Časopis Prosvjeta

Intervju, Muharem Bazdulj, pisac, publicist, esejist, kritičar i prevoditelj

SLIJEDIM SVOJU LINIJU

PIŠE: Đorđe Matić

/ FOTO: Aleksandar Dimitrijević

Mart 2016

Autoviktimizacija u BiH smetala mi je gotovo fiziološki – ideja o jednoj naciji ili zajednici koja je žrtva okrutnih komšija i cijelog svijeta, a sama je čista kao bijeli ljiljan i nikada ništa nikome ružno nije uradila, a ako jest, to je bilo slučajno i uvijek manje nego što su “oni” zaslužili. To je najveći tabu čak i danas

Na književnoj, kritičkoj i javnoj sceni Bosne i Hercegovine i Srbije, Muharem Bazdulj (Travnik, 1977.), sasvim je izdvojena pojava. Zbog toga, ali i zbog dosadašnje relativno manje prisutnosti u Hrvatskoj, njegovo djelovanje zaslužuje ponešto detaljnije predstavljanje. Ovaj romanopisac, esejist, kritičar i prevoditelj počeo je pisati devedesetih godina kao vrlo mlad autor u tadašnjim opozicijskim, sarajevskim i bosanskohercegovačkim medijima, vremenom se sve više ističući stavovima koji su pak bili u opoziciji prihvaćenim mišljenjima ne samo oficijelne politike i njenih medijskih ekspozitura, nego i onima takozvane nezavisne scene. Zbog tekstova te sve češće prisutnosti u srpskim medijima, najprije kroz tjednik Vreme (gdje je danas i zaposlen) i nastupima u televizijskim emisijama, u Sarajevu mu je prilijepljena etiketa “srbofila”. Unatoč tome, Bazdulj se prije nekoliko godina i preselio u Beograd. Zbog svojih se stavova i u toj okolini zamjerio mnogima, ponajprije pripadnicima tzv. “Druge Srbije”, građanske opozicije i (nove) ljevice – čije nedosljednosti nemilosrdno analizira. Baveći se gotovo opsesivno – i bez ostatka afirmativno – pokretom Mladobosanaca i Gavrilom Principom (što mu je također zamjereno i u Bosni i u dijelu srpske javnosti), najveći je publicistički proboj upravo postigao otkrivši u jednom njemačkom muzeju snimku za koju se dugo nagađalo postoji li uopće: fotografiju Adolfa Hitlera koji prima na poklon spomen-ploču Gavrilu Principu skinutu sa zida nakon okupacije Sarajeva.

Muharem Bazdulj objavio je više od deset knjiga – najrecentnija, zbirka pripovijetki “Jeres nominalizma” objavljena je kod beogradske kuće Rende, a ovih dana u Hrvatskoj mu izlazi novi roman kod zagrebačke Frakture. Njegove polemike s nekima od najpoznatijih predstavnika nezavisne odnosno lijeve scene, te neskriveno nastupanje s pozicija radikalnog jugoslavenstva, učinili su ga nekom vrstom enfant terriblea. No, svojim dosadašnjim publicističkim tekstovima o nekima od ključnih problema i motiva povijesti, ideologije i kulture Balkana – od Prvoga svjetskog rata do raspada Jugoslavije i posljednjeg rata – pokazao je također jasno da je jedan od najoriginalnijih kritičkih glasova novije postjugoslavenske kulturne scene.

 

Gotovo je nemoguće u tvom slučaju odvojiti “lik i djelo”. Ti nisi, što znaš i sam, svojom pozicijom “samo” pisac i publicist. Zato je prvo pitanje nužno konteksta radi, makar i namjerno reducirano, retorički: što se ovako razni ljute na tebe, otkud takva pizma?

Muharem Bazdulj: Ljute se vjerovatno zato što su u tome što radim pronašli nešto što ih boli. Razni ljudi imaju i različite razloge. Možda se tješim, ali sebi objašnjavam da je to zbog toga što slijedim svoju liniju i svoj posao radim tako da nema unaprijed stvorenih zaključaka. U svakoj konkretnoj situaciji stvari se ponovo važu i razmatraju i onda često imaš nove zaključke, neuobičajene za jednu scenu gdje većina ljudi ne prelazi nijednu granicu. Nekad ćeš iznevjeriti one koji misle da si njihov istomišljenik, nekad druge. Na kraju se dogodi da se razni ljute.

