Žudnja za gospodarom
SAD – VELIKI BRAT U MALOJ REGIJI
Amerika se upliće u politike država nastalih na području nekadašnje jugoslavenske federacije i djeluje na njih u onoj mjeri i onako kako to odgovara njezinom trenutnom interesu, nikada ne ispuštajući iz vida onaj trajni, neprolazni interes: širiti utjecaj, stvarati pozicije i držati “na kratkoj uzdi” vlade navodno neovisnih zemalja
Sjedinjene Države u svijetu u kojem živimo igraju ključnu ulogu. To, što bi Washington htio (i to pokušava ostvariti često i vrlo brutalno) da ta uloga bude presudna, to je već dio američke politike, takve s kakvom smo danas suočeni. Po-litike koja, mada se pokriva velom borbe za slobodu i demokraciju, često ide na uštrb slobode i prava na odlučivanje o vlastitoj sudbini ne malog broja država i naroda. I to treba u uvodu krajnje jasno reći.
Što se pak famozne regije tiče, preciznije bi i istinitije ipak bilo reći: država nastalih na području nekadašnje jugoslavenske federacije, Amerika se upliće u njihove politike i djeluje na njih u onoj mjeri i onako, kako to odgovara njezinom trenutnom interesu, nikada ne ispuštajući iz vida onaj trajni, neprolazni interes: širiti utjecaj, stvarati pozicije i držati “na kratkoj uzdi” vlade navodno neovisnih zemalja. Drugim riječima: američki se utjecaj osjeća čas slabije, čas jače, što ovisi o dva faktora: prvo – čime su Sjedinjene Države trenutno primarno zaokuplje-ne (npr. organiziranjem tzv. Arapskog proljeća, ili trasiranjem ukrajinskog puta prema EU, a zapravo – prema NATO) i, drugo – u kojoj mjeri vlade država regije poslušno slijede instrukcije Velikoga brata. Što je ta poslušnost (a često bi, na ža-lost, točnije bilo reći: podložnost) veća, to je potreba za izravnim uplitanjem, ili pritiscima manja. Vara se, međutim, svatko tko bi bio sklon pomisliti da je regija u bilo kojem trenutku izmakla pozornosti Washingtona. Ne, Sjedinjene su Države itekako svjesne geostrateške važnosti regije i interesa drugih, pogotovo onih koje Washington uporno nastoji “obuzdati”, a koji se također protežu do regije. Spo-menimo samo, primjera radi, Rusiju i Tursku, pri čemu u igru ulaze i već otrcani šabloni o vjekovnim prijateljstvima, ili o bliskosti naroda na vjerskoj osnovi.
Partnerske strategije
I to su, nazovimo ih tako, objektivne okolnosti. No, postoji i nešto, što bismo za potrebe ovoga razmatranja nazvali subjektivnim faktorom, a to je odnos ze-malja regije prema Washingtonu. Taj se odnos, mada to za pojedine zemlje vrijedi u različitoj mjeri, ipak može svesti na zajednički nazivnik. A to je žudnja, da, to je upravo prava riječ, da Amerika bude za njih zainteresirana, da razvijaju s njome odnose koje će se – već prema potrebi u odnosu na vlastite građane – prikazivati ili kao “partnerske”, ili kao “strateške”, rijetko samo kao “dobre”, potom na “spo-znaju” da se bez Amerike ništa ne može i na zapanjujući nedostatak i vizije vla-stite politike i želje da se pokuša provoditi nešto, što bi zasluživalo da se nazove tim imenom. Može se to izreći i drugačije: u onoj mjeri u kojoj su pojedine zemlje regije spremne bespogovorno slijediti instrukcije iz Washingtona, u toj se mjeri njihove vlade odriču ne prava, nego dužnosti (obveze, zapravo) prema onima koji su ih izabrali, da vode politiku što će primarno biti u njihovom interesu.
Takav se trend vrlo dobro može pratiti na primjeru Hrvatske, mada ga nije teško uočiti ni kod drugih zemalja regije.
