Uz "Jeku vremena" profesora Milorada Gojsovića
U SNU SKAMENJENI ČOVEK I BOL
Juni 2018
Od Nikole sam dobio „Jeku vremena“. Pa joj se i danas vraćam i razmišljam: kakav je sjajan talenat živio s nama, u našoj sredini, u našoj blizini, a mi nismo ni znali ili nismo bili svjesni vrijednosti onoga što je profesor Gojsović nosio u sebi, sa sobom
Milorad Gojsović, po obrazovanju profesor jugoslovenske i ruske književnosti, magistar književnih nauka, radnim vijekom legendarni srednjoškolski profesor u Glini, na Baniji, otišao je, 1996. godine, tiho sa ovog svijeta. Sklonivši tako svojom dubokom ljudskom skromnošću i izuzetan književni dar koji je, van svake je sumnje, posjedovao. A koji ili nije želio da obimnije iskazuje, da se šire i bogatije ostvari ili je bilo u pitanju nešto drugo, nešto dublje, nešto unutrašnje, njegovo, što se iz njega odupiralo pisanju, teško je reći. Jer i to pitanje, kao i sve ono što bi obuhvatao odgovor, otišlo je s njim: u njihovu zajedničku vječnost.
Od brojnih nekad srednjoškolskih glinskih đaka, kad se povede priča o školskim danima, mogle su se i mogu se čuti samo lijepe, uvijek tople i drage riječi hvale na račun profesora Milorada Gojsovića: i čovjeka, i pedagoga i tumača književnosti na drugačiji i đacima ne samo na bliskiji nego i na veoma blizak način. Tumača čije su riječi bile, pričaju njegovi đaci, ona ljubav za književnost koja ih je pridobijala za sebe i tajnovito ih uvodila u nepregledne stranice čarobnog književnog svijeta. Bila je to uvijek tanana i čista nit priče koja se, puna zanimljivih detalja bogatog profesorovog znanja, odmicala od onog čuvenog, olinjalog pitanja: šta je pisac htio da kaže?
A profesor Gojsović je kao s dašcima vjetra to – šta je pisac htio da kaže – mogao i znao da prevede u ono šta je on, profesor, htio da kaže o djelu pisca. A ne pisac. Jer i sam je, rekoh, posjedovao i poseban talenat za pisanje – i proze i poezije. Pa ih je i osjećao kao nešto što jeste stvarno, a ipak drugačije. Oplemenjujući i prozu i poeziju, i istoriju književnosti i aktuelnu književnu kritiku slobodom kakvu one od i kod onih koji ih čitaju i uče, a pogotovo od i kod onih koji ih tumače, i zaslužuju.
Danas, toliko godina poslije smrti profesora Milorada Gojsovića, osjećam žal i neku vrstu kajanja zbog toga što ga nisam upoznao. Što mu se, kao mlađi, nisam javio, što se nismo sreli. Što nisam imao priliku i ranije da čitam ono što je pisao. A toliko sam puta bio u Glini, obilazio prijatelje, bio u osnovnoj školi, obilazio mjesta stravičnih pokolja Srba od strane hrvatskih glinskih ustaša 1941. godine, prolazio kroz Glinu… Dolazio i prolazio i „ćirom“, i biciklom, i autobusom i automobilom. I znao za profesora Gojsovića.
I nikako… I nikad da se sretnemo, da ga upoznam.
U Gojsovićevoj biografiji stoji, između ostalog, da „ratom opustošeno djetinjstvo provest će u očevom rodnom selu Jošavici nedaleko od Petrinje“.
Tu, u Jošavi, i sam ću provesti, do drugog polugodišta prvog razreda, takođe rano djetinjstvo.
I prolaziću mnogo puta pored Miloradove kuće, koja je bila u južnom, odnosno jugoistočnom dijelu sela u odnosu na Šimulije, dio sela u kome sam ja živio. Profesorova kuća bila je na sjeveroistočnoj padini vijenca koji se od vrha Metle, a ona se, Metla, iznad Gornje Mlinoge, sa svojih 414 metara visine, uzvisuje kao najviša na tom području, izdužuje, taj vijenac naime, ponad predjela Jokalice, ka jugoistoku, čineći prirodnu granicu između sela Gornje i Donje Pastuše, s južne strane, i Jošavice, sa sjeverne strane, gdje su bili njeni Plavljanići, Grubješići, Radiševići, Gojsovići, Pejakovići, Paunovići, Ranići… pa tamo dalje, ka istoku, i Žilići.
A Milorad je tada već bio na školovanju.
