Bojan Gagić: Između tišina, zvučna instalacija. MSU GALERIJA, 23. 02. - 15. 03. 2016.
TIŠINA KAO BUKA
Mart 2016
Na snimkama koje je Gagić zabilježio na 12 lokacija i u 12 mjeseci, koji se pak reproduciraju na 12 magnetofona s vrpcama kojima je rok trajanja istekao nesretnih 90-tih, ne pojavljuje se ništa gromoglasnije od cvrkuta ptica, strujanja vjetra, prolaska motornih vozila ili piljenja drva obližnjeg mještanina. Međutim, u podnožju te „tišine“ vrebaju minska polja
„Tišina je svakako prapočetak svega. Plodna voda roditeljica. Kao što se vraćamo precima da bismo prepoznali svoja otuđena bića, izvorištima, počecima, tako se treba koji put okrenuti tišini, praznom papiru, Schwamm űber, ničemu.“
(Zvonimir Bajsić, 1978.)
Godine i godine bivanja na Radio Zagrebu, promišljanja zvuka i njegovog značenja u raznim dramaturškim situacijama, bilo životnim ili skriptiranim i fiktivnim, oca su zagrebačke škole radijskog featurea dovele do gornjeg zaključka. Baš negdje pred kraj života Zvonimir Bajsić počeo se intenzivnije baviti tišinom, ili izostankom čujnoga, odnosno ljudskom percepcijom nedostatka opaženoga zvuka. Vidio je u njoj Bajsić gotovo filozofsku bazu za doživljavanje zvuka, zenbudistički smiraj i pomirenost sa samim sobom. Nema sumnje kako je Bojan Gagić, zvučni artist, konceptualac i dizajner zvuka, u svome radu makar i nenamjerno nastavio davno započetu tradiciju featurea, samo što se njegov eksperiment ne odvija u eteru, nego u galerijskome prostoru, gdje bi uvjeti reprodukcije trebali biti zadani, uokvireni i donekle skriptirani. Moguće i sterilni.
Međutim, tišina jest životni pojam koji se odupire definiranju i koji kad se uokviri, ima granice samo u onome što ljudsko uho uspijeva fizički čuti. A to uho u cijelom spektru zvukova je poprilično nesavršeno, baš kao i prostor MSU-a u kojemu se Gagićeva tišina sveudilj borila s topotom dječjih nožica i bukom razdraganih glasova najmlađih ljubitelja suvremene umjetnosti iz susjednog galerijskog prostora. Bojište je to na kojemu vriskava dječica (neki od njih možda i budući kustosi) pobjeđuju, dok se Gagićev feature s minskih polja svome slušatelju morao nenadano fizički približiti. Recimo i da je to možda jedan zgodan, dodatni element tjelesnoga odmjeravanja sa starim magnetofonima i vrpcama, elementima u prostoru koji su tražili da se na stari prašnjavi Grundig doslovno stavi uho kako bi se nešto i čulo. Da se omiriše umorni Telefunken i pomazi bolestima oslabljeni Uher. Kakofonija je tako bila značenjski i senzualno potentna, jer Gagić, čini se također, nije bez predumišljaja sve vrpce sa svoje instalacije odlučio pustiti istodobno. Tek u svojoj zvučnoj monolitnosti mogli su se natjecati s budućim generacijama kustosa, no to je možda neka druga priča o volumenu zvuka nauštrb značenju i sensoriumu istog.
Već je prethodna zvučna instalacija Bojana Gagića imala tišinu kao koncept pozitivnog opažanja, a ne negacije ili izostanka. Ovdje u MSU-u, uz pomoć kuratorice Leile Topić i predgovarača Lawrencea Englisha, autor je nastavio u sličnome tonu, bilježeći u strukturalnosti field recordinga imenovanja i uviđajnosti prostora, odnosno što taj isti prostor u svome kontekstu znači. Je li siguran? Je li posjećen? Uživaju li ljudi u tim šarenim tratinama i idiličnim prirodnim tapiserijama? I još važnije, kako se ta idila nosi zajedno sa činjenicom da se radi o minskim poljima, mjestima odgođenog sukoba i konflikta, davno nakon što je on završio. Tišina kao noise?
Ovdje se Gagićev koncept smjestio u potencijalni glib simboličkih razina izostanka zvuka. Spomenuvši onaj Bajsićev na početku, kao idiličan, smiren i filozofski fertilan, čini se da autor ovdje računa (možda i naglašenije) na onaj primordijalni, životinjski i sasvim drugačiji doživljaj. Doživljaj o kojemu je pisao u Hrvatskoj trenutno ne baš čitani Darwin, a koji kod određenih vrsta notira tišinu kao simboličan alarm, upozorenje za opasnost, nemirnost i strah. Primjerice, krdo konja kad naslućuje opasnost posve se utiša i umiri. Nema zvuka. I krdo ljudi je slično. Etnomuzikolog Joseph Jordania (Times to Fight and Times to Relax: Singing and Humming at the Beginnings of Human Evolutionary History, 2009.) čak piše o tome kako su rana plemena izmislila tiho pjevušenje i mrmljanje, ne bi li se ostatku plemena dalo do znanja da je sve u redu. Jer da je tišina, svi bi osjetili da se nešto loše sprema. Konverzacijski pak, termin „neugodna tišina“ česta je oznaka kada se ljudi ne poklapaju, nemaju što reći, ili je među njima opipljivo neslaganje i nemir. Ne u smislu „tišine kao ultimativnog ispunjenja filozofske potrage“ ili sukladne wittgensteinovske zagonetke, nego jednostavno, kad je tiho, tu nešto ozbiljno ne štima.
