KRITIKA - Lászlo Végel: "Memoari jednog makroa", Zagreb: Fraktura, 2017. / Prevela Xenia Detoni
SALINGER IZ NOVOG SADA
Septembar 2017
„Memoari jednog makroa“, pisani u obliku dnevničkih zapisa i objavljeni prije točno 50 godina, pokazuju nepokolebljivi šarm prvijenca i već vještu ruku nadarenog autora. Otkrivaju genezu značajnog pisca iz neposredne blizine, a koji dijeli isti identitetski otisak kao i Ottó Tolnai, Danilo Kiš ili Aleksandar Tišma – onaj vojvođanski
Šesnaestogodišnji Houlden Caulfield promolio je nos u svijet romana 16. srpnja 1951. godine, po originalnom objavljivanju „Lovca u žitu“, J.D. Salingerova prvijenca. Otad se knjiga prodala u preko 65 milijuna primjeraka, a Caulfield je postao amblemom tinejdžerskog buntovništva, otuđenja i bespomoćnosti.
Premda je zamišljen kao roman za odrasle, „Lovca“ su upravo adolescenti počeli smatrati svojevrsnim priručnikom vlastitom pomalo iščašenom odrastanju i rado ga kupovali. U njemu su prepoznali autentičnu proživljenost onoga o čemu autor piše, i pretvorili ga u kultnu knjigu. Nepouzdani pripovjedač progovorio je, između ostalog, o licemjerju odraslih i lažnosti društva koje oni tvore.
Neke su škole taj roman svojim učenicima u kratkom roku svesrdno preporučivale, a u drugima su prerevni učitelji iz istog razloga dobivali otkaze, ovisno o saveznoj državi i konzervativnosti određene mikrozajednice. Nezadovoljnike je smetao pomalo nečist jezik i korištenje psovki. Primjerice, „goddamn“ se pojavljuje 237 puta. Kontroverza je utjecajnom romanu naravno dobrano marketinški pomogla.
U Hrvatskoj je sličan književni izraz proglašen „prozom u trapericama“, a pojavljuje se 1960-ih i 1970-ih. Prepoznatljiv je po mlađem i besciljnom protagonistu iz urbane sredine koji se suprotsavlja svijetu odraslih, dok navedene traperice više nisu tek odjevni predmet, već i simbol njihova svjetonazora.
Od kronološki najranijeg značajnog romana „Kratki izlet“ Antuna Šoljana iz 1965. godine koji se može svrstati u jeans prozu, do romana Alojza Majetića („Čangi off’ gotoff“, 1970.), Zvonimira Majdaka („Kužiš stari moj“, 1970.), Ivana Slamniga („Bolja polovica hrabrosti“, 1972.), započeti se niz nastavlja i nakon Branislava Glumca i njegove „Zagrepčanke“ iz 1975. godine.
Lászlo Végel (1941.) malo je istočnije, u Novom Sadu, u gotovo isto vrijeme, dvije godine nakon Šoljana, objavio prvijenac „Memoari jednog makroa“. Opći stav glavnog lika Buba dosta nalikuje Caulfieldovom, no urbana sredina po kojoj se Bub klatari je novosadska, a njegovi prijatelji su Olga, Tanja, Csicsi, N.G. i Merkurosz, dakle Mađari, Srbi i Hrvati.
Autor svoj prvijenac završava 1966. godine, objavljuje ga epizodno u časopisu, i odlazi u vojsku u Zagreb. Po kratkom povratku u Novi Sad, tokom služenja vojnog roka, glavni urednik izdavačke kuće Forum govori Végelu da je to mračna proza koja iskrivljava stvarnost, i radije bi da napiše novo djelo ukoliko želi biti objavljen. Végel tada, u svojoj 25. godini života, pomišlja kako se radi o tekstu za otpis.
Poznati mađarski pjesnik zatim u otvorenom pismu još neobjavljene „Memoare jednog makroa“ proglašava remek-djelom. Aleksandar Tišma autoru nedugo poslije obećaje da će prvijenac sâm prevesti i objaviti ga u srpskom prijevodu, kao prvi urbani roman o Novom Sadu. To je prijelomni trenutak za sudbinu ovoga romana. Zatim neuređenu mađarsku verziju „Memoara“ brzinski izdaju u Forumu, a Végel svoj prvi primjerak mađarskog izdanja objavljenog 1967. godine preuzima u Zagrebu, još služeći vojni rok.
Predstavljeni svijet fakultetskih studenata i gimnazijalaca u „Memoarima jednog makroa“ nije laskav. Doba odvijanja radnje, kasne šezdesete, u ovom tekstu obilježavaju beznađe, besperspektivnost, okrutnost, zavist i pragmatičnost labava morala.
Fakultet je tek zamorno mjesto prepuno trenutačnih poznanika i prijateljstava, klizavih neprijatelja i nepodnošljivih dosadnjakovića. Među istrošenim i licemjernim profesorima postoje i oni dobronamjerni, no to Bubu i njegovima ne znači previše. Primjerice, najprisutnijeg profesora u ovom romanu ismijavaju jer je, po jednoj priči, kao mlađi onanirajući „čitao ljubavnu poeziju“.
Pripovjedač Bub često markira predavanja na fakultetu i traži bilo kakav posao, govori u prvom licu, zna biti jako nezreo i osjetljiv, ali selektivnu neiskrenost i prividnu hladnoću koristi kao krinku.
