KRITIKA - Mirjana Đurđević: Odlazak u Jolki Palki ili Lažna uzbuna u Aleji zaslužnih, Beograd: Laguna, 2016.
RIBINA BABA I ZLOČESTA CVEĆARKA
Septembar 2016
Roman Odlazak u Jolki Palki očekivano je nekonvencionalan, duhovit i zabavan kao i ostali romani o inspektorki Harijeti. Zbog referenci na romane Deda Rankove riblje teorije i Čim preživim ovaj roman novim čitateljima bi na trenutke mogao biti nejasan, ali riječ je o jednom od najboljih romana iz serije
„Ne nestaju ljudi, nestaje budućnost. Sadašnjost lipsava u mukama, samo nam se još prošlost izvrsno drži.“
(Odlazak u Jolki Palki, 64)
Mirjana Đurđević u srpskoj se književnosti pojavila 2001. godine s faktografskom farsom Čas anatomije na Građevinskom fakultetu, a veću medijsku pažnju dobila je romanom Prvi, drugi, treći čovek. U tom romanu opisano je kako se Radovan Karadžić skrivao u beogradskoj ordinaciji radeći kao psihijatar dok su ga posjećivali pripadnici obavještajnih službi. Karadžić je, naime, uhićen dvije godine nakon izlaska romana u Beogradu gdje je živio kao psihoenergoterapeut Dragan Babić. Autorica tvrdi da jednostavno piše o ljudima i događajima koji je okružuju, a za koje se većina pretvara da ih ne vidi – to što stvarnost katkad oponaša fikciju i što se istina krije na najtrivijalnijim mjestima nije u nadležnosti pisca.
Opus Mirjane Đurđević čini petnaestak romana, a u njemu prevladavaju historijske metafikcije i parodijski romani. Riječ je o romanima koji obuhvaćaju širok raspon tema iz bliže i dalje povijesti, a zajedničke odlike svih njezinih romana su iznimna čitljivost, žanrovske igre i humoristični ton koji ne isključuje oštru kritiku društvenog poretka. Osim toga, glavnu riječ u svim njezinim romanima imaju protagonistice čije nesvakidašnje pojave i hrabri potezi potkopavaju književne i društvene konvencije. Izborom relevantnih društvenih pitanja i likova koji su nerijetko marginalizirani u službenim povijestima, njezini romani u konačnici pokazuju da humor ne podrazumijeva banaliziranje i pojednostavljivanje sadržaja. Primjerice, roman Kaja, Beograd i dobri Amerikanac (2009) se humorom odupire ideji da se o velikim nacionalnim uspjesima i nedaćama treba govoriti isključivo u maniri ozbiljnih povijesnih udžbenika, dok roman o muškoj i ženskoj masonskoj loži Bremasoni (2011) pokazuje u kojoj su mjeri muške institucije ograničene elitizmom i nizom pravila koja su sama sebi postala svrhom. Angažiranost Đurđevićkinih romana očituje se u nijansiranim rodnim odnosima i emancipatorskim momentima koje je teško propustiti u čitanju čak i kad se kritička oštrica usmjeri na samu protagonisticu romana.
Odlazak u Jolki Palki ili Lažna uzbuna u Aleji zaslužnih osmi je po redu roman iz serijala parodijskih detektivskih romana u kojima pratimo avanture detektivke Harijete, bivše „inspektorke za krvne i seksualne delikte MUP-a Srbije“ i bivše vlasnice detektivske agencije Lucky Charm. Prethode mu romani Ubistvo u akademiji nauka (2002), Parking svetog Savatija (2003), Deda Rankove riblje teorije (2004), Jacuzzi u liftu (2005), Prvi drugi, treći čovek – srpske legende (2006), Čim preživim ovaj roman (2008) i Leš u fundusu (2012). Kronološki dolazi nakon mračno intoniranog romana Čim preživim ovaj roman u kojem je Harijeta bila teško bolesna i koji je čitatelje ostavio u neizvjesnosti hoće li Harijeta preživjeti rak, tj. još jedan roman. Mirjana Đurđević se nakon poduže stanke vratila svojoj najpoznatijoj junakinji koju je u novim avanturama dodatno zaokružila i obogatila kako životnim (ne)prilikama tako i neuobičajenim žanrovskim igrama i konvencijama.
