KRITIKA - Mihajlo Pantić: "Osnovi srpskog pripovedanja", Beograd: Zavod za udžbenike 2015.
TRAJNO SUMNJIČAVO SUGLASJE
Novembar 2017
Pantić u knjizi Osnovi srpskog pripovedanja rekonstruira magistralni put nacionalne umjetničke naracije, počevši od protofikcionalnih ostvarenja Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića do Bore Stankovića
Mihajlo Pantić, profesor srpske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, književni kritičar i povjesničar književnosti i prozni pisac, objavio je 2015. godine petnaestu knjigu o srpskoj prozi. Nakon Iskušenja sažetosti (kritičke panorame kratkih proznih oblika u mlađoj srpskoj književnosti, 1984), Aleksandrijskog sindroma (eseji i kritike iz suvremene srpske i hrvatske proze, 1987), Aleksandrijskog sindroma 2 (ogledi i kritike o suvremenoj srpskoj prozi, 1994), Aleksandrijskog sindroma 3 (ogledi i kritike o suvremenoj srpskoj prozi, 1998), Modernističkog pripovedanja (srpska i hrvatska pripovijetka/novela 1918-1930; 2000), Aleksandrijskog sindroma 4 (ogledi i kritike o suvremenoj srpskoj prozi, 2003), studije Kiš (2007), ogleda pod naslovom Neizgubljeno vreme (2009) i Antologije srpske pripovetke (1945-1995; 1997), Čitanja vode (antologije srpske priče o ribolovu, 1998), Male kutije (najkraće srpske priče 20. stoljeća; 2001, 2008), The Man Who Ate Death (antologija suvremene srpske priče; 2003), Antologije srpske pripovetke I-III (19. stoljeće; prva polovina 20. stoljeća; druga polovina 20. stoljeća; 2005), Little Box (antologija srpske kratke priče 20. stoljeća; 2007) javlja se knjigom Osnovi srpskog pripovedanja (Zavod za udžbenike, Beograd, 2015). Ova knjiga čini kritičko-znanstvenu cjelinu zajedno sa studijom Modernističko pripovedanje i zbirkama analitičkih tekstova Aleksandrijski sindom I-IV te kapitalnom Antologijom srpske pripovetke I-III.
Pantić u knjizi Osnovi srpskog pripovedanja rekonstruira magistralni put nacionalne umjetničke naracije, počevši od protofikcionalnih ostvarenja srpskih prosvjetitelja i reformatora Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića, potom postklasicističkog /protomodernog eksperimenta Jovana Sterije Popovića, da bi preko utemeljitelja novog srpskog romana, Jakova Ignjatovića, i reprezentativnih pripovjedača epohe realizma – Laze Lazarevića, Sime Matavulja i Stevana Sremca – došao do Bore Stankovića, u čijem se djelu okončava geneza tradicionalnih oblika pripovijedanja i ujedno najavljuje epoha moderno shvaćenog pripovijedanja.
Knjigu otvara načelna rasprava o srpskom pripovjednom kanonu, a zaokružuju dva teksta o povijesnom i modernom liku srpske pripovijetke. Upravo na problem kanona ćemo obratiti posebnu pozornost u ovom prikazu, jer Pantićevu studiju držimo osobito vrijednim prilogom promišljanju tradicije i suvremenosti pripovijedanja u srpskoj književnosti.
