Kad je Srijem bio crven
„STRKA“ U MARINCIMA 1897.
Septembar 2026
Fascinantna epizoda iz povijesti Srijema svjedoči o vremenima kada su se društveni konflikti u tom području artikulirali prvenstveno oko radnih i socijalnih pitanja, a preko etničkih barijera. Činjenica da je sjećanje na tamošnji radnički pokret i narodne bune u međuvremenu u velikoj mjeri potisnuto ilustrira potrebe suvremene politike sjećanja, s obje strane granice
Bauk kruži Srijemom – bauk socijalizma. Krajem 19. stoljeća ta parafraza poznatog Marxovog citata ne bi zvučala ni bizarno ni smiješno. Koliko god se to danas činilo nevjerojatnim, Srijem je 1890-ih bio jedno od žarišta socijalističkog pokreta u Hrvatskoj. Da stvar bude još zanimljivija, glavni oslonac socijalizma u Srijemu tih godina nisu činili ni industrijski radnici ni dokoni intelektualci, već siromašni seljaci i poljoprivredni nadničari. Od Bobote do Tovarnika i od Nuštra do Erdevika, čitavim su Srijemom na prijelazu stoljeća nicali socijalistički klubovi i održavale se skupštine pod crvenim zastavama. Pokretu su se pridruživali i Srbi i Hrvati, a sve ih je okupljala ista misao: da zemlja mora pripadati onima koji ju obrađuju.
U povijesti socijalističkog pokreta u Srijemu značajno mjesto pripada Marincima. U tome etnički miješanom selu – u kojemu i danas, premda u manjem broju, zajedno žive Hrvati, Srbi i Mađari – socijalistički seljaci suočili su se s represivnim aparatom bana Károlyja Khuen-Héderváryja. Krajem ožujka 1897. godine Marinčani su odlučili pružiti otpor predstavnicima omraženog veleposjedničkog režima koji je pokušao silom ugušiti njihova ionako ograničena politička prava. Nekoliko desetaka Marinčana zbog tog je otpora završilo u habsburškim tamnicama, ali njihova je borbenost utjerala strah u kosti vladajuće klase Srijema i istočne Slavonije.
Krenimo ipak od početka. Zašto je socijalizam krajem 19. stoljeća uopće uhvatio korijena među sremskim seljacima? Najznačajniji faktor svakako je predstavljalo agrarno pitanje. Srijem je na prelazu stoljeća bio regija obilježena ekstremnom nejednakošću između siromašnih seljaka i aristokratskih zemljoposjednika. Prema službenoj državnoj statistici, čak 41 posto svih posjeda u Srijemu otpadalo je na „patuljaste“ posjede s manje od pet jutara zemlje, a još 19 posto na „sitne“ posjede veličine pet do deset jutara. Ti su patuljasti i sitni posjedi zauzimali svega 14,3 posto ukupne zemlje u Srijemu. Nasuprot tome, veleposjedi (latifundije) veći od 1000 jutara činili su tek 0,06 posto ukupnog broja posjeda, ali je u njima bilo okupljeno čak 17 posto ukupnog poljoprivrednog zemljišta! U nekim je sremskim kotarevima ta nejednakost bila još izraženija: u iločkom je kotaru u 0,11 posto veleposjeda bilo sadržano 45 posto površine zemlje, a u vukovarskom je isti udio latifundija (0,11 posto) kontrolirao 34 posto zemlje.[1]
Za specifičnu orijentaciju obespravljenih sremskih seljaka prema socijalizmu (koliko god široko shvaćenom) ipak su bili zaslužni i neki drugi faktori. Relativna mnogobrojnost industrijskog proletarijata u sremskim gradovima stvorila je plodno tlo za stvaranje prvih jezgara socijalističkog pokreta u gradovima poput Šida i Vukovara. (U Srijemskoj je županiji 1900. godine bilo 9175 industrijskih i zanatskih poduzeća; u Zagrebačkoj županiji istovremeno ih je bilo svega 6079.) Značajan su upliv imala politička previranja u Ugarskoj između liberala i klerikalaca, ali i blizina Srbije i njenog sve aktivnijeg socijalističkog pokreta. Utopijski socijalizam Vase Pelagića bio je naročito popularan među sremskim Srbima. Pelagić je između ostaloga izravno utjecao i na političku evoluciju Vitomira Koraća, rođenog Šiđanina i pionira socijalizma u Srijemu. Korać je, na Pelagićev poticaj, po Srijemu 1894. počeo rasturati socijalističke pamflete, a uskoro se povezao i sa zagrebačkom centralom novoosnovane Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (SDS HiS). Ni nacionalno pitanje nije bilo beznačajno: činjenica da su siromašni seljaci uglavnom bili Srbi i Hrvati, dok su veleposjednici često pripadali mađarskim i njemačkim aristokratskim porodicama svakako nije prolazila nezapaženo.
