Oktobarska revolucija –100 godina kasnije
“SUTRA VEĆ MOŽE BITI KASNO”
Septembar 2017
Lenjin je svojim autoritetom i sticajem drugih okolnosti uspio pridobiti vrh partije za svoje aprilske teze, pa tako i za neke od sljedećih glavnih teza: glavna parola mora biti „sva vlast sovjetima“; vrijeme je za prelazak na socijalističku revoluciju koja je tako stavljena na dnevni red historije, sovjeti su novi organi radničke vlasti, ruska revolucija bit će signal i prvi korak u smjeru svjetske socijalističke revolucije
Dana 25.10.1917., po starom kalendaru ili 7.11. po novom, uspješno je izveden napad na Zimsku palaču u Petrogradu čime je svrgnuta Privremena vlada, a politička vlast predana u ruke Petrogradskog sovjeta. Taj ju je potom prenio na Kongres sovjeta zakazan istog dana.
Ovaj ustanak kojim su rukovodili boljševici zajedno s okolnim vojnim trupama Petrograda, označio je početak socijalističke revolucije. Kad se navedeni događaj pogleda današnjim očima, zaista izgleda kao jedan od najvećih događaja u povijesti, ako ne i najveći. Sami protagonisti toga su bili svjesni. Oni su zaista vjerovali da, učinivši jednu šestinu Zemlje socijalističkom (pojam socijalistički ni u kojem slučaju ne treba shvatiti kao ostvarenu činjenicu socijalizma, nego tek kao prvu fazu političkih koraka za stvaranje društveno-ekonomsko-kulturnih pretpostavki u smjeru socijalizma), počinje era socijalističkih revolucija u razvijenim kapitalističkim zemljama.
Povijesni značaj ovog događaja je u najmanju ruku trostruk. Prvo, socijalističkom revolucijom je kapitalizam dobio sistem koji je imao za cilj njegovu likvidaciju, odnosno dobio je prve naznake sistema koji će ići za tim da ostvari potrebe i koristi većine društva, koji će ići za time da potjeru i lov za profitom te stihijsku proizvodnju za tržište zamijeni proizvodnjom primarno za ljudske potrebe te da planski organizira cjelokupnu društvenu proizvodnju. Pružajući radnicima razvijenih zemalja perspektivu, socijalistička revolucija je na svakom koraku ugrožavala kapitalizam. Stoga je buržoazija razvijenih zemalja krenula vojno ugušiti mladu radničko-seljačku državu. Nakon što se mlada država krvavim žrtvama obranila, zapadne su buržoazije, nakon niza godina eksperimenata pa i pozivajući u pomoć nacizam i fašizam te izazivanja Drugog svjetskog rata, naposljetku dale određene ustupke tamošnjim radnicima. Privredni rast u drugoj polovici prošlog stoljeća, porast radničkog standarda, povećanje životnog standarda većine evropskih građana – sve je to u suštini bila reakcija zapadnog kapitala na sveprisutnu opasnost socijalističkih ideja.
Drugo, socijalistička revolucija i rusko iskustvo presudno su utjecali na sve kasnije socijalističke revolucije diljem svijeta koje su iz siromaštva, kolonijalizma, stanja podređenosti izvukle milijune ljudi.
Treće, nakon sistema koji je živio gotovo 74 godine, ostalo je jedno ogromno iskustvo. Radnički pokret iz tog iskustva može mnogo toga naučiti kako bi u budućnosti izbjegao neke načelne pogreške i pripremio se na neke načelne reakcije svojih protivnika. Unatoč izuzetno velikoj šteti koju je oktobarskoj revoluciji i njenim dostignućima nanio staljinizam (kao birokratska diktatura koja je krvavim putem nametnula falsifikat da je socijalizam jednopartijski sistem u kojem ne postoje političke slobode i koji uspijeva u nacionalnim granicama, kroz nekoliko desetljeća, ako ne i manje), savjesnim i detaljnim istraživanjima moguće je razlučiti izvorne namjene, ali i politike boljševičke partije od njihove kasnije staljinističke krivotvorine.
Buržoaska vlada
Međutim, kakav je bio razvoj društvene situacije u Rusiji koji je rezultirao Oktobarskom revolucijom?
