Mirjana Mišković-Luković: "Pragmatika", Filološko-umetnički fakultet, Kragujevac, 2015.
ŠTO LJUDI RADE KADA KORISTE JEZIK?
Mart 2018
Priručnik Pragmatika iznimno je vrijedan doprinos lingvistici na južnoslavenskom području, gdje pragmatika još uvijek tek „kuca na vrata“. Uz nekolicinu objavljenih pragmatičkih studija, udžbenika i zbornika, ova knjiga ugrađuje se u temelje ove discipline u domaćoj znanosti
Suvremena znanost o jeziku razgranata je na brojna usmjerenja i discipline, koje se razlikuju s obzirom na predmet interesa, pristup jeziku te metode istraživanja. Jedna od njih jest pragmatika, koja se u akademskom svijetu utemeljuje osamdesetih godina prošlog stoljeća, a danas ima status jedne od jezgrenih grana lingvistike, odnosno jednog od nezaobilaznih pristupa jeziku. Godine 1977. pokrenut je prvi pragmatički časopis (Journal of Pragmatics), osamdesetih se godina održavaju prve pragmatičke konferencije te je osnovano međunarodno pragmatičko društvo, čime su izvršeni inicijalni koraci njezine institucionalizacije. S vremenom se diljem svijeta počinje provoditi sve veći broj pragmatičkih istraživanja, objavljuju se pragmatičke znanstvene studije i udžbenici, pragmatički kolegiji ulaze u sveučilišne nastavne programe, a profiliraju se i njezine poddiscipline. Iako pragmatika kao samostalna lingvistička disciplina postoji tek nešto manje od pola stoljeća, pragmatička se misao kroz povijest pojavljuje u okviru brojnih teorija, prvenstveno filozofskih, a kasnije i psiholoških, antropoloških, socioloških i lingvističkih. Njezinim počecima i razvoju posvećeno je prvo poglavlje studije Pragmatika Mirjane Mišković-Luković – jednog od prvih priručnika monografskog tipa iz ovoga područja na srpskom jeziku.
Što je to jezična pragmatika i kakve spoznaje o jeziku ona donosi? Do danas su postavljene njene brojne definicije, a većina polazi od toga da je riječ o disciplini koja se bavi upotrebom jezika, odnosom jezika i njegovih korisnika te odnosom jezika i konteksta u kojemu se koristi. U uvodniku ove knjige autorica izdvaja definiciju Jefa Verschuerena, predsjednika Međunarodnog pragmatičkog udruženja: „Ako je jezička upotreba kognitivno, društveno i kulturološki utemeljen oblik ponašanja, naše osnovno pitanje s ciljem teorijski koherentnog utvrđivanja domena lingvističke pragmatike je jednostavno: ‘Šta ljudi rade kada koriste jezik?’“ (str. 9). Drugim riječima, pragmatika se, u najširem smislu, definira kao funkcionalna perspektiva o jeziku i komunikaciji, koja proučava i kognitivni i društveni aspekt toga odnosa. (str. 15).
Tradicionalno se pragmatici pripisuje nekoliko ključnih područja istraživanja: (1) deiksa, koja podrazumijeva kodiranje konteksta u jezičnu strukturu – primjerice, iskaz Vidimo se ovdje sutra ne znači mnogo ako ne znamo tko je kome uputio iskaz te kada i gdje se to dogodilo, a to je zato što su izrazi mi, ovdje i sutra deiktični izrazi; (2) implikatura (i drugi tipovi inferencija) – primjerice, često se sadržaj koji želimo prenijeti svojem sugovorniku ne poklapa u potpunosti s doslovnim značenjem iskaza koji smo izgovorili – tako iskaz Baš je prohladno ovdje ne mora nužno biti konstatacija o temperaturi zraka u prostoriji, nego može primjerice biti govornikova molba sugovorniku da zatvori prozor ili pojača grijanje; (3) govorni činovi ili iskazi kojima nešto činimo u smislu djelovanja na sugovornika i stvarnost, kao što je to primjerice slučaj s molbama, naredbama, prijetnjama, savjetima, obećanjima i slično; (4) konverzacijska analiza, koja se bavi strukturom te (ne)jezičnim obilježjima konverzacijskog čina, čemu lingvistika prije pojave pragmatike nije pridavala pažnju. Moderna pragmatika donosi nove teorije i metode, ali i predmete istraživanja, stoga danas postoji cijeli niz usmjerenja poput normativne, formalne, međujezične pragmatike, cyberpragmatike, psihopragmatike, neuropragmаtike itd. U prvom poglavlju knjige ponuđen je kratak presjek sadašnjeg stanja na pragmatičkoj sceni te prikaz spomenutih suvremenih pragmatičkih pravaca.
