Časopis Prosvjeta

Intervju, Hrvoje Turković, filmski teoretičar i kritičar

SITUACIJA U KULTURI SNAŽNO PODSJEĆA NA ONU U JUGOSLAVIJI

PIŠE: Srđan Sandić

Septembar 2017

Kao što si u socijalističkoj Jugoslaviji u svakom trenutku mogao biti “prozvan” kao anarho-liberal, neprijatelj samoupravnog socijalizma i slično, ako si bio odveć kritičan, tako te danas svaki zajapuren, samoproglašen “ljubitelj Hrvatske” može prozvati kao “jugonostalgičara”, “mrzitelja Hrvatske” i slično ako mu zapneš za oko svojim – po njegovim “patriotskim” gabaritima – “nepoćudnim” javnim djelovanjem

Hrvoje Turković, zasigurno naš najznačajniji filmolog, prisjeća se s nama svojih karijernih početaka, ali i osvrće na naš suspektan politički okvir, pitanja kritike, kulturnog politikanstva, a sve povodom izdanja zbirke tekstova „Politikom po kulturi“ (Meandarmedia, 2016.) koja djeluje aktualnija nego ikada. Zbirka je to napisa što su objavljivani u novinama, revijama i časopisima tokom tridesetak godina, od konca šezdesetih, za vrijeme socijalističke Jugoslavije, te u prvom desetljeću samostalne, tranzicijske Hrvatske. Tekstovi su to polemičke motivacije i naravi kojima se neprestance bori protiv intervencija političara u film, i, općenito, u kulturne stvari, političara koji od prilike do prilike smatraju posve legitimnim arbitrirati u stvarima kulture. No, tekstovi su pisani i protiv ponašanja ponekih kulturnjaka (kritičara, novinara, kolega kulturnjaka i umjetnika) koji prihvaćaju logiku političke intervencije na štetu svoje djelatnosti.

 

Gospodine Turkoviću, krenimo u ovaj razgovor s vašim karijernim počecima. Bio je to MM centar. Kakva su vam sjećanja na taj period? S obzirom na već dulje vrijeme problematičan status kulture unutar SC-a, pokušaje sabotaže njihova rada….

Hrvoje Turković: Zapravo i ne – MM centar nije bio početak moje “karijere”. Početkom smatram objavljivanje mojih tekstova u ondašnjem Telegramu sredinom 1960-ih, potom u Studentskom listu, a onda pisanje i urednikovanje u revijalnom Poletu, Studentskom listu, Prologu… Zapravo, iako to onda nisam uopće smatrao svojom “karijerom”, to rano publicističko i uredničko sudjelovanje u kulturnom životu postalo je mojim temeljnim životnim opredjeljenjem, pa je poziv da vodim i artikuliram MM centar bio motiviran mojim dotadašnjim javnim radom.