Oktobru je prethodio Februar. U februaru 1917. izbili su masovni protesti i štrajkovi koji su rezultirali spontanim stvaranjem sovjeta kao demokratskih organa radnika, seljaka i vojnika. Sovjeti su prvi put nastali u revoluciji 1905. i nakon toga su ih boljševici uključili u svoje daljnje analize revolucionarne perspektive. Sam Trocki je već 1906., napisao kako će u idućoj revoluciji spontano stvaranje sovjeta zahvatiti cijelu zemlju, što se uglavnom i ostvarilo.
Dakle, februarska revolucija izbila je uslijed velikog masovnog siromaštva, dugotrajnog i napornog rata koji je vodila Rusija. Pokretački motivi bili su težnja za ukidanjem monarhije i svrgnućem cara, zatim političke slobode, što bi dalje presudno utjecalo na završetak rata u Rusiji i daljnji ekonomski razvoj koji bi, agrarnom reformom ponajviše, osigurao povoljniju perspektivu za veći dio društva.
Narod je dobio svoju prvu buržoasku vladu na čelu s Grigorijem Lvovim. Ona je imala značajnu podršku naroda i kroz sovjete, što se vidjelo i kroz priznanje i podršku na Prvom sveruskom kongresu sovjeta kojim su dominirali socijal-revolucionari i menjševici.
Nakon kratkog perioda, unatoč svim proklamacijama i potezima te vlade, postalo je jasno da suštinske probleme ruskog društva poput agrarne reforme, izlaska iz rata, ekonomske reforme, ona ne misli riješiti. Ne samo da ne misli, nego zbog objektivnih okolnosti i ne može.
Međutim, to je postalo jasno uglavnom boljševicima i to njihovom manjem dijelu plus skupini koja im se kasnije pridružila na čelu s Trockim, mežrajoncima.
Sada je u to prvo trebalo uvjeriti rukovodstvo i članstvo partije, kako bi onda i sama partija „naoružana“ novim spoznajama dalje organizirala mase preko radnika i vršila propagandu protiv buržoaske vlade.
U tom kontekstu nije zanemarivo znati stanje na lijevom spektru ruske politike tog vremena.
Da bismo bolje shvatili razvoj i kretanje političkih subjekata na ruskoj ljevici 1917. godine, nezaobilazno je imati na umu povijesnu činjenicu da su u ruskoj socijaldemokratskoj partiji postojala, ugrubo rečeno, tri pogleda na nadolazeću revoluciju.
Naime, nakon završetka revolucije 1905, kako menjševici tako i boljševici dalje su verificirali svoju teoriju i pritom pokušali postaviti dijagnozu za iduću revoluciju, za koju su bili uvjereni da dolazi.
Prvi pogled bio je onaj od menjševika, čiji su glavni predstavnici Dan, Martov dalje razvijali ideje Plehanova. Plehanov, kao marksist držao se stare teze Marksa i Engelsa kako je socijalistička revolucija na dnevnom redu jedino u razvijenim kapitalističkim zemljama Zapada. Socijalistička revolucija moguća je, dakle, tek tamo gdje ima objektivnih uvjeta i za razvoj socijalizma, poput visoke produktivnosti rada, snažne privrede, visoke tehnike i tehnologije i radničke mase.
S obzirom da je Rusija bila nerazvijena zemlja u odnosu na kapitalistički Zapad, dakle ne nerazvijena uopće, njoj je tek slijedila buržoaska revolucija. Dakle, ono što su Englezi 1688., Francuzi 1789., to je Rusija trebala provesti u idućem revolucionarnom periodu, posebno nakon što je već jedan period završio slomom 1905. Drugim riječima, na dnevnom redu, prema menjševicima, bilo je svrgavanje monarhije i čišćenje Augijevih štala feudalizma za daljnji razvoj kapitalizma. Ovaj historijski zadatak, kao i u zemljama razvijenog Zapada, trebao je pasti na rusku liberalnu buržoaziju, koja bi time postala nositelj i protagonist ruske buržoaske revolucije.
Osim ekonomskog razvoja, ona bi omogućila i politički razvoj prvenstveno kroz pitanja slobode organiziranja, slobode govora, slobode tiska, radničkog organiziranja itd. Prema menjševicima, tek nakon izvršene buržoaske revolucije od strane ruske liberalne buržoazije, i nesmetanog razvoja kapitalizma, ruska ljevica će dobiti priliku zalagati se za razvoj socijalističkog pokreta i tek nakon nekoliko desetljeća bit će realno očekivati socijalističku revoluciju i boriti se za nju.
