Uz knjigu/slikovnicu Ane Bezić Spasojević "Arheologija drugačijih budućnosti – Unski arhiv", Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2026.
SRB OČIMA DJETETA
Septembar 2026
Tekstilna tvornica Ličanka, metaloprerađivačka Metalija i Tvornica kemijskih proizvoda Vrelo Une danas su nemjesta, prizori u kojima se susreću historijski dokazi najboljeg dijela industrijalizacije u Jugoslaviji i najgori dio deindustrijalizacije u Hrvatskoj. Srećom, u tom su prostoru djeca nevini svjedoci zatečenog stanja, mali istraživači u instinktivnoj potrazi za ljudskošću, jedino dokazima što sugeriraju uspomene njihovih predaka
Knjiga Arheologija drugačijih budućnosti – Unski arhiv (Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2026.) arheologinje i antropologinje Ane Bezić Spasojević napravljena je kao slikovnica, u spoju narativnog i likovnog, u formatu tvrdih korica između kojih kolažni materijal osvaja likovnom raskoši za koju je zaslužan grafički dizajner i ilustrator Nebojša Petrović. Po zakonu svog zahtjevnog žanra svaka se slikovnica najprije lista, a tek onda čita: svjestan osjetljivosti svog posla vizualni autor Petrović uspio je održati ravnotežu prateći dinamiku, ali i emotivne nijanse teksta. Negdje su to fotografije u kombinaciji s ilustracijom, drugdje inteligentna kolažna ilustracija, suptilan crtež ili vizualni marker. Pa kad čitatelj otvori ovu slikovnicu/knjigu na bilo kojem mjestu, ne dvoji o čemu je riječ. Mjera informativnog teksta i njegove likovne ilustracije/interpretacije u prvom redu prilagođena dječjem oku, itekako mnogo govori i odraslima čije življeno iskustvo podrazumijeva historijsko sjećanje i/ili zaborav na industrijski prosperitet ličkog kraja za vrijeme socijalizma u antifašističkom, ustaničkom Srbu.
Nastala kao dnevnik rada u povodu istraživačke radionice grupe školske djece u Srbu uz voditeljicu Bezić Spasojević, ova knjiga u svakoj svojoj dionici daleko nadmašuje prvu, oprezno deklariranu namjeru. Naime, ako je namjera istraživanja bila polako i temeljito „otvoriti“ svrhu arheološkog istraživanja zavičaja kao humane discipline što vječito uključuje, a ne isključuje; ističe strpljivost, a ne brzopletu tezičnost kao svoju temeljnu kvalitetu; onda je rad Ane Bezić Spasojević i malih istraživača u ravnopravnoj avanturi otkrivanja životnosti „bivših“ stvari i događaja, autentičan dokaz hrabrosti i dostojanstva vedrog života u toj sredini. Opterećenje sporim napredovanjem aktualnog života u Srbu može istovremeno biti politički tragično i svakodnevno tegobno, ali ova slikovnica/knjiga na temelju jednog mudrog iskustva u radu s najmlađom generacijom tog zavičaja pokazuje koliko je malo potrebno da se herojska povijest jednoga kraja – kako ona za vrijeme Drugog svjetskog rata tako i u vrijeme njegove industrijske zrelosti – uzdigne kao načelo „drugačije budućnosti“. Onakve budućnosti u kojoj arheologija brige za svakim detaljem prošlosti nekadašnjih generacija iz temelja mijenja lošu perspektivu i poziva na polaganost, promišljenost i upornost.
Po ideji i na inicijativu Odjela za kulturu SNV-a, u ljeto 2025. održana je, dakle, arheološka radionica za djecu tijekom koje su mali istraživači u Srbu obilazili lokalitete triju nekadašnjih tvornica: Ličanke, Metalije i Vrela Une i od ondje pronađenih predmeta oblikovali izložbu otvorenu 27. srpnja 2025. na svečanosti Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu. Sljedeće ljeto, u srpnju ove godine, građa te izložbe premještena je u Zagreb. Zagrebačka iteracija izložbe Arheologija drugačijih budućnosti – Ličanka, Metalija i Vrelo Une održana u Srpskom kulturnom centru uz prisustvo malih istraživača i njihove voditeljice na otvorenju, pokazala je začudnost te građe izmještenih predmeta iz nekadašnje ličke industrijske zone u „laboratorijski“, muzejski realitet. Uz pažljivo mentorstvo Ane Bezić Spasojević, izložbu su u cijelosti kurirala djeca, čime je postav dobio nesvakidašnje emotivnu atmosferu jer se ono što istakne dječje iskustvo u neobičnim detaljima razlikuje od onog profesionalnog ili „odraslog“. Time je, uostalom, u potpunosti potvrđena temeljna postavka projekta koja tvrdi, ponavljajući na različite načine, da je „arheologija za svakoga“.