Za mene je to, naravno, bilo vrlo poticajno razdoblje. Šezdesetih (u sedamdesete) bio sam u razdoblju svojeg intenzivnog misaonog i spisateljskog formiranja, a kultura je, uglavnom, vrlo dobro stajala u to vrijeme. Izlazio je kulturni tjednik Telegram, kojeg sam od prvog broja redovito čitao i u njemu sredinom 1960-ih objavio prve tekstove, Vjesnik je imao jake kulturne stranice, a kasnije i poseban prilog “Kultura utorkom” (u kojem sam, početkom sedamdesetih, i sam povremeno surađivao na poziv njegova urednika Dalibora Foretića), dostupni su bili listovi, mnogi s jakim kulturnim rubrikama, odasvud s jugoslavenskog područja, a bilo je i jako puno časopisa, mnogi s važnim prijevodima (a gotovo su svi bili na ponudi u većim knjižarama u centru Zagreba; npr. u knjižari Prosvjeta, Mladost, knjižara Akademije…). Nekako tada je osnovan Treći program Radio Zagreba s jakom filmskom emisijom (pod uredništvom Hrvoja Lisinskog, poslije na Prvom programu Petra Krelje) i bogatim kulturnim i glazbenim emisijama. Po brojnim Narodnim sveučilištima po Zagrebu vrtjeli su se probrani umjetnički filmovi koji se nisu mogli vidjeti u kinima, s uvodnim riječima tada uglednih filmskih publicista (npr. Vladimira Vukovića, Zorana Tadića, Ante Peterlića, Hanibala Dundovića i dr.), djelovala je Kinoteka (u Ilici na izlazu iz Frankopanske), a kasnije u Kordunskoj) s bogatim programom, a kinorepertoar je bio krcat filmovima iz raznih zemalja, a povremeno i s istaknutim modernističkim “umjetničkim filmovima”. Kinoklub Zagreb (kojeg sam bio članom) tada je bio sjedište eksperimentalističkih (meni važnih) tendencija, a kao nastavak klupske aktivnosti iznimnim je događajem bio bienalni festival eksperimentalnog filma GEFF. A, potom, ondašnji jugoslavenski film je počeo nastupati snažno (identificiran kao “novi jugoslavenski film”, odnosno “autorski film”). Kulturni život je bio bogat likovnim izložbama, poantiran velikim izložbama moderne svjetske likovne umjetnosti (SAD, Njemačka…, Novim tendencijama), Muzičkim bienalom, nastupima naših nekoliko jazz orkestara. Obilno se izdavalo knjige – u Hrvatskoj, ali posebno u Srbiji – domaćih i prijevodnih, i to ne samo beletristike, nego i studijskih o različitim umjetnostima, iz teorije likovnih umjetnosti, književnosti, lingvistike, filozofije, filma. Brojne su bile intrigantne javne tribine posvećene književnosti (Književni petak), politici (Tribina pet minuta poslije osam), a povremeno i filmu. Teško je čak i nabrojati što je sve (meni) onda bilo važno, što sam “hvatao” po raznim stranama, a bilo je javno raspoloživo… Iako je Jugoslavija onda još uvijek bila – za putovanje u inozemstvo – razmjerno zatvorena (nije bilo financijski lako, a ni administrativno – s odobrenom vizom – otići van), bila je tada vrlo otvorena suvremenoj svjetskoj kulturi, sa poletnim vlastitim modernističkim trendovima.

Vođenje MM-a sam preuzeo entuzijastički, isprva bez neke jasne ideje koja bi njegova posebnost mogla biti, ali ubrzo sam razbistrio da bi MM trebao prikazivački (pa i produkcijski) popunjavati kulturalne «rupe» na filmskom i rubno filmskom području. Pa sam uz preuzimanje koprodukcijskih uloga u predstavama koje su bile multimedijalne (obuhvaćale videotehnologiju), pokrenuo sustavno prikazivanje eksperimentalnog filma (ondašnjeg hrvatskog i jugoslavenskog, ali i inozemnog), pokrenuo sam otkrivačku retrospektivu iz povijesti hrvatskog filma, te proizvodnju eksperimentalnog filma. Kako sam nakon nepune godine dana napustio to mjesto i prešao na Akademiju dramske umjetnosti, vođenje MM-a briljantno je preuzeo pokojni Ivan Ladislav Galeta.

Tzv. “kulturni sektor” Studentskog centra u Zagrebu bio je tada jedan od najjačih rasadišta modernizma – likovnog, kazališnog, glazbenog, plesnog, ali i knjižno i časopisno izdavačkog, a, pokretanjem MM-a i filmskog i videoumjetničkog, a sva je ta djelatnost onda imala jaku podršku vodstva Studentskog centra. Pa iako je tokom vremena oslabila ta njegova uloga, ipak je zadržao trend inovativnog djelovanja na različitim umjetničkim i izdavačkim područjima, ali čini se sa sve većim distanciranjem vodstva Studentskog centra od toga. Ovo što se sada dešava ne poznajem dovoljno, ali prema onome što je doprlo u javnost čini se da vodstvo Studentskog centra hoće ukinuti kulturu kao autonomni sektor Studentskog centra koji djeluje na osnovi vlastitih prerogativa i programa i pridružiti je administrativnom odjelu kao tek jedno od područja administrativne kontrole, time zapravo ukinuti autonomiju kulturnog sektora, a ona je preduvjetom kompetentne i slobodno inovativne kulturne djelatnosti.

