Ansambl narodnih igara iz Vukovara – ambasadori srpske zajednice iz Hrvatske
SPREGA MUZIKE I IGRE
Mart 2016
„Pokušavamo koreografije Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema razraditi i predstaviti u najboljem svetlu i verujem da ćemo ipak u vremenu ‘kada sve što je tuđe, to nam je draže’ sačuvati našu tradiciju i osvestiti naš narod ko je, odakle je i koje su mu vrednosti“, govori Dalibor Milovančević
Ponosnu titulu ambasadora srpske zajednice iz Hrvatske u regiji i šire, već punih deceniju i po nosi Ansambl narodnih igara iz Vukovara. Nakon mračnih ratnih godina i neizvjesne mirne reintegracije Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, grupa entuzijasta i istinskih zaljubljenika u narodnu tradiciju osnovala je 2001. godine Regionalni folklorni ansambl SKD „Prosvjeta“ kako bi u nesigurnim političkim vremenima Srbima na istoku Hrvatske osigurali prostor za okupljanje mladih i odgajanjem u duhu čuvanja autentične narodne tradicije i duhovne kulture, svega onoga što jedan narod čini samosvojnim na određenom geografskom području.
Utemeljen s jasnom programskom orijentacijom očuvanja tradicionalne kulturne baštine, Ansambl narodnih igara vrlo brzo razvio se u respektabilnu kulturnu organizaciju sa ciljem da se na što kvalitetniji način studioznim radom njeguju, koreografski uobličavaju i umjetnički obrađuju narodne igre, čuvajući njihov stil i osnovni karakter, ubirući na brojnim nastupima veoma velike i priznate rezultate. Prepoznavajući kvalitetan i uspješan rad izgrađen na zdravoj jezgri, odlukom Glavnog odbora SKD „Prosvjeta“, Regionalni folklorni ansambl je 2006. godine prerastao u reprezentativni Ansambl narodnih igara sa sjedištem u Vukovaru i sa djelovanjem na području koje svojim aktivnostima pokriva „Prosvjeta“ kao krovna kulturna institucija Srba u Hrvatskoj, odnosno na cijelom njenom području.
U svojoj kratkoj istoriji Ansambl narodnih igara SKD „Prosvjeta“ može se pohvaliti sa širokim repertoarom vlastitih koreografija i zapaženim nastupima u najvećim koncertnim dvoranama evropskih metropola. Svoju ulogu reprezentativnog Ansambla Srba u Hrvatskoj osim očuvanja narodne tradicije, opravdali su i podužim popisom nagrada i priznanja. Ansambl je vlasnik sedam zlatnih plaketa sa Evropskih smotri srpskog folklora dijaspore i Srba u regionu osvojenih u Beču, Vrbasu, Temišvaru, Beogradu, Čačku, Nišu i Banja Luci, kao i srebrne iz Sarajeva i bronzanih plaketa iz Deske (Mađarska) i Beograda. Ansambl je 2008. godine nagrađen za najbolji ansambl večeri, najbolji orkestar večeri i najbolji ansambl iz dijaspore na festivalu Zlatni opanak u Valjevu. Dobitnik je i specijalnih nagrada za najbolju novu koreografiju na Evropskoj smotri u Temišvaru, nagrade za najbolju rekonstrukciju kostima na Evropskoj smotri 2009., 2011. i 2012. u Temišvaru, Beogradu i Čačku.
Među priznanjima koja krase vitrine Ansambla su godišnje nagrade Vukovarsko-srijemske županije i VSNM Vukovarsko-sremske županije, Značka Grada Vukovara i Povelja SKD „Prosvjeta“ „Milan Radeka“ povodom 70 godina Društva.
Brankov duh
Sudbonosni momenat za formiranje današnjeg reprezentativnog Ansambla Srba u Hrvatskoj bila je odluka pok. Branka Kurucića (1946-2011) predsjednika Koordinacionog odbora SKD „Prosvjeta“ za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem da rad tadašnjeg vukovarskog KUD-a Sloga podigne na viši nivo i objedini rad kulturno-umjetničkih društava sa područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Početna politika rada Regionalnog ansambla bila je da okupi najbolje igrače po kulturno-umjetničkim društvima uz obavezu da oni istovremeno rade kako u Ansamblu, tako i u svojim matičnim društvima, kako se ne bi dogodila situacija da se aktiviranjem igrača u Ansamblu ugase lokalni KUD-ovi.
