PROZA

SAT

Septembar 2016

Moje je poimanje vremena ozbiljno započelo onog dana kad sam od oca dobio sat. Ova rečenica zvuči pretenciozno i podsjeća na neki presudan trenutak prenošenja tradicije s oca na sina. Nekakav zalog budućnosti, muška inicijacija ili čin posebnog povjerenja. A zapravo se radilo o igri slučaja.

Moje je poimanje vremena ozbiljno započelo onog dana kad sam od oca dobio sat. Ova rečenica zvuči pretenciozno i podsjeća na neki presudan trenutak prenošenja tradicije s oca na sina. Nekakav zalog budućnosti, muška inicijacija ili čin posebnog povjerenja. A zapravo se radilo o igri slučaja. Moj je otac kao nagradu za dvadeset godina vjernosti poduzeću „Vardar“ iz Skoplja dobio zlatni sat švicarske marke „Omikron“, a kako je već imao omikrona s kojim se nije želio rastati, ovog je poklonio meni. Događaj se podudarao s mojim kretanjem u osmogodišnju školu. Išlo mi je u prilog što je moj stariji i pametniji brat, nedugo prije, od roditelja dobio novi sat marke „Darvil“ kupljen u Trstu. Taj je „Darvil“ bio jedan od prvih digitalnih satova u Rijeci i, premda nije imao štopericu, a zbog svoje je veličine i težine dobio nadimak pegla, pokazao se odličnim mamcem za naivnog prvašića. Tako sam, iako sam to shvatio puno godina kasnije, prvi put ozbiljno nasamaren, postao promotor nove digitalne tehnologije koja će nas zatrpati nekoliko godina kasnije. Prijevaru bih povremeno naslućivao kad sam morao skinuti sat pri trčanju, jer mi je putanju zanosio ulijevo i ozbiljno me usporavao. Moj stariji i pametniji brat nosi i danas zlatni omikron na navijanje.

Vrijeme se tad mjerilo u školskim satima i bilo ga je napretek. Valjalo se niz moju ulicu u karetinima zagrijanim vrućim asfaltom, kotrljalo se s loptama, provlačilo zapuštenim javnim skloništima i  skakalo s ljuljački u dalj. Samo su noći bile vrlo kratke.

Na primjer, dođem iz škole, napišem zadaću i sjedeći na zidu čekam da se stari vrati s posla. Nikad dočekati jer radi do dva. Još dok dođe, do dva i petnaest. A mama će tek u dva i pol. Morala je još do dućana. Ljeti se događalo da zbog nekog sastanka u poduzeću (radnički savjeti, skupštine OUR-a…) ostanu i do tri, pa onda ne bismo stigli ni otići na kupanje.

Noći su bile kratke jer ih je ujutro prekidala stara žuta vekerica. Zbog nje smo iskakali iz kreveta. Otac bi ju prije spavanja ostavljao u špajzi, ali njezin nepodnošljivi zvuk bi trajao duže jer si do nje morao doteturati spotičući se o pokućstvo. I danas se sjećam obiteljske ozarenosti kad se otac s posla vratio s novom vekericom neusporedivo ugodnije zvonjave. Rekao je da mu je stara sinoć ispala prilikom navijanja i pokvarila se. Iako smo naslutili nedosljednost u njegovoj izjavi (naime, tog jutra nas je probudila stara vekerica), nismo tu tvrdnju propitivali.

Noći su bile kratke i zato jer sam svaku večer lijegao iznemogao od umora.

