod nas nisu, kao na Zapadu, poštovala autorskih prava i kod objavljivanja fotografija).
Netko će se valjda pobrinuti za te materijale, pored moje supruge možda Arhiv Srba? Bilo bi mi drago kad bi se to moglo izvesti dok sam živ…
Pada mi napamet vaša fotografija s tadašnjim „cimerom“ u podstanarskom stanu u Masarykovoj, Dušanom Vukotićem, kako u vrlo elegantnim odijelima šetate Zagrebom pedesetih godina. Držali ste do finih odijela i kravata, čujem da ste ih već pedesetih kupovali u Trstu?
Borivoj Dovniković Bordo: Duško mi je bio najbliži prijatelj, jedno vrijeme dijelili smo podstanarsku sobu u Masarykovoj ulici. Tada smo počeli putovati po inostranstvu, u prvom redu u Italiju, gdje smo se redovno snabdijevali robom i grafičkim materijalima, kojih nije bilo kod nas. Otuda i naše fotografije s modnom talijanskom odjećom tog doba.
Kada sam 1949. došao u Zagreb, upisao sam Akademiju likovnih umjetnosti (kod Krste Hegedušića), ali mene je više privlačila štampa od studija slikarstva. Tako sam se uz Akademiju zaposlio kao karikaturist u humorističkom tjedniku “Kerempuh” kod Fadila Hadžoća. Već iduće godine (1950.) pridružio sam se u redakciji grupi Waltera Neigebauera koja je ušla u avanturu pokretanja crtanog filma. Napustio sam Akademiju i posvetio se karikaturi i – filmskoj animaciji.
S Walterom, Vladom Delačem, Icom Voljevicom i ostalima za godinu dana završili smo prvi umjetnički crtani film “Veliki miting”, te od države dobili specijalizirano poduzeće za crtani film “Duga film” – u kome su nam se pridružili svi ostali, među prvima Dušan Vukotić.
Tko je u to vrijeme trebao odobriti Veliki miting za prikazivanje?
Borivoj Dovniković Bordo: Još nezavršenu radnu kopiju, u kojoj je nedostajalo još nekoliko završnih kadrova, nosilo se u Beograd Saveznoj komisiji za pregled filmova. Mjerodavni su bili oduševljeni filmom. Ne samo da su odobrili “Veliki miting” za prikazivanje, već su dali i dozvolu za osnivanje prvog jugoslavenskog poduzeća za proizvodnju crtanih filmova u Zagrebu!
Iz redakcije “Kerempuha” crtani film se preselio u novu, prostranu zgradu na uglu Draškovićeve i Adžijine ulice, preko puta današnjeg hotela “Sheraton”. I tu je “Veliki miting” završen. Ubrzo je danima prikazivan na otvorenom na Trgu Republike. Jedne sam se večeri pridružio gledaocima da provjerim reakcije publike. Nakon projekcije ljudi su zadivljeno komentirali: zar je moguće da su naši napravili crtani film!? Kao Disney!
Često spominjete Vuda, Dušana Vukotića. Kako se on nosio sa svojom slavom u šezdesetima, a kasnije, u devedesetima, s priličnim zaboravom, da ne kažem neku težu riječ?
Borivoj Dovniković Bordo: Ugled koji je zagrebački crtani film postigao i svijetu početkom šezdesetih godina bio je u nesrazmjeru s uslovima i zgradi u kojoj smo radili. Zato je vijest da smo dobili Oscar za crtani film bila šok za naciju. Niko se nije nadao pobjedi, pa Vukotić nije ni putovao u Santa Monicu kao kandidat. Iduće godine kandidat je bio Dragić s filmom “Tup-tup!” Njega smo poslali na dodjelu, no on nije dobio Nagradu Akademije.
Već i prije Vukotić je imao velikih filmskih nagrada, ali je Oscar bio kruna svega. I načinio je od Vuda heroja. Novine su pisale u nacionalnom zanosu: “Hvala ti, Vukotiću!” Izjednačavali su ga s Nobelovom nagradom Ive Andrića. Pozivali su ga u posjete i po zemlji i po svijetu.