„Branko je bio alfa i omega Ansambla. Iza sebe ostavio je dubok pečat, ne samo za Ansambl, nego za Vukovar i za ‘Prosvjetu’ u celini“, govori o prvim godinama rada članica prve postave, a danas već veteranka Ansambla Bojana Patković „Od Branka nismo mogli naučiti igrati ali smo dobili jedno životno, ljudsko iskustvo. Bio je principijelan i istrajan, uvek je tražio maksimum, bio kritičan i čini mi se nikada zadovoljan. Sada kada mi učimo i prenosimo svoje znanje deci, shvaćamo ga. Oblikovao nas je da jednog dana možemo preuzeti ovu ozbiljnu ulogu u našoj zajednici. Verovao je da ćemo uspeti“, govori Bojana Patković o duhu Branka Kurucića koji je bez obzira na novo vrijeme i nove generacije još uvijek uveliko prisutan u radu Ansambla.
Daliborovo doba
Nakon Brankove ideje poslije niza zapaženih nastupa, drugi sudbonosni momenat, bilo je skoro istovremeno imenovanje Regionalnog ansambla narodnih igara od strane Glavnog odbora u Ansambl narodnih igara i dolazak u Vukovar novog umjetničkog rukovodioca, igrača Nacionalnog ansambla Srbije Kolo Dalibora Milovančevića iz Lazarevca. Izražena potreba da srpska zajednica na području cijele Hrvatske ima jedan reprezentativni ansambl narodnih igara, i da to bude baš vukovarski, koji je u tom trenutku bio najuvježbaniji, sa najviše igračkog staža, priznanja i nagrada, i sa prostora gdje je najveća koncentracija srpskog stanovništva, zahtijevalo je i novi pristup radu dotadašnjeg Regionalnog ansambla. „Kada sam dobio ponudu od sadašnjeg direktora Ansambla Srđana Tatića, da budem umetnički rukovodilac Ansambla, prva moja misao bila je, pa to je 200 kilometara daleko, treba dva puta nedeljno prevaliti toliki put, druga je to država… Ali, pristao sam da budem samo zamena na kraće vreme, dok u Vukovaru ne nađu drugog umetničkog rukovodioca. I eto, na zameni sam već deset godina. U međuvremenu toliko sam se vezao sa Vukovarom, da sam se s ljudima iz tog grada skumio i sprijateljio“, počinje Dalibor Milovančević priču o svojim vezama sa gradom na Dunavu i Vuki.
„Kada sam kretao iz Lazarevca za Vukovar, jako dobro sam znao u kakvu sredinu dolazim, jer dobar koreograf treba biti veliki psiholog, ne samo pedagog koji je tu da igračima prenese igru. Jer mi nismo samo igrači, mi smo i ljudi koji su željni pažnje i razgovora što isto tako mora biti deo probe. Koreograf mora videti kada je igraču dosta probe, pustiti ga da dođe i na sledeću probu. Ako ga izmaltretiramo na jednoj, na sledeću neće doći, jer jako teško je doći do dobrog igrača. No, na početku nije išlo sve glatko. Došao sam kao neka aždaja. Prve probe bile su užasne, od nepoštovanja vremena do igrača koji su stizali iz Šida u Vukovar jer kako su mi objasnili nisu imali igrača u svojoj sredini. Nisam pristajao na takav rad i za dva meseca sam pokazao kako žive u sredini gde ima jako puno mladih talentovanih ljudi sa kojima se može odlično raditi jer su na prvom mestu iskreni, što je za mene jedna od najvećih vrednosti kod igrača“, ističe Dalibor i dodaje da ga bez obzira na fizičku i prostornu udaljenost za Vukovar drži fascinantna volja Vukovarčana za učenjem i radom. „Jednostavno imaju nešto više od igre, ono nešto što je mnogo bitno kod igrača. Disciplinovani su, imamo iskren odnos, iako nekada znam biti zahtevan, nikada se nisu usprotivili. Kad god ih zatrebam, znam da će oni uvek biti tu. Iako je u folkloru važan talent, on je samo 15 posto uspeha, sve ostalo je samo rad, otkriva formulu uspjeha Ansambla umjetnički rukovoditelj Dalibor Milovančević i priznaje da je njegovim upoznavanjem terena, ljudi i mentaliteta nastala i najnagrađivanija koreografija, popularne Kraljice, rekonstrukcija skoro zaboravljenih kraljičnih običaja iz trpinjskog kraja koje se izvode za vrijeme Duhova. Iako ravničarske igre nikada nisu omiljene i atraktivne, Kraljice najbolje predstavljaju Ansambl, što po izboru nošnje, teksta, igre…
