David Albahari: "21 priča o sreći", Zagreb: Kulturtreger i Multimedijalni institut, Zagreb, 2017.
TRAJANJE IGRE
Juni 2017
Odgovore na pitanja o svrsishodnosti filozofije i stvarnoj sreći kao krajnjem cilju mijenjanja svijeta možemo potražiti u filozofskom tekstu. Međutim, književni tekst stoji na drugoj strani i ne nudi konačan odgovor za koji zna da bi bio osuđen na neuspjeh – književnost živi od nemogućnosti da se priče dovedu do kraja
U kupeu voza, na sedištima pored prozora sede čovek i dečak, najverovatnije otac i sin, koji su zaneti svojom igrom. Obojica nešto broje i, kada jedan od njih stigne do određenog broja, pogledaju se i zvonko se nasmeju. Igra traje neko vreme, a onda otac uzima svoju torbu i vadi dve knjige, jednu za sebe, drugu za dečaka. Obojica počinju da čitaju, s tim što se dečak s vremena na vreme veselo nasmeje, kao da igra i dalje traje.1
(D. Albahari: Trajanje igre)
Dvadeset i jedna teza o sreći rezimira putovanje kojega je francuski filozof Alain Badiou poduzeo u knjizi Metafizika stvarne sreće (2015) u kojoj je ispitivao, predlagao i osporavao različite definicije sreće. Izdvojene iz svog prebivališta, lišene veze s kontekstom, ispražnjene od značenja koja im je knjiga namijenila, teze o sreći postaju kako maksime tako i materijal za slobodno novo tumačenje – beskrajnu igru književnog teksta koji ih ponavlja, testira, ispituje, potvrđuje i opovrgava. Najnovija zbirka priča Davida Albaharija 21 priča o sreći zasigurno dijeli s Badiouom želju za filozofijom koja pruža mogućnost stvarne sreće jer su njezini likovi mahom čitatelji filozofskih tekstova. Kakvi su to čitatelji, kako se odnose spram filozofije, koliko su je u stanju primijeniti u svakodnevnim iskazima, donosi li im filozofska argumentacija kakvu utjehu – pitanja su na koja zbirka priča odgovara, ali tako što nesklad filozofije i zbilje premješta u književni tekst. Razumijevanje književnog teksta kao umjetničkog djela koje se ne iscrpljuje i ne dovršava činom pisanja, odnosno, razumijevanje pisanja kao pisanja-postajanja, oprimjereno je ovim Albaharijevim postupkom variranja zaokruženih i zgotovljenih filozofskih definicija u najnovijoj zbirci priča. Nemogućnost pisanja jedna je od konstanti Albaharijeva opusa, pa će pripovjedač iz ponešto starije zbirke upozoriti kako ne postoje nove priče i da su sve bezbroj puta ponovljene – na kraju svake priče sadržan je početak nove. Ta nemogućnost ne smije, naime, odvratiti pisca od pričanja priča jer bi svijet, koji je načinjen od priča, nestao u mraku2.
Podnaslov zbirke (Varijacije na teze Alaina Badioua s pogovorom Vladimira Tasića) sugerira mogućnost da je u nastanku knjige sudjelovalo više autora, premda se nikako ne može govoriti o kolaboracijskom pisanju budući da je zbirka priča autonomna u odnosu na Badiouov i Tasićev tekst. Dopadljivo, funkcionalno i više negoli oku ugodno grafičko rješenje za zbirku priča sastoji se od knjige u koju je umetnut poster na kojem su ispisane Badiouove teze i pogovor Vladimira Tasića pod naslovom Pričaj mi o sreći. Dizajn nam tako sugerira da priče čitamo odbrojavajući (od broja jedan do dvadeset i jedan), te je naslov svake priče označen fusnotom koja nas dovodi do Badiouove teze i Tasićevog pokušaja da rastumači književni i filozofski tekst. Umetnuti je poster, nažalost, samo zgodna dosjetka i čitanje zbirke bez ovog umetka pokazuje se u konačnici znatno ugodnijim čitateljskim iskustvom. Ne samo da Badiouove teze nisu potrebne da bi se tekst „savladao“, nego su one mahom inkorporirane u svaku priču premda se u cijeloj zbirci (što je osobito važno, a na to ćemo se osvrnuti kasnije) nijednom ne spominje filozofovo ime. Koliko god redundancija zamara, lakše bi je se podnijelo da nije Tasićevog pogovora koji od priče do priče, bez imaginacije, tumači, dopunjava i ponavlja bilo Badioua bilo Albaharija ne razumijevajući pravila igre. Bilo bi ugodnije da se Tasić držao klasičnog pogovora i uzeo si za zadatak ukazati na vrijednost djela i njegovo mjesto u Albaharijevom opusu. Kako to ovdje nije slučaj, zgodnije je poster namjerno „izgubiti“ (što je sasvim legitimno rješenje) i neopterećeno uživati u slobodi da knjigu čitamo iznova i iznova bez tuđih intelektualnih dosjetki koje tom užitku nesumnjivo stoje na putu.