 

Objavili ste više od 700 članaka o filmu, televiziji i kulturnim problemima u novinama, časopisima, katalozima, na radiju, u zbornicima te 13 knjiga. I kažete mi, u pripremi ovog razgovora, da je uvijek isti strah prisutan pred praznim papirom… Kako je to moguće?

Hrvoje Turković: Nije baš posrijedi strah, nego više – suočavanje s teškim problemom. Svako pisanje suočava me s jedinstvenim problemom kako postaviti i razviti članak i jedino što se tokom vremena donekle smanjilo jest – traumatičnost tog procesa. Naime, pišem članke (bili oni mali ili velike rasprave) paragraf po paragraf, uz višestruko pročitavanje i prepravljanje prethodnog paragrafa, uz provjere  i popratno čitanje vezane literature… I to je pravi težački posao. Sada mi je, primjerice, problem kako – nakon nabaždarenosti na definicijski sažete forme rječničkih natuknica – ponovno postaviti dužu i razvijeniju argumentaciju u studijskom članku kojeg sam uzeo pisati. To je kao i kod sporta – svaka disciplina (ako prakticirate više njih) traži različite redovne kondicijske treninge, traži stalnu praksu u njoj, i ako jednu disciplinu niste prakticirali duže vrijeme problem je vratiti se u prikladnu “kondiciju” za nju.

 

Bili ste predsjednikom Hrvatskog društva filmskih kritičara pa možda prikladno je pitati vas, kako vidite izostanak prave filmske kritike u mainstream medijima? Uglavnom dobivamo impresije, subjektivne ocjene, ali nije to jedina funkcija kritike. Što kritika po vama mora zadovoljiti?

Hrvoje Turković: Pa nije baš da je filmska kritika danas posve izostala iz dominantnih medija, ali je njezina prisutnost sigurno drastično reducirana na samo par medija (npr. Jutarnji list, Novi list), uglavnom izostaje iz emisija nacionalnih televizija, osim kao povremeni kratki prilog nekoj emisiji. Svojedobno – šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad sam se uključivao i bio dijelom filmskokritičarske aktivnosti – sve su glavne dnevne i tjedne novine imale obavezno i filmsku kritiku (uz obavezne kritike i drugih umjetnosti), ali to nisu baš uvijek bile kritike koje smo držali “uzornima”. Najvrjedniju kritiku moglo se naći u manje-tiražnim, “marginalnim” listovima i časopisima (bilo u kulturnim listovima, studentskim, omladinskim i dr.).

Osamdesete su bile “zlatno doba” dobre novinske kritike jer su ih njegovale gotovo sve novine i u njima su pisali vrijedni kritičari (npr. Nenad Polimac, Jurica Pavičić, Delmar Rešicki, Aldo Paquola, Diana Nenadić i dr.), a Zagrebačka je televizija imala vrijedne filmske emisije.

Sad, dvojbeno je što bi “prava kritika” trebala biti, ali ako uzmemo da – bez obzira na kritičareve dosege – to podrazumijeva predano čitanje i gledanje, analitičnije podupiranje vrijednosnog suda i neki stilski trud u artikulaciji članka, onda tako nešto čovjek doista teško pronalazi u mainstream medijima, pa je to teško naći i na internetskim portalima koji su preuzeli dominaciju u donošenju filmskih kritika.

