Intervju, Igor Štiks, književnik, publicist i dramatičar
ROMAN RAZOTKRIVANJA
Septembar 2017
Zadaća današnjih neofašista je izrazito velika jer imaju previše velikih bauka, bauk komunizma, bauk revolucije, bauk emancipacije, bauk žena, bauk seksualnosti, bauk Tita... Sve se vraća. Nisu shvatili da maknuti ime nekog trga ili ulice nije dovoljno da bi bauk nestao. Upravo suprotno se događa
Priča novog romana profesora, publiciste i dramatičara Igora Štiksa na nekoliko je razina zanimljiva. Po prilici, ide otprilike ovako: jedne tople večeri, nakon dvadeset i pet godina, došlo je vrijeme da se obitelj ponovno sastane u malom balkanskom gradu iz kojega su sinovi otišli, u kojem je nekada vladala sreća i napredak, dok se nad njim nije nadvila sjena rata. U grad su se iz Sjedinjenih Američkih Država nenadano vratili najstariji sin Vladimir, istaknuti profesor ekonomije, snaha Helena i unuk David, a baka Nadia i djed Klement ne mogu dočekati da ih konačno vide. Na tu će obiteljsku večeru nenadano doći i sin Igor, ratni reporter, čovjek bez korijenja, koji sebe okrivljuje za obiteljsku tragediju. Tokom jedne noći, od predjela do digestiva, Igor Štiks vodi nas kroz napetu i zanimljivu obiteljsku povijest koja je nužno opterećena politikom dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, a u kojoj važnu ulogu igra pradjed Oskar, mladi austrougarski vojnik koji je iskusio Oktobarsku revoluciju da bi, na koncu, skončao u logoru, zbog nečiste krvi, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Noć je to razotkrivanja.
„Rezalište“ Igora Štiksa bavi se de facto nemogućnošću da se prošlost i osobe iz vlastitih života izrežu škarama. Ovaj višestruko nagrađivani pisac i znanstveni suradnik Sveučilišta u Edinburgu zabilježio je još jedan velik uspjeh sa svojim romanom „Elijahova stolica“ iz 2006. Knjiga je nedavno dobila engleski prijevod, a izdanje se u Kindle storeu, knjižari elektroničkih knjiga, u Americi već probilo na prvo mjesto u kategoriji povijesnih romana. Štiks kaže da će mu isti izdavač uskoro objaviti i prvijenac, roman „Dvorac u Romagni“ iz 2001. Roman „Rezalište“, objavio je nakon 11 godina pauze i to na temelju dramskog teksta i istoimene predstave „Brašno u venama“, koju je, kao i „Elijahovu stolicu“ režirao Boris Liješević. S njim Štiks surađuje i na „Zrenjaninu“, svom posljednjem dramskom tekstu koji je kao predstava doživio premijeru ovog svibnja u zrenjaninskom Narodnom pozorištu Toša Jovanović.
Kroz roman se, kao i kroz predstavu, provlači pitanje identiteta koji se često različito interpretira u današnjem društvu. Štiks u svojim djelima odbija simplificirane definicije identiteta i priklanja se tezi Amina Maaloufa, libanonskog romanopisca i esejiste, koji navodi kako je naš identitet jedinstvena kombinacija različitih pripadnosti. Ovaj razgovor je ipak više o književnosti, i kulturi, a malo ili nimalo o politici, kako je kolokvijalno razumijevamo.
Igore, kako u vašemu slučaju nastaje roman? Između različitih diskursa, različitih modela, ali i navika pisanja?
Igor Štiks: Roman je ono što cijelo vrijeme želim pisati, a što se očito ne dešava. Naime, u jedanaest godina rastrganost želje i realizacije bila je jedina konstanta. Roman, s druge strane, jest problematičan oblik. Zahtijeva puno vremena, osim ako niste sretnik koji ga može napisati u par mjeseci. Također, postoji sve ono što se događa dok se roman ne piše: likovi žive sa mnom, priča se razvija, mijenja, obogaćuje ili pokazuje promašenom. Priča romana „Rezalište“ je ideja koju sam nosio sa sobom posljednjih desetak godina. Trebalo mi je pet godina da napišem dramski tekst, motiviran suradnjom s Borisom Liješevićem, pa onda još par godina da od tog dramskog teksta koji je razvio određene elemente ove priče napravim kraći roman koji je pred vama.
Kritika ima malu relevantnost u našemu kulturnom prostoru, ali me s obzirom na vašu karijeru, zanima kako je vidite? Iz akademske perspektive, i s druge strane, umjetničkog iskustva? U kojim „životima“ ona i dalje kotira?
Igor Štiks: Posljednjih dvadesetak i više godina u književnom, kazališnom, ali i filmskom polju ona je u povlačenju. Nekada su kritičari imali funkciju da daju zeleno svjetlo ili pak marginaliziraju djela i autore, a za to ih je legitimiralo ozbiljno književno-teorijsko i književno-povijesno znanje. Danas se čini da recepcija književnosti ide sasvim mimo kritike. Kritika se odražava na uski krug ljubitelja i znalaca. Malu recepciju ima i znanost o književnosti. Ona je često sama sebi svrha, jer tu se radi o titulama, napredovanjima, projektima, novcu, pa se često zaboravlja na moguće čitatelje, osim onih koji moraju čitati poput studenata i nekih kolega. Te stvari se ne mogu promijeniti dekretom, pa možda i nema smisla suviše lamentirati. Uloga književnosti se mijenja kao i društvo. Književnost je u socijalizmu imala društvenu, obrazovnu pa tako nužno i političku ulogu. U neoliberalizmu postala je samo još jedna roba, a književnik pojedinac koji izlazi na tržište od kojeg – uglavnom ne – živi. No bez obzira na sve poteškoće tamo kao književnik ipak dobiva određenu društvenu distinkciju, da ne kažem kapital. Tako romana nikada više, kritike nikada manje, a samo čitateljstvo djeluje kao amorfna masa čije se reakcije teško mogu predvidjeti.