 

Kad je to počelo, taj otpor? Čini se da si ih nekako iznenadio sve jednom postupnom, a sve osjetnijom radikalizacijom stavova spram nekih tema u tvojim tekstovima.

Muharem Bazdulj: Pokušavao sam to sebi da razjasnim. Mislim da je krenulo kad sam počeo da pišem tekstove koji nisu bili usko kulturnjački. Počeli su da izazivaju mnogo rogoborenja i negodovanja jer su se razlikovali od, da tako kažem, opšteg sarajevskog konsenzusa – “pod a” tekstovi o Emiru Kusturici i također, a na drugi način, tekstovi koji su problematizovali probleme Srba u Sarajevu, pod opsadom i kasnije. Treća stvar, kad sam počeo pisati o promjeni odnosa Srbije prema Bosni. Ta vrsta kontroverznosti uvijek je ovisila o kontekstu okoline i nekih krugova i kružoka.

 

Upozoravao si na sindrom autoviktimizacije što je poseban i problematičan, koliko razumljiv, tabu Bosne i Sarajeva. Dirnuo si u osjetljivo mjesto.

Muharem Bazdulj: Moguće da si u pravu. I Beograd i Zagreb kao da imaju neke veće džepove nekog inokosnog mišljenja, dok je u Sarajevu potpuni konsenzus i uniformnost u odnosu na prošlost. Uopšte, ovdje i opozicijske zajednice često funkcionišu na istom principu kao i oni kojima su ovi opozicija i ako unutar te sekte imalo skreneš u mišljenju onda si gori od onog koji je čitavo vrijeme na drugoj strani. Kako sam napisao u jednom od tih tekstova o Kusturici: ”važnije je u Sarajevu biti raja nego biti u pravu”. Iako nisam jedini koji se bavio tim temama, velika većina ih je, valjda po liniji manjeg otpora, prešućivala. Meni je bilo važnije da ne prešutim nego da budem “raja”.

Taj momenat autoviktimizacije smetao mi je gotovo fiziološki – ideja o jednoj naciji ili zajednici koja je žrtva okrutnih komšija i cijelog svijeta a sama je čista kao bijeli ljiljan i nikada ništa nikome ružno nije uradila, a ako jest, to je bilo slučajno i uvijek manje nego što su “oni” zaslužili. To je najveći tabu čak i danas, samo što mene sada manje tangira jer prošle tri godine ne živim u toj okolini.

 

I otud odmah – glavno problematično pitanje: otkud ti baš u Beogradu? Ili, kako bi se moglo svesti drugačije, a kako bi tvoja prva i neposredna okolina pitala – zašto baš u Beogradu?

Muharem Bazdulj: To su mi pitanje razni postavljali, ali moglo bi se ovako reći. Za sve naše gradove može se reći da imaju problem za koji se koristi izraz “čaršija”. Ali, Beograd je jedini grad koji ima, da tako kažem, “više čaršija”. U Sarajevu kad kažeš “čaršija”, to je uvijek jednina, a u Beogradu u svakom trenutku funkcioniraju – najmanje tri. Ima neke širine u Beogradu koja je vidljiva čak i u nekom svakodnevnom smislu, čak i manje na nivou neke kreativne podsticajnosti – vidljiva je i na nivou vođenja života i normalne socijalne interakcije koja je zdravija. Ima divna stvar koju je, od svih ljudi, rekao Goran Bregović, kad su ga pitali koja je razlika između Beograda i Sarajeva: ”Znaš šta je nezgodno u Sarajevu? Ako se s nekim posvađaš, moraš ga sresti – Titova ulica, tri kafane, i onda gledaš da se ne sretneš. U Beogradu dvije godine prođe a nikad se ne sretnete.”

 

S druge strane: nije li te strah da te posvajaju tamošnji “za vlastite ciljeve”, kako se to kaže?

