Časopis Prosvjeta

Stanje jezičnog i književnog obrazovanja od najnižih razreda osnovnih škola u regiji okarakterizirano je kao izrazito loše iz nekoliko razloga koje su navodili sudionici simpozija: obrazovanje na materinjem jeziku se koristi učestalo kao izgovor za isticanje vrijednosti koje promoviraju nacionalizam, a samim tim ono neposredno generira konflikt

Međunarodni znanstveni simpozij „Tranzicija i kulturno pamćenje“ održan je na Filozofskom fakultetu 26. i 27. novembra 2015. u sklopu istraživačkog projekta „Hrvatski književno-kulturni identitet u tranziciji / regionalnom kontekstu (aspekti hrvatsko-srpskog kulturnog dijaloga)“. Simpozij predstavlja završnu fazu projekta kojeg je podržala Hrvatska zaklada za znanost 2013. godine, a koji se odvijao na Katedri za srpsku i crnogorsku književnost.

Profesor Dušan Marinković, voditelj projekta i organizator simpozija, u suradnji s užim projektnim timom (Dubravka Bogutovac, Sanja Šakić, Virna Karlić), predložio je pozivnim pismom nekoliko tematskih cjelina stavljajući naglasak na kulturu sjećanja i odnos prema prošlosti, književnost, jezik i identitet, te aspekte hrvatsko-srpskih književnih i kulturnih odnosa.

Izvrstan odaziv na simpozij pokazao je kako su predložene teme bile intrigantne i provokativne mnogim afirmiranim znanstvenicima, ali i mlađim istraživačima i doktorandima. Na simpoziju je sudjelovalo oko osamdeset izlagača iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Njemačke, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Austrije. Izlaganja su bila podijeljena u dvanaest sekcija: „Tranzicija postjugoslavenskog književnog polja“, „Postjugoslavenske književnost I“, „Jezik i identitet“, „Strategije pamćenja i zaborava“, „Književna historiografija“, „Književnost, teorija, politika“, „Konteksti“, „Hrvatsko-srpski književni i kulturni odnosi“, „Kultura sjećanja i odnos prema prošlosti“, „Postjugoslavenske književnosti II“, „Književnost ili egzil“, „Obrazovanje i udžbenici“.

Povodom otvaranja održana su tri plenarna izlaganja koja su se dotakla širih tema simpozija. Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Damir Agičić, u izlaganju naslovljenom „Pamćenje o Jugoslaviji u suvremenoj hrvatskoj historiografiji“, prikazao je kako su se hrvatski historičari posljednjih dvadeset godina odnosili prema Jugoslaviji, te što su pisali o njezinu postanku 1918., što o razdoblju do 1941., a što o njezinom konačnom raspadu devedesetih. Istaknuo je nelogičnost brisanja povijesti Jugoslavije u školskim udžbenicima jer se suvremena hrvatska povijest ne može pratiti bez poznavanja povijesti Jugoslavije.

Sanjin Sorel, profesor Filozofskog fakulteta u Rijeci, u izlaganju „Tranzicija, trauma duhovne obnove“ govorio je o stanju hrvatske književnosti iskoristivši za paradigmatski primjer književnost FAK-a. Sorel je zaključio da je pojam tranzicije postao prazni označitelj i da je tranzicija, zapravo, već odavno završena. Aleksandar Jerkov, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, u izlaganju „Tranzicija bez tranzicije: kultura distance“ govorio je o srodnim procesima u srpskoj književnosti opisavši je, ironično, kao književnost koja se po uzoru na zapadnjačke „gluposti“ sada bavi trivijalnim temama, a za kriznih vremena proizvodi vrhunska književna djela.