Socijaldemokratski politički klubovi koje su Korać i njegovi drugovi od 1895. počeli osnivati po sremskim gradovima uskoro su poprimili masovni karakter i započeli s vlastitom agitacijom u okolnim selima. Do proljeća 1897. godine socijaldemokratski klubovi postojali su u gotovo svakom većem sremskom selu. Kao najjača socijalistička uporišta isticali su se Tovarnik, Ilača, Lovas, Bapska, Gaboš, Bobota… Prema izvještaju sremskog podžupana Jurkovića iz ožujka 1897. godine, Trpinja je „od pamtiveka nemirno selo, zaraženo posvema“, dok u Pačetinu „danas pristaje uz socijalizam cielo selo“.[2]
Socijalizam sremskih seljaka nije bio pretjerano politički koherentan. Desetljećima kasnije, Vitomir Korać je ovako opisao širenje socijalizma Srijemom:
„God. 1896. u jesen bili su raspisani izbori za ugarski sabor. Visoki katolički feudalci i katolički kler u Ugarskoj razvili su u Ugarskoj svu snagu protiv građanskog braka i crkvenih zakona. (…) Između ostaloga potakli su i pitanje agrarne reforme. Vali ove agitacije razlili su se preko Drave i Dunava. Mnogobrojne seljačke mase iz Srijema i Slavonije išle su preko ovih rijeka po zborovima. Pa kada se kod kuće pojavila socijalistička agitacija sve se to po selima pomiješalo u jednu ideologiju, kojoj su sami seljaci davali oblik i sadržaj. Nastalo je tako jedno vrijenje, kojem je Gl. Odbor socijalista i – nehotice – došao na čelo.“[3]
Lokalne i državne vlasti odlučile su pojačati represiju, osobito stoga što je 1897. bila izborna godina. Iako većina seljaka nije imala pravo glasa, seljački su nemiri mogli poremetiti izborne planove vladajućoj („mađaronskoj“) Narodnoj stranci. Početkom 1897. započeo je val hapšenja socijalista u Srijemu. „Na vladi su pažljivo pratili ovo kretanje – i gdjegod bi se pojavila organizacija odbori su bili odmah strpani u policajni zatvor“, prisjećat će Korać 1929. i dodati: „Ali to nije ništa koristilo, već je to bilo ulje na vatru. Pokret se kao požar širio sve dalje i dalje.“[4] I sam je Korać uhapšen početkom ožujka, a u zatvoru mu se uskoro pridružilo i kompletno zagrebačko rukovodstvo SDS HiS-a. U ponekim mjestima su čak i škole bile pretvorene u tamnice. Socijaldemokratski list Sloboda u svakom je broju donosio nove vijesti o represiji nad sremskim socijalistima… dakako, ukoliko ga banske vlasti prije toga nisu cenzurirale.
U takvim je okolnostima 21. ožujka 1897. ciglarski radnik Stevo Veljin u Marincima osnovao socijaldemokratski klub. Netom ranije vratio se iz Zagreba, gdje je od Glavnog odbora SDS HiS-a dobio uputstva za rad i literaturu o političkim i građanskim pravima stanovnika Hrvatske i Slavonije. Tjedan dana kasnije, 28. ožujka, vukovarski kotarski upravitelj Virag čuo je za osnivanje socijalističkog kluba i uputio se u Marince u pratnji četvorice oružnika s namjerom da privede Veljina i izvrši premetačinu njegove kuće. U tome nije uspio. Marinčani su se odmah okupili oko Veljina i spriječili njegovo hapšenje uz povike „mi smo svi socijaliste, mi njega ne damo“.[5]
U strahu od okupljenog naroda, kotarski upravitelj povukao se u Vukovar. Marinčani su potom održali masovni sastanak na kojemu su odlučili da će pružiti otpor u slučaju novih pokušaja hapšenja. Sastanak je imao i agitacijsku komponentu, te je na njemu zaključeno „da se u buduće ne imade u sabor birati niti ‘grof’ niti ‘pop’, već obični ‘paor’, tj. seljak“.[6]