Knjiga Pragmatika Mirjane Mišković-Luković bavi se inferencijalnom pragmatikom, dakle pragmatikom čiji je cilj objasniti kako na temelju izloženog iskaza dolazimo do zaključka što nam sugovornik želi poručiti. U prvome poglavlju knjige autorica predstavlja pragmatiku, njezin razvoj i područje bavljenja; prikazuje modele tumačenja komunikacijskog procesa; preispituje odnos između pragmatike i gramatike te semantike; definira temeljne pragmatičke pojmove te predstavlja metode tumačenja metareprezentativnih iskaza. Time „priprema teren“ za uvod u inferencijalnu pragmatiku, upoznavanje s njezinim najznačajnijim teorijama, pojmovima i problemima. U drugome poglavlju knjige pod naslovom Lingvistička pragmatika autorica predstavlja tri glavne vrste inferencija: implikature, presupozicije i semantičke (logičke) implikacije. Implikatura pritom podrazumijeva „inferencije koje čine govornikovo značenje, ali nisu, strogo uzevši, deo onog što govornik kaže u iskazu (str. 39) – kao što to može biti slučaj u prethodno spomenutom iskazu Baš je prohladno ovdje. Presupozicija je, pak, informacija koja se u iskazu ne izgovara eksplicitno kao posebna tvrdnja, već se podrazumijeva i nije u središtu govornikove komunikacijske namjere (npr. iz tvrdnje Marko je dobar možemo izvesti egzistencijalnu presupoziciju da Marko postoji), a autorica u knjizi navodi njihove vrste i obilježja. Semantičke ili logičke implikacije su inferencije koje logički proizlaze iz iskaza (npr. iz tvrdnje Marko je umro logički proizlazi da je Marko mrtav). Budući da je riječ o bliskim fenomenima, dio poglavlja posvećen je upravo njihovim međusobnim odnosima. Nakon detaljnog prikaza čuvene teorije implikature Herberta Paula Gricea, koja obuhvaća podjelu implikatura prema vrstama, njihova obilježja i principe uspješnog prijenosa, u poglavlju su prikazane i njezine revizije te naknadne dorade provedene od strane Griceovih nastavljača. U završnom dijelu poglavlja autorica predstavlja teoriju relevancije Dana Sperbera i Deirdre Wilson – najutjecajniju teoriju moderne pragmatike.
Treće poglavlje pod naslovom Kognitivna pragmatika posvećeno je grani pragmatike koja proučava mentalne procese sudionika u komunikaciji, a usmjerena je prvenstveno na „odnos između individualnih misli i demonstrativnih činova, kojima se (privatne) misli (javno) saopštavaju“ (str. 68). Dakle, kognitivna pragmatika bavi se mehanizmima koje primjenjujemo u komunikaciji, točnije prilikom interpretacije govornikovih iskaza. U ovome poglavlju autorica predstavlja glavne postulate teorije relevancije. Nadalje, prikazuje radnje koje prema danoj teoriji u ulozi slušatelja primjenjujemo prilikom tumačenja propozicije sadržaja s obzirom na obilježja iskaza. U završnom dijelu poglavlja slijedi prikaz eksplicitne i implicitne komunikacije te tipologija govornih činova kakvu nudi teorija relevancije.
Četvrto, posljednje poglavlje knjige posvećeno je leksičkoj pragmatici, koja se „bavi sistematičnim proučavanjima značenjskih svojstava leksičkih izraza na osnovu njihovih modifikacija u jezičkoj upotrebi“. Primjerice, takvu modifikaciju glagola piti izvršit ćemo ako nam sugovornik kaže da Marko pije. Budući da svi ljudi piju tekućinu, suzit ćemo značenje glagola na piti alkohol, čime iskaz postaje relevantan na spoznajnom planu. Osnovna istraživačka pitanja leksičke pragmatike tiču se upravo načina podešavanja leksičkog značenja, koje autorica detaljno prikazuje u poglavlju. U poglavlju se također raspravlja o pojmu koncepta kao posrednika između riječi i entiteta na koji ona upućuje: „Ako, na primer, data jezička zajednica poznaje […] vrstu životinja koje su konji, imaće o njima mentalnu predstavu – to je koncept KONJ“ (str. 105). Nadalje, prikazuju se različiti pristupi konceptima, a na koncu se raspravlja o vrstama interpretativne upotrebe leksika te primjeni prikazanoga pristupa na tumačenje pojava kao što su primjerice ironija ili aluzija. Na koncu svakoga poglavlja knjige priložena je studija slučaja vezana uz prethodno obrađeno područje, a knjiga sadrži i posebno vrijedan glosar s korištenom terminologijom.
Priručnik Pragmatika Mirjane Mišković-Luković iznimno je vrijedan doprinos lingvistici na južnoslavenskom području, gdje pragmatika još uvijek tek „kuca na vrata“. Uz nekolicinu dosad objavljenih pragmatičkih studija, udžbenika i zbornika ova knjiga ugrađuje se u temelje ove discipline u domaćoj znanosti. Osim što će biti „obavezna literatura“ studentima jezika, filolozima i lingvistima, ona će zasigurno pronaći i svoje šire čitateljstvo među onima koje zanima kako funkcionira jezična komunikacija i što zapravo činimo kada koristimo jezik.