Karamarkovi domoljupci ponavljaju političke modele koji su nas gurnuli prema dnu
RIKVERC STRATEGIJA
Mart 2016
Zbog izbornog podbačaja i iznuđenog koaliranja s Mostom zbog čega se morao odreći premijerske funkcije, Karamarkov HDZ dodatno je pritisnuo papučicu „domoljubnog“ gasa kako bi zgazio sve koji mu se nađu na putu
U najnovijem istraživanju Evropske komisije o korupciji u EU, Hrvatska se svrstala među njezine najkorumpiranije članice, sljubljena s Bugarskom i Rumunjskom. Napredak u obračunu s korupcijom i organiziranim kriminalom koji je postigla u vrijeme pristupnih pregovora netragom je nestao od kad je Hrvatska postala punopravna članica Unije. Iako su indeksi korupcije i slična mjerenja njezine razine u pojedinim državama uglavnom odraz percepcije anketiranih sudionika istraživanja, a manjim dijelom egzaktnih podataka na kojima se temelje ovo i slična istraživanja, prikovanost Hrvatske za najkoruptivnije evropsko dno ipak je poražavajuća činjenica.
Uporišna točka ocjeni o snažnom napretku Hrvatske u iskorjenjivanju korupcije tokom pristupnih pregovora bilo je pravosudno procesuiranje bivšeg premijera Ive Sanadera i nekolicine ministara iz njegove vlade zbog brojnih koruptivnih afera u koje su se osobno upleli, ali i zbog toga što se na optuženičkoj klupi našao i HDZ, jer su se pod njegovim stranačkim okriljem Sanader i društvo neometano nezakonito bogatili, ali i punili crne stranačke fondove pomoću kojih je HDZ stjecao izbornu prednost pred svojim političkim konkurentima. Kad su se na udaru tog antikorupcijskog vala našli i zagrebački i vukovarski gradonačelnici, sisačka županica, drugi lokalni, regionalni i državni dužnosnici te brojni čelnici državnih i javnih tvrtki, doista je izgledalo da Hrvatska sigurnim korakom kreće u društvo uređenih država koje se preciznim i transparentnim procedurama preventivno brane od korupcije i organiziranog kriminala, ali i njihovim sankcioniranjem kad preventivni mehanizmi zakažu ili ih maheri uspješno zaobiđu i izigraju.
Krivi su mangupi
Godine su, međutim, prolazile, a brojne afere koje su svakodnevno punile naslovnice i udarne termine medija zaglavile su se u pravosudnim labirintima, počele se razvodnjavati, politizirati i upotrebljavati u stranačkim i inim političkim obračunima i sukobima. I birači su se u velikom broju vrlo brzo uhvatili u to kolo i pod pritiskom ekonomske krize i recesije okrenuli se nekim drugim temama te zadovoljili tek progonom glavnih aktera korupcijskih afera, ali i odustali od trajnijeg kažnjavanja političkih stranaka, organizacija i institucija koje su im omogućile pljačku i kršenje zakona. HDZ se pod vodstvom Tomislava Karamarka vrlo brzo vratio na glavnu političku scenu: u prvo vrijeme dokazujući svoju stranačku nevinost i svaljujući svu krivnju na mangupe u svojim redovima, potom proglašavajući i sve druge stranke i političare jednako koruptivnima, a zatim je sve to zapaprio otvaranjem ideoloških frontova proglasivši se elitnom „domoljubnom“ pesnicom, a svoje konkurente i sve druge neistomišljenike nenarodnim i neprijateljskim smećem.
Karamarkov HDZ je svoju „domoljubnu“ čistoću i revolucionarnost sustavno započeo „ukucavati“ u glave birača i građana dok je bio oporba, a s još većim žarom je to nastavio raditi nakon što je postao stožerna stranka vladajuće koalicije. Štoviše, zbog izbornog podbačaja i iznuđenog koaliranja s Mostom nezavisnih lista zbog kojega se morao odreći premijerske funkcije i prepustiti je nestranačkom menadžeru Tihomiru Oreškoviću, Karamarkov HDZ dodatno je pritisnuo papučicu „domoljubnog“ gasa kako bi zgazio sve koji mu se nađu na putu. Koruptivno-kriminalne grijehe Sanaderovog HDZ-a ne priznaje kao svoje i odavno ih je otpisao, ne trepnuvši obnovio je i doradio autoritarne matrice Sanaderovog HDZ-a koje su generirale i doprinosile bujanju korupcije u stranci i državi, a s pozicije čuvara „domoljubne“ revolucije krenuo je u obračun s političkim i inim protivnicima i neistomišljenicima. Tamo gdje ne može proći političkim sredstvima, Karamarkov HDZ ne libi se sve koji mu ne idu pod kapu optuživati da su korumpirani kriminalci koje treba ukloniti s funkcija i poslova koje je predizborno rezervirao za svoje „domoljubne“ revolucionare.