Najnovija zbirka uklapa se u dio Albaharijeva opusa kojeg čine kratke priče, kao i priče iznimne kratkoće. Ove druge od ostatka njegovog kratkopričaškog opusa izdvaja sažetost i preciznost koje posjeduju osobinu da se u maštu prizove daleko veće priče. Jako kratke priče otkrit će nam i netom spomenuta zbirka Male priče (2013), ali i jedna od najranijih Albaharijevih zbirki Obične priče iz 1978. koja pokazuje kako se autor od samih početaka okušavao u svođenju sadržaja na potrebni minimum. Teško bi bilo debatirati o tome koliko je prigodno opisati ove „male priče“ terminom flash fikcije (termin obuhvaća takozvane twitter priče od samo 140 slovnih znakova, ali i priče do dvije kartice teksta), pa je možda korisnije zagledati se u odnos jako kratke prozne forme i sadržaja. Stalna odlika Albaharijeva opusa jeste neprekidno iskušavanje proznih oblika i eksperimentiranje s formom u smjeru konciznosti koja priču nikad ne odvodi do apstraktnih, nerazumljivih i eksperimentalnih proznih oblika, čak i kad je svede na tek jednu rečenicu. Slobodnim razvijanjem Badiouovih maksima u kratke priče 21 priča o sreći vraća nas žanru filozofske kratke priče čiji likovi njeguju interes za filozofiju i čiji sadržaj demonstrira određena filozofska pitanja i debate. Ne samo da nijedna priča izrijekom ne pominje Badioua (a riječ je o tekstovima u kojima su likovi iznimno zainteresirani za filozofiju poput filozofa, te studenata i profesora filozofije), nego svaka demonstrira točke po kojima se književnost razlikuje od filozofije. To čini tako što upućuje koliko je razložna filozofska argumentacija neprimjenjiva u rješavanju svakodnevnih, životnih, ljudskih konfrontacija i nesporazuma.
Poput Badioua, ova zbirka na brojnim mjestima postavlja pitanja o svrsishodnosti filozofije u suvremenom trenutku, ali igru produžava u smjeru ispitivanja što književnost i tekst mogu reći o sadašnjosti i stvarnosti. Nije slučajno da zbirku otvara priča o piscu koji želi pisati o trenutku sreće i odgovor o smislu pokušava pronaći u filozofskoj knjizi (riječ je o knjizi Marka Kingwella U potrazi za srećom – od Platona do Prozaka) koja mu se nije dopala još i prije nego što ju je pročitao („a kada je, napokon, uspeo da natera sebe da je pročita, dopala mu se još manje nego što je to zamislio“). Beskrajnu sreću pisac ne pronalazi u filozofskoj argumentaciji, a još manje u povijesnom pregledu iste. Pronalazi je u sasvim običnom trenutku sreće – odluci da uđe u tekst i piše. Jer sreća se ne (pro)nalazi u budućnosti i drugom mjestu, pravom mjestu i ispravnim odlukama, nego u uokvirenom svakodnevnom prizoru kojeg je književnost u stanju preobraziti u početak nove priče – beskrajnu sreću za pisca.