Knjiga/slikovnica Arheologija drugačijih budućnosti – Unski arhiv objavljena je neposredno nakon zagrebačke izložbe. Ispada da je takav tajming donio novu kvalitetu čitavoj stvari jer u drugačijem mediju poznati rekviziti s izložbe, dokumentarnost bivših napuštenih tvornica, ali i različiti dječji radovi – kao i njihove konceptualne odluke o odabiru izložbene građe – djeluju drugačijom estetikom i emotivnošću. Voditeljica i autorica radionice, arheologinja i socijalna i kulturna antropologinja Ana Bezić Spasojević je i izuzetna pedagoginja jer njezin pristup radu s djecom osnovnoškolske dobi podrazumijeva rijetko viđenu profesionalnu odmjerenost i nježnost u poučavanju osnova arheologije kao vještine dostupne svima; i etike arheološkog nalazišta kao životno vibrantnog, zanimljivog mjesta. Bezić Spasojević kao voditeljica radionice, a onda i kao autorica ove knjige, inzistira na dvjema činjenicama kao pretpostavkama (ne samo) dječjeg arheološkog istraživanja na lokalitetima bivših tvornica uništenih u beskonačnoj lošosti političke povijesti u Hrvatskoj 1990-ih: relacijama među ljudima, prošlim događajima i zatečenom stanju lokaliteta gdje svaka biljka, životinja i predmet imaju jednak tretman; i odsustvu ikakvog straha u korist ležernosti razgovora o prvom dojmu svega (pro)nađenog. Poanta takvog pristupa je drugačiji pogled na hijerarhiju znanja, oslobođenog stereotipno znanstveničkih imperativa i vremenskih ograničenja, u razlici između činjenica arheologije i kulturne antropologije kao srodnih profesionalnih disciplina i „lokalnog znanja“ kao najvažnijeg prezenta: iskustvenog i generacijski baštinjenog.
Slikovnica/knjiga konceptualno je oblikovana kao igra, namijenjena (ne samo) djeci. Počinje kao dnevnički itinerer, točno onako kako je započela arheološka radionica u Srbu. „Arheološkom“ tortom od keksa i francuske kreme čiji su se slojevi na putu od Zagreba do Srba pomakli i u nesavršenosti svog jestivog terena pokazali nestabilnost, ali i primamljivost istrage „gdje svaki sloj nosi vlastitu priču“.
„Torta je omogućila da razgovor o arheologiji započne iz iskustva“, piše autorica objašnjavajući zatim pojmove konteksta, a onda i osnovnih arheoloških alata na lokalitetima. „Kontekst je mreža odnosa, a našu mrežu pletemo u Srbu“, piše dalje. Uz fotografije malih istraživača u pokretu, kao na običnom dječjem izletu, kontekst mjesta je aktualnost bez sentimenata: „s raspadom Jugoslavije, ratom i promenama koje su usledile, deo tog značenja je izgubljen. Izgubljen je kroz promenu kalendara proslava. Kroz promenu granica. Kroz prekide u životima ljudi. Kroz odlazak, povratak i zaborav. Tako je Srb postao periferija. Ali nije uvek bio periferija“.
Danas u Srbu živi tristotinjak stanovnika većinom srpske nacionalnosti, a mnogi su povratnici: „ljudi koji su se nakon rata vratili na svoju zemlju“. Osnovna škola u Srbu okuplja jedino djecu do četvrtog razreda što znači da stariji đaci moraju školovanje nastaviti u Donjem Lapcu ili Gračacu, kasnije u Zadru, Rijeci ili Zagrebu.
