Milen Ruskov: "Uzvišenje", Zagreb: Sandorf, 2018. (prijevod s bugarskog: Ana Vasung)
SVIJET ZA SLOBODNE SAZDAN
April 2019
Ruskovljev parodijski roman o revolucionarnom pokretu devetnaestog stoljeća vrijedan je doprinos poetičkom pluralizmu suvremene bugarske proze koju obilježava kombinacija postmodernističkih postupaka s tradicionalnim pripovijedanjem u realističkom modusu
To Djelo je za tvoju dobrobit – rekoh mu – da se oslobodiš, budalo!
(Ruskov 2018: 134)
Suvremena bugarska proza u prijevodu na hrvatski jezik još uvijek se doima egzotičnom, pa stoga i dragocjenom slučajnošću, premda se posljednjih petnaestak godina bugarističke police u bibliotekama popunjavaju – možda ne sustavno i brzo, ali opet dovoljno da se na njima mogu prepoznati slični i zajednički „tranzicijski“ sadržaji i poetički obrasci. Niski najčitanijih i najprevođenijih suvremenih bugarskih pisaca, Georgija Gospodinova i Aleka Popova, pridodana su imena Vladimira Zareva, Emila Andreeva i Zaharija Karabašlieva, a bugarsku književnu priču posebno su obogatili Alkibijad Veliki i Slučaj Džem, prijevodi povijesnih romana Vere Mutafčieve nastali šezdesetih i sedamdesetih godina. Prošle godine, u izdanju Sandorfa, pojavio se nagrađivani roman Milena Ruskova Uzvišenje (Възвишение) iz 2011. godine „najavljen“ koji mjesec ranije istoimenom filmskom adaptacijom.
Nevelik romaneskni opus Milena Ruskova (1966) kojeg, pored romana o kojemu će biti riječ, čine još romani Džepna enciklopedija misterija (Джобна енциклопедия на мистериите, 2004) i Bačen u prirodu (Захвърлен в природата, 2008), dobitnik je brojnih domaćih književnih nagrada i priznanja. Za roman Uzvišenje Ruskov je dobio 2014. godine nagradu Europske unije za književnost, a jedna takva internacionalna nagrada bila je dovoljna da osigura Ruskovu ozbiljniji proboj na zapadno tržište za koji je, kako se iznova potvrđuje, ključna dostupnost romana na engleskom jeziku.
Na početnim se stranicama romana može zaključiti da je prijevod ovog teksta morao biti avantura. On se otvara isprikom pretpostavljenog autora zbog „neblagoprijatnih opisanija“, a izdavač se u bilješci empirijskog autora ograđuje od potencijalnih optužbi za nepismenost. Naime, pravopis u romanu ne pridržava se suvremenih književnih normi, nego prati „osobitosti bugarske preporodne književnosti“ koja je bila izrazito nedosljedna i raznovrsna, pa su pisci često istu stvar pisali na više načina unutar iste knjige. Uzvišenje se pridržava tog „liberalnog kaosa preporoda“, pa pripovjedačeva prividno nesustavna izmjena idioma nudi uvid u ono što je bio jezik bugarske književnosti devetnaestog stoljeća. Osim toga, jezična pitanja čine jednu od centralnih preokupacija likova prikazanih u prvom planu i funkcioniraju kao povod komičnim raspravama i nesporazumima kojima roman obiluje.
Jezične akrobacije prate raznoliki žanrovski upisi zbog kojih se roman može čitati kao pikarski, povijesni, avanturistički, pa čak i osobit tip viteškog romana, čija se komička i parodijska intencija dovršava „serioznom rabotom“ i tragičnim raspletom. Premda je Ruskov kod nas najavljen kao „bugarski Cervantes“, a centralni likovi Uzvišenja opisani kao bugarske verzije Don Quijotea i Sancha Panze, junački dvojac Giča i Asenčo dijele malo toga sa svojim slavnim španjolskim precima čak i ako se uzme u obzir da ih u avanturama prati staro kljuse Djed Jovan.