Muharem Bazdulj: Nije. Kad sam bio mlađi jako sam se bojao svake takve “aproprijacije” i imao pretjeran oprez. U neka doba shvatio sam – a bez svih pretencioznih paralela – šta su napakovali Ivi Andriću, recimo. Ispada na kraju: šta god ti uradio, hoće li te neko prisvajati ili neće – na to nemaš nikakav utjecaj. Trudim se da se ne obazirem na to. Ne kažem da mi je uvijek prijatno kad neko za koga mislim da je budala, da me tapše po ramenu i kaže “ono ti je dobro”. Pa se upitam “šta je tebi tu konkretno dobro?” Ali s druge strane nemam tu bojazan i trudim se da radim svoj posao, a kakvu ću dalje imati sudbinu, ne zanima me. Igor Mandić mi je rekao jedanput: ”Čim imam neku misao koje se uplašim – ja je napišem”.

 

Možda je to, van svih ideoloških reperkusija, na kraju ipak kao u rečenici Molijerovoj koju i tvoj lik u knjizi “Jeres nominalizma” citira: je prends mon bien ou je le trouve – “uzimam svoje dobro tamo gdje ga nađem”?

Muharem Bazdulj: Izgleda ipak da sam sujetniji čovjek nego što sebi mogu da priznam: ovo što radim – ne samo publicistika nego i usko književno – tamo ima na više nivoa puno bolju recepciju naprosto. Mogao bih knjigu da napišem samo o tim susretima. Gomila ljudi ima potrebu da ti priđe, ne samo iz kurtoazije, i da ti kažu što im je značilo što si napisao.

 

Iz toga, najvažniji dio tvoga publicističko-esejističkog rada, ove su teme: Sarajevski atentat, Mlada Bosna, Gavrilo Princip – i recepcija tih pojava. Time si se prošlih godina mnogo bavio a, paradoksalno, više si ih ti vratio u diskurs srpske kulturne javnosti nego što je ona sama to učinila, bez obzira na ranija djela “nacionalnih radenika” poput Palavestre i drugih. Kad se kod tebe javio interes za ove teme uopće?

Muharem Bazdulj: Na nivou prve, privatne impresije: rodbina s majčine strane živjela je u Sarajevu, pa kako smo kao djeca išli često tamo, odveli bi nas da vidimo i Principove stope. Imao sam i tada jednu vrstu maltene “urođene” ideje da sva ta simbolika stoji za nešto dobro – nisam puno razlikovao Principa od partizanskih heroja na primjer. Ali već kad počinje rat u Bosni – vjerovatno i prije, mada ja to ne vidim – zvanična bosanska politika, SDA i ostali, počinju vrlo rano da se ograđuju na dva načina. Jedan je da Princip nije bio Jugosloven nego velikosrbin, a druga je ona “šta je to nama trebalo, kad je Austrougarska bila ‘super’”. To je jedna kapilarna indoktrinacija koja je išla što kroz televiziju, što kroz obrazovne sisteme. Ja nisam mijenjao svoje mišljenje iz djetinjstva, ali se nisam u to ni udubljivao. Moj prvi tekst na temu objavljen je tek 2004. u Vremenu, na devedesetogodišnjicu atentata – tu smo bili Jergović, Pištalo, pokojni Stojan Cerović, Basara i ja. I tu tačno vidiš kako sam zapravo bježao od teme – napravio sam literarnu varijaciju o toj nekoj ženi koja je bila zaljubljena u Principa pa sam pravio usporedbu s Jelenom Trojanskom.  Ali politički se još nisam bavio time.

Onda 2008. u nekoj knjižari u Beču naletio sam na knjigu škotskog istoričara Davida Jamesa Smitha “One Morning in Sarajevo”. Ta knjiga, kad je uporediš s masom drugih, ne donosi ništa novo, ali meni je poslije Rebecce West i drugih bio zanimljiv taj strani pogled i napisao sam prikaz knjige – u njemu je embrij mog kasnijeg pogleda na sve što ću kasnije pisati. Poslije me Branko Kukić pitao da napravim temat časopisa Gradac o Mladoj Bosni i tada sam krenuo ozbiljno da istražujem. Međutim, taj broj malog književnog časopisa s ograničenom percepcijom bio je štampan u hiljadu primjeraka – i to se brzo rasprodalo. Onda je krenulo s Clarkovom knjigom “Mjesečari” (studija australskog povjesničara koji je novom interpretacijom krivnje za Prvi svjetski rat digao mnogo prašine i u Srbiji i na Zapadu, op.a.) i razne druge stvari. Kulminacija ili eksplozija – a i danas se začudim dokle su ti “šrapneli” odletjeli – bila je naravno priča o fotografiji Heinricha Hoffmana na kojoj je Hitler sa spomen-pločom Principu, koju su skinuli u Sarajevu i donijeli Hitleru kao rođendanski poklon. Fotografiju sam pronašao u biblioteci u Minhenu i na nju dotad niko nije obraćao pažnju.