Bio sam treći ili četvrti razred. Kad smo imali poslijepodnevnu nastavu znali smo se nalaziti sat ili dva ranije, kako bismo vrijeme prije škole proveli u igri. Jedna od omiljenih u proljeće, kad je potok na Mlaki nabujao, bila je puštanje praznih i začepljenih boca s mostića niz vodu. Čija će prije prva doći do rešetke gdje voda ponire. Činilo se da će to biti moj dan. Već sam iza sebe imao jednu tijesnu pobjedu, a u drugom plovu moja boca je već na polovici puta ostvarila zavidnu prednost. Bio je to izrazito hidrodinamični Rubinov vinjak. Ushićeno trčeći iza grma lovorike, gdje se pružao lijep pogled na ostatak plovidbe naišao sam na sklisku i mokru travu i upao u potok. Očevici kažu da sam amortizirajući pri doskoku na dno sav nestao pod vodom. Iznad površine je virila samo moja lijeva ručica s digitalnim satom „Darwil“, koji ne bi podnio kupanje u potoku u trećem mjesecu. Napijene smeđe samterice postale su tamnosmeđe, skoro crne i kapale su od Mlake do kuće u Stane Vončine. Ali veći udar na teško izgrađeno dostojanstvo bio je trenutak kad sam tog popodneva pola sata kasnio u školu. Bio sam suhe odjeće, suhe kose, uredan, ali zahvaljujući ljubomornim drukerima čije su vekije i  vlahovci dobrano kasnili za mojim vinjakom, znala je cijela škola. Razred i učiteljica nisu skrivali smijeh. Samopoštovanje mi je održala činjenica da sam sačuvao digitalni sat, kojim sam i dalje kod većine vabio ljubomoru.

Odjednom se dogodilo. Kao da je netko pucnuo prstima i svi su imali digitalne satove. Nisu bili onako glomazni i teški kao moj. I najgore od svega, svi su za razliku od mog, imali štopericu. A štoperica je bila osnovno pomagalo za dokazivanje koliko si u nečemu spretniji, brži i bolji od ostalih. Koliko ti treba da se popneš na stablo, koliko ti treba da zračnicom skineš patuljka sa susjedovog zida, koliko ti treba da loptom iz slobodnog udarca porušiš sve naslagane kašete koje je drugi susjed postavio da bi si obilježio parkirno mjesto… Sve si to mogao bjelodano dokazati štopericom. Izbjegavajući zamke pristranosti i slobodnog sudačkog uvjerenja, u memoriju se upisivao konkretan rezultat. „Kuiš sedam sekundi i dvajšes stotinki“; a ne:“Ful brzo, jebote!“ Tako su štoperice omogućile većini ostvarivanje brojnih rekorda.

Svatko je u svom dvorištu pronašao način da ostvari neki rekord. Osim mene. Ili točnije, nisam imao štopericu na satu kojom bih to mogao verificirati. Tako se od brojnih svjetskih rekorda meni priznao samo jedan. Kad sam stotinu bobica uspio izbaciti iz štukanice za samo četiri sekunde i dvadeset tri stotinke. Vlasnik štoperice mi je, također pretendirajući na rekord, lakomisleno dozvolio da se služim svojom štukanicom koja je bila većeg kalibra. Mislim da taj rekord nije srušen do danas.

I dok je moj „Darwil“ samo ravnomjerno odbrojavao sekunde točkicama na ekranu, kao da riba pri dnu otvara i zatvara usta, moje se zapešće umalo izjednačilo sa širinom sata. Lako sam podnosio njegovu težinu kompenzirajući je frajerskim nošenjem torbe u desnoj ruci. Štoperica na satu je sad postala manje važna. Postalo je važno da je vodootporan, iako nikome nije bilo ni na kraj pameti da se s njim kupa. Ako je bio vodootporan, onda je bilo važno koliko duboko se s njim može pod more, iako nitko od nas nije bio u stanju zaroniti ni tri metra. Djevojčice su počele nositi satove koji nisu bili na baterije, ali si ih navijao trešnjom ruke. Sve u svemu, moj „Darwil“ je sve više zaostajao.

Slične promjene su se događale i u spavaćim sobama. Metalne vekerice na navijanje sve su više zamjenjivali plastični satovi na baterije. Imali su umilne zvukove koji su često umjesto buđenja znali uspavljivati. Nisu više imali rimske brojeve, nego arapske s modernim fontovima. I kućišta su se takmičila u neobičnosti i oblicima koje dozvoljava plastika.