Slovenija je strateški jedva važna, uklopljena je u NATO, odrekla se vlastitog ratnog zrakoplovstva, prepuštajući nadzor nad svojim zračnim prostorom (uz ne malu novčanu naknadu, naravno) jednoj od zemalja NATO, jedini interes koji po-kazuje jest da ekonomski bude što prisutnija u regiji, pri čemu je ipak dovoljno mala da ne može biti konkurencija niti jednome velikom igraču. Slovenija, prema tome, Americi jedva da je važna. Osim, kada je – kao nagradu za “dobro ponaša-nje” – odaberu kao mjesto susreta lidera dviju velikih sila (Bush i Putin na Brdu kod Kranja).
Makedonija, na drugome kraju nekadašnje Jugoslavije, ukliještena je između tri članice NATO: Bugarske, Grčke i Albanije, a i sama se već godinama grčevito bori ne bi li otvorila vrata euro-atlantskih integracija. Zbog protivljenja Grčke, stare i strateški iznimno važne članice NATO, to joj – međutim – ne uspijeva, a Americi je Grčka u globalnom preslagivanju snaga daleko važnija od Makedonije. Stoga Skopje ne dobiva očekivanu podršku Washingtona u sukobu s Grčkom zbog imena države. Slab interes Washingtona, ali možda i sklonost podupiranju korumpiranih režima (pri čemu se izraz korumpiranost ne odnosi samo na financijski aspekt), doveo je do toga da se makedonskim vladama “gledalo kroz prste” kada su, u euforiji nacionalizma, lišenoj svakoga povijesnoga uporišta, ali probuđenoga grčkim otporom imenu “Republika Makedonija”, zemlju gotovo nasilno pretvarale u nasljednicu carstva Aleksandra Velikoga (makedonskoga), ali i u državu silnih afera (ona s masovnim prisluškivanjima samo je posljednja i najveća) i nesređenih međunacionalnih odnosa (Makedonci i Albanci!). No, upravo takva Makedonija nije, niti će biti ikakva prepreka u ostvarivanju planova Amerike u regiji.
Ključ za EU
Srbija ima iza sebe iskustvo NATO bombardiranja što je bilo uvod u rušenje Miloševića, izdvajanja Kosova i njegovog pretvaranja u samostalnu državu, a pod evidentnim američkim vodstvom (nije bez razloga golema američka vojna baza Camp Bondsteel smještena upravo na Kosovu), ali je i suočena sa činjenicom da je u najmanju ruku – pred vratima ujedinjene Evrope (kakva je, takva je). Srbija se ne može oteti ni povijesnom mitu Kosova, ni prijateljstva s Rusijom (koje je Mo-skva uvijek shvaćala i prakticirala vrlo pragmatično). Nastojeći da ne okrene leđa Moskvi, Beograd ipak traži oslonac u Washingtonu. Zbog toga, kao i zbog izrazito loše ekonomske situacije, što je čini i slabom i ovisnom, današnja Srbija više-ma-nje odgovara potrebama Washingtona. Niti je dovoljno jaka da se nametne regiji kao vodeća država (mada ima potencijala za to), niti u tome aspektu predstavlja opasnost kao eksponent jedine sile koje se Amerikanci primjetno sve više boje, a to je Rusija, niti ima vlast koja bi bila sposobna ili voljna tražiti svoj vlastiti put, bez da se dovede u ovisnost o “nekome” tko može otvoriti vrata Evropske unije, mada sam u nju ne spada. SAD će prihvatiti Srbiju koja neće (barem u doglednoj budućnosti) u Atlantski pakt, pomoći će joj najvjerojatnije i da uđe u EU i aktivno će se angažirati samo na jednome pitanju: na normaliziranju odnosa između Srbi-je i Kosova. Srpska politika u ostatku regije jedva da će Amerikance zanimati.
Crna Gora igrala je, odnosno pokušala je igrati, na dvije karte: američku i ru-sku. Rusi su ekonomski ušli u zemlju, masovno kupujući nekretnine, no kako se vodstvo opredijelilo za ulazak u Evropsku uniju, a toga – otkako je slomljen soci-jalistički sustav u Evropi – nema bez ulaska u NATO, težište je danas na građenju i održavanju dobrih odnosa s Washingtonom, čak i po cijenu zahlađivanja odnosa s Moskvom. Najbolji su primjeri za to crnogorsko pridruživanje sankcijama protiv Rusije (zbog Ukrajine) što su diktirane s onu stranu Atlantika i komično-tragični igrokaz oko odlaska crnogorskog predsjednika na proslavu 70. godišnjice Dana pobjede u Moskvu. Filip Vujanović je najprije ruskom ambasadoru potvrdio da će doći, a onda se – nakon razgovora sa stranačkim čelnicima (!) – predomislio, pa ga je obavijestio da neće doći. Samo nepopravljivi naivac neće u tome vidjeti pr-ste Washingtona, s obzirom na to da je dobro poznato, kako je Amerika upela sve snage da provede globalni bojkot proslave u Moskvi. Dakle, s aspekta američkih interesa u regiji, i Crna Gora je pod kontrolom.