 

Kako to?

Muharem Bazdulj: Jedino objašnjenje koje imam jest da je zbog toga što je tabla na ćirilici pa ju je kustos muzeja samo označio bez daljneg zanimanja. Kako god, kad je fotografija objavljena na naslovnici Vremena i moj tekst u broju, odjeci su bili bukvalno po cijelom svijetu. Imao sam nakon toga predavanje u Conway Hallu u Londonu, u sali gdje se drže predavanja od hiljadusedamsto i neke – plaćala se ulaznica pet funti, a sala je bila puna. Govorio sam i u Parizu u zgradi UNESCO-a, na najvećoj konferenciji o Prvom svjetskom ratu. Napravili smo kasnije i knjigu Stogodišnji rat, učestvovao si i sam u njoj pa znaš, i to je artefakt jednog zapravo malog kruga ljudi. Rekao sam na jednoj od promocija: to je kao u prvoj sceni filma Rattle and Hum kad Bono Vox iz U2 kaže za pjesmu “Helter Skelter” da ju je “Charles Manson (masovni ubojica op.a.) ukrao od Beatlesa – a mi je sad krademo nazad”. Tako i ja imam dojam da su Principa razni bili ukrali, a da ga je nas nekoliko ukralo nazad. Mislim da je to imalo smisla uraditi.

 

Koji je hrvatski problem spram Mlade Bosne i čitavog toga kompleksa?

Muharem Bazdulj: To je zanimljivo pitanje. Primijetio sam jednu vrstu nelagode u Hrvatskoj i to se vidjelo i kad je fotografija o kojoj smo pričali objavljena. Čak se i u Sarajevu Dnevni avaz bio zainteresovao pa su pitali neke starije istoričare šta o tome misle. Ovdje, čini mi se da je samo portal Jutarnjeg lista bio prenio vijest i to kao najkraću informaciju. Zapanjujuće, jedini je Glas Slavonije iz nekog razloga imao tekst. Nelagoda postoji. Evo ti još jednog primjera: hrvatski izdavači su inače ažurniji od srpskih, ali niko se nije uhvatio da izda Clarkove “Mjesečare” – “Nemoj to da diraš, nezgodno je. Bolje nemoj”.

Zaozbiljno pak sada, jer dolazimo do suštine – a to je da je kompleks Jugoslavije u smislu traume, ako hoćeš čak i u frojdovskom smislu, možda ostao najzapreteniji u Hrvatskoj. To je tema za veći esej, ali evo samo nekoliko asocijacija: Dejan Jović je u više navrata nedavno ukazao na jednu relativno banalnu stvar – da je taj famozni referendum iz 1991. zapravo bio za neku vrstu konfederacije, nije se ticao ideje pune nezavisnosti. Sve ankete čak i neposredno prije početka rata govore o promjeni unutrašnjih odnosa tadašnje Federacije ali ne o nezavisnosti. Dalje kad se vraćaš u istoriju, taj jugoslovenski sentiment, naročito u Dalmaciji jedan je od najizrazitijih uopšte. U širem smislu govoreći: kad rezultat političkog procesa ispadne radikalan, to je jako često posljedica prolivene krvi. Kad gledaš Američku revoluciju: Thomas Jefferson, ne znam koliko ranije piše da je on najlojalniji podanik britanske kraljice, ali da oni u Americi žele samo veću ekonomsku slobodu. Cromwell nije nužno bio protiv kralja. I poslije Francuske revolucije čak, ljudi pišu do 1792. da nisu nužno protiv monarhije; menjševička linija u Rusiji također i tako dalje… Kad padne krv sve se promijeni. Ja mislim da je većina hrvatske javnosti, da tako kažem, na prevaru odustala od Jugoslavije, a ne suštinski. Ne zato što su htjeli, nego zato što je pala krv.