Kraljice i istraživački posao
„Pokušavamo koreografije Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema razraditi i predstaviti u najboljem svetlu i verujem da ćemo ipak u vremenu ‘kada sve što je tuđe, to nam je draže’ sačuvati našu tradiciju i osvestiti naš narod ko je, odakle je i koje su mu vrednosti. Mnoga srpska društva iz Hrvatske igraju igre iz Srbije što je po meni skroz pogrešno, jer Srbi u Hrvatskoj za razliku od, na primer srpske zajednice u Nemačkoj, žive u svojoj postojbini i imaju svoje karakteristične običaje“, govori Dalibor Milovančević i ističe poteškoće istraživačkog rada na očuvanju autentične narodne tradicije. „Malo je danas ljudi i kulturno-umetničkih društava u Hrvatskoj koji se bave istraživanjem, sakupljanjem i prezentovanjem bogate narodne tradicije, tim teškim, dragocenim poslom u kom nema financijske zarade. „Samo istraživanjem narodna tradicija ostaje sačuvana, a sve drugo vodi u zaborav ili u aktuelnu estradizaciju. Nažalost, folklorna društva funkcionišu po principu ‘daj, samo da nas ima’, a ne pridaju značaj očuvanju folklornog nasleđa“, opominje Milovančević i ističe da je jako teško izvući iz naroda autentične podatke, priče o igrama i pjesmama iz davnih vremena, srž koja je potrebna da bi mladima prezentirali tradiciju i kulturu.
„Kada smo počeli raditi koreografiju Kraljica, krenuli smo od nule. Nismo imali ni nošnje niti nam je bila poznata sama koreografija, ali bili smo uporni i sastavili smo koreografiju za koju smo dobili pohvale gde god smo nastupali, kako od strane publike, tako i stručnog žirija. Išao sam i po grobovima da bih pronašao slike ženskih oglavlja, šešira i nošnji kako bi kostimografija bila što originalnija i autentična“, priča Dalibor Milovančević o istraživačkom poslu Ansambla koji je danas sa narodnim nošnjama najbolje opremljen u Hrvatskoj. „Vukovar je mesto gde je bila raskrsnica trgovinskih i kulturnih puteva, gde su se ukrštali uticaji i stilovi, mađarski, slavonski, hrvatski, bosanski, vojvođanski, srpski, sve se tu skupilo. Naša Kraljica sadrži vezu svih tih uticaja. I Lado ima svoje Kraljice, ali nisu znali da i Srbi imaju svoje. Sam taj ulazak devojaka na scenu, specifični kostim, celi obred, jako je značajan i bitan. Kada smo postavili tu koreografiju, uradili nošnju, i osvojili drugo mesto na Smotri srpskog folklora dijaspore 2009. godine, izradili smo svoju ličnu kartu u folklornom svetu“, priznaje Dalibor Milovančević o dugom, izuzetno napornom poslu otimanja od zaborava posljednjih bisera narodne umjetnosti koji se još ponegdje na terenu mogu naći. „Najvažnija aktivnost našeg Ansambla usmerena je ka istraživanju, pronalaženju i scenskom uobličavanju izvornih narodnih plesova, plesnih običaja, narodnih pesama, instrumentalnih dela, narodnih nošnji i muzičkih instrumenata. Zadatak je da se sa terena sakupljena narodno/igračka građa, prilagodi scenskom prikazivanju, obogati je, daju joj umetnički oblik, ali da se ne menja narodni stil i način izvođenja. To zahteva stručnost, sistematičnost, upornost i veliko strpljenje kakvo imaju samo pravi entuzijasti i istinski zaljubljenici u neponovljiva ostvarenja narodne umetnosti. Pri opredeljenju na zavičajnu tradicijsku kulturnu baštinu, primenili smo tzv. mikroregijski pristup i težište stavili na narodne pesme, igre i običaje svoga vukovarskog kraja“, govori vokalni pedagog Duško Topić koji je jedno vrijeme surađivao sa Ansamblom narodnih igara Vukovar.