Brojna publika popratila je izlaganja oba dana simpozija, a nakon pojedinih sekcija održale su se zanimljive, a katkad i duhovite, rasprave u kojima su pojedinci iznosili stavove, a često i privatna iskustva i pojedinačne slučajeve zbog čega se mogao steći dojam kako je riječ o nadasve zanimljivim temama koje pozivaju na slušanja i reakcije. Profilirao se niz sadržaja koji do sad nisu bili dovoljno artikulirani u hrvatskoj i srpskoj kulturnoj sredini, a tranzicija književnog polja, pojedina književna djela i hrvatsko-srpski kulturni odnosi pokazali su se kao provokativne teme vrijedne proučavanja i analize.

U nastojanju da prikažemo smjerove u kojima su se kretala izlaganja i rasprave, osvrnut ćemo se na nekoliko sekcija koje su problematici tranzicije i pamćenja pristupile provokativnim i produktivnim tezama, ostavljajući prostora za daljnja promišljanja.

Analiza posljedica iskustava tranzicije podrazumijeva razumijevanje pojma tranzicije i određivanje pozicije promatrača spram kolektivnog pamćenja. Svjetlan Lacko Vidulić, izlaganjem „Tranzicija književnog polja SFRJ“, postavio je tezu da je postjugoslavenska tranzicija praćena narativima diskontinuiteta, dok se aspekti kontinuiteta učestalo zanemaruju i potiskuju. Ako je riječ o književnosti, prevladava ideja prijelaza s jugoslavenske multikulturne paradigme na postjugoslavenske nacionalne paradigme. Ovisno o zauzetoj točki motrišta, prošlo stanje je moguće gledati kao neprirodno i nasilno, a novo kao prirodno – ili obratno. Postjugoslavensko stanje nije pitanje dobrosusjedske (ne)suradnje, a o strukturi postjugoslavenskog književnog polja ne može se govoriti, prema Deanu Dudi, bez ekonomske i političke dimenzije. Pitanje kulturne suradnje nije stvar tolerantne kulturne razmjene, nego složen kompleks odnosa u uvjetima kapitalističke rekonstitucije književnog polja. Zasigurno najzanimljivija rasprava bila je ona o temi kako misliti „postjugoslavensku književnost“ kad nije (do)mišljena ni „jugoslavenska“.

U sekcijama koje su okupile radove temom kulturnog sjećanja i odnosa prema prošlosti, izlaganja su se kretala u smjeru socijalne konstrukcije kolektivnih sjećanja i analize političkih mjesta u tranziciji (npr. sjećanja na Josipa Broza Tita i Franju Tuđmana u Hrvatskoj danas). Za vrijeme simpozija, više puta je spominjana ideja kako je zaborav jedan od ključnih aspekata kulturnog pamćenja, a ta ideja oprimjerena je analizama enciklopedijskog pamćenja u tranziciji izdvojivši autore poput Danila Kiša, Miroslava Krleže i Ive Andrića kao točke na kojima su se lomila koplja. Pozicioniranje spram ovih autora i recepcija njihovih djela ukazivali su na probleme nacionalističkih poimanja povijesti književnosti, ali izlaganja na simpoziju pokazala su da se njihovim „upričavanjem“ u suvremena kulturna pitanja otvara dijalog među onima koji ih čitaju.