Zadnjeg dana ožujka tri oružnika iz Nuštra ipak su uspjela na prepad uhapsiti Stevu Veljina. Čim su seljaci shvatili što se događa, organizirali su se i krenuli u potjeru za oružnicima. Nisu ih uspjeli dostići jer su najprije krenuli prema Nuštru, dok su se oružnici odmah zaputili preko Bršadina prema Vukovaru. Uvidjevši svoju grešku, Marinčani su okrenuli kolonu i za nekoliko sati stigli do predgrađa Vukovara. Osamdesetak Marinčana (uključujući desetak žena) okupilo se ispred zgrade kotarske oblasti u Vukovaru i tražilo puštanje Steve Veljina na slobodu. Kotarski upravitelj Virag nije bio prisutan, pa je dužnost smirivanja svjetine pala na njegovog zamjenika. On je seljacima pristojno – uz prisutnost petnaestak naoružanih policajaca i žandara – objasnio da se Veljina neće pustiti jer postoje zakoniti razlozi za njegovo hapšenje, te je zamolio Marinčane da se vrate svojim kućama. Nenaoružani Marinčani to su i učinili, ali na odlasku su ipak stigli uzviknuti: „Zatvarajte Vi nas koliko Vam drago, mi ostanemo uza sve to uviek levičari.“[7] Na putu kući nezadovoljnici su se zaustavili i u Nuštru, gdje su od općinskog načelnika Hinka Khuen-Belassija zatražili da se založi za njihovog uhapšenog sumještanina. Posve očekivano, bili su odbijeni.
Idućega dana Marinčani su se dogovorili da „tko prvi opazi oružnike ili stražu, da imade odmah zvoniti ili pucati na pobunu“.[8] Očekivala se represija. Atmosfera je došla do usijanja. Seljak Jovo Mitrović napao je lokalnog trgovca Adolfa Buckwalda, a paroh Đorđe Mišić odlučio je pobjeći iz sela. Županijske vlasti uhvatila je panika – uvečer 1. travnja upomoć je pozvana satnija 78. pješačke pukovnije iz Osijeka. Vojska je stigla u Marince oko 20:30 sati. Puške su pucale na uzbunu, a selom su odjekivala zvona pravoslavne i katoličke crkve. Narod se okupio u centru sela… ali do sukoba ipak nije došlo. Marinčani su shvatili da protiv vojske nemaju nikakve šanse.
Ukupno je uhapšeno 66 stanovnika Marinaca. Sudski proces protiv „seljačkih socijalista“, kako ih se nazivalo u novinama, održavao se od 17. do 25. lipnja 1897. u Osijeku. Tužiteljstvo je inzistiralo na navodnom nasilnom ponašanju Marinčana, te je cijeli događaj pokušavalo opisati kao pobunu. Obrana je ipak uspjela uvjeriti sud da su Marinčani djelovali spontano i prije svega nenasilno, zbog čega im je optužnica na koncu preinačena u izazivanje „strke“. Većina je optuženika kažnjena s jednim do četiri mjeseca zatvora, a samo su „kolovođe“ socijaldemokratskog kluba – Stevo Veljin i Andrija Molnar – dobili zatvorske kazne u trajanju od šest i pet mjeseci. Marinačka buna bila je ugušena, ali socijalistički pokret u Srijemu tek je dobivao na snazi. Prvi će vrhunac doživjeti 1908. godine, kada će Vitomir Korać u šidskom kotaru osvojiti jedini saborski mandat za hrvatske socijaldemokrate. Srijem će svoj trajni biljeg u povijesti jugoslavenskog socijalizma ipak ostaviti dvanaest godina kasnije: u lipnju 1920. godine u Vukovaru će biti formalno ustanovljena Komunistička partija Jugoslavije.
[1] Dokumenti o socijalističkom pokretu u Sremu 1894-1908. Ur. Andrija Radenić. Novi Sad, 1955: 13.
[2]„Podžupan Jurković dostavlja banu iscrpan izveštaj o socijalističkom pokretu u Šidskom, Vukovarskom i
Vinkovačkom kotaru”, u: Dokumenti o socijalističkom pokretu u Sremu, str. 135.
[3] Povjest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, Vitomir Korać. Zagreb, 1929: 132.
[4] Ibid, 132–133.
[5] Sloboda, br. 10, 10. lipnja 1897.
[6] Ibid.
[7] „Kotarska oblast višoj instanci – povodom zahteva seljaka iz Marinaca da se pusti na slobodu njihov
uhapšeni drug“, u: Dokumenti o socijalističkom pokretu u Sremu, str. 131–132.
[8] Sloboda, br. 10, 10. lipnja 1897.