KRITIKA - David Albahari: Životinjsko carstvo, Beograd, Čarobna knjiga, 2014.
SIC TRANSIT GLORIA MUNDI
Albahari se ne upušta u esejiziranje i političke opaske o povijesnim događajima, ali roman očigledno sugerira da je ideologija proizvela zločine i pojedince koji su se nastavili obračunavati i desecima godina nakon povijesno-političkih događaja, te da će ti zločini nastaviti proizvoditi nove
“Reč ‘možda’ je ključna u ovom delu teksta. Sve je u ovom opisu krajnje nepostojano i nema nikakvih garancija da je istinito. Ako neko bude ovo čitao, moraće sam da odluči kome će verovati. Ima onih koji tvrde da je najbolje, ipak, ne verovati.” (Životinjsko carstvo, str. 125)
Nakon dvije zbirke takozvanih “sažetih priča” iz 2013. godine, Male priče i Krava je usamljena životinja, izdavačka kuća “Čarobna knjiga” iz Beograda objavila je prvi put u svom izdanju jedan Albaharijev roman. Životinjsko carstvo je njegov petnaesti roman, a s pravom možemo reći da nas je njime Albahari podsjetio na svoja najkvalitetnija prozna ostvarenja. Roman se našao u užem izboru na NIN-ovu nagradu, a dobitnik je književne nagrade “Isidora Sekulić” za najbolje književno ostvarenje u prethodnoj godini.
Priču romana pripovijeda nepouzdani pripovjedač, muškarac koji je kao mladić sudjelovao u beogradskim studentskim prosvjedima 1968. godine odigravši pri tom posve nevažnu ulogu. Nekoliko godina nakon prosvjeda, služi vojni rok u banjalučkoj kasarni gdje “slučajno” postaje član družine nazvane “Životinjsko carstvo” u koju uvodi i poznanika s prosvjeda – Mišu Vrapca, što će prozvesti tragičan ishod za sve članove družine. Članovi “Životinjskog carstva” nose nadimke iz životinjskog svijeta: Rakun, Tigar, Krpelj, Zmija i Vrabac. Ubrzo se pokazuje da sudjelovanje u prividno dječačkoj igri i vojničkoj razbibrigi podrazumijeva i sudjelovanje u lovu na jednog od sudionika prosvjeda te osvetu i ubojstvo koja provodi osnivač družine Dimitrije Donkić Rakun. Ovoj pozadini priključen je događaj iz nedavne prošosti, a to je ubojstvo Dimitrija Donkića u Kanadi za koju je odgovoran pripovjedač i protagnost (imenovan kao Tigar), a koje je počinio “jučer”, nakon čega je “svet (…) postao malo bolje mesto” (str. 7).
Rastakanje forme
Za razliku od prepoznatljivih Albaharijevih romana napisanih u jednom pasusu koji se čitaju u jednom dahu, roman Životinjsko carstvo je je podijeljen na pet dijelova, a čine ga Uvod, Prolog, Priča, Epilog i Bilješke. U uvodnom dijelu doznajemo kako je riječ o rukopisu slučajno pronađenom u kanti za otpatke na beogradskom aerodromu 2005. godine kojega je urednik prije objave “očistio” od nelogičnosti, ali nije uspio utvrditi ni tko je njegov autor ni koliko ljudi je učestvovalo u njegovom nastajanju. Ovakvo kontekstualiziranje priče koja slijedi pridonosi misterioznoj atmosferi romana, ali upućuje i na barem dva zaključka: ne postoji pouzdan način pohranjivanja stvarnosti ljudskih života, a traganje za autentičnim tragovima prošlosti često završava i/ili počinje doslovno u smeću. Time se otvara najvažniji problem romana, a to je pitanje prava na posjedovanje istinite priče o događajima. Naime, napetost u romanu se ne gradi postepenim razotkrivanjem uzroka i posljedica jer rasplet fabularnih zbivanja zapravo doznajemo već u prvim rečenicama Prologa. Tajnovitost i intriga grade se kontinuiranim dovođenjem u pitanje istinitosti priče: ne samo da nam pravi autor priče nije poznat, nego ćemo do kraja romana posumnjati u svaki protagonistov osobni iskaz. Pri tom, roman je