Romani o Prljavoj Inspektorki Harijeti, parodijskom pandanu Prljavom Harryju Callahanu, obuhvaćaju teme iz kriminalnog miljea poput ratnih zločina, špijunaže, građevinske mafije i zlouporabe položaja. Budući da je riječ o kriminalu i društvenim problemima koji su opipljivi u svakodnevici Đurđevićkinih čitatelja, parodija se ovdje nametnula kao jedini prihvatljiv način na koji se ti zločini još mogu „otkrivati“. Parodija žanra krimića, te posljedično i parodija detektivskog mačizma i krimića kao tradicionalno „muškog žanra“, ne iscrpljuje se u zabavnoj intelektualnoj igri detekcije zločin(c)a jer su romani zaokupljeni Harijetinim intimnim problemima jednako kao i predmetom njezine istrage. Primjerice, Čim preživim ovaj roman prisiljava čitatelja da sam razotkriva serijskog ubojicu zato što je Harijeta bolesna, a polovica romana Odlazak u Jolki Palki posvećen je Harijetinom odnosu s dementnom majkom. Bez obzira na humor koji je jedan od najvidljivijih aspekata proze Mirjane Đurđević i jedan od razloga njezine popularnosti, Harijeta je detektivka čiji su život obilježili brojni životni porazi, a čiji su uzroci i posljedice nerijetko bili isprepleteni s detekcijskim dijelovima romana. Ona nosi staru odjeću, kupuje na pijaci, previše pije, puši i psuje, hirovita je, vulgarna, neotesana, drska, nepredvidljiva… Harijeta je daleko od tipa uzornog istražitelja, a iz romana u roman imamo dojam kako je razvijala više svoje mane negoli vrline. Osim toga, često joj se spočitava nedostatak takozvanih ženskih vrlina pa joj je za izvršenje novog zadatka savjetovano „Samo treba da se praviš da si žensko i paziš šta se događa“. Svaki od osam romana može se čitati zasebno, ali uvidom u cjelinu vidljivo je da se Harijeta mijenja i da s godinama doživljava fizičke i psihičke promjene zbog kojih se čitateljima doima bliskom, „stvarnom“ i privlačnom. U posljednjem romanu zatičemo je u pedesetim godinama, s invalidskom mirovinom, kako prevodi krimiće i pokušava preživjeti od prevoditeljskih honorara: „Jedino dobro što se Harijeti desilo nakon operacije jeste da je ostala živa“. Ovakvu „idilu“ bivše detektivke narušava majčino narušeno zdravlje pa je Harijeta prisiljena preuzeti sumnjivi posao ne bi li majku smjestila u dom i platila za njezino uzdržavanje. Paralelno pratimo priču o ostarjeloj Cvećarki i njezinom sinu Makiju u Moskvi (riječ je o očiglednim referencama na Mirjanu Marković i Marka Miloševića koji su u Rusiji dobili politički azil) koji pokušava dementnoj majci kupiti ženski časopis ne bi li starica imala gdje objavljivati svoje eseje i kolumne. Društvo im pravi Žile, bivši sportaš i sadašnji eskort, a fabula započinje tek kad se u sredini romana njegovi i Harijetini putevi spoje.
Važnost koju roman pridaje procesu starenja ogleda se u formi romana i neuobičajenom rasporedu sadržaja, a duljina uvodnog dijela pokazuje da su obiteljski odnosi i starenje romanu vrijedni jednako kao i vijesti s naslovnica i crne kronike. Osim Harijetine i Makijeve majke, čija je sebičnost i okrutnost izložena kritici zato što su oštetile vlastitu djecu (a i sve druge s kojima su dolazile u dodir), u ovom romanu pojavljuju se i „uzorniji“ tipovi majki kako bi se problemu obiteljskih odnosa i zamjene uloga prišlo s više strana. Dvije majke koje gube razum nisu tek okidači za brojne humoristične situacije, nego se u usamljenosti Harijetine majke koja u kasnim godinama traga za ljubavlju i avanturama, ogleda i Harijetin život zato što roman u više prilika ističe njihovu sličnost. Iako je sad već „ribina baba“, a dobra riba nikad nije ni bila, Harijeta se odlučuje iskoristiti svaku priliku i avanturu koji joj život nudi. U njezinoj odluci da uživa u životnom putovanju leži najvažnija pouka romana, dok u konvencionalni „happy end“ koji joj je namijenio roman njegova protagonistica ni najmanje ne vjeruje.
Iznevjeravanje matrice detektivskog romana nije nepoznanica u serijalu o inspektorki Harijeti, nego je dio promišljene pripovjedne strategije da se društvene nejednakosti i rodne odnose inkorporira u samo mjesto zločina. Izbor atraktivnih sadržaja koji nisu tipični za suvremenu srpsku prozu te njihovo oblikovanje u formi detektivskog romana omogućuje autorici da prevlada ograničenja detektivskog romana, ali i već puno puta viđene postmodernističke parodije istog. Zaplet romana Odlazak u Jolki Palki organiziran je oko istrage nerazjašnjenih ubojstava iz devedesetih i pranja novca pod krinkom kupovine ženskog časopisa. Međutim, Harijeta se u svemu tome nađe slučajno, samo zbog brze zarade jer mora platiti majčin boravak u domu. Za razliku od detektiva u detektivskom romanu, ona ne istražuje zločin. Klizanje iz detektivskog žanra završava se na nepoznatom teritoriju ljubića s kojima je Harijeta bila u doticaju još samo kao prevoditeljica i čitateljica („Lepo sam se dogovorila da radim isključivo krimiće. A od ta četiri ispalo je da je jedan neki ljubić, jebote, ja i ljubić, uopšte ne kapiram o čemu se radi“). U nepredviđenim okolnostima i trenucima nedoumice Harijeta se povodi za znanjem koje je stekla kao čitateljica krimića i špijunskih romana: „E, vidi se da nedovoljno čitaš suvremenu treš literaturu. Što veće gluposti, to čitaoci više veruju. Isto kao i sa laganjem u životu, što gluplja laž – to bolje prolazi“. Međutim, uvijek je svjesna da je u velikim zavjerama ona samo sporedni lik koji do kraja priče/romana neće shvatiti tko za koga radi („mi smo oni što ih roknu u trećem kadru“).
Roman Odlazak u Jolki Palki očekivano je nekonvencionalan, duhovit i zabavan kao i ostali romani o inspektorki Harijeti. Zbog referenci na romane Deda Rankove riblje teorije i Čim preživim ovaj roman novim čitateljima bi na trenutke mogao biti nejasan, ali riječ je o jednom od najboljih romana iz serije. Ozbiljna priča o usamljenosti i starenju, obiteljskim odnosima i kriminalcima u egzilu upakirana je u dopadljivu, zabavnu i čitljivu prozu koja, premda koketira s rješenjima trivijalne književnosti, nikad nije banalna i otrcana.