Kreativne industrije u širem smislu su zamijenile stvarna pitanja kulturnih politika. Zamaglile ih. Kako doživljavaš da tvoj proizvod neće dobiti odgovor, osim eventualno pokoje kritike? Ipak živimo u društvima gdje je čitanost izrazito mala…
Igor Štiks: Takva slika odgovara dojmu koji većina pisaca dijeli, a to je da nismo pročitani, a kad jesmo, komunikacije nema. Do toga dovodi i sam status književnosti koji smo spominjali, ali u mom slučaju i određena dislociranost koja moju poziciju čini usamljeničkom. Izišli smo iz vremena kada su knjige mijenjale scenu i intelektualne debate, kada je bilo pitanje socijalnog prestiža za šire čitateljstvo čitati određene knjige. Postojala je srednja klasa kojoj je trebalo čitanje kao marker društvenog položaja. Knjige su se čitale ali i pokazivale u domovima (pa bi ih netko nekada i pročitao). Nedavno sam naišao na liste bestselera u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu 1977. godine. I koga tamo zatičemo? Marqueza, Kiša, Ericu Jong, Richarda Bach, Bulatovića, Kishona, Kapora, Tišmu, ali također i Edvarda Kardelja. Danas je čitanje uglavnom shvaćeno kao dokolica ili zabava za koju i obrazovani ljudi imaju malo vremena, a ne kao transformativna aktivnost, nešto što donosi rizik da vam promijeni život. Stvari koje znam uglavnom sam naučio kroz književnost. Književnost ako nije duboko transformativna, ona ne može ni imati društvenu ulogu.
Kakvo je tvoje iskustvo s predavanjima novim generacijama, generaciji readera, novomedijskoj generaciji, da ih u taj koš strpam? Predavao si u Edinburgu. Kako vidiš razlike čitanja i studiranja, ovdje i tamo?
Igor Štiks: S rizikom da ću zvučati nostalgično za starim, autoritarnim obrazovnim sistemom, moram reći da je neusporedivo s današnjim iskustvom i generacijama koje studiraju. Sjećam se, kada sam došao na Filozofski fakultet u Zagrebu, da sam imao osjećaj društvene vrijednosti kao student. Sebe sam sa 19 godina doživljavao ozbiljnije i važnije negoli moji studenti doživljavaju sebe. Studirao sam filozofiju i komparativnu, a na satu se niste mogli javiti ako niste pročitali preporučenu literaturu za taj sat od nekoliko knjiga (koje ionako niste mogli stići pročitati). Moji studenti se često javljaju, a da nisu pročitali niti dvadesetak preporučenih stranica. Osjećaju da imaju pravo na to, kao i pravo da iznose svoje mišljenje bez obzira na čemu se temelji, jer taj studij plaćaju, jer žele dobiti konkretno znanje. Kod nas je činjenica da smo bili na faksu već bila dovoljna. Budućnosti ionako nije bilo. Britanska sveučilišta prodaju svoj brand danas bogatijim slojevima iz Indije i Kine. Ja, dakle, prodajem servis i neka korisna znanja. Ima divnih studenata, koji itekako čitaju i razmišljaju. Tada čovjek pomisli da međugeneracijska diskusija možda ipak ima smisla.
Prebacimo se sada malo na politiku, i na recentne događaje poput mijenjanja imena Trgu maršala Tita u Zagrebu. Postoje li specifičnosti naše desnice u odnosu na evropsku?
Igor Štiks: Današnja reafirmacija fašizma, kao dominantne političke struje se javlja pod različitim maskama. U Francuskoj, na primjer, to je reafirmacija kolonijalnog režima ili Višijevske kolaboracije, jer interes za prošlost nikada nije samo voajerski interes, da se vidi kako je to bilo nekada, već je prije svega interes za mijenjanjem društvenih odnosa danas. Kod nas sada dodatnu legitimaciju već duboko promijenjenim društvenim i klasnim odnosima daje nacionalistički antikomunizam kojem je cilj da se, osim političkog marginaliziranja ideje radikalne promjene sadašnjeg režima, obezvrijede i antifašistički ideali poput višenacionalnog zajedništva u borbi ili emancipacije žena, ali i cijeli socijalistički modernizacijski proces. Svi smo mi, uključujući male frustrirane desničare, produkt tog sistema, a ne fašističkog koji predstavlja uništenje i mržnju društvene emancipacije koju je pokrenula Francuska revolucija. Ne zaboravite da je Goebbels najavio da će 1789. godinu izbrisati iz svjetske povijesti. On nije uspio. Tu je zadaću u posljednjih 40-ak godina preuzela neoliberalna desnica i centar, kao i dijelovi službene ljevice, kako bi nas uvjerili da je revolucija nemoguća i nepoželjna, ako je moguća. Gurui statusa quo tako kompletiraju Goebbelsov posao. Uistinu, zadaća današnjih neofašista je izrazito velika jer imaju previše velikih bauka, bauk komunizma, bauk revolucije, bauk emancipacije, bauk žena, bauk seksualnosti, bauk Tita… Sve se vraća. Nisu shvatili da maknuti ime nekog trga ili ulice nije dovoljno da bi bauk nestao. Upravo suprotno se događa.