Slavko Bubalo: "Borovo – sumrak jednog svitanja", Srpski kulturni centar Vukovar, 2018.
TRAGOM IŠČEZLE CIVILIZACIJE
Decembar 2018
Autor knjige nije se previše bavio brojkama, statistika nije bila njegova ni namjera ni cilj, ali nije propustio da pomene one najvažnije cifre i godine. Fabrika je u jednom trenutku imala 21.000 zaposlenih i proizvela u jednoj godini 23 miliona pari obuće. Taman da ostvari jedan od svojih ciljeva plasiranih uoči Drugog svjetskog rata: Cela Jugoslavija obuvena!
Priča o fabrici gume i obuće „Borovo“ i naselju nastalom uz nju, velika je priča koja nadilazi regionalne granice. Saznanje da su slične fabrike i naselja izgrađeni od Indije, preko SAD-a, do Afrike, čini ovu priču globalnom, svjetskom. Planska izgradnja novih gradova, novih fabrika, novog čovjeka, nagli troskok s repa feudalizma u srce modernog društva, sa svim blagodatima tehnološkog razvoja, daje ovoj priči elemente utopije. I u njoj zakon profita stoji iznad i povrh svega, ali se ogleda i humanizam onih koji nisu gledali samo saldo svojih bankarskih računa. Drastična razlika u odnosu na divlji i liberalni kapitalizam u kojem danas živimo, a koji nam pokazuje samo svoje bezobzirno, izrabljivačko-profitersko lice.
Ko nije iz bosonogog djetinjstva zakoračio u život u gumenim opancima ili čizmama, ko nije odigrao nijednu školsku utakmicu u patikama „startas“, ili prestajao radno vrijeme u „borosanama“, taj ne zna šta je „Borovo“. Takvih je, naravno, malo i nalaze se među populacijom rođenom poslije devedesetih godina kada se i na fabriku Borovo spustio sumrak nadolazeće katastrofe. Autor ove knjige nije se previše bavio brojkama, statistika nije bila njegova ni namjera ni cilj, ali nije propustio da pomene one najvažnije cifre i godine. Fabrika je u jednom trenutku imala 21.000 zaposlenih i proizvela u jednoj godini 23 miliona pari obuće. Taman da ostvari jedan od svojih propagandnih i poslovnih ciljeva plasiranih uoči Drugog svjetskog rata: Još pola Jugoslavije nije obuveno. Naš cilj: Cela Jugoslavija obuvena! Na svom vrhuncu fabrika je imala preko 600 prodavnica širom bivše države, gdje su, pogotovo u malim mjestima, karakterističnim kurzivom ispisana plava slova naziva fabrike bila nagovještaj napretka i boljeg života. (U novi život u novoj obući „Borovo“!)
Priča Slavka Bubala o fabrici Borovo i naselju niklom zbog nje i uz nju ima uporište u činjenici da je to ujedno i priča o vlastitoj porodici i vlastitom iskustvu borovskog radnika. Nije rijedak slučaj da je u Borovu naselju, Vukovaru, Borovu i okolnim mjestima u fabrici radilo nekoliko generacija iste porodice i nekoliko, a ponekad i svi članovi istovremeno. Mnoštvo stanovnika naselilo je Vukovar i Borovo naselje našavši posao u velikoj fabrici gume i obuće. Hiljade priča doseljenika, navikavanja na novu sredinu, uslove rada, odrastanje i stasavanje druge generacije, potomaka borovskih radnika, utkano je u priču o fabrici koja ima svoj apokaliptični završetak.
O fabrici je napisano na desetine knjiga, najviše u doba socijalizma, mahom prigodnih, povodom godišnjica i jubileja. U njima vrijeme najčešće počinje da teče s kraja Drugog svjetskog rata, kada je fabrika nacionalizovana i kada je zaplivala u vodama petoljetki, a potom dogovorne ekonomije. Slavko Bubalo, u namjeri da ispriča jednu od varijanti borovskih priča, krenuo je od vremena kad je borovska lokacija bila jedna od mogućih, kad su radovi bili tek u planovima, pokazavši kako naizgled sitnice prevagnu u nekoj odluci i utiču neposredno i posredno na sudbine desetina hiljada ljudi.