Ali 1991. godine, po osamostaljenju Hrvatske, zbog nehrvatskih krvnih zrnaca i značaja u “komunističkoj” Jugoslaviji, Vukotiću je nova uprava Studija zabranila ulazak u Zagreb film. To smo ostali saznali tek nakon njegove smrti 1998.g., jer je on to krio od javnosti, pa i od nas svojih prijatelja, jer se sramio se toga. S obzirom da u to doba nisam odlazio u Vlašku 70, ne znam je li se zabrana odnosila i na mene. Jedno je sigurno: nacionalisti su se riješili Vuda i Borde iz sudjelovanja u upravljanju hrvatskim filmom, međunarodnim Festivalom, pa i Studijem za crtani film!
Mislite li da je Vukotić danas pravednije vrednovan?
Borivoj Dovniković Bordo: Jeste, kao i Nikola Tesla – više ih nema, pa se društvo može mirno dičiti njihovim veličinama.
Nedavno sam u stalnom postavu Muzeja grada Zagreba, u dvorani 43. koja je posvećena Zagrebačkoj školi crtanog filma, pročitala veliku muzejsku legendu o toj pojavi. Tamo piše: „Godine 1962. za film Surogat Zagrebačka škola crtanog filma dobila je nagradu Oscar. Bio je to prvi dobitnik tog prestižnog priznanja za jedan film koji nije američki. Nigdje se poimence ne navodi ime Dušana Vukotića!
Borivoj Dovniković Bordo: Ne znam za to. To znači da se Oscarom može ponositi po mogućnosti i bez spominjanja autorovog imena.
Što je za vas bilo bitno u crtanom filmu? Možete li to objasniti na primjeru filma Znatiželja iz 1966.? Ranko Munitić uspoređuje vaš pristup prostoru s talijanskim crtačem Osvaldom Cavandolijem u serijalu La Linea, mada Cavandoli insistira na plošnosti prostora, za razliku od vas koji mu „dajete“ dubinu.
Borivoj Dovniković Bordo: Za mene kao stvaraoca u crtanom filmu važna je animacija. U tome je sličnost sa Cavandolijem, ali samo u nekim filmovima, gdje mi se figure kreću na čistom prostoru. Scenografiju koristim kad to sadržaj zahtijeva. “Znatiželja” je poseban slučaj. Tu je bijela pozadina multifunkcionalna: svojom bjelinom predstavlja onaj prostor koji je potreban za određenu akciju: kad naiđe vojska, znamo da je to ledina, kad prođe brod s putnicima, to je more ili rijeka, a kad u kadar uđu likovi u ravnini s klupom i glavnim junakom, važan je samo teren u tom planu, ostalo nije bitno.
To je teorijski definirao talijanski kritičar Giannalberto Bendazzi, on je na zagrebačkom Animafestu otkrio da sam ja u “Znatiželji” prvi u povijesti filma u animaciji upotrijebio bijeli papir kao multifunkcionalnu pozadinu. Za mene je to takođe bilo novo kao teorijska postavka.
Često se govori o „realističkom“ i „apstraktnom“ pristupu u Zagrebačkoj školi animiranog filma, u kojoj ste vi pomalo bili iznimka. Vaš je autorski pristup animaciji proizašao iz karikature, spoja jednog i drugog, realizma i stilizacije?
Borivoj Dovniković Bordo: Prvo i prvo, Zagrebačka škola bila je, a i danas je tako u hrvatskoj animaciji, krug stvaralaca različitih opredjeljenja, koje povezuju samo mjesto rada i kulturna baština (danas, s obzirom da Zagreb više nije jedini centar proizvodnje, ne postoji više zagrebačka škola, pa treba govoriti o hrvatskoj animaciji). Drugo, kako su zagrebački autori bili, kako rekoh, osim u filmskim serijama, međusobno stilski različiti, tako sam i ja imao svoj svijet, svijet karikature i satire, što se u inovatorskim počecima nije uklapalo u novu eksperimentalnu animaciju. Ja sam od samog početka bio specijalist u tradicionalnoj animaciji, koja je zapravo osnova te umjetnosti. A kritičari su u to vrijeme prvenstveno cijenili nove puteve, što je i dovelo našu animaciju na svjetske vrhove.
U pisanju scenarija često vam je pomagao Marcel Čukli?