Vrijeme je lebdjelo oko nas u oblacima i bio sam ga svjestan u pukotinama između zaljubljivanja. Ili kad bi me mama pitala:“Što toliko dugo radiš u wc-u?“ Satovi su mi pali u drugi plan i po prvi put počeli dobijati praktičnu funkciju.

Na rođendan kod Tamare nisam želio uzeti svog „Darwila“. Ne bih mogao zakopčati dugme rukava na košulji. Ta činjenica i podsvjesno odbijanje gledanja na kućni sat rezultirala je uljudnim pitanjem Tamarine mame, nakon što sam se odjednom sam igrao s Tamarom jedan na jedan: “Mladene, do kad su tebe tvoji pustili?“ Kaznu mojih roditelja za vremensko prekoračenje uvijek miješam s onom kad sam susjedu koji mi nije htio vratiti loptu što mu je pala u dvorište rekao da je debeli prdonja.

Na idućem Tamarinom rođendanu dobro sam zapamtio zidni sat kukavicu ovješenu u hodniku između veprove glave i fazana. Kad bi se za punog sata kukavica oglasila izgledalo je kao da fazan od nje okreće glavu. Vepar nije mario. Gledao je lovca pravo u oči u želji da mu se zatrči u trbuh. Nisam zakasnio kući. Podsjetila me kukavica. Ionako sam sad više iščekivao rođendan bekavice Kristine.

Da li se on pokroviteljski pravio važan, da li su mu se probudili neki bratski osjećaji koje inače nije pokazivao, ili je iznenada osjetio grižnju savjest jer me namagarčio za darvila, brat se s nekog izleta vratio s darom za mene. Bio je to digitalni, vodootporni sat. Rekao mi je u povjerenju: “Nemoj baš s njim pod vodu.“ To sam znao i sam. Uspoređujući broj njegovih funkcija (pokazivanje vremena i štoperice), s brojem kotačića i dugmića sa strane, činilo se da se od njega može iskoristiti samo dvadesetak posto kapaciteta. Vrlo brzo sam provalio da ni taj sat nije dovoljan razlog da frajerski zasučeš rukave. U to su se doba među džekovima već jasno razaznavale prave marke. I sve što nije „Casio“ služilo je samo za vidjeti koliko je sati.

Vremena je već počelo nedostajati pa smo danima sve češće zalazili u noć gdje su se sati gasili s prvim cigaretama i prestrašenim dodirima ženskog tijela. I što bismo više zalazili, vrijeme je sve više bježalo.