Zemlja u anarhiji
Bosna i Hercegovina, čedo Daytonskog sporazuma kojega su krojile Sjedinje-ne Države (ali s privolom Rusije koja je dalekovidno shvatila da će kroz povijesnoneutemeljenu i sa stanovišta djelotvornosti države pogubnu entitetsku podjelu dobiti ulaz u područje što je za nju itekako zanimljivo), ta Bosna i Hercegovina potpuno je nefunkcionalna država koja naprosto vapi za nekim tko bi nametnuo bilo kakvo rješenje što bi bilo bolje od sadašnjega. Naravno, ako je takvo rješe-nje ikome od “vanjskih faktora” u interesu, a sva je prilika da nije. Područje je prepušteno nacionalnim vođama, često bliskima kriminalu, korupciji, pa i ratnim zločinima (ovo je svjesno vrlo oprezno formulirano), tzv. međunarodna zajednica i dalje ima u BiH veliki aparat na čelu s Visokim predstavnikom koji bi se, u skladu s Daytonom, mogao ponašati doslovno kao vladar, ali – to ne čini, nego povre-meno tek mlako verbalno reagira na pojedine ekscesne situacije. Pa je stanje loše, svakim danom sve lošije, država u sve većoj mjeri kao organizirani mehanizam što djeluje – ne postoji, ambicije jednoga entiteta da se izdvoji sve su glasni-je izražene, pri čemu, očekivano, rastu i aspiracije u dijelu drugoga entiteta da se i on izdvoji, ako već ne odmah uključivanjem u državno područje zapadnog susjeda, a ono barem pretvaranjem u samostalni (treći) entitet; čime bi posao etničkog čišćenja, dakle ratni zločin, bio ne samo dovršen, nego i sankcioniran. I sada se, opet jednom, očekuje, priželjkuje zapravo, da se uključi Amerika, jer “samo Amerika može srediti stvari”. Dakle, sa stanovišta Washingtona poželjna situacija: zemlja u anarhiji (a takve su, uostalom, praktično sve zemlje u kojima su SAD silom intervenirale i dovele do promjene režima), mogućnost vođenja samo-stalne politike svedena na nulu (tročlano Predsjedništvo u kojem će uvijek jedan član biti spreman blokirati nešto, što bi sličilo samostalnoj politici, odnosno poli-tici u interesu primarno BiH). Pri tome i zemlja koja – svemu usprkos – pokazuje ambicije da se uključi u euro-atlantske integracije, što znači još jedan potencijalni kandidat za NATO, još jedna zemlja kojoj će se moći prodavati oružje, u koju će se moći slati vojni instruktori i koja će, barem u nekim slučajevima, davati vojnike za NATO intervencije širom svijeta. I, napokon, zemlja koja od Amerike očekuje “spas”. Idealno!
I ostaje Hrvatska, država koja se nije osamostalila primarno zahvaljujući Americi (Washingtonu je trebalo relativno dosta vremena da je prizna, a ako je vjerovati pouzdanim suvremenicima svojedobno je dao i indirektno “zeleno svjetlo” JNA za državni udar, pod uvjetom da ne bude “previše mrtvih”). Dugoroč-no gledano, razbijanje Jugoslavije uklapalo se u američke planove eliminiranja socijalističkog sustava (sa svim onim njegovim elementima koji su – objektivno gledano – bili realna opasnost za vlast kapitala), no kratkoročno, početkom de-vedesetih godina prošloga stoljeća teret guranja projekta samostalne Hrvatske ponijela je Njemačka, angažirajući pri tome i nekoliko manjih evropskih zemalja, u prvome redu Austriju. Uloga Vatikana, ma koliko da je takav razvoj njemu od-govarao, voli se (prikladno) precjenjivati, mada će Katolička crkva u samostalnoj Hrvatskoj osvojiti ulogu i utjecaj koji će je stvarno pretvoriti u partnera, ponekada i starijega partnera državnoj vlasti.