No, to ne znači da nemamo vrijednih kritičara, samo je njihova vidljivost manja, jer su rasuti po časopisima i portalima. Kad bih išao pobrajati koji su mi dobri kritičarski pisci bili svojedobno na raspolaganju u priličnom razdoblju mojeg urednikovanja po listovima i časopisima (od kasnih 1960-ih do u 2000-e), a koji bi mi danas mogli biti na raspolaganju kad bih bio aktivan urednik, vjerujem da bih danas imao veći izbor dobrih kritičara za suradnju, nego što sam imao onda.

 

Dugo radite na Filmskom enciklopedijskom rječniku. U kojemu je stanju rad na tom enormnom projektu?

Hrvoje Turković: Rječnik prolazi posljednje redakture unutar Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, nakon čega slijedi lektura i finalizacijske obrade. To će biti vrlo obuhvatan rječnik. Obuhvaća i filmske i televizijske pojmove, od vrlo tehničkih pojmova, preko onih temeljnih do teorijsko ekskluzivnih, od povijesnih termina do najnovijih iz digitalnog razdoblja. Na pisanju natuknica surađivala je velika skupina stručnjaka, šezdesetak njih. Čvrsto se nadam da će Rječnik, plod zahtjevnog i dugotrajnog rada, izaći u javnost 2018.

 

Povod ovomu razgovoru je knjiga Politikom po kulturi koju ste objavili kod Meandra. Tekstovima u toj knjizi ste razrađenom argumentacijom pokušali i nerijetko uspjeli delegitimizirati političarsku logiku u kulturi. Kako vidite današnje kulturno politikanstvo?

Hrvoje Turković: O tome kako vidimo današnje kulturno politikantstvo može se dobiti dojam u drugom dijelu te knjige mojih svojedobnih polemičkih, društvenokritičnih članaka, u onom dijelu u kojem pratim suvremenu situaciju po osamostaljenju Hrvatske. Tamo upozoravam – i demonstriram – da nova situacija u kulturi snažno podsjeća na onu u socijalističkoj Jugoslaviji – prethodno razmatranu u prvom dijelu knjige. Da njezin višedesetljetni kritički sudionik i pratilac stalno ima déjà-vu osjećaj, osjećaj da se stalno obrće u već odavno viđenoj  situaciji.

Recimo, kao što su onda predstavnici veteranskih organizacija (NOB boraca) organizirali svoje skupove, sazivali konferencije za novinare, izdavali “saopćenja” protiv filmaša i filmova koji su “iskrivljeno” prikazivali partizansku borbu i ratnu situaciju u našim krajevima tokom Drugog svjetskog rata, ali i one koji su – po njihovu mišljenju – svojim filmovima “ugrožavali socijalističke tekovine” za koje su se oni tobože borili u ratu i koje teže provoditi u suvremenosti, pa su čak i na sudove vukli predstavnike “crnog vala”, tako danas svjedočimo kako, često samozvani, predstavnici veteranskih organizacija (branitelja) atakiraju na filmaše, na HAVC, hoće cenzurirati filmove (jer ne prikazuju “istinu” o Domovinskom ratu), rade (uspješno) na uklanjanju sebi nepoćudnih filmskih ljudi s odgovornih mjesta, tragaju za “izdajicama Hrvatske” – te općenito, od vremena do vremena ali postojano, stvaraju pogromašku atmosferu u našem društvu.