Svaki kraj ima svoje specifičnosti. Svaka igra ima svoju karakteristiku, karakter, dušu, elemente koji se moraju što autentičnije predstaviti na takmičenjima. Svaka nagrada koja se dobije, mora se opravdati. I svaki put kada Ansambl dobije neku nagradu, dobro znaju da nije olako došla. „Kvalitetu folklornog ansambla čine ravnopravno zastupljena četiri osnovna elementa potrebna za uspešnu primenu folklornog dela na sceni. To su narodni plesni korak, dobra instrumentalna pratnja, folklorno pevanje i narodna nošnja. Ansambl krasi izuzetno dobra plesna tehnika i uigranost te osećaj za scenu, što je posledica besprekornog stručnog rada, velike discipline na probama i nastupima te smišljeno i primereno odabranom repertoaru. Ravnopravni deo ansambla je veliki narodni orkestar kakav bi mogli poželjeti i neki mnogo poznatiji ansambli pa čak i neke profesionalne folklorne družine. Moćan i bogat aranžmanski zvuk, osim savremenih instrumenata čine tradicionalni instrumenti, poput gajdi, frula, dvojnica, a prema potrebi i ostalih arhaičnih instrumenata. Treba istaći i snažan kolektivni duh i gotovo porodični osećaj zajedništva i pripadnosti umetničkoj celini“, objašnjava Duško Topić o vrijednostima Ansambla koje ga čine prepoznatljivim u folklornim krugovima.
Iako su po sociološkoj karti ansambli narodnih igara ili folklor kao najmasovniji oblik kulture udruženja za široke narodne mase, to nije karakteristika Ansambla narodnih igara, smatra koreograf Zvezdan Đurić, član stručnog žirija sa evropskih smotri srpskog folklora dijaspore. „Primarna stvar je očuvanje jezičke kulture kroz izgovor narodnih reči u pesmi, stil pevanja i dikciju svog i ostalih područja Srba koje scenski prikazuju. Očuvanje narodnog igračkog karaktera, stila igre i autentičnih i karakterističnih igračkih obrazaca i igračkih celina. Čuvanje i rekonstrukcija određenih haljetaka koji karakterišu statusni simbol Srba, vremenski period i povod za nošenje – oblačenje odevnih predmeta ili pak elemenata nakita kako kod žena, tako i muškaraca“, ocjenjuje Đurić i dodaje da u kompleksnosti programa vukovarski ansambl posjeduje visok umjetnički kvalitet po kome se razlikuje od ostalih ansambala, i to ne samo po specifičnosti koncepcije programa već i po načinu scenske obrade i prikaza pojedinih područja. „Specifičnost daju elementi koji su odavno iščezli i zaboravljeni, a nalaze se u scenskim postavkama programa Ansambla. Karakterističan primjer je ispraćaj mlade iz kuće i pesma koja se izvodi kroz plač. U ovoj umetničkoj kući postoji hronološki red u psihofizičkom razvoju novih naraštaja, dobar pedagoški pristup obrade narodnih obreda i običaja Srba, kao i pravi način čuvanja tradicionalnih vrednosti. Organizovani način druženja ka zajedničkom cilju koji podržava bitisanje na ovom prostoru i nema bojazni da će Ansambl ikada prestati sa radom“, optimističan je Đurić.
Da spram odabira koreografske građe koja se nalazi na stalnom repertoaru ansambla, u vizuelnom izgledu i scenskoj kulturi dominira utisak zrelosti u izvođačkoj umjetnosti ocjenjuje etnomuzikologinja i etnokoreologinja Gordana Roganović. „Neusiljenost i prirodnost pokreta iskazuju se kroz primjerenu dozu sofisticirane i odmerene ležernosti. Scenska kultura igračkog i orkestarskog dela ansambla se ogleda u odlično izbalansiranoj i koordinisano vođenoj saradnji, dok međuzavisnost i neophodna sprega muzike i igre, kao ‘sestara’ umetnosti teku pitko i nenametljivo ka postavljenim koreografskim zadacima. Izražena uigranost ansambla i grupna veština saradnje protkana je čistom, i tehnički jasno izraženom estetikom pokreta“, ističe Roganović i izdvaja da se poseban kvalitet Ansambla ogleda kroz vizuelan utisak prikazanog kolorita i likovne paradigme kostima u scenskom prostoru kao svojevrsnom skupu simbola, značenja i psiholoških odlika srpskog stanovništva. „Njihova prezentacija odvija se u dobro osmišljenom i pedantno kreiranom okviru, doziranom prema zahtevima scenske postavke. Tako koncipiran kompleks kostimskog i izvođačko-umetničkog izražavanja podržava zrelost i emotivni doživljaj izvođača na sceni, doprinoseći naročitom kvalitetu i evidentnom izvođačkom samopouzdanju prilikom prikazivanja etnokoreološke i etnomuzikološke baštine srpskog stanovništva i etički odnos ka matičnoj, lokalnoj tradicionalnoj praksi sredine iz koje potiču, i u kojoj i danas žive“, smatra Roganović.