Vlastita vanjska politika
No, prvi hrvatski predsjednik nije se zadovoljavao samo povijesnom ulogom onoga tko je obnovio samostalnu hrvatsku državu. Nije mu bilo dovoljno da, fal-sificirajući zemljopis, Hrvatsku pretvori u zemlju središnje Evrope i da je predstavi većom, nego što stvarno jest, pridodajući državnom teritoriju i vode Jadrana. Htio je da zemlja kojoj je bio na čelu bude “velika”. A to se može samo tako da se postane partner velikih, u ovome konkretnom slučaju jedne velike sile, Sjedinje-nih Država. Iz te ambicije proistekla je i prepotentna tvrdnja o Hrvatskoj kao o “strateškom partneru Amerike”, ali i sve veća ovisnost Zagreba o Washingtonu. Odnosno: ovisnost je bila put do toliko željenog partnerstva koje se, Tuđmano-vom temperamentu usprkos, pretvaralo u poslušnost. Posvuda se uočavao bauk komunizma i jugonostalgije (reprizi toga u još agresivnijem obliku svjedočimo danas), a jedini “spas” vidjelo se u prvobitnom (grabežnom) kapitalizmu, za-snovanom na čudovišnoj ideji o stvaranju 200 bogatih obitelji (koje su to postale zahvaljujući uništavanju onoga što je bila gospodarska kičma Hrvatske). Krupni kapital, naravno, protiv toga nije imao ništa. Ipak, budući da Tuđman ni prividno nije pokazivao volju da poštuje ljudska prava, pogotovo manjinska (zatvaranje očiju pred brojnim deložacijama, likvidiranjima civila, pripadnika srpske manjine, ubijanjima civila na području samoproglašene Republike Srpske Krajine nakon njezinoga vraćanja u državno područje Hrvatske), da se drži osnovnih kanona demokracije zapadnoga tipa (npr. nepriznavanje rezultata gradonačelničkih iz-bora u Zagrebu), čak je i Washington morao na distancu od Tuđmana. U trenutku njegove smrti Hrvatska je bila praktično u međunarodnoj izolaciji (mada nepro-glašenoj), a od strateškog partnerstva s Amerikom (koja je igrala ne malu ulogu u provođenju nekih ključnih operacija Hrvatske vojske i štitila i kasnije njihove protagoniste) jedva da je nešto ostalo.
Drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, dobio je – zajedno sa socijaldemo-kratskim premijerom Račanom – vrlo brzo po stupanju na dužnost poziv da po-sjeti Washington. Odnosi su obećavali da će se vratiti u normalu. No, Amerikanci su pod normalom podrazumijevali obnovljenu poslušnost (hrvatski premijer nije bio daleko od toga), ali novi Predsjednik imao je neke druge i drugačije ideje. Ne odustajući od ulaska u evroatlantske integracije kao od prioritetnog vanjsko-političkog cilja (pri čemu mu je EU bila “više na srcu” od NATO), Mesić je počeo otvarati Hrvatsku i prema regiji i prema ostatku svijeta. Hrvatska je počela voditi, barem na razini Predsjednika, svoju vlastitu vanjsku politiku. S obzirom na to da je riječ o maloj zemlji, da su njezini ekonomski kapaciteti bili više nego skromni (Tuđmanova pretvorba i privatizacija učinile su svoje), ni to nije smetalo Washi-ngtonu. Kao ni iskrena, oštra i brza osuda poznatih terorističkih napada na SAD 2001. godine. Dapače! No, kada je Washington krenuo putem zloupotrebe borbe protiv terorizma (pri čemu je potpuno zanemario razrađeni koncept djelovanja svjetske protuterorističke koalicije, što ga je na međunarodnoj sceni iznio hrvat-ski predsjednik) i kada je očekivao da će “poslušna Hrvatska” bez ikakvih primjed-bi ući u tzv. koaliciju voljnih, skupinu država što ih je, bez mandata Ujedinjenih naroda, okupljao da bi krenuo u invaziju Iraka, došlo je do loma. Pod utjecajem Predsjednika, hrvatska je vlada odlučila da u tome pothvatu neće sudjelovati. I Predsjednik je to objavio i obrazložio, zaključujući svoje obraćanje naciji riječi-ma: “Ako to (mijenjanje režima silom, i još bez mandata UN) prihvatimo, onda se moramo upitati: a tko će biti sljedeći?” E, to više nije bila poslušna Hrvatska.