Pa kako se u djetinjstvu nisam baš nešto posebno bilo koga ili čega plašio, osim velike vode, učitelja i djeda Stojana Nožinića (ne znam zbog čega, a o čemu smo nas dvojica mnogo godina kasnija više puta pričali, a on se smijao… ali…), pa dok bih sa babom i ujakom, a i sam, prolazio pored kuća onih koji su išli u neku tada meni daleku školu, a posebno u Učiteljsku u Petrinji, i pored kuća studenata, a Jošavica je i jednih i drugih bila puna (selo s najviše prosvjetnih radnika na Baniji: Plavljanići, Nožinići, Juzbašići, Mrazovci, Grubješići, Svrabići, Stapari, Šimulije… u Hrvatskoj su u jednom momentu, a u to sam se i lično uvjerio, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, osmogodišnje škole u Čakovcu, Lekeniku kod Siska, Gorama kod Petrinje, u Sisku, Pedagoška akademija i Dječji vrtić u Petrinji imali direktore rođene u ovom selu), plašio sam se da se ne sretnem sa njima – školarcima, učiteljima, studentima (iako tada nisam ni znao šta znači riječ student)… Da se sretnem pa da me nešto pitaju… I s Miloradom da se sretnem, naravno da sam se plašio. Ali Milorada, velim, nikad nisam vidio. Njegovu majku jesam. I sjećam se i avlije, i kuće, i šljiva…
A onda je 2000. godine Književna omladina Srbije, u Beogradu, objavila knjigu „Jeka vremena“ Milorada Gojsovića. (urednik u Književnoj omladini bio je istaknuti srpski pjesnik Nikola Vujčić, Banijac, rođen u Velikoj Gradusi.) Miloradove rukopise sakupila je, poslije njegove smrti, njegova supruga Katica, sredila ih i donijela Nikoli Vujčiću. Tako su oni u ovoj knjizi ugledali zasluženo svjetlo svog dana.
Od Nikole sam dobio „Jeku vremena“. Pa joj se i danas vraćam i razmišljam: kakav je sjajan talenat živio s nama, u našoj sredini, u našoj blizini, a mi nismo ni znali ili nismo bili svjesni vrijednosti onoga što je profesor Gojsović nosio u sebi, sa sobom. Kao u dvodijelnoj pjesmi „Banijska kantata“, u kojoj su, na primjer, i ovi stihovi:
… Zemlja ova
grivonose ate ima
što polje
sapima nose,
proplanke nebeske
gdje ptice
sunčanu pjesmu
tkaju
i noći žetvene
za srp
mjesečev…
„Jeka vremena“ sabrala je u prvom dijelu pjesme i priče nastale prije ovog građanskog rata, dok su u drugom dijelu pjesme, priče i legende nastale u progonstvu. Kakvih tu, u toj Gojsovićevoj knjizi, suncem i životom usjajenih, kao vjetrom po vrhovima jutarnjih rosnih travki ozvučenih stihova u slikama i slika u stihovima, zatim priča i legendi ima! I kakva šteta što ih nije više!
Eto, to je taj čovjek za čiji talenat nisam znao. Ali žaljenju i nema mjesta – uzmem knjigu i ponovo čitam. Jer u posljednjem odlomku predgovora knjizi, napisanog „Ljeta Gospodnjeg 1995“, kako stoji ispod teksta, Milorad Gojsović piše:
„… Pričama nikad kraja, dok god postoji ljudski rod nesavršen, sklon društvenoj devijaciji i moralnoj koroziji, a na piscima je da taknu bolne tačke Života i probude čovjekovu savjest.“
Ne samo da se književnim talentom predstavio, uz žal što nije stvarao više, nego je Milorad Gojsović svoju knjigu obogatio s 19 svojih veoma preciznih i prozračnim lirskim tkanjem urađenih crteža, koji prate drugi dio knjige. I ti su crteži otkrili još jedan Gojsovićev talenat! Otkrili su njegov savršen osjećaj za sitnicu, za tananost minijaturnog povlačenja linija, za sjenčenje koje se posmatra kao neka nedosegnuta mekost duše… Te male sličice, grafičice, vinjete… otvaraju prilozima od riječi uz koje se nalaze još mnogo novih pravaca čitanja i praćenja niti što se u svemu tome zajednički tkaju.
Milorad Gojsović (navodim iz knjige popratnu a nenaslovljenu bilješku o autoru) rođen je u Skoplju 1929. godine. Školu uči u Skoplju, Splitu i Petrinji.
Ratom opustošeno djetinjstvo provest će u očevom rodnom selu Jošavici nedaleko od Petrinje. Traume rata naći će svoj eho u njegovom književnom stvaralaštvu.
Jugoslavensku i rusku književnost studira u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, gdje i magistrira. Niz godina službuje kao profesor srednje škole u Glini. U dnevnim listovima i časopisima objavljuje putopisne bilješke („Moskovski dani“, „Rimske, Venecijanske i Ravenske skice“), priče i esejističke zapise („Bdjenja“).
Poslije kraće bolesti umro je u Šapcu 28. novembra 1996. godine.
A „Jeka vremena“ nije samo naslov ove tako tanano izatkane knjige, nego su te dvije riječi i jeka njegovog izuzetno skromnog, a tako bogatog i ljudskom dobrotom i strašnim zlima ratova i drugih nedaća proživljenog života. O čemu svjedoči i mnogo toga što je u ovoj knjizi, a ja ću ipak pomenuti neke proze (i priče i legende): „Idžina ploča“, „Proljeće u žici“, „Dvije Ane“, „Kragujac“, „Mesečeva deca“… i pjesme: „Crne vijesti“, „Kamena uspavanka“, „Hilandarska noć“…
Milorad Gojsović zaista je zaslužio da ga pamtimo. Obimom nam je ostavio možda malo (mada niko ne zna šta je to u umjetnosti malo, a šta mnogo, više, i gdje su tu granice), ali je sadržajem, njegovom dubinom, porukom koja se i sluti i čita, stilom, mudrim i lijepim slikama i svakom drugom ljudskom čistotom – ostavio ipak mnogo.
I za kraj, ovi početni stihovi pjesme „Kamena uspavanka“:
U snu kamenom
zagrljeni
čovek i patnja,
u snu skamenjeni
čovek i bol…