Ansambl i Vukovar
Zahvaljujući upravo nastupima vukovarskih plesača, pjevača, svirača i koreografskih ostvarenja eminentnih stručnjaka za srpski folklor, na brojnim pozornicama u zemlji i inostranstvu ljubitelji narodnog plesa i folklorni stručnjaci upoznali su ljepotu i vrijednosti narodnih plesova Srba iz Hrvatske. Međutim, kako predstavljaju srpsku zajednicu u Hrvatskoj, Ansambl narodnih igara gdje god da je nastupao predstavljao je svoj grad, Vukovar. „Uvek smo tu činjenicu prezentovali, ne kao Srbi iz Vukovara, nego kao građani Vukovara. Žao mi je što gradske strukture više ne ulažu u rad Ansambla kao jednog od svojih ambasadora. Danas naglašavamo da je različitost jednog grada prednost, ali tu prednost mi ne prepoznajemo, nego se i dalje delimo po raznim stavkama, kaže Bojana Patković i priznaje da je Ansambl narodnih igara za Srbe Vukovara uvijek više značio nego za kompletnu vukovarsku zajednicu.
Problemi i osipanje
Prema riječima direktora Ansambla, Srđana Tatića, koji je na ovoj funkciji od 2008. godine „Ansambl je u svom radu imao dosta uspona i padova koji su uglavnom bili vezani za česte ‘odlive’ članstva uzrokovane potrebama školovanja van istočnih granica Republike Hrvatske. U amaterizmu je neminovna s godinama rada smena generacija, međutim, u ansamblu je svojevrsna smena generacija prisutna svake nove sezone. S druge strane do novih članova se teško dolazi. U masi tehnoloških i drugih ponuda za zabavu omladina se teško odlučuje na bavljenje folklorom koji iziskuje dosta odricanja i davanja, dok rezultati stižu dosta kasnije. Pored problema sa članstvom jedan od problema je i sa kadrovima kojih nema na području delovanja ansambla, pa se isti angažuju iz drugih sredina. Trenutno gorući problem ansambla je vokalna interpretacija, za koji rukovodstvo društva nema adekvatno rešenje u vidu stručne osobe“, zaključuje direktor ansambla analizu oko dva važna problema.
Budući da se prema tradiciji većina narodnih igara ovoga podneblja prati i pjevanjem igrača, nedovoljno kvalitetna vokalna interpretacija bitno umanjuje cjelovitost i umjetničku vrijednost izvedbe. „Do prekida kontinuiteta održavanja vokalnih proba i usvajanja osnovnih znanja o vokalnoj tehnici došlo je odlaskom umetničke vokalne voditeljice Snežane Mijović koja je više godina vrlo stručno i uspešno brinula o pevačkim dometima ansambla. Svi vokalni delovi koreografija uglavnom su obrađeni za višeglasno pevanje koje zahteva od izvođača visoki stupanj muzikalnosti i dobre izvođačke mogućnosti. Odlaskom Snežane Mijović većina ovih pevačkih i umetničkih ostvarenja se polako počela gubiti. Pred ansamblom se kao prioritet nameće potreba vraćanja kvalitete pevanja na bivšu razinu. Reč je o teškom zadatku jer je proces učenja pevanja po uzoru na stilske i ostale značajke pevanja naših predaka izuzetno težak i dugotrajan posao“, ističe vokalni solista Duško Topić.