Jedna od najznačajnijih dionica koje je simpozij otvorio bila je rasprava o odnosima srpskog i hrvatskog kulturnog prostora koja je uključila političku dimenziju tranzicije književnog polja. Pojedini izlagači, poput Velimira Viskovića, Čedomira Višnjića i Gojka Tešića, govorili su o vlastitim izdavačkim i uredničkim pothvatima te kakvoj su vrsti podrške i pritiska javnosti bili izloženi posljednjih dvadesetak godina. Teme poput antologija srpske književnosti u Hrvatskoj, Prosvjetinih biblioteka ili srpsko-hrvatskih veza u suvremenim povijestima književnosti, ukazale su na činjenicu da je bila riječ o izlagačima koji se nisu slučajno tu zatekli, nego da su u pitanju znanstvenici koji se ovim temama bave jer im u svakom pogledu znače. Većim dijelom, bilo je govora o neinstitucionalnim poljima razmjene u razdoblju kad nije postojala nikakva inicijativa u uspostavljanju ratnim stradanjima narušenih kulturnih odnosa. Prije svega, govorilo se o izdavačkim inicijativama časopisa Feral Tribune i Arkzina, izdanjima Durieuxa i V.B.Z.-a, te o brojnim individualnim inicijativama – dakle, o knjigama srpskih autora koje su tiskane devedesetih godina u Hrvatskoj – uzimajući u obzir tolerantniji i „labaviji“ odnos kulturnih politika nakon 2000. godine. Profesor Dušan Marinković istaknuo je zadovoljstvo činjenicom da je simpozij otvorio mogućnost govora o sadržaju o kojem se do sad nije imalo prilike govoriti u hrvatskom kulturnom prostoru.

Simpozij je zamišljen tako da prije svega stavi naglasak na kulturna, književna, jezička, povijesna, politička i sociološka mjesta tranzicije, a odaziv sudionika bio je najjači na književnom polju. Stoga, indikativan je slab odaziv na temu jezika i jezičnih politika. Usprkos manjoj zastupljenosti, izlaganja koja su se pozabavila interpretacijom i analizom novonastale sociolingvističke situacije u Hrvatskoj i u hrvatskoj znanstvenoj periodici posljednjih dvadesetak godina izazvala su velik interes, pitanja i raspravu. Na neki način, lingvisti koji su govorili o ovoj temi, dali su do znanja da se i nedostatak tekstova i šutnja znanstvene zajednice mogu istraživati i analizirati jednako produktivno i entuzijastično.

Srodna jezičnoj problematici bila je posljednja sekcija koja je zaključila simpozij, a koja je baš zbog svoje važnosti pretpostavljena kao implicitni zaključak simpozija. Naime, riječ je o sekciji u kojoj su se izlagači bavili obrazovanjem i udžbenicima gdje je prevladao naglasak na važnosti kvalitetno napravljenih školskih udžbenika prilagođenih pojedinim uzrastima, a koji bi bili napravljeni po standardima visoke stručne i pedagoške kvalitete. Stanje jezičnog i književnog obrazovanja od najnižih razreda osnovnih škola u regiji okarakterizirano je kao izrazito loše iz nekoliko razloga koje su navodili sudionici simpozija: obrazovanje na materinjem jeziku se koristi učestalo kao izgovor za isticanje vrijednosti koje promoviraju nacionalizam, a samim tim ono neposredno generira konflikt. Iako se govorilo o udžbenicima kao sredstvima indoktrinacije, komparacijom npr. udžbenika iz povijesti napisanih devedesetih, utvrdio se i niz nepodudarnih viđenja događaja tijekom raspada Jugoslavije. Književna djela napisana u tom periodu, neovisno o jeziku ili nacionalnoj pripadnosti autora, pokazala su znatno podudarniju perspektivu baš zato što su bila neovisna o državnoj politici.

Mnogobrojni tekstovi sa simpozija bit će okupljeni i predstavljeni javnosti u zborniku „Tranzicija i kulturno pamćenje“ koji će sredinom 2016. godine biti dostupan u elektronskom izdanju. Zbog velikog interesa i osjećaja da je cijela priča „nedovršena“ i da su pitanja koja otvara kultura sjećanja i pamćenje Drugog neodgovorena, voditelj projekta i brojni sudionici su izrazili želju da se nastavi raditi na temama koje su predložene simpozijem. Simpozij je ovom prilikom dobio veliku podršku Filozofskog fakulteta i Hrvatske zaklade za znanost, ali moguće je zamisliti da se istraživanja nastave i nekim sličnim inicijativama pa i platformom na kojoj bi se razmjenjivale ideje i ostvarivale kulturne suradnje Hrvatske i Srbije, ali i drugih zemalja u regiji.