Imao sam šesnaest godina kad sam se prvi put susreo s različitom brzinom protoka vremena. To ljeto, preko „Omladinske zadruge“ i susjede, poznate riječke arheologinje, sudjelovao sam u arheološkim istraživanjima. Dobro, u mom bi se slučaju prije moglo reći u arheološkim iskopavanjima. Apsolvent i dvije studentice arheologije držali su u ruci špatule, izvijače, metlice i kukice. Ja sam držao lopatu ili kramp. Ali u stankama za otiranje znoja sa čela vizualizirao bih ono što sam razumio prisluškujući njihove razgovore i hranio svoju znatiželju. Bili smo smješteni u kampu u Puntu na Krku i radili na dva mjesta u blizini. Predromaničkoj crkvici Mala Krasa sagrađenoj na ostacima rimske vile smještene uz samo more. I liburnskoj gradini na vrhu brda Kaslir iznad Punta. Jedan dan dolje, drugi dan gore. Jedan od dana na lokalitetu uz more bio je posebno zanimljiv. Odmah ujutro, po dolasku na mjesto, micao sam granje nabacano da zaštiti apsidu crkvice od ljubopitljivih pogleda turista. Maknuvši grane na kamenju urušenog dijela apside pogled mi se suočio s poskokovim, koji se nervozno smotao u klupko pripremajući se za obranu. Malo smo se prestrašeno gledali, a onda je on posustao i nestao u nabacanom kamenju. Vidno uznemiren, krenuo sam po alat, koji je preko noći ležao u lokvi da se drveni dijelovi napiju vode i teže razglave. Balkanski udav ili gad, kako ga ovdje zovu, podignuo je glavu i glasno zasiktao kao da želi zaštititi lopate i krampove od nestručnog rukovanja mladog i neiskusnog kopača. Dao sam mu za pravo. Imao je dva metra i činilo se dovoljno iskustva za takvu procjenu. Ranku je nešto kasnije dopustio, potjeran trometarskim štapom. Isti dan, nešto poslije podneva, popeo sam se na nasip od iskopane zemlje s arheološkog nalazišta. Što sam ja gore radio, ne sjećam se. Nalazio se na rubu platoa i nasip se spuštao preko pet metara. Kako se počeo runiti odjednom sam, držeći se za grane, klizio na stražnjici prema podnožju. I tad. I sad… trajalo je to negdje između šesnaest godina i sekundu i pol. To klizanje na guzici. Teško je to procijeniti. Kad je završilo nalazio sam se s nogama isprepletenim s tijelom poskoka. Dobro, beživotnim tijelom poskoka. Ranko ga je ubio i bacio preko nasipa ne rekavši ni meni ni curama. Vjerojatno onaj isti kojeg sam prije susreo. Rekao sam Ranku da mi je za danas dosta zmija. Imao sam osjećaj da će mi ukoliko ostanem, odnekuda poskok pasti za vrat. Otišao sam na plažu pod crkvicom baciti se u more i dugo ronio, kao da se bojim izaći na površinu. Kasno poslijepodne, kad sam se vratio na nalazište, Ranko, Asja, Tanja i ja zajedničkim smo snagama teško pomakli veliku kamenu ploču koja je pokrivala grob iz početka prošlog tisućljeća. Unutra se nalazio dobro očuvani kostur i drvena škrinjica koja je u dodiru sa zrakom počela nestajati pred našim očima. Što biste rekli? Koliko treba drvenoj škrinjici da nestane? Sekundu i pol, ili šesnaest godina? Nismo mjerili, ali nismo je stigli fotografirati. Tanja je uslikala samo hrpicu iverja i metalne okove bez posebnih ukrasa. Škrinjica je i prije nestajanja bila prazna. Netko nas je pretekao u pljački groba za punih tisuću godina.

Dva ljeta kasnije, odmah poslije položene mature, opet sam radio s Rankom. Obilazili smo pećine po Učki i u njima kopali probne sonde. Do sredine sedmog mjeseca dovoljno sam zaradio da si kupim fotoaparat, dobre terenske cipele, jaknu i sve preostale ljetne noći provedem u zamračenim mjestima gdje svira glasna muzika, odzvanjaju biljarske kugle pri sudaru, a nosnice ispunjava jetki miris alkohola i mokraće. Tad sam se prvi put suočio s rupama u vremenu. Uvijek bi se pojavile iznenada. I uvijek u kasnim noćnim, ili ranim jutarnjim satima. Recimo odeš prema WC-u (u Grotte baru si se morao penjati po vanjskim stepenicama) i odjednom osvaneš u svojoj ulici ispred kuće, a prijatelj te gura iz auta. Ili, otišao si na piće i odigrati partiju biljara, a probudiš se u nepoznatom krevetu u predgrađu Rijeke. To vrijeme u rupama za tebe bi proživio netko drugi, pa bi ih popunjavao s njegovim sjećanjima za nekoliko dana uz jutarnju kavu.