opremljen tako da se “trsi” uvjeriti čitatelja u autentičnost proživljenog iskustva protagoniste. Petinu romana čine bilješke smještene na kraju koje doprinose uvjerljivosti protagonistove priče, a koje je opet relativiziraju. Monolitni iskaz pripovjedača razbijaju bilješke koje od nas traže da se neprestano krećemo naprijed-natrag u tekstu te da provjeravamo, dokazujemo ili opovrgavamo ono što je rečeno u dijelu nazvanom Priča. Dakako, bilješke je moguće odložiti za kasnije i pročitati ih tek nakon priče, ali to ne umanjuje njihovu funkciju. Usprkos zahtjevnijem čitanju, Životinjsko carstvo je u cjelini sažet, ekonomičan i kompaktan roman koji u prvi plan stavlja Albaharijevu spisateljsku vještinu i njegovu posvećenost detaljima. Središnji i najdulji dio romana, nazvan jednostavno Priča, najviše nalikuje prethodnim Albaharijevim kratkim romanima u jednom pasusu, ali očigledno je autor u ovom romanu nastavio eksperimentirati s formom rastačući ga na nekoliko dijelova, a opet vodeći računa o tome da su svi odsječci iznimno povezani te da dojam cjelovitosti nije narušen.
Iako na samom početku romana doznajemo kako završava odnos naratora i Dimitrija Donkića, uzroke njihova antagonizma i završnog sukoba doznajemo postupno u priči o služenju vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Roman nas tako već prvim rečenicama zavede, uhvati i uvuče u zamku fikcionalnog teksta koji se poigrava s idejom da je možda istinit i/ili potpuno lažan. Međutim, koliko god se čitatelj emotivno angažira zastupajući stranu naratora koji se predstavlja kao žrtva Donkićevih psihopatskih igara, relativnost istine u fikcionalnoj priči ga na kraju zapljusne u lice. Naratorova priča ne proigrava čitateljevo povjerenje zato što on eksplicitno od samog početka tvrdi kako mu nije namjera da opravda svoje postupke ili baci novo svjetlo na historiju komunističke partije u Jugoslaviji. Već u prvoj bilješci ironizira priču i dovodi u pitanje istinitost vlastitih iskaza: “Naime, priče postoje samo tamo gde ima više od jednog svedoka, jer istina mora uvek da ima bar dva lica. Ukoliko ima samo jedno, onda nešto nije u redu – ili sa pričom ili sa istinom” (str. 103). Namamljen u zamku, čitatelj do samog kraja zapravo želi vjerovati u naratorovu verziju priče jer koliko god Dimitrijevi postupci bili zastrašujući i beskupulozni (a kraj je zaista šokantan i jeziv), strašnija mu je ideja da pripovjedač laže o ispričanim događajima kako bi prikrio još goru istinu. Način na koji Dimitrije manipulira naratorom jednak je načinu na koji narator manipulira čitateljem: “Prilazio mi je polako, bez žurbe, vešto me pridobijajući za sebe i ne dozvoljavajući mi da sagledam stvari onakve kakve jesu” (str. 15). Na kraju, roman nas ostavlja s više pitanja nego što je na njih odgovorio: Zašto pripovjedač manipulira čitateljem i pričom?; Tko je u toj igri zapravo bio Tigar, a tko Rakun?; Pripovijeda li nam priču ubojica koji prikriva tragove svojih zločina? Albaharijev roman svjesno ne nudi odgovore na ova pitanja, a nedorečenost romana zasigurno će se dojmiti svakog čitatelja do te mjere da će nakon čitanja nastaviti razmišljati o tome kako je svaka priča pojedinca potencijalno lažna. Bilješke upozoravaju na to da protagonistova priča možda nije jedina verzija te priče ili da je neke dijelove moguće izmijeniti, a tim postupkom roman omogućuje čitatelju da na neki način postane sukreator priče ili čak njezin pravi autor (kao što nam je sugerirano u jednom autoreferencijalnom komentaru).