Kako se ta tišina kao nagovještaj opasnosti manifestira u veselom, auditivnom prirodnom okolišu? Na snimkama koje je Bojan Gagić zabilježio na 12 lokacija i u 12 mjeseci, koji se pak reproduciraju na 12 magnetofona s vrpcama kojima je rok trajanja istekao nesretnih 90-tih, ne pojavljuje se ništa gromoglasnije od primjerice, cvrkuta ptica, ambijentalnih strujanja vjetra, prolaska motornih vozila ili piljenja drva obližnjeg mještanina. Međutim, u podnožju te „tišine“ vrebaju minska polja. Stati u to središte cvatnje, ljubičica, drveća, žita i veselih pčelica, značilo bi ostati bez ekstremiteta, poginuti u prasku i okupati se u vlastitoj krvi. Taj sukob mentalnih slika, viđene idile i percipirane opasnosti, Gagić je u svome postavu podcrtao na još dva zanimljiva načina.
Najprije, bezvremensku kategoriju svoje instalacije definirao je loopom, zasebnom zvučnom petljom na svakome magnetofonu koja je izborom umjetnika namjerno izdvojena i promišljena. Spajajući jedan kraj te vrpce, odnosno repetitivne petlje zvuka, ali i fizičkog magnetskog medija s kolutovima pored same fotografije lokacije, povezao je doslovno zvuk i sliku. Ne izoliravši koloture kao puki reproduktivni element, nego koristeći vrpcu kao žicu ili okvir prostora, žicu koja vrti zvuk u beskonačnoj repeticiji, došao je do fizičke veze koja potencira samu ideju dubinskog otkrivanja tišine. S druge pak strane, koristeći repeticiju loopa, ritmičan i gotovo pa glazbeni pristup field recordingu, Gagić zapravo uvodi svjesnu dramatizaciju u svoj eksperiment. On je uočljiv tek za dužega bivanja u prostoru, gdje tvori zvučni kompleks izrazito zanimljivih konotacija.
Jedna od tih konotacija, zapravo najvažnija za postav „Između tišina“, jest vremenski odjek i okvir same instalacije. Prostor mina kao prostor odgođenog Gagić samim medijem izvedbe oslikava kao memorijsku jedinicu. Ona, baš kao i svako sjećanje, protekom vremena mijenja svoj oblik, sve do neke konačnosti u zaboravu, koji kako pokazuje ovaj postav, vjerojatno i nije sretno rješenje. Naime, petlje magnetofonskih vrpci analogan su medij koji svakim prolazom kroz uređaj fizički troši površinu; taj se zapis zvučno mijenja, on postaje sasvim nešto drugo, sve dok kemijski premaz s vrpce posve nestane. Je li priželjkivani ishod za minsko polje da njegov „zvuk“ nestane i znači li to da su rane tog prostora nestale? Ili su samo još dublje zakopane u kolektivnu memoriju, odnosno kolektivni zaborav? Koji od tih ishoda je poželjan?
Pitanja su to koja na koncu postavlja Gagić, jer njegova instalacija baš poput The Disintegration Loops Williama Basinskog vremenski i fizički je konačna. Njeno doživljavanje svaki put je definirano drugačije: na otvorenju je zasigurno zvučala drugačije od vlastitog zatvaranja, neki magnetofoni u međuvremenu su nesretno preminuli, neke vrpce moguće su se pokidale. To doista i jest biološka, fiziološka trajnost ovog djela koju njegova analognost najbolje nosi.
Ograničeno, referentno i bez pretenzija u dugovječni zapis, Gagićev postav je zapravo neka vrsta body arta za magnetofon i vrpcu. Gdje je body vrpca, ali i sjećanje. Kratko ili dugo, s vijekom trajanja, neodredivim i neotpornim „rokom upotrebe“ na svaku fizičku eksploataciju. Lipik, Glinska Poljana, Stari Grabovac, Prkos, Subocka i Donja Subocka, Modrić, Češko Selo, Zemunik, Kričke, Rađenovac i Mošćenica zabilježeni su zvukom koji nestaje i povezani fotografskim zapisom samog autora koji snima taj prostor. Noseći sličnu odjeću kao i oni koji se time profesionalno bave, sa malo veće udaljenosti, recimo na pola Grundiga, te fotografije nalikuju na snimke tipičnog razminiravača u poslu. Bojan Gagić nije tako portretirao samo sebe u audiovizualnom klinču sa pecaljkom, nego je simbolički i zvučno, bolje reći auralno, možda baš i konačno razminirao taj prostor.