Radnja romana je smještena u drugu polovicu devetnaestog stoljeća, u vrijeme kad se bugarski patrioti i revolucionari upinju da skupe novčana sredstva za revoluciju koja će osloboditi zemlju i narod o petostoljetne osmanske okupacije. Bača Giča, pripovjedač i središnji lik romana, sa svojim poslušnikom i istomišljenikom Asenčom, pridružuje se revolucionarno-hajdučkoj skupini predvođenoj Dimitrijem Opštim, bliskim suradnikom Vasila Levskoga, vođe narodne borbe za oslobođenje od osmanske vlasti. Naoružani puškama i revolverima, hajduci se kreću prostorima Stare planine, vođeni koliko slobodarskim idealima toliko privatnim materijalnim interesima. Pljačkajući podjednako revno Turke i Bugare, oni skupljaju sredstva za kupovinu oružja kojim će Djelo provesti u djelo, a zbog jedne takve velike pljačke, čiji su dobici raspoređeni pravedno junacima i nepravedno revolucionarnom pokretu, hajdučka skupina će napokon ukrstiti revolvere s neprijateljem i dati svoj život časno na stjenovitom planinskom uzvišenju.
Kako čitatelj ne bi pomislio da su naši junaci obični drumski razbojnici, oni opljačkanim bugarskim trgovcima izdaju potvrdu o „zajmu“ s pečatom Bugarskog revolucionarnog centralnog komiteta: kad se Bulgarija oslobodi, na temelju potvrde moći će zatražiti povrat nevoljko uloženih sredstava. Hajdučka ekonomska politika, suvišno je i tumačiti, satirička je reprezentacija suvremenih gospodarskih prilika i njezinih predstavnika koji se u optici romana razlikuju od svojih hajdučkih utemeljitelja samo po tome što sada nose čišća i ljepša „europska“ odijela.
Brojnim likovima u romanu ne pamtimo ni imena zbog toga što uglavnom nisu karakterizirani i detaljno portretirani, nego funkcioniraju gotovo samo kao elementi kulise. U prvom planu jeste lik pripovjedača, poluobrazovani poluintelektualac Giča i njegove impresije o sredstvima i ciljevima revolucionarnog pokreta kojima nastoji podučiti neobrazovanog Asenča s kojim ga veže nježno i empatično prijateljstvo. S revolverima za pojasom, dvojac je naoružan štivom kojim krati periode zatišja u brdskim avanturama i za čijim savjetima posežu u tegobnim neprilikama junačkog života. Za probleme praktične naravi, poput higijenskih i tjelesnih, te odgovorima na pitanja opće kulture obraćaju se svako malo Ribljem bukvaru Petra Berona, „oca moderne Bugarske“, čiji je udžbenik ili enciklopedija prva knjiga tiskana na modernom bugarskom jeziku. Usvajajući temeljna znanja o jeziku, religiji, povijesti, te biljnom i životinjskom svijetu, Giča i Asenčo primjere i savjete crpe koliko iz znanstvene građe toliko i iz basni u čijim životinjskim zapletima prepoznaju odraze vlastitih dilema. Rodoljubivim idejama i znanjem opijaju se čitajući Gorskog putnika i Nepokorenog Bugarina Georgija Rakovskog, bugarskog revolucionara i pjesnika čiji je životni i književni put utabao stazu duhovnom uzvišenju junaka romana. Stil i tematske preokupacije Rakovskog reflektiraju se u Gičovim idiličnim lirsko-pejzažnim opservacijama o prirodnom svijetu koje su protuteža neukosti i prostačkim manirima hajdučkog miljea. Asenčo, mladi neuki čobanin i dobrodušni kleptoman, sudjeluje u duhovnom putovanju bugarskim brdima i šumama čitajući „učiteljevu“ literaturu. U okviru svojih mogućnosti, on participira u revolucionarnom žaru koji svako malo obuzme mudrijeg i osvještenijeg Giča. Bogat leksik i rasprave o jezičnim nedoumicama sastavni su dio humorističnog tkanja ovoga romana, ali centralni zaplet u odnosu dvaju likova počiva na oprečnim shvaćanjima ciljeva revolucionarne borbe koji će svoje pravo lice pokazati u završnoj epizodi kad obje slobodarske iluzije jednako smrtonosno probuše puščana zrna.