Ali ta činjenica o ne sasvim sigurnom izboru nezavisnosti, negdje još postoji kao neka skrivena energija i jako je traumatično i podsjećati na to. Ponekad me i na onoj čisto emotivnoj liniji nervira: sad su na beogradskoj promociji knjige o Feral Tribuneu, Lucić i Dežulović pitali “zašto svi bježe od imena Jugoslavija”. Takođe, u polemici s Ninom Raspudićem, Viktor Ivančić kaže otprilike da nije Hrvat nego Jugosloven. Razni kreću s time ponovo. Ali – postojao je samo jedan historijski trenutak kad je bilo važno biti Jugosloven, a taj je trenutak kraj osamdesetih ili početak devedesetih. Zašto tada to niko nije bio osim Miljenka Smoje – kojem su to poslije fakturisali da je bio za Slobu? Je li zaista bilo dovoljno što je Slobo zloupotrijebio riječ Jugoslavija, pa da svi od nje odustanu? Zato imaš crnu mrlju cijelog kompleksa – Džonija Štulića koji nije “popušio foru”.

Imam dojam pak, mada je to bio moj “wishful thinking”, da će kod mlađe generacije morati da eksplodira. Jer mislim da je to bratstvo među nama zaista stvarno i da nije neki konstrukt ili “floskula”, što bi rekli. Pa pogledaj kod Mlade Bosne uostalom i kako se (u Hrvatskoj) bježi od toga: njihov ključni uzor i onaj koji je osim Bogdana Žerajića, da tako kažemo, “prešao s riječi na djela” – bio je Luka Jukić. Zadnja mirnodopska akcija Mlade Bosne bilo je skupljanje sredstava i podrške da se u Istri ne uči samo talijanski nego hrvatski, hrvatskosrpski, ako hoćeš. To je bio zajednički proces. Kasnije su se u Hrvatskoj uhvatili Radića, “gusaka u magli” i sličnog, potpuno zaboravljajući da je i to posljedica činjenice da kad je Austro-Ugarska napala Srbiju, u Mačvu su namjerno slate jedinice sačinjene od Hrvata i hrvatskih Srba – da se bratski narodi pobiju. Međutim, ideje ne nestaju. Kao što je jedno eruptiralo devedesetih, tako i nešto drugo može ponovo da probije.

 

 

Ti, bez obzira na svoju dob, čvrsto si na pozicijama jugoslavenstva, ali za razliku od nekih koji uz njega vežu jednu imanenciju – gdje je takvo jugoslavenstvo sekundarno zapravo – tvoje pak nije nužno lijevo ili socijalističko, odnosno komunističko. Mislim da je i to dio tvoga “krimena” također. Kod ljevice jugoslavenstvo je kao potisnuta nužnost, svakako dijelom provokacija, a rigidno teoretski ultrakomunističko. Drugim riječima, “smiješ” napokon biti čak i Jugoslaven samo pod uvjetom da si i komunist – inače je to “srpska Jugoslavija”.

Muharem Bazdulj: Mislim da si u pravu. Jedna od najvećih grešaka druge Jugoslavije bila je pretjerana fiksacija Saveza komunista na period Kraljevine dok su bili zabranjeni. I cijela ta ideja o srpskoj hegemoniji kao ključnoj opasnosti koja je postojala unutar Kraljevine, i to je strašno zanimljivo: s jedne strane Titu je tokom rata bilo stalo do kontinuiteta pa je Ivan Ribar, koji je bio predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine koja je zabranila KPJ, bio i predsjednik AVNOJ-a. Ali s druge strane je postojala potreba da se napravi graničnik između dvije Jugoslavije. I tu je zanimljiva sudbina Mlade Bosne koja je u Jugoslaviji priznata kao jedna vrsta protojugoslovenske organizacije. Razvijala se ideja da prva Jugoslavija nije bila “prava” nego je samo metafora za veliku Srbiju – što je onda spretno iskorišteno kasnije od onih kojima nijedna Jugoslavija nije odgovarala pa ni najdecentralizovanija. Da, postoje u politici lijevi i desni sektor, Monarhija – Republika, ali to nema nužno veze s idejom kulturnog jedinstva, ideje koja je meni najvažnija. Privatno mi je bliža ideja republike naravno, ali ta ideja jedinstvenog jugoslovenskog kompleksa ostvarena je dvaput i to se ne može odbacivati. Veliki dio odijuma preliva se na svakoga ko tako misli. Uvijek mi je licemjerno u Hrvatskoj kod te takozvane građanske ljevice pozivanje na ZAVNOH, a isključuje se pritom AVNOJ. Pa nije prvi nastao u zrakopraznom prostoru! I Hrvatska nastaje kao federalna jedinica, kao dio nečeg većeg. I sad se ti kačiš na ZAVNOH, a AVNOJ potpuno odbacuješ. Tu ima nešto sofistički i lažno, što nije uvijek bilo. I kod Krleže imaš svijest da je i Prvi srpski ustanak dio, što bi on rekao, vertikale jednoga – a to jedno je jugoslavenstvo.