Uvod u raspravu o (pripovednom) kanonu srpske književnosti tekst je kojim Pantić otvara svoju knjigu. Pitanje koje na početku postavlja jest: što je kanon? Prije svega, riječ je o skupu provjerenih, tradicijom i suvremenošću potvrđenih i usvojenih vrijednosti jedne kulture – ne nužno nacionalne, ali najprije takve, ističe Pantić – s kojima je moguće identificirati tu kulturu. Pantić kanonskim smatra one pisce i njihova djela koji su presudno doprinijeli uspostavljanju istorijski zadatog srpskog narativa. Kanon nacionalne književnosti uređen je, ističe Pantić, trima kriterijima: jezikom, tradicijom i kulturom. Da bi kanon bio kanon, mora biti poetički osmišljen. Pojam tradicije tu je od ključnog značaja. “Nema kanona bez tradicije, jer kanon podrazumeva taloženje i prožimajuću stratifikaciju dela koja se neprestano, jezikom i u jeziku, sećaju svojih prethodnika”, naglašava Pantić i obrazlaže da je kanon srpske književnosti nastao i formirao se tijekom dugog vremenskog razdoblja koje je – promatrano s aspekta historijske poetike – diskontinualno kontinualna književna povijest. Srpski književni kontinuitet je, zaključuje Pantić, shodno tome, niz diskontinuiteta.
Kanon je “najstrože selektirana tradicija”, ističe Pantić. Kako se određuje što ulazi u kanon? Riječ je o postojanom a neprekidnom traženju trajno sumnjičavog suglasja suvremenosti i prošlosti. Kanon je uvijek maksimalno rigorozan, ističe autor, a kanoni starijih književnih razdoblja postojaniji su i teže se korigiraju od kanona novijih stilskih formacija zato što su potvrđeni dužim trajanjem i višestrukim nadopunjujućim tumačenjima, dok su najnovija razdoblja kanonski otvorena. Povijesno gledano, u srpskoj književnosti novoga doba (od 1690. do danas) prijeđen je, uz izvjesna zakašnjenja tijekom 18. i 19. stoljeća, poetički put kao i u drugim, posebno slavenskim i južnoslavenskim književnostima, pa se kao trajno otvoreno prioritetno pitanje postavlja sljedeće: na koji način su se konstituirali dominantni i rubni modeli književnoga govora, s posebnim interesom za pripovijedanje, koje je primarni model oblikovanja povijesnog iskustva? Bez tog iskustva nema književnoga kanona, upozorava Pantić. Srpski i južnoslavenski pripovijedni kanon počiva na tri velika izvora – tri kontinuiteta; tri velika naslijeđa: umjetnost folklora, književnost srednjeg vijeka i europsko naslijeđe.
Neobično je i iznenađujuće, ističe autor, da je tako nedovoljno istražen utjecaj umjetnosti folklora na modernu književnost, a osobito na prozu. Zašto su proučavanja tih područja tako specijalistički odvojena – pitanje je koje je značajno, tim više što je naznačena korijenska nedvosmislena veza s folklornom umjetnosti u djelima najznačajnijih pisaca kao što su pjesnici romantizma, pripovjedači realizma, Ivo Andrić, Momčilo Nastasijević, Rastko Petrović, Vasko Popa.
Utjecaj književnosti srednjega vijeka na nastanak pripovjedne umjetnosti novoga doba manje je vidan, što ne znači da ga nema, ističe autor. Taj je utjecaj otklonjen radikalnim rezom, ako procese razvoja srpske proze promatramo iz perspektive Vukove reforme. Ipak, malo pažljiviji pogled na genezu književnih oblika u novom dobu pokazuje da oni nastaju u nekoj vrsti otklona u odnosu na književne forme srednjeg vijeka. Da bi u književnosti nastalo nešto novo, staro mora biti ne uništeno nego reinterpretirano – iskorišteno na relativno nov, a svakako drukčiji način. “Dositejeva autobiografija je u stvari personalizovana, prosvetiteljska hagiografija, kao što su i Vukovi portreti ustanika zapravo sekularizovana žitija”, tvrdi Pantić.
Europska tradicija vidno utječe na pokretanje odgovarajućih formalnih umjetničkih procedura u srpskom, i šire – južnoslavenskom kulturnom i književnom kontekstu. Važnost utjecaja njemačke, ruske i francuske književnosti na srpsku pripovjedačku umjetnost druge polovine 19. stoljeća i prvu polovinu 20. stoljeća istražena je i potvrđena u radovima starije komparatistike, kada se govorilo o hvatanju priključka, dok se danas govori o simultanosti, povratnom utjecaju, intertekstualnosti ili medijski induciranoj interkulturalnosti.