Agrarno pitanje
Boljševička frakcija imala je drugi pogled, koji je razradio Lenjin. Njega se može opisati pojmom „demokratska diktatura proletarijata i seljaštva“. Boljševici su smatrali da je ruska buržoazija preslaba i u globalu reakcionarna, a da bi mogla provesti buržoasku revoluciju toliko potrebnu Rusiji. Istovremeno, detektirali su osnovni i gorući problem tadašnjeg ruskog društva – agrarno pitanje. U zemlji pretežno seljačkoj najveći dio seljaka živio je u bijedi i bio u podređenom položaju. Ujedno su činili vojnu masu koja je u raznim ratovima ginula za ruski imperijalizam i plemstvo. Njihova intuicija tražila je agrarnu reformu, odnosno preraspodjelu zemlje što je značilo i oduzimanje zemlje veleposjednicima. Njihov program najdetaljnije je izrazila partija socijal-revolucionara (eseri).
Stoga je Lenjin uvidio da je jedina progresivna klasa koja može privesti kraju buržoasku revoluciju, jednom kada do nje dođe – radnička klasa. Međutim, ta klasa ulazi u politički savez zajedno sa seljaštvom. U pretežito seljačkoj zemlji u takvim okolnostima, rezonirao je tada Lenjin, sama diktatura proletarijata teško da je moguća.
Na taj način ključni zadatak ruske liberalne buržoazije proveo bi proletarijat zajedno sa seljaštvom pomoću demokratske diktature, diktature većine društva. Također, ova radničko-seljačka vlast nastavila bi dalje ‘krčiti’ put čišćem kapitalizmu, mičući razne feudalne prepreke iz prošlosti, poput agrarne reforme, odlučno bi radila na podizanju svijesti seljaštva, na razvoju radničkog pokreta, političkih sloboda itd. Jasno, radila bi u korist proletarijata, odnosno polako ali sigurno i stvarala bi političko-ekonomsko-kulturne pretpostavke za socijalističku revoluciju.
D. Moor / Živio svjetski Crveni oktobar! / Moskva / 1920.
Treći pogled bio je od Trockog i razrađen neposredno nakon završetka revolucije 1905., za vrijeme koje je Trocki bio predsjednik petrogradskog sovjeta. On je već 1905. godine postavio tezu da je ruska buržoazija reakcionarna i slaba, ali i da seljaštvo nije stabilni politički faktor te da je jedina objektivna opcija ne diktatura proletarijata i seljaštva, nego diktatura proletarijata koji se oslanja na seljaštvo i pritom ga vodi. Međutim, ključna razlika u odnosu na Lenjinov pogled bila je sljedeća – Trocki je uvidio da se proletarijat nakon što provede buržoasku revoluciju i počne provoditi zadatke svojstvene buržoaziji, neće tu moći zaustaviti, nego će prijeći i na socijalističke zadatke. Time će buržoaska revolucija prerastati u socijalističku dajući joj tako permanentni karakter. Drugim riječima, ruski proletarijat oslonjen na seljaštvo u idućoj revoluciji provest će socijalističku revoluciju. Potencijalne prigovore da je Rusija nerazvijena i da ni u kojem slučaju ne može doživjeti socijalističku revoluciju, Trocki je odbacio argumentom da je Rusija možda kao zemlja nerazvijena, ali da je kapitalizam kao svjetski proces iscrpio svoju historijsku zadaću, odnosno da se dovoljno razvio za socijalističku revoluciju, stoga je manje bitno iz koje zemlje dolazi taj prvi impuls. Uostalom, Rusija je u sebi sadržavala jedinstvo tendencija nerazvijenosti kroz pustu i siromašnu poljoprivredu te visoko centraliziranu i krupnu industriju u gradovima, s visokom tehnologijom. I to je ključna stvar ovdje. Trocki je svoj pogled na buduću revoluciju promatrao jedino na način da je ruska revolucija impuls i uvod u revoluciju na Zapadu. Bez nje, tvrdio je Trocki, ni revolucija u Rusiji neće se dugo održati već će nužno propasti.