Pravo na promjenu
U jednom intervjuu Albahari je otkrio da je nakon završenog fakulteta i sam služio vojni rok u banjalučkoj kasarni te da se radnja romana smještena u 1968. godinu i vrijeme JNA poklapa s njegovim vlastitim iskustvima koje je htio iskoristiti za građu romana. Autobiografski detalji nisu nikakva novost u Albaharijevoj prozi, ali novost je tema studentskih prosvjeda, te događaji i atmosfera sedamdesetih koji su netom uslijedili, a koji se mogu interpretirati kao njihova posljedica. Povijesni događaji nisu pripovjedaču, a ni Albahariju, u središtu priče nego čine njezinu kulisu čime se sugerira da su ova priča i njezine konzekvence mogući bilo gdje i bilo kada, te da ne ovise o konkretnom povijesnom trenutku: “Lično je postalo bezlično, dok je opšte zamenilo pojedinačno” (str. 124). Pripovjedač eksplicitno omalovažava važnost studentskih prosvjeda nazivajući ih farsom u kojoj se nije dogodilo ništa vrijedno spomena “… to je, u stvari, bilo čekanje da Tito kaže svima šta da se radi” (str. 105). Studentski prosvjedi nisu, prema mišljenju naratora, poljuljali sistem, ali su neupitno utjecali na Dimitrija Donkića koji je (iako to nećemo saznati do kraja romana) djelovao po nečijem nalogu ili se sam otrgnuo od pravila sistema i zapečatio sudbinu Miši Vrapcu i preostalim članovima “Životinjskog carstva”. Albahari se ne upušta u esejiziranje i političke opaske o povijesnim događajima, ali roman očigledno sugerira da je ideologija proizvela zločine i pojedince koji su se nastavili obračunavati i desecima godina nakon povijesno-političkih događaja, te da će ti zločini nastaviti proizvoditi nove: “Zbog toga nastavljamo da prepričavamo iste priče, iako bi bilo bolje da zaćutimo, ali toliko je velik naš strah od tišine da mi odmah, čim jedna priča dođe do kraja, započinjemo novu, pretvarajući se da ne znamo da je i ona već odavno ispričana” (str. 121).
Uz vojni milje i strogu vojnu hijerarhiju, roman neposredno uključuje novija ratna i poratna događanja poput kosovskog pitanja i egzilantskih sudbina, ali uvodi i kontroverznije teme poput tretiranja homoseksualnosti u vojsci koja pojedincima ne priznaje pravo na različitost. U miljeu koji podčinjava članove inzistirajući na jednakosti, svaka različitost proizvodi nasilje i zataškavanje. Članovi družine “Životinjskog carstva” preslikavaju pravila funkcioniranja tog sistema, a u krajnjim konzekvencama romana svi likovi su zamjenjivi baš onako kako sami sebi mijenjaju imena. Uz nekolicinu ekplicitnih intertekstualnih referenci, jedna od važnijih je kratka priča Julia Cortázara Axolotl u kojoj protagonist postupno postaje aksolotl (vrsta vodozemca) pri čemu nije jasno pripovijeda li priču čovjek ili životinja. U strogom vojnom sistemu, junaci romana su dehumanizirani i podvrgnuti pravilima koja ih pretvaraju u životinje. U tom izmišljenom životinjskom carstvu rakun je najopasnija životinja dok je tigar sveden na ulogu statiste, “i to statiste koji voli da izriče moralističke opomene” (str. 125). Moguće je i to da Tigar i Rakun zamijene mjesta ili da ispričaju potpuno oprečne priče o istom događaju te da je povjerenje u pripovjednu instancu roman posve izigrao: “… ni u ovoj [priči] neće nikada biti jasno u kom licu je ispričana, odnosno u kom licu je treba ponovo ispričati da bi bila ono što bi doista trebalo da bude” (str. 126).
Gust, precizan i stilski perfektan, roman Životinjsko carstvo se može pridružiti najboljim Albaharijevim kratkim romanima iz ranijih faza. U Životinjskom carstvu Albahari se poetički dosljedno odriče autorstva i spram vlastitog teksta se pozicionira kao izgnanik. Usprkos povijesnim i političkim kulisama, ne odustaje od opsesivnih poetičkih preokupacija i usredotočenosti na odnos smrti i pisanja. Pravo na vlastitu priču imaju svi, ali jednom zapisana, “priča prestaje da postoji” (str. 119).