Početak dvadesetog vijeka to pokazuje: Tin Ujević i drugi u Beogradu, Skerlić koji pravi ankete oko jezika. Neka vrsta, što bi danas rekli, grass roots pokreta. Imaš pojavu kakva je Džemil Drljević koji je zbog demonstracija u Sarajevu izbačen iz gimnazije pa je otišao u Senj – odatle odlazi u Beograd s još nekima i od tamo šalje razglednicu nazad u Senj: ”Pozdrav iz slobodne Srbije.” O tome je dobro pisao Andrew Wachtel u knjizi “Stvaranje nacije, razaranje nacije”, o komparativnoj srodnosti ujedinjavanja Italije i Njemačke recimo, samo što je opet tu došlo do jednog faznog pomaka u vremenu i ta vrsta kohezije se nije ostvarila. Oba puta kod ujedinjenja naših naroda bilo je kao kad mutiš jaja pa taman su se bjelance i žumance počeli da spajaju, a neko ti kaže “prestani da mutiš”.

 

Kad bih provocirao, rekao bih da ti je po takvom jugoslavenskom integralizmu skoro “bliža” Kraljevina od Socijalističke Jugoslavije, “Vidovdanski” naspram kulta socijalističke revolucije – naravno kao kulturni a ne ideološki izbor: vrijeme Andrićeve diplomacije, Crnjanskog, Meštrovića, beogradskih i zagrebačkih časopisa, nadrealizma i tako dalje. 

Muharem Bazdulj: U mom svijetu, onako kako doživljavam te kulture, ne pravim razliku između ljudi koje spominješ – oni su za mene dio iste književnosti. Kulturni model dakle, politički – ne. Monarhija, diktature, to mi je odbojno, ali kultura i kulturna politika mi je privatno draža.

 

I tu je linija također s Andrićem kao tvojom trajnom temom.

Muharem Bazdulj: Kod Andrića se to jako vidi. Đilas je to jednom rekao, kad je napisao nekrolog, tekst u Encounteru poslije Andrićeve smrti, gdje ima rečenicu: ”1944. i 1945. više je Andrić trebao nama, nego mi njemu.”

Spominjao sam ti Wachtela maloprije. On ima jednu skoro borhesovsku rečenicu. Otkrio je da je pedesettreće u Univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani, ona tablica na kojoj je pisalo “jugoslovenska književnost” promijenjena u “jugoslovenske književnosti” – za šta on piše da je tu nastala kapisla za eksploziju Jugoslavije. Meni je ta ideja jedinstvene kulture bliža: Tin Ujević koji piše “Kolajnu” izvorno na ekavici, ili ako hoćeš Antun Branko Šimić – čovjek iz Drinovaca u Zapadnoj Hercegovini! – što danas niko ne bi povezao s gornjom idejom. A, evo ti samo kao fusnota koliko su zapadni Hercegovci bili Jugosloveni: kada se raspala Austro-Ugarska i kad nastaje SHS, u Bosni su sukobi da li se srezovi bosanski samostalno mogu priključivati Srbiji, ili da se sačeka pa da se čitava Bosna skupa s Dalmacijom, Hrvatskom i Slovenijom spoji s SHS. Najveći zagovornici zajedničkog stapanja bili su bosanski Srbi – Atanasije Šola i ostali. Ali znaš li koji je prvi bosanskohercegovački srez vanredno izglasao da se priključi Srbiji? – Ljubuški.