Ova tri pogleda mogu nam pomoći da shvatimo i značenje poznatih Lenjinovih aprilskih teza. Nakon što je dogovoreno da Lenjin s još nekoliko desetaka drugih boljševika i menjševika oklopnim vlakom kroz Njemačku uđe u Rusiju – Lenjin i ostali stigli su 3. aprila (po starom kalendaru) na finsku stanicu. Lenjin je već bio razradio teze koje će izložiti na partijskoj konferenciji u aprilu. Naime, svjestan da velika većina vodećih ljudi boljševičke partije djeluje na temelju sad već zastarjele boljševičke formule, koju je Lenjin ranije izveo, on je partiju želio usmjeriti na put socijalističke revolucije.
Dakle, prije Lenjinova dolaska, partija je podržavala Privremenu vladu i u skladu sa starim formulama pripremala se za provođenje buržoaske revolucije i sazivanje Ustavotvorne skupštine te daljnji razvoj kapitalizma. Istovremeno u sovjetima dviju prijestolnica većinu imaju menjševici, a boljševici su manjina.
Borba za aprilske teze trajala je gotovo cijeli taj mjesec. Sam vrh partije je najprije teze odbacio gotovo jednoglasno. Osim toga, bili su u velikoj nevjerici i Lenjina stali optuživati da je preuzeo neke anarhističke tendencije, da je postao trockist pa i čak da je poludio. Treba imati na umu da je u to vrijeme trockizam bio oznaka za teoriju da će proletarijat u Rusiji izvršiti i socijalističku revoluciju oslanjajući se na seljaštvo – ništa više. Bitno je napomenuti da je demokratska rasprava tih dana bilo vrlo intenzivna, kao i to da su postojala raznolika mišljenja, što je itekako u suprotnosti s kasnijim službenim tumačenjima staljinizma gdje se aprilske teze prikazuju kao nešto što se zapravo podrazumijevalo i kao da je uz par manjih iznimaka, Lenjin riješio stvar s partijom vrlo lagano. Nema ništa lošeg, sramotnog ili pogrešnog u tome da se prizna ono što je zaista i bilo – da je boljševička partija bila živi mehanizam i da se odvijala velika borba mišljenja prije nego je usvojen smjer koji će partiju voditi prema Oktobru. Pritom će takvih borbi biti još nekoliko prije same pobjede. I to je bila u potpunosti normalna stvar partijskog života.
Konačno, Lenjin je svojim autoritetom i sticajem drugih okolnosti uspio pridobiti vrh partije za svoje teze, pa tako i za neke od sljedećih glavnih teza: glavna parola mora biti „sva vlast sovjetima“; vrijeme je za prelazak na socijalističku revoluciju koja je tako stavljena na dnevni red historije, sovjeti su novi organi radničke vlasti, ruska revolucija bit će signal i prvi korak u smjeru svjetske socijalističke revolucije.
Aprilske teze
Važnost aprilskih teza jest u tome što su one okrenule smjer djelovanja partije za gotovo 180 stupnjeva i od jedne partije koja se borila u suštini za ono što i menjševici samo s više odlučnosti i s proletarijatom kao protagonistom, postala je partija koja je na sebe preuzela prerastanje jedne revolucije u drugu, realizaciju buržoaskih zadataka povezujući ih sa socijalističkim mjerama. Prvi i glavni koraci bili su borba za osvajanje većine u sovjetima, kao jedinim organima buduće radničke vlasti, čisti raskid s podrškom Privremenoj vladi i otvoreno zagovaranje radničke vlade na čelu s boljševicima kao uvod u diktaturu proletarijata, povezivanje s masama i propagiranje da jedino putem socijalističke revolucije seljaci mogu dobiti zemlju, radnici tvornice, a Rusija mir i izlazak iz rata.