Problema Ansambla narodnih igara svjestan je i sam umjetnički rukovodilac Dalibor Milovančević. „Nažalost, ovaj ansambl je ipak amaterski, taman kada stvorimo igrača, on nas mora napustiti. Što se tiče selekcije, u Vukovaru izbegavam reč ‘audicija’, jer kada je mladim ljudima spomenem, oni odmah od straha krenu prema vratima“, priznaje Milovančević i ističe da su potrebne nove koreografije, novi programi, nove promjene u načinu izvođenja, jer kako kaže, tržište umjetnosti se mijenja, a samim time treba se mijenjati i Ansambl. „Folklor nije više koreografija, poklon, uđemo na scenu i izađemo sa nje, sada treba mnogo više, treba povezivati priče. Trudimo se da svojom kvalitetom predstavljamo i održimo srpsku kulturu u Vukovaru i Hrvatskoj. Moramo pokazati, ono što jesmo, jedan ansambl stvoren kvalitetom i zlatnim plaketama, i kao takvi pokušavamo se predstaviti, ostaviti trag, i privući mlade, bez obzira na nacionalnost. Velika je čast biti voditelj reprezentativnog ansambla Srba u Hrvatskoj, ali svesni smo da poverenje koje imamo od ‘Prosvjete’ i ulogu reprezentativnog ansambla Srba u Hrvatskoj moramo opravdati“, priznaje Milovančević o ulozi Ansambla kao jedne zdrave kulturno-umjetničke jezgre sa dalekosežnim utjecajem koji je dobrim repertoarom i politikom rukovođenja razvio prepoznatljiv umjetnički stil izražen prije svega u raznolikosti scenskih i muzičkih obrada koje se strogo pridržavaju zakonitosti scene i ponosnih čuvara bogatog narodnog naslijeđa.
Saradnici ansambla
“Ansambl je sarađivao sa mnogim stručnjacima iz oblasti folkloristike, koji su dali nemerljiv doprinos u izgradnji repertoara ansambla, izradi kostima narodne nošnje i muzičkih aranžmana”, ističe direktor ansambla Srđan Tatić i dodaje da “Ansambl na repertoaru ima 12 koreografskih ostvarenja među kojima se po broju ističu koreografije Desanke Đorđević sa kojom je Ansambl najviše sarađivao i čije koreografije s ponosom izvodi. Ansambl je čak upriličio i koncert “Desi u čast” nakon njene smrti izvodeći samo njena koreografska ostvarenja koja ima na repertoaru. Odmah nakon Dese Đorđević po broju autorskih koreografija u ansamblu zastupljen je umetnički rukovodilac Dalibor Milovančević koji je između ostalog, autor kultne koreografije srpskih igara vukovarskog kraja. Vredni spomena sa svojim ostvarenjima su i autori Milorad Lonić, Dragomir Vuković, Ljubiša Bukvić, Radovan Grčić, Dragan Đorđević”, zaključuje Tatić listu saradnika ansambla i podsjeća da su pre Dalibora Milovančevića umjetnički rukovodioci ansambla bili Ljubiša Bukvić, Ljubomir Litobac i Radovan Grčić.
„Ansambl ima zavidan fundus kostima narodne nošnje, naglašava Tatić. Gotovo svaka koreografija je kostimski opremljena. Radi se uglavnom o stilizovanim kostimima visokog nivoa kvaliteta čija je izrada bila uz konsultacije etnologa iz Etnografskog muzeja u Beogradu. Vrednost ansambla je i narodni orkestar koji u svom sastavu ima i tradicionalne instrumente. Orkestar ansambl svrstava u red retkih ansambala ne samo u Hrvatskoj već i srpskoj dijaspori koji ima orkestrar u potpunosti osposobljen da prati kompletan program ansambla pa čak i da izvodi samostalno svoj muzički programa“, zaključuje Tatić.
Vrijedna spomena je i činjenica da je Ansambl, ako ne najtrofejniji onda sigurno jedan od najtrofejnijih ansambala srpske dijaspore po broju osvojenih plaketa i specijalnih nagrada na Evropskim smotrama srpskog folklora dijaspore i Srba u regionu.
Sa svim svojim vrednostima koje ansambl ima, ostaje nekoliko činjenica koje otežavaju njegov rad. Ansambl nema adekvatan prostor za rad i čuvanje kostima. Suradnja sa kulturnim društvima sa hrvatskim predznakom je loša, gotovo nikakva. Od ove godine Ansambl je izgubio i finansijsku podršku od strane Grada Vukovara čiju Značku s ponosom ističe kao vrijedno priznanje za minuli rad na očuvanju narodne tradicije.
I pored problema u radu sa kojima se prosvjetini folklorni amateri susreću, opredijeljeni su da i dalje istraju na očuvanju kulturne baštine srpskog naroda kroz igru, pjesmu i muziku i na taj način i dalje budu ambasadori srpske zajednice iz Hrvatske u regiji i šire.