Za razliku od bugarskog jezika koji se ne dovodi u pitanje, kritička oštrica romana uperena prema „takozvanom narodu“ razotkriva sve paradokse Gičovog revolucionarnog putovanja. Pod utjecajem preporodne literature, Giča se upušta u književno i revolucionarno pisanje gdje uviđa da sloboda predmnijeva trostruko uzvišenje: opismenjavanje, ulaganje sredstava u borbu i paljenje turskih konaka. Međutim, prosvjetiteljskoj ambiciji mladog revolucionara ne stoji na putu toliko turski jaram koliko pasivnost, pokornost, podmitljivost, podmuklost i podlost samog naroda za čiju se slobodu i dobrobit valja izboriti. U usporedbi s narodnim mentalitetom, turski neprijatelj je protivnik kojeg se kad-tad može poraziti. Unutrašnji neprijatelj, bugarski „čorbadžija“ kojim upravlja nezasitna pohlepa postaje nemoguć zadatak na kojem će pasti i Gičov jedini, pa zato i najbolji, učenik – Asenčo. Neskriveni prezir i mržnja prema kolektivnom mentalitetu ne dovode u pitanje Gičova revolucionarna stremljenja čak i kad porekne da narod kao takav uopće postoji: „Sloboda naroda? Kog je za to briga? Nikog ne zanima narod, a ni narod se za nikog ne zanima – to moraš dobro i duboko zapamtit, ko što je govorio moj otac; ako ti se nešto dogodi, narod neće ni trepnut – u to moš bit siguran. A kako kaže Opšti – najveća je tajna da narod ne postoji; ne postoji tako nešto; to je izmišljeno.“ (str. 312) Dok Gičov idealizam koji zakriva mržnju ne pada pod teretom vulgarnosti i primitivizma kolektiviteta, Asenčove natruhe idealiziranja revolucionarne borbe nagrizaju s jedne strane sami revolucionari koji u hajdučiji sudjeluju zbog vlastite koristi, a s druge pohlepa i vlastita vizija individualne slobode koja je izmještena iz Bugarske u Evropu. Zbog nje će Asenčo odati neprijatelju lokaciju hajdučke čete i stradati u okršaju skupa s učiteljem. Dvije smrti, sugerira roman, neće biti iste: Asenčo umire neprosvijećen, a Giča u borbi za život doseže „uzvišenje“.
Ruskovljev parodijski roman o revolucionarnom pokretu devetnaestog stoljeća vrijedan je doprinos poetičkom pluralizmu suvremene bugarske proze koju obilježava kombinacija postmodernističkih postupaka s tradicionalnim pripovijedanjem u realističkom modusu. On, međutim, nije bez nedostataka. Iako je poetički opravdana Gičovim književnim uzorima, manje uspješna strana romana njegova je ekonomičnost ili manjak iste zbog pripovjedača koji se obilato upušta u raznorazne digresije o prirodi, mentalitetu, povijesti i obrazovanju zbog čega cjelina pati od ponavljanja sličnih ideja i zaključaka. – Impresije o jeziku i stilu iznosim s oprezom zbog nedovoljnog poznavanja bugarskog jezika, ali čini se da je imitacija jezičnog „kaosa“ preporodne književnosti uspješno očuvana u prijevodu romana na hrvatski jezik. Razgovori dvojice poluučenih Bugara o pravopisu, književnosti i gramatici u planinskim i revolucionarnim uvjetima čuvaju svoj humoristični potencijal, pa je užitak probijati se tekstualnim putevima kroz šumu njihovih jezičnih i moralnih dvojbi.