Kao što si u socijalističkoj Jugoslaviji u svakom trenutku mogao biti “prozvan” kao anarho-liberal, neprijatelj samoupravnog socijalizma i sl. ako si bio odveć kritičan (a to nisi bio s “platforme Saveza komunista”), tako te danas svaki zajapuren, samoproglašen “ljubitelj Hrvatske” može prozvati kao “jugonostalgičara”, “mrzitelja Hrvatske” i slično ako mu zapneš za oko svojim – po njegovim “patriotskim” gabaritima – “nepoćudnim” javnim djelovanjem (koje se, recimo, ne poziva na “svetinje” i ne služi “svetinjama”). A ono po čemu je ova situacija gora od one jest činjenica što su te u socijalističkoj Jugoslaviji uglavnom napadali “oni odozgo”, višerangirani političari i njihovi publicistički “eksponenti” (novinari u službi politike) što najčešće i nije imalo nekih posljedica po tvoj dnevni život niti po odnos sugrađana prema tebi, a danas te – ako si kojim slučajem javno denunciran kao “nehrvat” – može i tjelesno, ali svakako verbalno, osobno napasti  čovjek na cesti, u tramvaju, u trgovini, ostaviti ti prijeteće poruke u sandučiću, na nekom portalu, razbiti prozor, oštetiti auto… A političari će ti preporučiti da odeš iz Hrvatske (kad već nemamo svoj “Sibir” za takve). Moguća osobna ugroženost – ako si javno obilježen po “nacionalnoj liniji” – danas je sa stajališta dnevnog života daleko opakija. Sigurno je da dosta ljudi odlazi iz Hrvatske i iz tih razloga.

 

Nedostatak funkcionalne kulturne politike? Naši kulturnjaci su polusvjesni tog termina, možete li ga pojasniti?

Hrvoje Turković: Postulat dobre (državne) kulturne politike uglavnom se općenito podrazumijeva kad se govori o njoj: osigurati institucionalne i financijske uvjete za razvoj stvaralaštva, i to autonomnog, a time i pluralnog,  perspektivno otvorenog stvaralaštva na svim kulturnim područjima. Problem je u nas uvijek bio taj što je kulturna politika u priličnoj mjeri u krilu službene državne politike, a ova je, već prema njezinoj naravi, uvijek mogla svaku od ovih stavaka – gospodarske uvjete, autonomiju, pluralnost – dovesti u pitanje.

Na primjer, novouspostavljena komunistička vlast Jugoslavije je odmah po Drugom svjetskom ratu krenula u programsko osiguravanje institucionalnih i financijskih uvjeta za razvoj svih područja kulture. Npr. na području kinematografije krenula je u kinofikaciju (otvaranje kina posvuda po državi), utemeljivanja filmskih poduzeća, zapošljavanju i obrazovanju filmskih kadrova, alokaciji priličnih budžetskih sredstava za sve to i na samu proizvodnju filmova – što je bio temelj kontinuiranog razvoja filmskog stvaralaštva na cijelom području države i izvrstan primjer perspektivne kulturne politike. Restriktivna strana te politike je bila u tome što je ona imala i restriktivnu ideološku stranu, socrealističku doktrinu koja je propisivala kakvo bi stvaralaštvo trebalo biti, pa je na autonomiju stvaralaštva uvijek gledala sa sumnjičavošću. U prvom razdoblju dominacije socrealističke doktrine, tj. razdoblju proglašavane “diktature” (“proletarijata”, odn. komunističke partije), autonomija stvaralaštva i nije bila nekom opcijom, ali je poslije raskida sa Staljinovim Sovjetskim Savezom i njihovom doktrinom, postupnom liberalizacijom, “sloboda stvaralaštva” postala općim mjestom. Dakako, stalno je politika (Saveza komunista), još uvijek pokušavala u cikličkim naletima kulturu, pa i film, držati pod nekim nadzorom, te se film povremeno radio uz nos tim pokušajima političara da se filmsko stvaralaštvo dovede pod stroži nadzor. O pokušajima ideološkog “zauzdavanja” filmskog stvaralaštva i borbama protiv toga svjedoči niz mojih svojevremenih polemičkih istupa okupljenih u knjizi.

