Časopis Prosvjeta

I na sjednici komisije za historiju Partije i u razgovorima na Tuškancu (ili u Opatičkoj 10 – sjedištu Instituta) glavna je teza bila ista – zapostavljenost Hrvatske, njezina obespravljenost u Jugoslaviji, potlačenost Hrvata a supremacija Beograda i općenito Srba u svemu i svugdje. Sad kad je od tih davnih događaja prošlo više od pola vijeka i kad su svi neposredni akteri otišli s ovog svijeta, može se bez osobitog pretjerivanja reći kako su diskusije iz tih knjiga uveliko pridonijele raspadu zemlje i ratu do kojeg je došlo tridesetak godina kasnije

Postoje nepravedno zaboravljene knjige. One možda nisu spaljene, sažežene ili izrezane (kao neke zbirke ovoga autora), ali ih se svejedno ne može naći na policama knjižnica niti ih kogod od učenije čeljadi citira. Spomenimo svega dvije, obje od ne malog značaja za ovdašnju noviju historiju.

To – da je široj javnosti gotovo nepoznata „Jugoslavija u Hrvatskoj“ – i nije osobito čudo budući da je dotično djelo objavljeno ratnih godina u dalekom gradu Beogradu, a u skromnoj nakladi od svega 200 primjeraka. Manje je razumljivo zbog čega su zaturena u neku vrstu zaborava „Sjećanja“ Ivana Šibla, objavljena u Zagrebu, u znatno većem tiražu.

Prvi naslov donosi, između ostalog, i zapisnik sa sjednice komisije za historiju CK SKH iz proljeća davne i daleke 1964. godine. Na tom sad već legendarnom sastanku (rukovodila Anka Berus, gost bio Rodoljub Čolaković) prvi put se svojim izjavama javlja (i ističe) Franjo Tuđman, u tom času direktor Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu. NJegovi se stavovi bitno razlikuju od službenih, a dobivaju jasnu ili prešutnu podršku većine prisutnih među kojima su i Vladimir Bakarić, šef hrvatske Partije i Pavle Gregorić, Oktobarac. Bakarić se, doduše, mlako suprotstavlja (zar ga ne zovu i Svileni?), dok starina iz Oktobra nema ništa protiv Francekovog mišljenja.

Za slabije upućene, to se događa punih 25 godina prije nego što je na političkom nebu Jugoslavije zasijala zvijezda Slobodana Miloševića tako da se nikako ne može reći (a često se govori) kako je ovaj potonji proizveo (stvorio, prouzročio) onog prethodnog. U vrijeme kad je Tuđman sa svojim tezama javno istupio (vidjeti i njegovu polemiku s Perom Moračom u „Vojnoistorijskom glasniku“) Milošević je bio valjda angažiran u pionirskoj organizaciji, ali to neće zasmetati „stručnjacima“,  koji tvrde da Tuđmana ne bi bilo da nije bilo Miloševića. Revizionistima svih boja i zastava nije problem da prije pretvore u poslije, a da poslije prometnu u prije. Zašto ne bi lagali ako mogu?

Doduše, u tom času još je na velikoj vlasti bio Aleksandar Ranković, eliminiran istom dvije godine kasnije, ali nijedan komentator ili historik (tipa Bilandžića, Banca i sličnih) neće kazati kako je Ranković stvorio Tuđmana. Dapače, na jednom mjestu u „Bespućima povijesne zbiljnosti“ Tuđman tvrdi da je Ranković (preko Krajačića) spriječio njegov (Tuđmanov) izbor u JAZU! Ali odlutasmo…

Druga zabašurena knjiga (ona Šiblova, trodjelna) donosi između ostalog svjedočenje neposrednog svjedoka o formiranju i dugogodišnjem djelovanju neformalnog (neslužbenog) kružoka oko Tuđmana i „njegovog“ Instituta. Kružok je okupljao eminentna imena, general do generala (N. Kaić, I. Šibl, I. Rukavina…) revolucioneri (I. Hariš, P. Gregorić, V. Holjevac..), umjetnici (V. Radauš, K. Hegedušić…, zatim Šćukanec, V.Bogdanov itd), sve u svemu neka vrsta beogradske Simine 9 a u Zagrebu.

Šta je spajalo atmosferu ovih spisa? Šta im je bilo zajedničko, šta ih je povezivalo? I na sjednici komisije za historiju Partije i u razgovorima na Tuškancu (ili u Opatičkoj 10 – sjedištu Instituta) glavna je teza bila ista – zapostavljenost Hrvatske, njezina obespravljenost u Jugoslaviji, potlačenost Hrvata a supremacija Beograda i općenito Srba u svemu i svugdje. Sad kad je od tih davnih događaja prošlo više od pola vijeka i kad su svi neposredni akteri otišli s ovog svijeta, može se bez osobitog pretjerivanja reći kako su diskusije iz tih knjiga uveliko pridonijele raspadu zemlje i ratu do kojeg je došlo tridesetak godina kasnije.

Razmimoilaženja i sukobi, sporovi i svađe nisu naravno počeli tada, šezdesetih godina prošlog stoljeća, već su znatno starijeg datuma (čitati Supila, Pribićevića, Radića…) te se protežu čak do vremena (vidjeti Vjekoslava Klaića, Tadiju Smičiklasa, Šišića, Šidaka…) kad su Turci osvajali ovdašnje krajeve pa su naši velikaši bili prikraćeni za daće i namete od kojih je carski Beč oslobodio Krajišnike. Novost se sad sastojala  u tome da su se isti ili slični sporovi pojavili i u redovima nekoć potlačene ljevice. Strast je nadvladala činjenice, nekadašnji  internacionalizam je kopnio i iščezavao, a Sloboda nije „umela da peva kao što su sužnji pevali o njoj“ (Miljković).

Apsurdne tvrdnje prema kojima povlašteni (čitaj Srbi) nastanjuju nerazvijene krajeve odoljele su čak i satiri. Badava je moj drug, Kordunaš Rade Peleš svojedobno klicao „Jebeš općinu koja nije zagađena!“ Ni ekologija nije pomagala te su ti krajevi ostali nerazvijeni, a pride su sad još i pusti, prazni i popaljeni.

Ne znam šta bi Krleža danas na sve to rekao. Ali koji Krleža, onaj koji je s Markom Ristićem štampao „Pečat“ ili onaj koji je u svom stanu na Gvozdu s Tuđmanom do ponoći igrao šah? U Bergmanovom „Sedmom pečatu“, naime, vitez igra šah sa smrću.