Borivoj Dovniković Bordo: Zagrepčanin Marcel Čukli bio je “tekstaš” i stvaralac ideja u “Kerempuhu” te scenarist nekih naših prvih crtanih filmova, veoma obrazovana osoba. Dobro je znao engleski, bio je često u Knjižnici Britanskog konzulata. Imao je bogatu zbirku National Geografic Magazina, koji nam je služio kao pomoć svojim fotografijama iz raznih zemalja i područja, posebno u produkciji stripova (tada nije bilo Googlea). Čukli i braća Neugebauer i bili su moje društvo u karikaturi, stripu i prvim crtanim filmovima.
Dobili ste 2011. nagradu za životno djelo za doprinos hrvatskom stripu koja nosi ime Andrije Maurovića. Mogli ste lako savladati tehniku Maurovića, pa ipak niste se njegovim stilom koristili u svom stripu?
Borivoj Dovniković Bordo: Da, cijenio sam ga. Jedan strip o džungli napravio sam u njegovoj tehnici, u crtežu perom i kistom. Nisam se puno družio s njim. Maurović nije izlazio iz svog stana. Upoznao sam ga u vrijeme rada u Horizontovom zabaniku 1951. ili 1952. Vidio sam njegove originale, to je meni bilo prekrasno, ti genijalni crteži. Maurović je i slikao, ali to nije bilo slikarstvo. On je i u slikarstvu ilustrator. U srednjem vijeku bio bi svakako veliki slikar.
Po vama, ključna je ideja?
Borivoj Dovniković Bordo: Prije svega, ja sam karikaturist. Mene zanima ideja, a zatim animacija. U Znatiželji mi je pomogao Dado Vunak kao koscenarist. Nakon traganja za temom odlučili smo se za znatiželju. Mene zanima ljudska priroda. Zna se da je čovjek znatiželjno biće. Kroz što se sve može prikazati znatiželja? Različite smo ambijente i likove zamišljali. Tražili smo mjesto gdje je čovjek u društvu, ali je ujedno i sam. Prvo je trebalo odrediti mjesto gdje će se moj zasad nepoznati junak moći susretati sa znatiželjnicima,
Jednoga dana Vunak dođe u moju radnu sobu u Studiju i odloži na stolicu papirnatu vrećicu. Svaki čas sam pogledavao na tu zagonetnu vrećicu koju je s takvom pažnjom stavio na stolicu. U jednom trenutku upitao sam ga što je unutra. Otvorio je kesicu i izvadio – kutiju cigareta.
Iz filma “Znatiželja”
To je bio trenutak „prosvjetljenja“, zametak priče o Znatiželji?
Borivoj Dovniković Bordo: Da, čovjek u parku drijema na klupi, pored njega je papirnata kesa. Sve prolaznike zanima što je u kesi (djeca s učiteljicom, putnici s broda, vojnik, vatrogasci…). I svi ga svojom znatiželjom ometaju u njegovom miru. Na kraju pobjesni, bježi od svega i u pustinji nalazi mir. Napuše vrećicu, udari je šakom da ona „eksplodira“. Vrećica je prazna! Mnogo buke ni oko čega!… Poslije mi je jednom Vatre Mimica rekao da bi bilo efektnije da uopće nisam otkrio što je u kesici – i tako bi vječno tajna iz mog filma ostala neotkrivena!…
Mimica se zalagao za neku vrstu „otvorenog djela“, u duhu vremena kad je nastao vaš film. Svatko je od gledatelja trebao imati svoj završetak.
Borivoj Dovniković Bordo: Da, slažem se.
Činjenica je da vaše karikature imaju didaktičku ulogu. One su često univerzalne, pa im ne trebaju riječi. Razumljive su mnogim narodima. Što vam karikatura znači danas?
Borivoj Dovniković Bordo: Prvo, banalno, da nešto zaradim uz penziju. Drugo, to je u mom dobu lakši posao nego animirani film i strip… A, drugo, Slavonci i Sremci sve gledaju kroz humor. Jeste li čuli naše bećarce, u jednom se pjeva: “Ja u sobi, noge na vr’ bašče, ženo moja, udarim te ciglom!” Doduše, više nema pravih bećara, al’ su ostali humoristi i karikaturisti. Kad sam bio došao u Kerempuh kao devetnaestogodišnjak, Fadil me je vrlo brzo zaposlio.
