Časopis Prosvjeta

“Kad su vile konjima plele grivu” – priče iz djetinjstva (1)

Nekad sam se jutrom na Cvjetnu Neđelju kao dijete umivao vodom u kojoj su prenoćile tratinčice koje smo Seka i ja brali na Vrbicu. Dok se umivaš glasno govoriš želje. Ne prođu ni jedne Cvijeti da se ne sjetim Seke.
U subotu predveče uzimali smo svoje posudice i kretali gore prema brdu nabrati tratinčica. Seka je imala poveći crveni lončić sa bijelim tufnama. Od silne upotrebe krunio se crni obod na vrhu. Sa donje strane je pisalo da je proizveden u “Emo” Celje. Ja sam nosio staru plavu kalajsanu zdjeku sa ušima, zakrpljenu nitavcem dolje pri dnu. Iste smo te posude nosili kad krenemo koji mjesec kasnije u jagode.
Najljepše tratinčice, one krupnije, što imaju dosta rozoga na vrhu latica rasle su uz put koji vodi prema Ćaninom vinogradu. Bilo ih je još i na “obali” Sekine njive koja pada prema Bukvinom gaju. Ja berem nako muški, odreda, ne birajući puno. Seka se zagleda dugo u cvjetove, pogotovo u vrhove rozih latica. Bira one krupnije i polaže ih u svoj crveni lončić.
Nisam imao te sreće da mi mati rodi sestru ili brata. Mati je pobolijevala poslije mog poroda i tako sam ja ostao jedinac. Seka i ja smo parci, nablizo smo i rođeni. Živjeli smo u našem svijetu dječje mašte, zajedno se igrali i odrastali. Ja sam se sa njom igrao sa bebama, ona opet s nama derančićima ratovala, igrala nogomet… Skupa smo krenuli u školu. Jedino u pionire nismo primljeni zajedno, bolovao sam tada od žutice. Imamo na mišicama ožiljke pelcovanja protiv istih bolesti, u isto vreme se češali poslije preležanih vodenih kozica. Na njenom lijepom licu i danas se vide ožiljci.
U školi nismo dijelili istu klupu. Ja sam bio sitan pa sam sjedio sa manjim curama u prvome redu. Seka je bila uvijek dobar đak. Kod mene je bilo onako kampanjski, stisnem kad treba. Često i prepišem zadaću od nje, obično prije škole. Vukli smo se sporo niz našu Vergaševu ulicu prema Vojniću (jer mi kao ne spadamo u “grad”). Teške nam torbe na leđima. Na meni lače od “vražje kože” na tregere. Nogavice dva puta podsukane da ne kupujemo druge bar dvije godine. Maju je plela Milka Bojanićka. U prvoj verziji je bila šarena, po sistemu dok ima jedne vunice, pa onda druga. Poslije je ofarbana u bordocrljeno. Osta ovjekovječena na mojoj slici “Školska uspomena” 1967/68, foto “Pačir” Palić. Kad krenem u školu, mati malo pljucne, pa mi “zalijepi” barok nemirne kose. Seka je bila uvijek lijepo “sigurana”, što bi rekle naše babe. Mati joj oplete “kike”, sveže mašne, i svi su je po tome znali.
Kad je Tito dolazio da nas obiđe u jesen 1967.godine Seku su izabrali da ga dočeka i uruči mu buket cvijeća. Dan je bio kišan. Seka prokisla, smrzla se u tankim bijelim štramplama i laganoj majici. I sam sam mokar, slijeva se kišurina sa onih širokih crnih ambrela što ih drže stare kordunaške borčine zasukanih brčina. Na prsima im zvecka ordenje i spomenice. Al svejedno mi nekako toplo, ponosan sam ja na moju Seku.
Puno godina prođe, i jedan rat u međuvremenu. Ne viđamo se često, ponekad ljeti u zavičaju, da obiđemo roditelje. Ostane neka toplina poslije tih naših susreta, grije ti dušu i hrani još dugo vremena.
Njena mati se udala u naše selo nešto ranije od moje. Svih tih godina dijelile su i dobro i zlo. Nikad nisam čuo da su se prerječile. Sekina majka Kata je rodom iz sela Radonje. Ostala je u ratu kao curica bez matere. Njen mlađi brat Veljko preživi sakriven pod rokljama zaklane majke. Otišla je bosa u zbjegove sa narodom koji su vodili prema Bosni. Ostavilo je to sve tragova, ožiljaka. Pritisle godine, teže se kreće. Ruke joj ispucale, prsti skvrčeni, ali predaje nema. I danas ima crveno lice, reklo bi se “cursko”. Unatoč starosti ima tek po neku boru. Seka je naslijedila to od svoje Kate.
Ali, velim ja vama, ima tu nešto i u onim tratinčicama kojima se umivala na svaku Cvjetnu Neđelju.