„Ipak, selo leti vrvi od glasova, vraćaju se oni koji su otišli“, piše u knjizi, na mjestu gdje se objašnjava što u Srbu znači „povratak“. A u arheologiji lokalnog iskustva, benzin traganja za smislom historijskog lokaliteta autorica objašnjava ovako: „Koren nije samo ono što nas drži. On je i trag prekida. Veza s kućom, sa zemljom, sa krajolikom… Zato se o korenima ne može govoriti kao o nečemu stabilnom i sigurnom.“ I potom, kad je ton slikovnice potamnio pod teretom realnog konteksta, u knjizi slijedi komički odmor, cezura: točno pogođen dramaturški potez. Slijedi, naime, dječjim rukopisom prepisana antologijska Pjesma đaka prvaka Branka Ćopića („Zbogom konju ritajući, nastradaću čitajući… / daj pomozi stradalniku, bježaćemo čak u Liku“) uz veselu dječju ilustraciju. Iako pripada nekoj davnoj školskoj lektiri, tim nezamjenjivo dramatično-ironičnim, ćopićevskim jezikom i danas komunicira sa svim generacijama.
A u knjizi taj ćopićevski odušak funkcionira i kao lokalizirani, nepretenciozni lingvistički most u šetnji prema meritumu: trima tvornicama, čiji se ostaci pred djecom pokazuju kao prizori apokaliptičke, derutne i dehumanizirane stvarnosti. Odjednom. „Deca su prvi put ušla u fabrike koje su zastale pre više od trideset godina. U prostore u koje su bake i deke i drugi bližnji (prababe i pradede) utkali delove svojih života. Tu su radili.“
Od 1960-ih do rata 1990-ih, točnije do kolovoza 1995. godine kad su potpuno prestale s radom, tri velike tvornice u Srbu zapošljavale su oko 1250 radnika. Nije bilo nezaposlenih u tom ličkom kraju. Tekstilna tvornica Ličanka, metaloprerađivačka Metalija i Tvornica kemijskih proizvoda Vrelo Une danas su nemjesta, prizori u kojima se susreću historijski dokazi najboljeg dijela industrijalizacije u Jugoslaviji i najgori dio deindustrijalizacije u Hrvatskoj. Srećom, u tom su prostoru djeca nevini svjedoci zatečenog stanja, mali istraživači u instinktivnoj potrazi za ljudskošću, jedino dokazima što sugeriraju uspomene njihovih predaka.
„Deca su imala jedan zadatak: da iz prostora izaberu ono što im privlači pažnju. Ono što ih zanima. Ono što im o nečemu govori. Ono čemu žele da se približe. Tako je počela izložba“, objašnjava Ana Bezić Spasojević. Drugim riječima, na taj su način mladi istraživači na lokalitetima triju propalih i devastiranih tvornica u Srbu stvorili autentičnu arhivu, izdvajajući ono što je privuklo njihovu pažnju i stvorilo građu za njihovu izložbu u Srbu i u Zagrebu. Tu su, između ostalog: prekrasan džemper s uzorkom sokola („sivi soko!“) iz Ličanke i žakardne kartice (kružnopletaćeg stroja marke Majer) iz iste tvornice; vozni red legendarnog jugoslavenskog poslovnog vlaka Olimpik Ekspres (raspored zimskog perioda, pronađen u ormariću u kuhinjskoj menzi); ručno oslikana, otkrhnuta šalica za kavu (proizvedena u fabrici porcelana u Zaječaru); službeni list papira s porte tvornice Metalija s podacima o kašnjenju i izostanku radnika („zakasnili sati i minuta“, „službeno izostali sati i minuta“); žutocrna ambalaža „univerzalnog lepka“, najpoznatijeg jugoslavenskog proizvoda tvornice Vrelo Une; biljka čiji se izdanak pažljivo izmjestio za izložbenu priliku.
Kratki portreti triju tvornica, u informativnoj usporedbi nekad i sad i pripovjednom rakursu stanovnika Srba kao vodiča i svjedoka boljih vremena tog nekad prosperitetnog kraja, u knjizi podcrtavaju tugu ove arheologije. Ipak, ne dokraja. Dojam fine nježnosti čitave istraživačke metode, promišljena izvedbena jednostavnost i, posebno, izostanak ikakve „svečane“ poante na kraju ove slikovnice/knjige prevladavaju u optimizmu budućega. Knjiga završava malom apologijom (arheološkom) strpljenju, mini-skicom za razgovor o pojmu granice i pripremi pozdravnog govora za otvorenje izložbe malih kuratora i istraživača iz Srba gdje stoji: „Pozivamo vas da dođete u prostor brige.“