Bivša Milanovićeva vlada proglašena je nenarodnom i neprijateljskom, optužena je i na Karamarkovom prijekom sudu osuđena da je svojom nesposobnošću, ali i brojnim kršenjima zakona, ekonomski i u svakom drugom pogledu uništila zemlju, natjerala desetine tisuća mladih ljudi da krenu u svijet trbuhom za kruhom, ponižavala branitelje i Domovinski rat, detuđmanizirala Hrvatsku i vratila je u doba rigidnog socijalizma, bacila na koljena zdravstvo, obrazovanje i socijalu, kulturu i njezine institucije prepustila bjelosvjetskim jebivjetrima i anacionalnim tipovima, a i medije pretvorila u protuhrvatsko oružje.
Svaka šuša koju je HDZ, uz suglasnost Mosta, u postizbornim vremenima postavio na čelo neke od institucija svojim prethodnicima prijeti revizijama i inspekcijama, sumnjiči ih za korupciju i kriminal, a tamo gdje se stvari ne odvijaju po želji Tomislava Karamarka i njegovih suradnika, ljudi se imenom i prezimenom javno žigošu kao kriminalci kako bi sami odstupili ili se iznudilo njihovo smjenjivanje. Karamarko je Milanovićevu vladu optužio da je na izborima pokrala njegovu stranku, podupro je zahtjev predsjednice države da se smijeni šef SOA-e Dragan Lozančić jer je izgubio njezino povjerenje, ali i zato što je nezakonito radio, a Mostova ministra policije Vlahu Orepića pritišće da smijeni naslijeđenu rukovodnu strukturu u policiji, optužujući ih redom da su kršili zakone i služeći SDP-u progonili HDZ-ove i druge stranačke čelnike.
Katran i perje
Karamarku nije dovoljno politički ih smijeniti, nego ih uvaljuje u koruptivno- kriminalni katran i perje. Hrvatska još uvijek nije politički i pravosudno raščistila s korupcijom i kriminalom iz Sanaderova razdoblja, a Karamarkov HDZ je zatrpava s navodnim kriminalom i korupcijom iz mandata Milanovićeva vlade. I bez tog politički motiviranog širenja fame o korupciji i organiziranom kriminalu u njezinoj političkoj i poslovnoj eliti, Hrvatska je već dobila imidž male zemlje za veliku korupciju, a Karamarkov „domoljubni“ juriš na političke protivnike i neistomišljenike i njihova kriminalizacija podići će do neba percepciju o korupciji u Hrvatskoj. Bugari i Rumunji uskoro bi mogli postati mala koruptivna djeca u odnosu na Hrvate, jer Karamarkov HDZ, eto, tvrdi da su njihovi prethodnici redom bili kriminalci, doslovno, a ne samo politički.
Građani su u ovoj zemlji godinama na konkretnim primjerima i s puno razloga gradili uvjerenje da političke elite, prije svega HDZ-ove koje su najdulje bile na vlasti, ponajprije djeluju u vlastitu korist i interes i da su bile korumpirane. Istovremeno su bile nesposobne zemlju demokratski i ekonomski razvijati, što se najuvjerljivije pokazalo u godinama krize i recesije. Apsurdno je da su se političari u borbi za vlast počeli sve intenzivnije pozivati na iste argumente kako bi dokazali da su oni pravi, a njihovi politički takmaci upravo onakvi kakvima građani vide golemu većinu političara i političkih stranaka. Kad su nove snage na političkoj sceni, Most i Živi zid, u izbornoj kampanji posegnule za metodom „drž’ te lopova“ čuđenju nije bilo mjesta, jer im je to bila dobitna karta u utrci s etabliranim strankama, ali postaje tragikomično kad se Karamarakov HDZ i njegova Domoljubna koalicija svim silama trude dokazati kao najveći i najdosljedniji progonitelj korupcije i kriminala u državi i njezinim institucijama.