Koliko god je dijelu ljudi bilo jasno kako je postojeća Privremena vlada impotentna, mase ipak uče na iskustvu. A za to je potrebno vrijeme. Sretna okolnost u tom smislu jest što u revolucionarnim razdobljima mase ipak uče najbrže budući da su tada vrlo dinamični događaji stisnuti u kratak period i učinci brzo izlaze na vidjelo. Dakle, dok bi u mirnim vremenima trebale proći godine da mase iskuse svu laž liberalne buržoazije, ako i tada, u ovim burnim vremenima one su to iskusile tokom nekoliko mjeseci. Međutim, ne treba misliti da je to bilo samo od sebe. Presudnu ulogu pri tome imala je boljševička partija koja je neumorno, svakodnevno i strpljivo masama objašnjavala svu dinamiku razvoja, njene uzroke i njene posljedice.
A. Apsit / Građani! Dajte nam svoje oružje! / Moskva / 1919.
Prvi moment kad se masovno nezadovoljstvo počelo pretvarati u politički pokret, dogodio se početkom jula (po starom kalendaru). Ogorčene mase, posebno nakon demonstracija u junu, počele su uviđati kako su od početka revolucije njihovi životni uvjeti bivali sve lošijima. Istovremeno je ruska vlada pokrenula vojnu ofenzivu. Masovni prosvjedi u Petrogradu ciljali su na hitne promjene i ostavku vlade. Za boljševike je glavni problem sada bio što su znali da još nije vrijeme za presudnu akciju, ponajviše zato što u sovjetima boljševici i dalje nisu imali većinu. K tome, njihov prijedlog za ranije mirne demonstracije sovjet je odbio. Naravno, njihovo članstvo, a i mase pritiskale su spontanošću i situacija je postajala sve delikatnija. Lenjin i Trocki uspjeli su preuzimanjem prosvjeda donekle umiriti prosvjednike kako demonstracije ne bi prerasle u opći kaos i potencijalni građanski rat, s jedne strane te su odlučno istaknuli zahtjev i nužnost prelaska vlasti na sovjete, s druge strane.
Ključni zahtjev prelaska vlasti s Privremene vlade na sovjete ne može se razumjeti ako se nema na umu politički fenomen koji se pojavio 1917. – dvovlašće. Dakle, u Rusiji su postojale de facto dvije vlasti, službena ili buržoaska vlast koju je utjelovila Privremena vlada i neslužbena, narodna vlast koju su utjelovili sovjeti. Lenjinova analiza ukazala je na nužnu koliziju te dvije vlasti, nakon koje će samo jedna opstati i to će biti zapravo i rezultat revolucije. Nema veze što je sovjet trenutno i dalje podržavao Privremenu vladu, ali to je bilo zbog toga što u njemu boljševici još nisu postigli većinu.
Nakon julskih dana sastavljena je druga koalicijska vlada, ovog puta na čelu s Kerenskim (koji je bio i potpredsjednik petrogradskog sovjeta, kao pripadnik socijal-revolucionara). Bit će to drugi događaj pomoću kojeg će mase uvidjeti svu jalovost liberalne buržoazije i njenih saveznika u izvršenju historijskih zadataka revolucije. Boljševici su pali pod udar Vlade, Lenjin je morao pobjeći iz Petrograda, a Trocki završio u zatvoru.
Kako su zapravo umjereni socijalisti preuzeli vlast, sve konzervativne i antirevolucionarne snage zemlje krenule su u rušenje Kerenskog, tako da su podržale generala Kornilova kojeg je Kerenski postavio za vrhovnog zapovjednika. Međutim, slično kao što će se dogoditi, mutatis mutandis, i u Čileu 1970-ih s Allendeom i njegovim generalom Pinochetom, Kornilov je Kerenskom okrenuo leđa i otvoreno objavio rat vladi te naredio svojim trupama da najprije krenu na Petrograd.
Budući da je sama revolucija bila u opasnosti, Kerenski se, uvidjevši da mu treba što masovnija pomoć petrogradskih masa, obratio boljševicima. Iako je ovo bila delikatna situacija za boljševike, u smislu da li pomoći Kerenskom ili ići i protiv Kerenskog i protiv Kornilova, uz posebnu ulogu i autoritet Trockog i Lenjinov utjecaj – boljševička partija pomogla je Kerenskom i uspjela odgoditi napad Kornilova. Dvije stvari sada su išle na ruku boljševicima: sve veći utjecaj među vojnicima i činjenica sve većeg naoružanja radnika, koje je prethodno Kerenski naoružao.