Iako bismo najradije izgubili poster koji je umetnut u knjigu, informacije koje pronalazimo u paratekstualnim umetcima (poput naslova, podnaslova, postera, dizajna knjige, fusnota, pogovora) teško je ignorirati jer one usmjeravaju čitanje i oblikuju recepciju teksta što je, pretpostavljamo, i bila namjera urednika biblioteke „Prijatelji“. Poster stoga može poslužiti kao svojevrsna karta ili mapa kroz tekst koja nas dovodi koliko do pravog toliko i do krivog mjesta. Badiouove teze funkcioniraju kao moto koji najavljuje ili potvrđuje osnovnu misao određene pripovijetke. To bi pak značilo da Badiouov tekst funkcionira kao osnova za stvaranje metateksta. Međutekstovno povezivanje u ovoj zbirci relativizira odnos prototeksta i metateksta (tj. odnos temeljnog teksta i varijacija) jer je čitatelj oslobođen obveze da najprije pročita (i razumije) Badioua, pa tek onda krene u istraživanje Albaharija – to je sugerirano oblikovanjem knjige i načinom organizacije građe, te izborom čitatelja da priče, primjerice, čita obrnutim redoslijedom i fokusira se na književni tekst umjesto na razumijevanje Badiouovih filozofskih teza. Vratimo li se „prijateljskoj“ intenciji ove biblioteke koja povezuje pisce, filozofe, dizajnere i tekstove u prijateljske odnose, vidjet ćemo da se Albaharijeva zbirka nerijetko opire paratekstualnim intencijama i kontroli koje mu ove nameću. Priče su, zaoštrimo tezu, u neprijateljskom odnosu spram knjige koja ih, prijateljski okuplja.
Ovaj otpor književnog teksta dade se uočiti u gotovo svakoj od Albaharijevih priča jer one prema svojem „izvoru“ stoje u ironijskom odnosu, te dovode u pitanje njihovu istinitost i primjenjivost. Likovi koji vjeruju u teze i ponavljaju ih doslovno nerijetko su smušeni studenti, profesori i filozofi koji primjenjuju argumente i teze na vlastitom životu („pa i filozofi su samo ljudi“). Intencija teksta je, kako ga ovdje razumijevamo, da svakom ovom smušenjaku pokaže koliko je smiješno i nepraktično primjenjivati filozofske argumente, ali da im je ta mogućnost svakako dopuštena ukoliko se pripreme za konačni poraz. Intencija je najizraženija na stilskoj i jezičnoj razini priča jer filozofska teza zvuči čudovišno neprimjerena i začudna kad se upotrijebi u svakodnevnom razgovoru kojeg priča simulira. Primjerice, u priči Kretanje ka sreći Filip vjeruje da je sreća u hodanju pa kad leži na putu, posve nepotrebno pretučen, suprotno zdravom razumu ponavlja filozofsku tezu „Hodanje, pod imperativom istinske ideje, upravlja nas k sreći“. Nalazimo također na likove koji odbijaju da ih se naziva „subjektom“, likove kojima je neprivlačna ideja o očajanju kao uvjetu sreće, kao i likove koji nisu sigurni kako bi se Spinozina definicija primijenila na rezultate nogometne utakmice. Čak i oni čija profesija sugerira da im je od te filozofije ponešto i jasno, poput profesora i filozofa samih, ni sami nisu sigurni što, primjerice, znači teza „Subjekt kao imanentni izuzetak u razgradnji sveta“.
Odgovore na pitanja o svrsishodnosti filozofije i stvarnoj sreći kao krajnjem cilju mijenjanja svijeta možemo potražiti u filozofskom tekstu. Međutim, književni tekst stoji na drugoj strani i ne nudi konačan odgovor za koji zna da bi bio osuđen na neuspjeh – književnost živi od nemogućnosti da se priče dovedu do kraja. Čitatelj-Albahari smiješi se na kraju svake priče – zna da se igra koju je odabrao nikad ne završava.
1 Albahari, D. (2013). Male priče. Beograd: Čarobna knjiga: 45.
2 Usp. ibid: 118.