KRITIKA - Svetlana Slapšak: "Ravnoteža", Beograd: Laguna, 2016.
ROMAN ZA RAVNOTEŽU, SA ŠLJIVAMA
Mart 2017
"Ravnoteža" je roman koji daje glas i pravo na priču brojnim likovima autsajdera koji su nepravedno zapostavljeni u službenim nacionalnim povijestima, a koji su se suprotstavili ratu i nacionalističkom ludilu devedesetih
„A sve mi se čini da će, kad se rat završi, najgore kažnjavati one koje su u većini bile protiv rata, žene, pa i njihovu ljubav.“
(Svetlana Slapšak: Ravnoteža)
Novi roman Svetlane Slapšak govori o skupini žena iz Beograda koje su za vrijeme 1993. i 1994. godine skrivale prijatelje, partnere i poznanike od mobilizacije, pružajući otpor nasilju i dehumanizaciji prijateljstvom, stvaranjem, hrabrošću i humorom. Nagrađen je Vitalovom nagradom „Zlatni suncokret“ za najbolje književno djelo, a našao se i u užem krugu za NIN-ovu nagradu. Ravnoteža je roman koji daje glas i pravo na priču brojnim likovima autsajdera koji su nepravedno zapostavljeni u službenim nacionalnim povijestima, a koji su se suprotstavili ratu i nacionalističkom ludilu devedesetih. U središtu priče su ženska iskustva u ratnom periodu devedesetih, te borba za mir svih onih koji se u tom trenutku nisu slagali sa službenom politikom, ratnom propagandom, kao i svi oni koji nisu bili spremni na smrt i ubijanje.
Roman se otvara pripremom kolača „Ravnoteža“. Premda je njegova kreatorica odsutna duhom dok mijesi tijesto, kolač će već od prve stranice romana staviti akcent na politički aspekt hrane, svakodnevicu i rituale junakinje romana. Za pripremu kolača nedostaje margarin s motivom zvijezde koji je nemoguće nabaviti u ratu, a žena i majka Milica Zlatanović Albini obavlja „svoje dužnosti sa neprimetnom setom čitavih naraštaja pritisnutih istorijom bola i patnje“. Recept za kolač recept je za roman u kojem se uspješno balansira između različitih tipova diskursa prisutnih u tekstu: pastiša romana sestara Brontë, parodije romana o rođenju oca nacije, Njegoševih stihova i modnih savjeta iz časopisa Elle. Milica i ostale junakinje ne teže toliko skladu i ravnoteži koliko spašavanju vlastitih i tuđih života u okolnostima u kojima nestaje sve što je donedavno bilo smatrano sigurnim i stabilnim.
U roman o intimnoj svakodnevici Milice, Ele, Simke, Dare i njihovog zavjereničko-prijateljskog kružoka umetnuta su dva romana na kojima Milica radi. Prvi je roman velikog nacionalnog pisca „Prekuca“ kojeg čitamo u fragmentima koje junakinja pretipkava, a čiji stil, patos i sadržaj dvije najbolje prijateljice podvrgavaju kritici. Pored ovog romana, koji će zacijelo ostvariti veliki uspjeh jer prikazuje „ključne trenutke raspada srpske porodice zbog komunizma“, Milica piše roman o Ešan (Emili-Šarlot-An Torpen) čiji sadržaj nerijetko oblikuju zahtjevi jedine čitateljice romana, Dare. Nekonvencionalna djevojka Ešan napušta obiteljsku kuću, pronalazi posao, snalazi se u okolini koja sustavno podređuje žene i sanjari o pisanju suprotstavljajući se ulozi koju joj je društvo namijenilo. Prekuc i Milica shvaćaju književnost kao izbavljenje, a razlikuje ih to što pisac stvara za kolektiv i novac, a junakinja besplatno i za samo jednu čitateljicu. Milica i Dara u pisanju i čitanju pronalaze užitak, igru, bijeg od stvarnosti, a kako dva romana napreduju postaje sve jasnije da književnost nije tek bezopasna razbibriga junakinja romana. Naime, umetnuti književni tekstovi u romanu upozoravaju na različito shvaćanje umjetnosti i književnosti u konkretnom povijesnom trenutku pri čemu se najizrazitije suprotstavljaju žensko/Miličino i muško/Prekucevo razumijevanje ratnih zbivanja. Pisanjem Milica produžava život te joj ono daje strukturu, pregled i smisao koji izostaje u nestabilnoj svakodnevici: za razliku od nepouzdane i kaotične stvarnosti, književnost prikazuje svijet koji ima smisla.