Karikatura je za mene i danas nasušna potreba, način življenja. Bio bih sretan da još uvijek postoji humoristički list, u kojem bih mogao reagirati na društvene pojave više nego jednom karikaturom nedjeljno.
Ali malo je teže objavljivati danas? Je li problem što više nema medija, interesa ili je problem u nečem drugome?
Borivoj Dovniković Bordo: Već od sedamdesetih godina prošlog vijeka karikatura gubi prvotni društveni status. Ne samo kod nas, u Evropi je nestao niz humorističkih časopisa u kojima je stvaralo mnogo stalnih karikaturista. To se još pogoršalo u samostalnoj Hrvatskoj. Nakon devedesete nastao je za karikaturiste problem: gdje objavljivati karikature. To se posebno odnosilo na “nepodobne” satiričare, u koje sam i ja spadao. Ni u ilustraciji nisam bio poželjan. Živio sam neko vrijeme od penzije i, naravno, od ušteđevine. To je trajalo sve do 1993. kada sam saznao da je pokrenuta Prosvjeta; pomislio sam, valjda će me ovdje prihvatiti. Naravno da su me rado primili, kao i druge novinare, književnike. Odmah sam se prihvatio grafičkog uređivanja časopisa “Prosvjete”. Uskoro smo realizirali kolekciju udžbenika za manjinsko srpsko osnovno školstvo, počeli organizirati izložbe, uz biblioteku koja djeluje i danas.
U to vrijeme sreo sam Stipu Šuvara, koji me je pozvao da radim karikature za njegov mjesečnik “Hrvatsku ljevicu”. Od tada sam imao zadnju stranicu časopisa za svoju karikaturu u koloru! Bila je to divna suradnja sve do njegove iznenadne smrti 2008. godine. Nastavio sam suradnju s njegovom izdavačkom kućom “Razlog” realizirajući naslovne stranice knjiga. Ostali izdavači u Hrvatskoj od 1991. nisu imali nikakvog interesa za moje stvaranje karikaturista, ilustratora i grafičkog dizajnera.
Ranije ste se mnogo bavili grafičkim dizajnom. Realizirali ste brojne poznate zaštitne znakove: Croatia osiguranja, Podravke, Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Agrokoke, Zagreb filma, Animafesta… Još se bavite grafičkim dizajnom.
Borivoj Dovniković Bordo: Danas se rijetko bavim time bavim, jer više nema anonimnih natječaja za znakove, na kojima sam znao pobjeđivati.
Vratimo se na karikature iz devedesetih. U jednoj Francek-stein pokušava oživjeti uniformirani leš ustaše… Je li bilo teško objaviti te karikature? Kako gledate na cenzuru i autocenzuru nekad i danas?
Borivoj Dovniković Bordo: I vi sad pravite vic. Naravno da bi tu karikaturu malo tko htio objaviti, ali to je učinila Šuvarova “Hrvatska ljevica”, i, po mom mišljenju, iznijela je istinitu činjenicu da je već za Tuđmanove ere počela revalorizacija povijesti hrvatskog društva i svojevrsno koketiranje s ustaštvom. Što se cenzure tiče, Šuvar mi nikad nije vratio ni jednu ponuđenu karikaturu, niti mi je mijenjao potpise. To se nije desilo ni u časopisu “Prosvjeta”, a ni sada u “Novostima”. Zamislite, nisam to doživio ni u “Kerempuhu” i ostalim novinama u bivšoj Jugoslaviji. Objašnjenje je jednostavno: uvijek sam stajao iza stava u karikaturi, posebno u tretiranju fašizma i staljinizma. U tome smo, zajedno s narodom, bili svi na istoj liniji. Za one ostale nije me briga ni danas.
Bordina karikatura
Jeste li se usudili u svojim karikaturama kritizirati crvenu buržoaziju?
Borivoj Dovniković Bordo: Naravno ne. Jednostavno smo, kako se kaže, imali “policajca u glavi” – znalo se dokle naša satira može sezati. Kritiziranju nisu bili podložni Tito, viši rukovodioci i socijalistički sistem kao takav.