Sve reforme i promjene, ekonomski i društveni preporod, koje su prije izbora najavljivali usput su po putu izgubili, a svoje političko djelovanje s pozicije vlasti sveli na proganjanje i odstrel navodnih kriminalaca i neprijatelja Hrvatske. Svojim partnerima u vlasti, Mostu i premijeru Oreškoviću, dopustili bi da ponešto prčkaju po ekonomiji i državnim financijama, pa i da pokušaju potaknuti gospodarski rast, podići BDP i smanjiti javni dug, a sve ostalo bi „domoljubno“ zacementirali i podredili svojim interesima i sustavu vrijednosti. Oni koji se s time ne slažu bit će proglašeni kriminalcima i neprijateljima te zatvoreni u svoja četiri zida i gurnuti na margine društva. Zapravo ponavljaju političke modele i praksu koja je Hrvatsku gurnula prema evropskom dnu, u mnogo čemu, a ne samo na ljestvicama percepcije o korupciji.
Začarani krug siromaštva
U svom tekstu ovih dana objavljenom na T portalu, Sandra Švaljek prenoseći kako se Francuska nastoji izvući iz ekonomske i društvene krize u kojoj je, poput Hrvatske, duboko zaglibila, sugerira da bi hrvatski političari trebali slijediti francuske kolege ako doista žele zemlju izvući iz ekonomske krize i pokrenuti njezin razvoj. Sažeto opisujući način na koji je Francuska 2014. godine ispisala i definirala svoju strategiju razvoja te njezin sadržaj, Švaljek u prvi plan ističe: „Tamo su političke elite, svjesne svoje odgovornosti za zemlju, dale svojim misliocima zadaću da ih savjetuju ne kako popraviti stanje u gospodarstvu nego kako popraviti stanje u društvu. Jer bez novih ideja i novog društvenog dogovora nema drugačijeg i boljeg gospodarstva“.
„Za razliku od Francuske“, – nastavlja Švaljek – „u hrvatskom se javnom diskursu glavni gospodarski i društveni cilj sveo na smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, makroekonomskog pokazatelja koji većini građana ne kazuje ništa, niti su spremni promijeniti svoje životne navike kako bi pridonijeli ostvarivanju tog dalekog i maglovitog cilja. Pritom se građanima propušta objasniti da je rastući udio javnog duga u BDP-u samo simptom dubokih društvenih poremećaja s kojima se političke elite nemaju snage suočiti ili ih, dapače, same generiraju, kao što su klijentelizam, rentijerstvo, ksenofobičnost, nedovoljna i neprimjerena razina obrazovanja, niska produktivnost, oportunizam akademske zajednice, zatvaranje prilika za zapošljavanje i napredovanje onih koji ostaju izvan kruga politički ili, po nekom drugom kriteriju, podobnih. Suočavanje sa stvarnošću značilo bi razobličavanje tih poremećaja i neugodno razotkrivanje njegovih uzroka te zahtijevalo iskreno prihvaćanje novih ideja bez obzira na to iz kojeg dijela društva te ideje dolazile“.
Mostova kandidatkinja za premijerku, koja je za razliku od Tihomira Oreškovića ponudu odbila jer nije imala izborni legitimitet, na kraju zaključuje: „Hrvatska, stoga, neće izići iz gospodarske krize kada neki ministar financija pripremi savršeni proračun, već kada političari prihvate raspravljati o tome što naše društvo koči da postane istinski otvoreno, uključivo i slobodno, društvo – ne samo deklarativno nego suštinski – jednakih prilika za sve njegove građane. U suprotnom, čeka nas samo začarani krug siromaštva, rastakanja demokratskih vrijednosti i neizvjesne budućnosti“.
Sudeći po onome što nam se pred očima događa u prvim mjesecima koalicijske vlasti Domoljubne koalicije i Mosta, slabe su šanse da će Hrvatska krenuti francuskim stopama, jer Karamarkovi „domoljupci“, kao jači i veći koalicijski partneri, uporno srljaju u suprotnome pravcu, tamo gdje nas čeka „začarani krug siromaštva, rastakanje demokratskih vrijednosti i neizvjesna budućnost“.