Opširnim popisom likova dominira „ženski lanac“ čije su karike, osim spomenutih, i „stalne žene u nevolji“ poput Zorice i Šemse, te niz muških likova koji se uspijevaju spasiti od mobilizacije i napustiti zemlju zahvaljujući hrabrosti, spretnosti i kreativnosti njihovih zaštitnica. Likovi krhkih, nježnih, bolesnih i povrijeđenih muškaraca sugeriraju ideju da rat proizvodi i krizu muških vrijednosti, te da se u novonastalim uvjetima žene spremnije i bolje prilagođavaju. Radnja romana smještena je u privatne prostore stanova i soba u kojima su likovi zaštićeni od vanjskog svijeta i stvarnosti beogradskih ulica. Zidovi su krhki, pa u ženski intimni prostor prodire stvarnost posredovanjem medija. Političkoj propagandi u kojoj se stapaju nacionalizam i pornografija suprotstavljen je svijet zajedništva, ljubavi i prijateljstva čije se jedinke međusobno pomažu, pa će upravo ta suradnja i ljudskost postati najjače oružje protiv rata i patrijarhalnog sustava vrijednosti.
Djelovanje u javnom prostoru naznačeno je suptilno, neposredno saznajemo da Simka i Dara sudjeluju u antiratnim uličnim demonstracijama i sastancima Beogradskog kruga. Antiratni aktivizam u romanu svodi se poglavito na prostor privatnog koji stoji u naglašenoj opreci s događajima u Beogradu. Roman podvlači kako je ono što „ženski lanac“ radi u privatnosti svojih domova vrednije ili jednako vrijedno kao i javno djelovanje. Tadašnji Beograd opisan je kratkim izletima u kojima Dušan pokazuje američkom istraživaču grad noću i podzemni beogradski svijet. Digresija u maniri Danteovog Pakla jedan je od rijetkih trenutaka kad likovi napuštaju privatne prostore, a služi tome da strancu demonstriraju pravu sliku grada jer bi ovaj inače mislio da je zagađeni medijski prostor tek obični „komični šou, vaš Monti Pajton“.
Okosnicu romana čine tople i duhovite priče o međuljudskim odnosima koje afirmiraju atmosferu prijateljstva i mira. Međutim, priču ne bi bilo moguće ispričati bez beogradskog okvira i prizivanja ozbiljne atmosfere rata i sudbina malih ljudi koji su postali žrtve nacionalizma. Bezimenim žrtvama rata, dezerterima koji se zbog vlastitih uvjerenja nisu uklapali u idealni profil vojnika, antiratnim aktivistima, pripadnicima LGBT zajednice – svima njima roman daje mogućnost priče i autentičnog svjedočanstva premda ih službena povijest država nastalih nakon raspada Jugoslavije sustavno prešućuje i ignorira. Obrazovana srednja klasa koja se oduprla nacionalizmu, a kojoj pripadaju svi ključni likovi romana, znaju da im prestanak rata neće vratiti izgubljeno i nemaju povjerenja u budućnost: „Neće više biti ponovne izgradnje, ni pomirenja zasnovanog na priznanju, ni pravde, ni kazni, ni osvete, ni nade, ni budućnosti, ničega, samo pritajenog ključanja istog, dok ponovo ne prekipi.“ U zemlji u kojoj se nisu stvorili uvjeti za pomirenje junaci više ne pronalaze svoje mjesto pa ih u epilogu romana nalazimo u stanju trajne izmještenosti i lutanja. Ono što će ih ostaviti povezanima je zajedničko sjećanje na otpor ratu i nasilju, a to je ono sjećanje kojim se ne može politički manipulirati.
Solidarnost sa svim žrtvama rata obveza je koja se realizira samo u ženskom okruženju, pa će Milica zaključiti kako „spasenje može biti samo ženskog roda“ – mir se ne može održati u sustavu koji propagira rat, privilegira nacionalizam i podržava sveopću neobrazovanost. Afirmiranjem uloge žena u ratu roman razotkriva patrijarhalne konstrukcije i pokazuje da je rat iz perspektive junakinja u svojoj biti uvijek mizogin: „Ovaj rat, bar tamo gde sam ga ja doživela, nije samo rat komšija i zločinaca koji su pre toga bili samo usnuli: to je rat polova, žene se bore protiv muškaraca, a muškarci ih tlače, ubijaju, siluju, ponižavaju. Smrt u ženskim očima je najstrašnija, odmah pokazuje krivca.“
Roman Ravnoteža priča je solidarnosti i individualnim nastojanjima da se uredi svijet koji će rat bespovratno uništiti. Otvorio je teme kojima u srpskoj književnosti, i književnosti u regiji, do sad gotovo i nije bilo mjesta, a prešućivana ženska strana rata pronašla je mjesto u romanu autorice koja je i sama sudjelovala u mirovnim akcijama zbog čega je nerijetko bila napadana i prozivana u srpskim i slovenskim medijima. Desetak godina nakon događaja u romanu, u epilogu, Dara će Milici u pismu poručiti kako je kolektivno sjećanje nepovratno obilježeno mržnjom. Sjećanje na rat koje su dijelile žene dragocjenost je koja će nestati bez umrežavanja, dijeljenja, čitanja, te jedina stvarna pobjeda u pustoši koju je rat ostavio za sobom.