Sve što se prozire ispod njegove površine pomalo uranja u mučninu, jer Bub se ispod svega ipak ne može pomiriti s onim što ga okružuje: predugo poznatim točionicama, pustim gradom ujutro i zapravo beskrajnom tišinom; također nezrelim i nesretnim mladim ljudima, njihovim odabirima sa kojima se saživio i prihvatio ih, a koji se uglavnom svode na komercijaliziranu seksualnost gdje dečki traže bogate cure, a cure nemaju ništa protiv podavati se ako im se to isplati ili ako im je dosadno.
Bilo kakva emotivna otvorenost može biti razlog za podsmijeh i porugu. Gotovo sve izvan svog intimnog kruga Bub smatra podmuklima, a i neke unutar njega, za što ima dobre razloge. Tema pobačaja spomenuta je već na samom početku romana, kad trudnu prijateljicu savjetuju da si nađe novog dečka i pravi se da je on otac, jer „bolje je imati priglupa muža nego iskrvariti“.
Naposljetku Bubu prilazi jedan inženjer i nudi mu neobičan posao: da skriven fotografira njega i njegove ljubavnice, za vrijeme i prije samoga seksualnog čina. Bub pristaje raditi za plaću, kao nezainteresiranom studentu treba mu love. Opisuje: prva i jako mlada inženjerova ljubavnica imala je „krupne i mrtve volujske oči. Nisu joj se ni trepavice pomaknule dok ju je inženjer ševio.“
Naposljetku, s fotoaparatom, vrebajući iz svoga skrovišta, zaključuje kako „u ovom svijetu još jedino meso, kosti i glatka, senzualna koža uživaju kredibilitet. Što je čak i lijepo. Sve je ostalo pričam ti priču.“
Ovaj tekst nije nimalo jednoznačan već je prožet dirljivim, pa čak i romantičnim trenucima. Primjerice, ostvareni tjelesni odnosi do polovice romana uvijek se događaju kod drugih, a onda se prelijevaju i u život protagonista. Upravo će se s djevojkom Beom protagonist odvažiti razmišljati o promjeni, i možda je provesti u djelo. To znači otići iz grada, kao što je iz Bubova života isparila Csicsi u koju je možda bio zaljubljen, a za mjesto spasa odabrala je Trogir.
A grad iz kojeg treba pobjeći je Novi Sad, i premda se ovaj roman može čitati i posve izmješten iz ovih prostora, ono što mu daje posebnu toplinu jest lokalpatriotski moment koji se otkriva u toponimnom spominjanju autentičnih mjesta i lokacija.
Pripovjedač se odjednom prisjeti kako „treba pisati Erszi u Zagreb“, pa se povlači po Dunavskom keju, promatra „gimnazijalke iz Zmaj-Jovine“ ili sjedi u Dunavskom parku, odjednom ga je „dograbila ledena novosadska košava“. A kad se spominje Trogir kao mjesto bijega u bolji život nije se teško zapitati radi li se o fakciji, fikciji ili tek ondašnjem konceptu egzotike.
„Memoari jednog makroa“, pisani u obliku dnevničkih zapisa i objavljeni prije točno 50 godina, pokazuju nepokolebljivi šarm prvijenca i već vještu ruku nadarenog autora. Otkrivaju genezu značajnog pisca iz neposredne blizine, a koji dijeli isti identitetski otisak kao i Ottó Tolnai, Danilo Kiš ili Aleksandar Tišma – onaj vojvođanski.
Nije bez razloga sâm Péter Esterházy rekao kako je otac njegove „Male mađarske pornografije“ („Kis magyar pornográfia“, 1984.) zapravo Lászlo Végel i njegovi „Memoari jednog makroa“. I dan-danas njegov je prvijenac, nakon čak pet desetljeća, suvremen u izrazu i porazno aktualan u besperspektivnom stavu mladoga Buba, koji, premda je usporediv sa Salingerovim Caulfieldom, direktno govori o našoj suvremenosti.
Od 1967. godine naovamo objavljena su mnoga Végelova djela za koja je dobio niz priznanja, uključujući i Nagradu Lajos Kossuth. Sasvim nedavno ovaj je pisac romana, drama i eseja gostovao na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu. Govorio je kako su „Memoari“ u Mađarskoj, u vrijeme prvog objavljivanja, bili tražena šverc-roba jer knjiga u to doba još nije bila tiskana u Pečuhu. A nekad krijumčareni roman izašao je na hrvatskom, u nadahnutom prijevodu Xenije Detoni.
Treba spomenuti kako me jedna sitnica, nevezana uz ovaj roman, mrvicu zasmetala. Na Wiki-stranici njegova rodnoga grada, Srbobrana ili Szenttamása (Svetoga Tome), Lászlo Végel nije naveden kao jedna od najpoznatijih osoba koje su otamo potekle. Nije spomenut ni na mađarskoj, ni na srpskoj, ni na hrvatskoj, ni na talijanskoj, ni na francuskoj, niti na turskoj stranici Wikipedije grada Srbobrana.
Ali barem se netko iskupio za tu nepravdu. Nijemci su ga jedini propisno naveli na svojoj Wiki-stranici grada koji zovu i Thomasberg. Végelovo se ime tamo koči uz pokojnog kemičara Franza Fehéra, i uz nogometaša rođenog nedavne 1991. godine, Ognjena Mudrinskog.