Obnavljenje poslušnosti?
Baš kao ni u slučaju izuzimanja američkih državljana od jurisdikcije Međuna-rodnog kaznenog suda. Za razliku od svih zemalja regije koje su potpisale takav sporazum sa SAD, Hrvatska je to odbila. Vlada je, doduše, pribjegla taktici šutnje, ali je Predsjednik dao protuprijedlog (Hrvatska neće predati Međunarodnom sudu onoga američkog građanina protiv kojega je u SAD pokrenuta istraga zbog istog kaznenog djela zbog kojega ga traži Međunarodni sud). Amerikanci su pro-tuprijedlog primili, ali nikada nisu na njega odgovorili, što znači da su ga odbili. Hrvatska, međutim, nije potpisala sramni sporazum. A bio bi zaista sraman, jer je Hrvatska među zemljama osnivačima Međunarodnog kaznenog suda.
Mesić je nastojao razvijati i odnose s Rusijom, što se Washingtonu sigurno nije svidjelo. No, te je napore blokirala vlada, primarno ona HDZ-ova, Sanadero-va, koja je, vraćajući se osnovama Tuđmanove vanjske politike, sve naglašenije igrala na kartu Washingtona. Ipak, Mesićevih deset godina na čelu države zavr-šilo je s koliko-toliko samostalnom pozicijom Hrvatske u svijetu i s dobrim, ali ne vazalnim odnosima sa Sjedinjenim Državama.
Kao i sve drugo, i to je palo u zaborav u pet blijedih, neplodnih godina predsjednika Ive Josipovića. Njega se Amerikanci čak nisu ni potrudili pozvati u službeni posjet (dok je Mesiću, takvome kakav je bio) američki predsjednik Bush došao u posjet u Zagreb, baš kao i ruski Putin i kineski Hu Jintao. Hrvatska je opet krenula putem povlađivanja i gotovo bespogovornog prihvaćanja svega onoga što je dolazilo iz Washingtona. To se osobito ogledalo u načinu na koji je interpretirano tzv. Arapsko proljeće, u prekidu diplomatskih odnosa s režimom predsjednika Assada u Siriji (uz napuštanje unosnog nalazišta plina), u zatvara-nju očiju pred evidentnim vanjskim miješanjem u previranja u Ukrajini i rastućom ulogom krajnje, profašističke desnice u tim previranjima, te u pristajanju uz jasnu antirusku poziciju koju je Evropi diktirao Washington.
Ukratko: današnja je Hrvatska opet po volji Washingtonu (osobito nakon dolaska na čelo države predsjednice s backgroundom ambasadorice u SAD i vi-soke dužnosnice NATO). Pa će se Sjedinjene Države prema Hrvatskoj tako i po-našati: paternalistički, a – kada procijene da im to odgovara – i zapovjedno. Što, u konačnici, ni Hrvatsku, ali ni cijelu regiju ni po čemu ne izdvaja iz globalnoga koncepta američke vanjske politike: gospodariti, kontrolirati, upravljati, stvarati ovisnike i poslušnike u funkciji (jalovog) pokušaja da se obnovi monopolarni svi-jet u kojemu će samo jedna država, uz sve primjetnije guranje Ujedinjenih naro-da na marginu, biti ta koja će krojiti svijet u kojemu živimo. Hrvatsko iskustvo iz razdoblja 2000. do 2010. pokazuje da se može i bez toga, pa čak i protiv toga. Na žalost, čini se da u regiji, da se vratimo na ishodište ovoga razmatranja, nema ni volje, ni mudrosti da se to iskustvo slijedi. Pa je jedini mogući zaključak, za sada barem, da će Veliki brat i dalje voditi glavnu riječ u maloj regiji. A nama koji u toj regiji živimo – kako bude.