„Ključni izvor koji mi je pomogao da sklopim borovski mozaik bile su fabričke novine Borovo. Drugi značajan izvor bio je Letopis koji je pisao borovski paroh Bogdan Dejanović“, kaže u predgovoru autor. Slavko Bubalo je prevashodno novinar i ovu knjigu složio je u mozaik od feljtonskih priloga koji je radio za časopis Izvor. Prilozi, koji su činili zasebne tematske dijelove, prošireni i obogaćeni novim, uvezani su u cjelinu zajedničkom centralnom temom i junacima od kojih su najistaknutiji pomenuti prota Dejanović i direktor fabrike Toma Maksimović. U priču o fabrici autor nas uvodi uspomenama dvojice borovskih radnika koji su počeli da rade u fabrici prije Drugog svjetskog rata. NJihovi doživljaji iz moderne fabrike i iskustvo življenja u Batavillu, naselju izgrađenom po najvišim evropskim standardima svoga vremena, koje je dobilo struju još 1935. godine, može se svesti na citat kojim je naslovljeno prvo poglavlje knjige – „Borovo je bilo raj na zemlji.“
A evo kako je sve počelo. Borovo je sve do 1918. godine, zajedno s Daljem i Bijelim Brdom, bilo u sastavu Daljskog vlastelinstva, dobra koji je 1706. godine na uživanje od bečkog dvora dobio Arsenije Čarnojević, a na ime duga koji mu nije vratio car Leopold Prvi. Vremenom je vlastelinstvo, tj. patrijaršijsko dobro naraslo na imanje s 25.000 jutara oranica, vinograda, voćnjaka, pašnjaka, šuma i ribnjaka. Sredinom dvadesetih godina izvršena je agrarna reforma kojom je dio zemlje podijeljen seljacima, među njima i žiteljima Borova. U to vrijeme, nekih osamstotinjak kilometara sjeverno, u Češkoj, u Zlinu, industijalac Tomaš Bata razmišljao je gdje da sagradi gradove satelite. „Na ideju o osnivanju gradova satelita Bata je došao zbog carinskih propisa koje je po svaku cenu hteo da izbegne pa je gradio fabrike sa radničkim naseljima u drugim državama. Naselje uz Vukovar bilo je jedno od njegovih najvećih gradova satelita, a zamišljeno je da u njemu živi 20.000 radnika.“ Sredinom dvadesetih godina na školovanje u Zlin krenuće mladi Brčak Toma Maksimović, dotadašnji prodavač u Batinoj trgovini u Brčkom. On će kasnije postati rukovodilac izgradnje fabrike u Borovu, a potom i njen direktor. Još je samo trebalo nagovoriti Tomaša Batu da izabere Borovo za lokaciju svoje fabrike i grada. Taj ključni faktor bio je agilni borovski paroh Bogdan Dejanović. On se izborio za obećanje o smanjenju poreza i riješio ključni problem s borovskom zemljom, koja je gruntovno bila u posjedu Karlovačke patrijaršije, a podijeljena seljacima koji su imali zabranu prodaje. Najvažniji je bio dobar položaj buduće fabrike – blizina Dunava i željeznička pruga, s mogućnošću izgradnje cesta i aerodroma.