Zahvaljujući Đilasu koji je već bio uveo jednu vrstu cenzure, pa je na kraju i sam stradao od nje, mi ostali pazili smo da ne prijeđemo određene granice. Imali smo „policajca u glavi“. Mogli smo zezati Ameriku i SSSR, jer smo bili nesvrstani, ali nije me bilo briga što nismo mogli kritizirati Tita. Mogli smo sve drugo tretirati. Mogli smo uzeti za predmet modernu umjetnost, ali ne da bismo se rugali Picassu ili Murtiću, nego da pokažemo paralelu između života i umjetnosti, kako „običan čovjek“ reagira na to. Kad sad gledam na to, bilo je tu i jako primitivnih karikatura, među njima i mojih. Onda dolazi novo doba, šezdesete godine kada postajemo pravi stvaraoci, kada dolazi na čelo Vjesnika u srijedu, 1958. Frane Barbieri, zapadni tip urednika u socijalizmu., koji je dao veliki doprinos napretku našeg novinarstva,
Važnu edukativnu ulogu imao je i vaš priručnik Škola crtanog filma, knjiga je izašla u nekoliko izdanja i prevedena na nekoliko svjetskih jezika. Iz nje, primjerice, češki animatori godinama uče animaciju…
Borivoj Dovniković Bordo: Krajem sedamdesetih počeo sam u Filmskoj kulturi objavljivati u nastavcima tu moju Školu. Nedeljko Dragić, koji je tamo bio grafički urednik, nagovorio me da napišem knjigu. Ona je bila plod mojeg tridesetogodišnjeg iskustva crtača, animatora i režisera. Nastojao sam sve prilagoditi animatoru-početniku. Novost je bila u tome što sam se upustio u vlastoručno upisivanje teksta uz ilustracije. Morao sam na primjer objasniti što je hod a što trk. Napisao bih definiciju i prikazao je u crtežu.
Danas se mnogima lako prišivaju etikete neprijatelja. Vjerojatno već i zbog same činjenice ukoliko kritički gledate na svijet oko sebe. Što za vas znači politika?
Borivoj Dovniković Bordo: Dugo sebe nisam uspio definirati do kraja. Ja sam dositejevac, uvijek želim da ljudi pravednije, bolje, kulturnije i sigurnije žive, da budu pravednije tretirani u životu. Pa je ispalo da sam komunist. Nisam komunist. Znam da sam se divio francuskoj revoluciji. Bio sam skojevac, bio sam kasnije i član Partije. Tokom godina nestalo je ono što je bilo za mene najprogresivnije u ljudskom društvu, pa od 1991. nisam više ni u jednoj partiji, pa čak ni u “lijevoj”, premda sam oduvijek lijevih uvjerenja. Politika sve više postaje posao.
Kako u svemu tome vidite položaj srpske manjine?
Borivoj Dovniković Bordo: Prvo, pogodilo me kad sam ’91. postao manjina. Ja nikad neću biti bilo čemu protivnik, ukoliko nije riječ o fašizmu. Kod nas me počelo smetati kako se vodi zemlja, kako se raspoređuju privilegije. Svi su me razočarali i pomalo počeli odlaziti iz mog sna. Od političara imponirao mi je Stipe Šuvar, najviše po svojoj političkoj dosljednosti. Odbio je sve Tuđmanove ponude da participira u vlasti devedesetih.
Licemjerje današnje hrvatske politike u kojoj smo „doma malo ustaše, a vani smo partizani“, prikazali ste u karikaturi u kojoj se Predsjednik pita koju da uniformu obuče za svoje goste. To je karikatura iz 1999., no či ni se da se ništa bitno nije promijenilo ni danas? Što vas sada najviše ljuti?
Borivoj Dovniković Bordo: To, da se hvalimo demokracijom, a nje nema, bar efikasne. Nije demokracija samo kad možeš javno psovati vlast. Solženjicin je ranih devedesetih genijalno rekao, da je suvremena demokracija u tome da 90 posto mediokriteta nadglasava 10 posto genija! Od 1991. moje su karikature maksimalno oštre prema vodećim političarima, no nikakvih rezultata nema. I dalje praktički vlada centralizam, bar prema građanstvu. No da je država napredovala, kako je to narod očekivao, ljudi bi bili sretniji i zadovoljniji, i ne bi tako loše sudili o političarima. A na kraju, što me najviše ljuti može se redovno pratiti svakog petka na 14. stranici “Novosti”, kao i na portalu “Autografa”.