Situacija je sada napredovala u smjeru nove revolucije. Nakon što je prošla opasnost od Kornilova, Kerenski je nastavio tamo gdje je stao. Krenuo je razoružavati radnike, a na političkom planu preusmjeravati sovjetski utjecaj na službene institucije u vidu tzv. Pretparlamenta koji je trebao biti neka vrsta generalne probe pred Ustavotvornu skupštinu. Suština je bila političkim putem uništiti sovjete, nastaviti već istrošenu politiku vođenja rata i ustrajati u ignoriranju zahtjeva seljačkih i radničkih masa.
Boljševičko vodstvo pod utjecajem Lenjina i na čelu s Trockim, ubrzo nakon njegovog početka napustilo je Pretparlament ili Demokratsku konferenciju. Istovremeno je počelo pripremati mase za ustanak. Negdje u to vrijeme, boljševici po prvi puta osvajaju većinu u petrogradskom sovjetu, a Trocki postaje njegovim predsjednikom. Pretpostavke za ustanak počele su se realizirati. Pod utjecajem sve podlijih namjera Kerenskog da oslabi petrogradski sovjet, posebno zbog njegove boljševizacije, tako što vojne trupe naklonjene tom sovjetu želi poslati na frontu, stvar se počinje radikalizirati. Izgovor Kerenskog bio je da su na frontu petrogradske vojne trupe itekako potrebne zbog obrane. Stvar je bila u tome da bi na ovaj načni petrogradski sovjet ostao nebranjen i vrlo lako likvidiran. Na prijedlog lijevog esera, Lazimira, podržanog od strane boljševika, formiran je Vojno-revolucionarni komitet koji je za cilj imao kako obranu sovjeta od Kerenskog, tako i obranu od kontrarevolucije.
Dakle, nakon što je Trocki postao predsjednik glavnog sovjeta, pa time i glavni autoritet Vojno-revolucionarnog komiteta, cijela stvar je ušla u višu fazu. Lenjin je ustanovio da je došlo vrijeme za prevrat i da partija više nema pravo odugovlačiti, a kamoli propustiti taj povijesni trenutak. Takvi trenuci, ovdje to ne treba shvatiti doslovno u obliku jednog dana ili sata, više u ovoj revoluciji neće biti mogući i, kaže Lenjin, „sutra već može biti kasno“ i cijela stvar može biti uništena.
Za boljševike, onda i za Trockog koji je ušao u boljševički CK u augustu zajedno s još jednim dijelom mežrajonaca, pitanje prevrata, ustanka, svrgavanja Kerenskog i preuzimanja vlasti postavilo se kao konačno pitanje. I opet, tu je bilo razmimoilaženja. Lenjin je bio za što raniji ustanak. Ustanak koji bi se ostvario izvan sovjeta, nevezan za sovjete. Njega bi izvršila partija na prepad. I potom predala vlast u ruke sveruskom sovjetskom kongresu koji je bio zakazan za 20.10. Dio boljševika, pa ni Trocki s tim se nije slagao. Za njih je to bila preriskantna opcija budući da su za sovjete ipak vezane mase i da se to ne može ignorirati. K tome, bolja je opcija, prema Trockom, da Drugi kongres sovjeta koji će uskoro biti sazvan, odluči, odnosno potvrdi preuzimanje vlasti. Lenjin je bio protiv toga jer je smatrao da menjševici i njihovi saveznici namjerno odugovlače taj saziv do kojeg možda i neće doći.
Na kraju je sticajem okolnosti to učinio Vojno-revolucionarni komitet u ime petrogradskog sovjeta koji je predao vlast sazivu kongresa za vrijeme samog kongresa.
Kako Lenjin nije bio na licu mjesta, a Trocki je svakodnevno rukovodio i sovjetom i komitetom, on je ipak imao bolji uvid s terena. I osnovnu stvar koju je uspio uraditi bilo je prikazati skori napad na vladu zapravo kao obranu petrogradskog sovjeta od njenog napada. Vlada je kad-tad morala ići prema likvidaciji sovjeta, a to je značilo i da se sovjet mora braniti. I kroz te manevre i briljantno djelovanje Trockog, sve bitne pretpostavke za bezbolno preuzimanje vlasti u Petrogradu bile su ispunjene. U tome je jako pomogla situacija s onim petrogradskim garnizonom koji je bio uz sovjet, a kojeg je vlada Kerenskog željela poslati na frontu. Nakon što je u tim dramatičnim danima, garnizon odbio naredbu vlade i stavio se na raspolaganje sovjetu, pobjeda je u velikoj mjeri bila osigurana, samo je trebala formalnu potvrdu u obliku ustanka i preuzimanja vlasti.