Planove nije poremetila ni tragična pogibija Tomaša Bate u avionskoj nesreći 1932. godine. „Nasledio ga je njegov polubrat Jan A. Bata koji je nastavio tamo gde je on stao i do 1938. godine je podigao fabriku obuće Bata i radničko naselje Borovo koje je bilo izgrađeno po ugledu na češki grad Zlin. Kao i u Zlinu i u Borovu se gradilo po zonama, pri čemu je industrijska bila jasno odvojena od urbane. Bata je radnike za svoju fabriku najpre školovao u Zlinu, a onda je između 1935. i 1936. godine u Borovu izgradio industrijsku školu, obdanište za decu, dve osnovne škole, društveni dom sa muškim i ženskim internatom, menzom, bioskopom i robnom kućom. Na drugom kraju grada, uz Dunav, 1933. godine izgrađen je stadion, sportska igrališta i aerodrom sa hangarom koji je tada imao redovne letove za Beograd, Zagreb, Beč i Grac.“
Pred Drugi svjetski rat u muškom internatu bilo je smješteno 140 „mladih muževa“, a fabrika je zapošljavala 4.640 radnika. Godišnje je podizano desetak novih stanova za radnike; samo naselje bilo je uređeno po najvišim urbanističkim standardima. Ispred stambenih kolonija žitelji su smjeli saditi samo cvijeće; nikako paradajz i ostalu boraniju. O tome je vodio brigu šef vrtlarije.
Nagli procvat i uspon fabrike osujetio je rat. Nezavisna država Hrvatska preuzela je pogone i proizvodnju i odmah sprovela svoje metode djelovanja. Prota Dejanović zajedno s dijelom naroda protjeran je u Srbiju, Toma Maksimović postao je komesar za izbjeglice u Nedićevoj vladi u okupiranoj Srbiji, dio radnika završio je u stratištima na Dudiku i u Jasenovcu, dio je otišao u partizane, mnoštvo njih je pokatoličeno. Poslije rata Borovo je nacionalizovano i u narednim decenijama izrašće u socijalističkog giganta koji će se urušiti pod vlastitom težinom u socijalnim i političkim previranjima devedesetih. U posljednjem ratu su fabrički pogoni doživjeli velike devastacije. Nepovratno je uništeno sve što je stvarano šezdesetak godina. Danas fabrika zapošljava oko 600 radnika i pokušava da oživi stare brendove – borosane i startasice. Stručne procjene govore da današnje Borovo posluje s četiri posto kapaciteta nekadašnjeg jugoslovenskog kombinata gume i obuće. I šta je poslije svega ostalo? Dokumenti i kultura sjećanja koju dijele hiljade bivših borovskih radnika i desetine hiljada njihovih potomaka, danas rasijanih diljem zemaljskog šara. Ako se prisjetimo početka teksta, fabrika i gradova koje ja Bata izgradio po cijelom svijetu, onda su to milioni ljudi koji imaju veze sa snom koji je nastao jednom u malom gradu moravske Češke, u Zlinu.
U kontekstu porodične storije i ličnog iskustva bivšeg borovskog radnika vidim potrebu autora da sklopi knjigu o Borovu. S izvanrednim novinarskim smislom da izdvoji zanimljivo od dosadnog, da uoči karakteristične detalje, da kroz sito prosije svakodnevno i prolazno od onog vrijednog sjećanja, autor nam daruje nekoliko priča koje će se pamtiti:
– navikavanje lokalnog stanovništva da s ekstenzivnog načina ishrane (u jarku, pored puta) prijeđe u menzu
– o aero mitingu na aerodromu Borovo s 25.000 gostiju koje je dovezlo nekoliko unajmljenih vozova
– o snimanju filma o Tarzanu, s domaćim snagama, u borovskom ritu
– o prvom fabričkom listu na tlu stare Jugoslavije
– o borovskim bokserima, fudbalerima, pilotima, padobrancima…
– o borovskim biciklima, stambenim kolonijama i kulturnom životu
Izvanrednim se pokazao autorov postupak da se u gradnji knjige koristi faktografijom, razgovorom sa svjedocima, dnevnom štampom, ličnim sjećanjem… Ta raznovrsnost izvora doprinosi zanimljivosti i autentičnosti štiva u kojem detalji kazuju više nego desetine i stotine tabela i statističkih podataka. Čitalac je dobio iluziju da je saznao kako se stvarno živjelo u ta vremena, a to je ono čemu teži svaka dobra literatura. Odličan pogovor knjizi napisao je vukovarski istoričar kulture Borivoj Čalić.