Svršetkom tog ljeta otišao sam na odsluženje vojnog roka u Štip u Makedoniji. Iako su se rupe i tamo povremeno događale, vrijeme više nisam doživljavao kao beskrajni niz događaja koji su se dogodili, ili se tek trebaju dogoditi. Vrijeme je dobilo sasvim omeđenu, zaokruženu i mjerljivu dimenziju od koje nema odstupanja. Traje točno 365 dana. I dok Sunce ne napravi krug ništa se ne može učiniti sa životom. Predočavali smo si to na različite načine. Najčešće s džepnim kalendarima na kojima su mali križići jasno pokazivali koliko je dana potrošeno, a koliko još treba potrošiti. Ne sjećam se točno kad, ali negdje na polovici odsluženja, počeo sam umjesto križića dane ostavljene iza leđa nervozno šarati i pretvarati u mala kvadratna zamračena polja. Tako sam svakodnevno zacrnjavao kalendar i kad sad razmislim, bilo je nečeg zlokobnog u crnilu koje se polako širilo po tvrdom lakiranom papiru skrivenom u novčaniku. Bila je to 88. na 89. i crnilo se po povratku nastavilo skupljati. Trebale su dvije godine rada kao novinar i dva napuštena fakulteta da bi crnilo procurilo i umrljalo civilne jakne, pa smo opet odjenuli vojne vjetrovke.

Vrijeme je poskočilo za nekih pedesetak godina da nas ostari, a zatim se strmoglavce počelo vraćati unatrag. I postali smo ostarjela djeca puna pakosti. Nosili smo šarene i plastične swatch satove i nismo ih skidali s ruke ni prilikom tuširanja. Iako bismo se rano dizali, dan bi započeo s jučerašnjim jutrom. Rupe u vremenu su znale trajati po petnaestak dana.

Nakon što sam skinuo vjetrovku i kad su telefonski pozivi i pisma prestali buditi zebnju, počeo sam ponovno raditi kao novinar i istovremeno zastupnik osiguranja. Kompatibilna su to zanimanja. Malo prodaješ maglu, malo ju zapisuješ pisaćom mašinom. Na prvi pogled lako vrijeme, ili lak novac. I mnogi tu lažnu užurbanost, neprekidnu zauzetost i često spominjano radoholičarenje vezuju uz ubrzani protok vremena koji se proširio po cijelom svijetu. Čini mi se da se meni vrijeme nije ubrzalo nego da sam usporio svoje korake i iz nekog razloga počeo svugdje kasniti. Kao da mi se nije dalo prolaziti put kojim su već prošli moji roditelji i ponovno se penjati na brdo na kojem sam već bio. Priče o obnovama su kratile korak po utabanim putevima, pa sam tražio stranputice i prečace kroz zaraslu šikaru i na odredište stizao izgreban s velikim zakašnjenjem. Tražio sam vikende između riječi „moram“ i „obaveza“, ali bili su potrošeni u plaćanju zakasnina.

Tad sam krenuo vrijeme dovesti opet u vezu s godišnjim dobima. Odlučio sam se baviti poljoprivredom. Lako je ponovno zavoljeti taj iskonski vremenski slijed, ali je teško povjerovati u njegov smisao. Posadiš sedamsto šljiva i moraš dočekati da počnu rađati. I ako se ne služiš novim uzgojnim oblicima, naprednom tehnologijom, umjetnim gnojivima, zaštitnim sredstvima i svim ostalim kraticama uz puno vrijednog i predanog rada rezultate ćeš dočekati kad ti iz brade provire prve sijede. Kosiš okućnicu, uređuješ kuću, sadiš paprike, bereš šumske plodove, gljive, naučiš da je pri klanju susjedovu svinju bolje jako stisnuti za preponu nego držati zadnje noge, jer te u hropcu lako ritne…

U međuvremenu, satovi su ponovno postali ukrasni predmeti i svoj sam zamijenio mobitelom. Iako sam ga mogao zamijeniti i kalendarom kao vremenskim orijentirom za planiranje poljoprivrednih radova.

Kad se učini da je vrijeme dobilo svoj usporeni predvidljivi ritam s jednim rifom, i hrapavim glasom počelo šaputati dugačku pjesmu kao Leonard Cohen, dogodi se da jesenje berbe zamijeniš s dječijim rođendanima i cijelu priču o vremenu vratiš na početak. I šljive bi sad mogle roditi, kad ih na proljeće ne bi oprljio mraz.