U idućim danima napetost je iznimno rasla i sve je vodilo tome da će ustanak biti na sam dan saziva kongresa sovjeta pa će tako kongres u slučaju uspješnog ustanka ipak potvrditi prelazak vlasti. Tako je i bilo jer je ustanak završio uspješno s minimalnim brojem žrtava. Prigovori koji idu za tim da je boljševicima bilo lako jer protivnika praktički nije ni bilo u potpunosti su promašeni. Glavni razlog zašto je ustanak bio izuzetno učinkovit upravo leži u politici koju je petrogradski sovjet na čelu s Trockim vodio. Upravo zbog te politike diplomatskih poteza i dvosmislenih izjava, najveći dio vlasti i neprijatelja do zadnjeg momenta nisu znali što se događa i hoće li ustanka biti ili neće.
Uvod u revoluciju
Za kraj treba reći nešto o prvotnim namjerama boljševika nakon dolaska na vlast. Prva sovjetska vlada bila je višestranačka i činili su je boljševici i lijevi eseri. Na Drugom kongresu nakon osvajanja vlasti, sve ostale političke stranke napustile su kongres i tako praktički presudno utjecale na to da vladu čine samo dvije stranke. Namjere boljševika bile su neposredno realizirati one zahtjeve zbog kojih su i došli na vlast te ih povezati sa socijalističkim mjerama – to sve kao početak ili uvod u evropsku socijalističku revoluciju. Niti su vjerovali da mogu izgraditi socijalizam, posebno ne u jednoj zemlji, niti su namjeravali provesti sveopću nacionalizaciju. Ona je više bila posljedica napada desetina vojski na ruski teren i odbijanje domaćih kapitalista da surađuju s novim sovjetskim režimom.
- Strahov – Braslavski / V. I. Uljanov /Harkov / 1924.
Koliko god nekima izgledala nedovoljno, činjenica jest da su boljševici, na čelu s Lenjinom i Trockim, rezonirali kako će sovjetska revolucija dati poticaj i impuls za socijalističku revoluciju na Zapadu, koja će onda doći u pomoć ruskim radnicima. Ruski radnici neće završiti socijalističku revoluciju, ali će je započeti. Boljševici u to vrijeme nisu ni mislili da se sovjetska Rusija može održati sama bez revolucije na Zapadu. Jedino što su znali jest da će izdržati koliko god mogu kako bi, to su Lenjinove riječi, ako i budu poraženi, ostavili narednim generacijama iskustva i pouke. Na isti način kao što su oni svladali pouke Pariške komune koje je Marks teorijski izveo, a čiju su cijenu pariški radnici platili svojim životima.
Osnovni je nedostatak ljevice na ovim prostorima pri analizi oktobarske revolucije, što nju promatra ili samo kao rezultat objektivnih okolnosti ili samo kao djelo jednog čovjeka, Lenjina. U stvarnosti socijalistička revolucija bila je moguća jer su za nju postojale povoljne pretpostavke. Međutim, to nipošto ne znači da je ona bila nužna. Ona postaje nužna i realna tek i jedino kad su se postojeće pretpostavke pretvorile u svjesno političko djelovanje boljševičke partije. Dakle, bez svjesne političke snage koja svjesno i odlučno intervenira o zadane društveno-političke okolnosti, svaka revolucionarna situacija završava pobačajem.
Stoga se možemo poslužiti riječima Trockog kako su za Oktobar bili potrebni sljedeći preduvjeti: propadanje starih vladajućih klasa; politička slabost buržoazije koja nije imala korijena u narodnim masama; revolucionarni karakter agrarnog pitanja; revolucionarni karakter problema potlačenih nacija; znatna društvena težina proletarijata, revolucija 1905., kao generalna proba; imperijalistički rat koji je zaoštrio sva proturječja i galvanizirao mase. Međutim, presudan preduvjet za socijalističku revoluciju bila je boljševička partija. Bez nje, svi navedeni preduvjeti bili bi pucanj u prazno.