Slično se ponavlja u suvremenosti. Kad je kinematografija u pitanju, izvrstan je bio primjer dalekovidne kulturne politike u osnivanju HAVC-a kao samoregulativnog tijela, što je zasluga ondašnjeg HDZ-ovog ministra Bože Biškupića i, osobito, njegove ondašnje pomoćnice Nine Obuljan Koržinek koja je vodila proces zakonskog utemeljivanja HAVC-a. Iako HAVC nije odmah poboljšao stvaralačku situaciju i opće funkcioniranje kinematografije, postupno je, osobito dolaskom na ravnateljski položaj programski dalekovidnog Hrvoja Hribara, učinio da se kinematografska situacija naočigled razvije, dobije na pluralnosti, plodnosti, a i, neizbježno, na vrhunskim dosezima na svim disciplinarnim područjima. Ali, koliko je postojanje autonomije stvaralaštva krhka stvar, pokazuje kratkotrajna, ali destruktivno vrlo djelotvorna vlada Karamarko-Hasanbegović, kojoj je glavna (ideološka) kulturna politika bila u “raščišćavanju” kulturne situacije od ideoloških nepoželjnika, pa se pokušalo autonomiju reducirati tako da se pod izravnu kontrolu ministra kulture, odnosno vlade, dovedu sve ključne odluke – o statusu, ustrojstvu, financiranju te, ponajviše, kadroviranju institucija kulture (ponajviše HRT-a i potom HAVC-a). A tamo gdje su se službeni kanali pokazali odveć tromi (npr. u slučaju HAVC-a) – posao su preuzele odgovarajuće grupice građana i odgovarajući mediji da napadima, blaćenjem, denuncijacijama, tužbama i sl. ubrzaju proces i dovedu filmsko područje pod ideološku kontrolu.

 

Zašto je kultura toliko irelevantna ovoj vlasti? Budžet je i dalje presmiješan. Samo nas navika na malo odvaja od grohota smijeha, ili suza…

Hrvoje Turković: Ponekad čovjek ne zna što je povoljnije – da je kultura vlasti irelevantna, pa je ostavlja sebi samoj da preživljava po svojoj volji (dakle autonomno, ali jedva), ili joj je relevantna, pa je želi učiniti svojom hagiografskom sluškinjom.

No, po strani od ove pojednostavljene alternative, kultura, odnosno ono što držimo “visokom kulturom”, uvijek je u nas ovisila o vlasti i po vlasti uređenim institucijskim uvjetima. Mala država podrazumijeva mali broj pratitelja kulture, a često i mali broj regionalnih područja gdje uopće ima pratitelja kulture, pa zato nije (financijski) samoodrživa i ovisi o onome što joj osiguravaju vlasti. Kad je politika vlade bila natopljena prosvjetiteljstvom, kako je to bila polazna komunistička vlast po Drugom svjetskom ratu (a tako je bilo i u prethodnom kratkom razdoblju NDH), pa se nastojalo na “općenarodnom” prosvjećivanju (i ideološkoj indoktrinaciji), kultura je tada doista bila važna vlasti. No, kako su se kulturne institucije uspostavile i ustalile, kako se uspostavio široki obrazovni sustav – gospodarsko-političko vođenje kulturne politike postalo je pretežito administrativnom rutinom, pa se tek povremeno, kad bi živnuli nadzorni impulsi vlasti, javljali “znakovi brige” za kulturu, ukazalo se da kultura može biti i državno važna.

To ostavljanje kulture administrativnoj rutini – koliko je nje bilo još ostalo – postalo je standardno osamostaljenjem Hrvatske. Tada su sve druge brige vlasti bile preče: privatizacija, rat, tranzicijska recesija, bitke stranaka za vlast i privilegije, ekonomska kriza… Kultura je postala i ostala najzadnjom budžetskom stavkom. U većini područja visoke kulture pragmatično javljani problemi rješavani su prigodno, ad hoc, niti jedna stranka nije baš imala neku viziju što činiti na razvoju kulture. Ovisilo je, uglavnom, o pojedinačnom ministru kulture i njegovim nastojanjima, o pojedinim gradonačelnicima i njihovim suradnicima, te o njihovu političkom utjecaju (“jakosti”) hoće li se što razvojno pokrenuti ili ne, hoće li se što promijeniti u uvjetima opstanka kulture ili ne.  I ne vjerujem da ima izgleda da se u takvoj situaciji išta ubuduće promijeni.