Novo srpsko pripovijedanje počinje pri kraju epohe baroka, a intenzivira se u prosvjetiteljstvu. “Pripovedni subjekt, osvešćeni pojedinac postaje središte narativnog sveta i mahom svedoči iskustvo vlastitog života”, ističe Pantić i naglašava da je prosvjetiteljstvo antropocentrično razdoblje u kojem individualizirana, plastično opisana i karakterizirana ljudska figura izrasta u centralnu točku književnog oblikovanja svijeta, i to prije nego što su prostor fikcionalne proze zauzele u srpskoj književnosti tada još nedovoljno razvijene forme pripovijetke i romana. Presudni distinktivni moment proglašavanja samoga sebe za književnog junaka svoj vrhunac doseže u razdoblju romantizma, u kojem se formira predodžba jakoga subjekta.
Fikcionalizacija, diskretna i sekundarna, te na sasvim drugim osnovama, razvija se u tekstovima historiografskoga karaktera Vuka Stefanovića Karadžića. On daje nedvosmislen poticaj srpskim realistima upotrebom pripovjednih oblika, formula i retoričkih obrata usmene književnosti. Srpski realisti, pak, u ranim fazama oblikovanja vlastitog viđenja svijeta kreću od folklorne pripovjedne matrice da bi postupno razvili novelistički model pripovijedanja u potpunosti usuglašen s europskim umjetničkim pripovijedanjem razdoblja (Laza Lazarević slijedi u tom kontekstu Čehova, dok je Simo Matavulj poetički sljedbenik Maupassanta).
Pantić u svojoj knjizi Osnovi srpskog pripovedanja rekonstruira uspostavljanje osnova srpskog pripovijedanja i svih elemenata koji s vremenom dovode do oblikovanja relativno stabilnog nacionalnog pripovjednog kanona i podjednaku pažnju posvećuje njegovim povijesnim korijenima, djelima prosvjetitelja i reformatora, a u drugom stupnju i pisaca Dositeja Obradovića i Vuka Stefanovića Karadžića, potom postklasicističkom, protomodernom eksperimentu Jovana Sterije Popovića, na djelima osnivača novog srpskog romana Jakova Ignjatovića i temeljnih pripovjedača epohe realizma Laze Lazarevića, Sime Matavulja i Stevana Sremca, do Bore Stankovića, u čijim se pripovjetkama i romanima može čitati proces završavanja konstitucije, odnosno geneze tradicionalno shvaćenih oblika pripovijedanja i ujedno snažnu najavu epohe moderno shvaćene i ostvarene umjetničke naracije. Tu epohu, kroz cijelo 20. stoljeće, obilježio je usamljeni junak, “u trajnom nesporazumu sa svetom”. Takav decentriran junak postaje – u ulozi pripovjedača ili objekta naracije – središte cjelokupne srpske, južnoslavenske, europske i svjetske književnosti i težište njenog pripovjednog interesa.
Ovu dragocjenu studiju, posvećenu procesu izgradnje i rasta tog usamljenog junaka, Pantić ispisuje svojim dobro prepoznatljivim stilom – šarmantnim, sugestivnim, uvjerljivim i britkim rečenicama, koje svjedoče i o procesu postmodernog miješanja žanrova; naime, i teorija i povijest književnosti su u stoljeću u kojem žive čitatelji ove Pantićeve studije postale samo još jedan od proznih žanrova, tako da je i Pantić u vlastitoj knjizi pozicioniran kao pripovjedač priče o temeljima srpskoga pripovijedanja, što god ta sintagma značila. Koliko god bili skeptični prema pojmu kanona, a posebice kanona nacionalne književnosti, nesumnjivo je da je autor ove knjige veliki ljubitelj književnosti i da bi s jednakom retoričkom umješnošću pripovijedao i o nekom drugom i drukčijem kanonu. Pravi predmet njegove knjige nije kanon, nego Književnost sama.